REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-850/2024-75

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ružici Piličić Šinko, odvjetnici u Bjelovaru, A. Mihanovića 2c, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Radnička cesta 22, Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 24. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 07. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, da isplati tužitelju MK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 9.594,81 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom na iznos od 7.128,48 Eura, od dana 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio sporednog tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na zateznu kamatu preko one dosuđene točkom I., izreke ove presude.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosima od 2.539,70 Eura, 317,64 Eura i 381,80 Eura, sa zateznim kamatama na te iznose i to na način istaknut u podnesku tuženika od 19. studenog 2025. godine.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

IV. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.938,05 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 07. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.938,05 Eura, do zatraženog iznosa od 3.125,55 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 187,50 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 07. siječnja 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 08. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 55.317,21 kuna sa zateznom kamatom, temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu.

2. U historijatu tužbe je istakao da su stranke dana 06. srpnja 2005. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102506117 (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji je bio solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa], pod brojem OU-418/2005, te da je namjena kredita bila da si tužitelj ishodi sredstva za kupnju nekretnine. Tužitelj tvrdi da je kreditor njemu odobrio i stavio na raspolaganje, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.383,75 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan "puštanja kredita u tečaj" (što valjda predstavlja dan isplate kredita – opaska suca), odnosno da se korisnik kredita obvezao vratiti kredit uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama od 4,50% godišnje u vrijeme i na način određen Ugovorom, tijekom roka otplate od 20 godina, pri čemu je prvi mjesečni anuitet iznosio 540,18 CHF.

3. Tužitelj je napomenuo da su stranke potpisale i sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102506117, dana 15. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Aneks), temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u valutu Eura, no tužitelj smatra kako na taj način nije došlo do potpune restitucije koju određuje pravo Europske unije (niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda EU, te da je konverzijom izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom Eura), odnosno da nije u potpunosti obeštećen za preplaćene i neosnovano naplaćene više anuitete što zbog ništetne valutne klauzule, a što zbog nepošteno podizane kamatne stope i da ima pravo tražiti, unatoč provedenoj konverziji kredita u valutu Eura, povrat preplaćenih iznosa. Tužitelj je istakao kako je tužena banka, tijekom otplate kredita po Ugovoru u više navrata mijenjala visinu kamatne stope.

4. Tužitelj je napomenuo, pozvavši se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđenu, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu:

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

VTS) broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i to u točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, što je utvrđeno tim sudskim odlukama u vezi ništne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, naglasivši da je ta drugostupanjska odluka potvrđena revizijskom odlukom VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine. Ujedno je naglasio da je VSRH svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. godine, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom, korisnik kredita, potraživao preplaćene kamate od kreditora, a ujedno je u toj odluci VSRH i zauzeo pravni stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, obzirom da je navedena presuda VTS broj PŽ-7129/13-4, donesena 13. lipnja 2014. godine, kao i da su pr i tome, oštećeni potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pored toga, tužitelj se pozvao i na pravomoćnu presudu VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je u točci I., potvrđena presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, navevši što je tim sudskim odlukama utvrđeno (vezano za ništetnu valutnu klauzulu).

5. Naglasio je da je tužena banka dostavila tužitelju, na njegov zahtjev, zatraženu dokumentaciju u vezi spornog kredita i temeljem iste je tužitelj, kao laik, istakao određeni novčani zahtjev u vezi isplate iznosa od 55.317,21 kuna, sa zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana svake preplate, pa do isplate, obzirom da tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne valutne klauzule i odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu navedene pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO, ali i čl. 502.c ZPP, odnosno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14).

6. Tužitelj je također, napomenuo, kako je VSRH donio odluku broj Rev-2868/2018, povodom izvanredne revizije, kojom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, konvertirali u Euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, a što će se dokazati vještačenjem na općinskim sudovima, time da je tužitelj u tužbi citirao dijelove te odluke VSRH, iz kojih proizlazi i postojanje pravnog interesa tužitelja za ovu tužbu i osnovanost istaknutog potraživanja. Pored toga, tužitelj je ustvrdio da je identičnu odluku u pravnom smislu donio i Sud Europske unije pod brojem C-118/17 u slučaju GK, kojom je utvrđeno da niti jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU, te da ugovori u švicarskim francima ne mogu opstati. Pri tome je Sud utvrdio kako konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača, odnosno da nikakva zakonska intervencija ne smije spriječiti sud u odluci u korist potrošača.

7. Tužitelj prema tome indirektno predlaže, bez isticanja formalnog deklaratornog tužbenog zahtjeva u tom smislu, da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora u točci 2., čl. 7. i čl. 8. kojim je ugovorena navedena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa na način na koji je ugovorena, kako bi se usvojio kondemnatorni zahtjev u vezi utuženog novčanog iznosa, pri čemu si je tužitelj pridržao pravo, korigirati visinu

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

svoj zahtjeva i uskladiti ga sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, kakvo vještačenje je predložio na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva.

8. Podneskom od 28. listopada 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši tuženikove tvrdnje zbog kojih je ovaj osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, a nakon izvođenja dokaza financijskim vještačen jem u ovom postupku, tužitelj je podneskom od 21. studenog 2025. godine, uskladio visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 7.128,48 Eura, sa zateznom kamatom na sve pojedine specificirane mjesečne iznose preplate navedene u tom podnesku, kao i u izreci ove presude, a čime je ujedno tužba bila preinačena promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, te djelomično povučena u vezi glavne tražbine.

9. U pisanom odgovoru na tužbu, koji se sastojao od 19 stranica formata A4, tuženik je pored neosnovanog osporavanja mjesne nadležnosti ovoga suda za suđenje iz više razloga osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti.

10. Naime, tuženik je (ukoliko se u bitnom valja skoncentrirati na samo glavne razloge zbog kojih je osporen tužbeni zahtjev tužitelja na cca 15-ak stranica teksta, a koji razlozi su obrazloženi u tuženikovom opsežnom odgovoru na tužbu) osporio tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga:

- jer su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značaja obnove, a kako je tužitelj svojevoljno prihvatio izračun konverzije kredita (prilikom kojeg matematičkog izračuna je tuženik uzeo u obzir cjelokupno uplaćeni iznos po kreditu od strane tužitelja) i sklopio sa tuženikom Aneks, tuženik smatra da je uspostavljena ravnoteža između stranaka, te da tužitelj ne može potraživati nikakvu isplatu temeljem Ugovora,

- da je novčana tražbina tužitelja, zastarjela,

- da za ovu parnicu nisu primjenjivi zaključci iz predmeta TSZ broj P-1401/2012, ali i kasnijih drugostupanjskih odluka VTS, donesenih u vezi tog predmeta, te da je odluka VTS iz predmeta broj Pž-6632/2017 (protiv koje je tuženik podnio reviziju, a o kojoj će biti donesena odluka pred VSRH, pod brojem Rev-2221/2018), nepravilna i nezakonita iz više razloga (koje razloge je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, a koje je sada nebitno navoditi u kontekstu činjenice da tuženik nije uspio sa podnesenom revizijom pred VSRH u predmetu broj Rev-2221/2018 – opaska suca)

- da je tužitelj bio informiran od strane tužene banke (bilo posredstvom zaposlenika banke, ali i promotivnih materijala banke – letaka, određenih brošura i obrazaca u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečaja) u fazi pregovaranja, prije sklapanja Ugovora, na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak,

- da u konkretnom slučaju nije postojao i ne postoji "ekstra profit" tužene banke, vezano za tečajne razlike,

- da je tuženik sve promjene kamatne stope tijekom otplate kredita po Ugovoru, izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije nepoštena,

- da na strani tužitelja nije niti nastupila nekakva šteta, odnosno da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio tužitelju, nekakvu konkretnu štetu.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

11. Tuženik je pored osporavanja tužbenog zahtjeva tužitelja, istakao u navedenom odgovoru na tužbu uvjetni prigovor radi prijeboja i to isključivo u slučaju ukoliko sud unatoč tuženikovom osporavanju pravne osnove tužbenog zahtjeva, ocijeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a taj prigovor se odnosi na novčanu tražbinu tuženika prema tužitelju, temeljem Ugovora u pogledu potplaćenih i povlaštenih anuiteta u ukupnom iznosu od 2.431,12 kuna (dakle, kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), u ranije važećoj valuti, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine specificirane iznose tzv. "negativnih tečajnih razlika", navedene na 17 i 18 stranici tuženikovog odgovora na tužbu, ali i s osnove depozita u iznosu od 19.065,86 kuna (koji je u tom iznosu bio viši onoga dana kada je isplaćen, za razliku od depozita na dan zaključenja Ugovora, pri čemu je tuženik naveo da je depozit od 8.538,38 CHF na dan zaključenja Ugovora i uplate na depozitnu partiju, iznosio 39.789,24 kuna, dok je iznos depozita koji je korišten za zatvaranje predmetnog kredita, dana 17. ožujka 2016. godine, kada je prebačen u korist kredita iznos od 8.533,82 CHF, iznosio u kunskoj protuvrijednosti, svotu od 58.970,54 kuna). Pored toga, potraživao je da se utvrdi njegova tražbina, prema tužitelju u iznosu od 1.154,63 CHF u vezi kamate koju je tužitelj plaćao u nižem iznosu od početne u određenom razdoblju, kada je na 3,23%, kamata bila zakonski fiksirana.

12. Tijekom ove parnice je tuženik u više navrata dostavljao podneske sudu, bez da je sud tražio od tuženika nekakva očitovanja, kojima je ponavljao već iznesene navode iz odgovