Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-110/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja odredbe ništetnom i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu br. 734844, sklopljenog dana 31. siječnja 2005.g., između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d., a koja glasi: „… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ te isti ne proizvodi pravni učinak.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 734844, sklopljenog dana 31. siječnja 2005.g., između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d., koja glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 227,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća“, te ista ne proizvode pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d. d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužiteljici ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 557,30 eura (petstopedesetsedam eura i trideset centi) na ime ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 01. veljače 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- iznos od 2,82 eura (dva eura i osamdesetdva centa) počev od 01.02.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 31,58 eura (tridesetjedan eur i pedesetosam centi) počev od 01.03.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 32,25 eura (tridesetdva eura i dvadesetpet centi) počev od 01.04.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 29,86 eura (dvadesetdevet eura i osamdesetšest centi) počev od

01.05.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 32,60 eura (tridesetdva eura i šezdeset centi) počev od 01.06.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 41,24 eura (četrdesetjedan eur i dvadesetčetiri centa) počev od 01.07.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 43,54 eura (četrdesettri eura i pedesetčetiri centa) počev od 01.08.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 57,82 eura (pedesetsedam eura i osamdesetdva centa) počev od

01.09.2011. godine pa sve do ispate

- iznos od 53,31 eura (pedesetri eura i tridesetjedan cent) počev od 01.10.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 44,42 eura (četrdesetčetiri eura i četrdesetdva centa) počev od 01.11.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 44,61 eura (četrdesetčetiri eura i šezdesetjedan cent) počev od 01.12.2011. godine pa sve do isplate

- iznos od 43,85 eura (četrdesettri eura i osamdesetpet centi) počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 47,89 eura (četrdesetsedam eura i osamdesetdevet centi) počev od

01.02.2012. godine pa sve do isplate

- iznos od 51,53 eura (pedesetjedan eur i pedesettri centa) počev od 01.03.2012. godine pa sve do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužiteljici ĆD na ime parničnih troškova iznos od 1.625,00 EUR (tisućušestodvadesetpet eura) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 7. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv prednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. 13. lipnja 2023. godine podnijela tužbu u kojoj navodi kako je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 734844 31. siječnja 2005. godine, za kupnju motornog vozila, u iznosu od 15.053,00 CHF, na rok otplate od 7 godina. Člankom 2.1. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna i promjenjiva kamatna stopa u visini od 6,99 %, godišnje, te se istim člankom tužitelj obvezao predniku tuženika plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Prednik tuženika je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbe čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, a koje se odnose na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te načelo savjesnosti i poštenja, kao i odredbe čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (nadalje ZZP). Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. posl. br. Pž-7129/13, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i prednika tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, a čime su postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se poziva na pravne stavove iz odluka donesenih u postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Nadalje, prednik tuženika je čl. 4. i 8. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet ugovora vezao uz tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je prednik tuženika kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Tužiteljica navodi da ne posjeduje potrebnu dokumentaciju za postavljanje određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu, pa predlaže sudu naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi stvarni otplatni plan i specifikaciju uplata po predmetnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, tužiteljica podnosi tužbu sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te osnovom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prvotno postavlja zahtjev za isplatu iznosa kojega će naknadno odrediti po dostavi zatražene dokumentacije od strane tuženika i provođenja financijskog vještačenja.

2. Tuženik je, u odgovoru na tužbu od 8. kolovoza 2023. godine, prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Đakovu. Tuženik prigovara zastari tužiteljeva potraživanja, smatra ta utvrđenja iz kolektivne presude nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet postupka, no sve da su primjenjiva nema mjesta u izravnoj primjeni utvrđenih stavova. Što se tiče prigovora zastare, tuženik navodi ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da tražbine naknade štete zastarijevaju za tri godine otkada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina otkada je šteta nastala. Ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima kojim tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Također, tuženik je naveo ukoliko bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, zastarni rok bi bio pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a koji je prema mišljenju tuženika protekao. Nadalje, tuženik je istaknuo kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Tuženik je stava da je u parnici Potrošač utvrđivana apstraktna pravna zaštita pa se treba dokazivati jesu li navedena utvrđenja primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Smatra kako je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, a ne sama promjenjivost kamatne stope. Odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđena je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene kamatne stope, te da iako je kamatna stopa uistinu rasla, niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Također, tuženik je istaknuo kako tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da bi dovele do neravnoteže među strankama. Smatra kako je tužitelj dužan dokazati osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odgovoru na tužbu, tuženik je napomenuo kako da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena. Naime, materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, koji je interni akt tuženika i dostupan svima. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, uočljiva i lako razumljiva, stoga tuženik smatra kako nije postojala neravnoteža između ugovornih strana, te nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. I ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je samim pregledom ugovora moguće zaključiti kako je to jasna i lako uočljiva odredba. Već je čl. 1. Ugovora o kreditu jasno propisano da će iznos odobrenog kredita u valuti CHF biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, a čl. 8. predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik je stava da se tužitelj, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, a i mogao je od raspoloživih službenika tuženika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu. Sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju su bile jasne, lako uočljive i razumljive, pa nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Da bi se određena odredba mogla klasificirati nepoštenom potrebno je da ista prouzroči nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule, a činjenica je da je tuženik, kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule. Slijedom navedenog, smatra da nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. U konačnici, tuženik se protivi i načinu utvrđivanja postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj postavlja zahtjev za isplatom uzimajući kroz čitavo vrijeme otplate kredita početno ugovorenu kamatnu stopu, a koji kredit (s fiksnom kamatnom stopom) tužitelj nije ugovorio. Slijedom navedenog, a kako tužitelj nije dokazao niti osnovu niti visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti, sud je rješenjem P- 274/2023-6 od 18. rujna 2023. godine odbio, kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

4. Nadalje, tužiteljica je prethodno podnijela tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., a kako je Nova hrvatska banka d.d. tijekom postupka pripojena tuženiku, sud je rješenjem P-274/2032-7 od 9. veljače 2024. godine nastavio postupak s tuženikom Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb.

5. Nadalje, tužiteljica je podneskom od 16. rujna 2024., a nakon dostave stvarnog otplatnog plana i specifikacije uplata tužiteljice po predmetnom ugovoru o kreditu od strane tuženika, u skladu s čl. 186.b st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje ZPP) postavila zahtjev za isplatu iznosa od 557,30 EUR uvećano za zatezne kamate na pojedinačno specificirane iznose. Naime, tuženik je na ročištu od 10. rujna 2024. naveo da smatra da nije potrebno provoditi vještačenje radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva budući da je tuženici dostavio traženu dokumentaciju prema kojoj može postaviti zahtjev za isplatu. Podnesak tužiteljice od 16. rujna 2024. kojim je postavila zahtjev za isplatu je dostavljen punomoćniku tuženika koji se na isti nije očitovao i nije ga osporavao.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o kreditu br. 734844 od 31. siječnja 2005. godine (str. 6-11 spisa), izračun efektivne kamatne stope (str. 12- 14 spisa), dopis tužiteljice od 9. ožujka 2023. godine (str. 15-16 spisa), obračun banke (str. 33 spisa), stvarni otplatni plan i specifikacija uplata po predmetnom ugovoru o kreditu (str. 55-73 spisa), te je saslušana tužiteljica na ročištu od 10. rujna 2024. (str. 75 spisa). Sud nije izveo dokazni prijedlog tužiteljice radi provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva budući da je ista na ročištu od 24. studenog 2025. odustala od navedenog dokaznog prijedloga s obzirom na to da je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 734844 u iznosu od 15.053,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseca. Također nije sporno da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena početna kamatna stopa od 6,99% kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen. Nije sporan tužiteljičin status potrošača u ugovornom odnosu s prednikom tuženika.

9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužiteljica pravo na isplatu.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 734844 (str. 11 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženika 31. ožujka 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu za kupnju vozila (čl. 3.) u iznosu od 15.053,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Kreditora, važećem na dan isplate (čl. 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 5). U čl. 2. toč. 1. istog ugovora navedeno je kako je redovna kamata 6,99% godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dok ju u čl. 4. istoga Ugovora sadržano da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, čl. 8. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 227,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.

11. Iz Stvarnog otplatnog plana i specifikacije uplata po predmetnom ugovoru o kreditu (str. 55-73 spisa) utvrđene su sve uplate po kreditu za vrijeme otplatnog razdoblja, a na temelju koje dokumentacije je tužiteljica postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev.

12. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

13. Tužiteljica je saslušana na ročištu od 10. rujna 2024. te je navela da su ona i suprug namjeravali kupiti novi veliki auto koji im je bio potreban za osmeročlanu obitelj, a automobil su koristili za osobne potrebe. Prilikom dolaska u banku radi potrebe kreditiranja kupnje automobila službenik banke im je rekao da im je najbolje uzeti kredit u CHF. Tada joj je rečeno da je za te kredite najniža kamatna stopa i povjerovala je službeniku i zadužila se u valuti CHF. Ni na koji način nije upozorena na mogućnost drastičnog rasta tečaja CHF. Upoznata je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no nije joj pojašnjeno o kojim parametrima će ovisiti njezino buduće kretanje. Ne sjeća se koliko je iznosila početna rata kredita, no naknadno je zbog porasta tečaja CHF i kamatne stope premašila njezina mjesečna primanja jer je igrom slučaja zbog ozljede tijekom otplate kredita bila umirovljena. Kredit je u cijelosti isplatila iako su bila razdoblja kada nije bila u mogućnosti platiti cijelu ratu te su joj dva mjeseca sva sredstva s računa uzeta. Sjeća se da je prilikom sklapanja ugovora dobila početni otplatni plan, a zna da je u ugovoru pisao rok otplate, kao i visina mjesečne obveze izrečena u CHF, te je bila uvjerenja da će joj sve rate biti oko tog početnog iznosa. Također, navela je da nikada nije bila vlasnica obrta niti odgovorna osoba u trgovačkom društvu. Nije odlazila u druge banke jer je auto kuća u kojoj su našli automobil surađivala s Volksbank, pa su ih iz auto kuće poslali kod prednika tuženika. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja, no nije se s nikim posavjetovala jer je vjerovala službeniku banke u njegovu sugestiju. U tom trenutku je mislila da razumije odredbe ugovora.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, sud iskaz tužiteljice prihvaća kao istinit budući da je isti dan logično, životno i uvjerljivo, a tuženik na ročištu od 10. rujna 2024. na kojemu je ista saslušana, niti nije stavljao primjedbe na isti.

15. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije pregovaralo, odnosno da djelatnici prednika tuženika tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojasnili o kojim parametrima će ovisiti eventualna promjena kamatne stope i rast tečaja CHF uslijed čega će tužiteljici rasti iznos mjesečnog anuiteta otplate. Također, utvrđeno je da je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predložen tužiteljici od strane prednika tuženika kao najpovoljniji. Utvrđeno je da tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu nije niti imala mogućnost pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, da je predmetni ugovor o kreditu otplatila u cijelosti, te da je iznos kredita iskoristila za kupnju automobila koji je koristila za svoje osobne potrebe.

16. Prije svega, valja navesti kako se tužiteljica pravilno poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presude Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno odbijena žalba prednika tuženika. Naime, navedenim presudama utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jer je prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Također je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana također na štetu potrošača.

17. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je slučaj u konkretnom postupku. Stoga, sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

18. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN, 19/22, dalje: ZZP/22), a koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 6,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća istinitim tužiteljičin iskaz da joj isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora.

20. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN, 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, pa je čl. 81. st. 1. i 2. tog zakona propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice, kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka budući da je utvrđeno da je tužiteljica kao potrošač zbog navedenog imala porast mjesečnog anuiteta otplate kredita.

22. Kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2.1. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je pravnog shvaćanja da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03) radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

23. Iz svih navedenih razloga, čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 sud je pravnog shvaćanja da je i odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 8. Ugovora nepoštena. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine zauzima se stav i potvrđuje stav izražen u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da je između ostalih i prednik tuženika u određenom navedenom razdoblju (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Niti o tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit jedini ponuđen, a riječ je o Ugovoru unaprijed formuliranom od strane trgovca tj. tuženika.

24. Stoga je sud shvaćanja da je i odredba čl. 8. Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima od 227,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva, i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Tužiteljičina obveza iz Ugovora o kreditu je zbog ugovorene valutne klauzule, zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla. U postupku je, tužiteljičinim iskazom utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF jedini ponuđen, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

25. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 8. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, i jedini ponuđen, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača.

27. Odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu, kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, tužiteljici je kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji i jedini ponuđen. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je shvaćanja da je i odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 8. Ugovora nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03) radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

28. Iz iskaza tužiteljice, te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realizirala radi kupnje osobnog automobila kojeg je isključivo koristila za osobne svrhe, pa je ista u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu čl. 3. ZZP/03, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

29. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, valja naglasiti kako je tužiteljica visinu tužbenog zahtjeva postavila na temelju obračuna i dokumentacije koju je dostavio tuženik u podnesku od 9. rujna 2024. Nadalje, podnesak tužiteljice kojim je ista postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev tuženik je zaprimio 3. listopada 2024., te se na isti nije očitovao niti stavljao prigovore, pa se ima smatrati da visina nije sporna. Štoviše, sam tuženik je i na ročištu od 10. rujna 2024. naveo da nema potrebe provoditi vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva budući da tužiteljica isti može postaviti na temelju dostavljene joj dokumentacije.

30. Tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio traženju tužiteljice na isplatu iznosa uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu, ističući da to nije bila volja stranaka. Točno je da ugovaranje fiksne kamatne stope nije bila ugovorna volja stranaka, no pored činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepošteno ugovorena, početno ugovorena kamatna stopa od 6,99% je objektivno tužiteljici jedino u trenutku sklapanja ugovora bila poznata, pa je opravdano upravo tu kamatu primijeniti na čitavo vrijeme otplatnog razdoblja.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

32. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. I zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Kako je sud shvaćanja da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli, nepoštene, a time i ništetne, a razlika je utvrđena po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika u iznosu od 557,30 EUR, sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev, na način kako je naznačeno u izreci presude pod točkom III., te je tužiteljici priznao i zatezne kamate na temelju čl. 1115. ZOO-a sukladno specifikaciji na koju tuženik također nije imao prigovora.

34. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa na ime ništetnih odredbi zbog promjenjive kamatne stopi i valutne klauzule. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a (dakle, 4. travnja 2012. godine), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe (ovdje od 14. lipnja 2018. godine). U konkretnom slučaju, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. godine, a ista je ponovno počela teći i za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je prednik tuženika bio stranka kolektivnog spora, tužba u ovom predmetu podnesena je 13. lipnja 2023. godine, dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude, to nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a (jer je riječ o stjecanju bez osnove) pa nije nastupila niti zastara tužiteljičina potraživanja.

35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a.

36. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.625,00 EUR. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), i to trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 25. kolovoza 2023. godine kojim se očitovao na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti i tuženikov odgovor na tužbu i podneska od 16. rujna 2024. godine kojim je postavljen tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije od strane tuženika za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 4. lipnja 2024., 10. rujna 2024. i 24. studenog 2025. godine za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3). Tužiteljici je tako na ime zastupanja priznat trošak od 650 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda (Tbr. 54) i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.625,00 EUR, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnom postupka odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.

U Đakovu 7. siječnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku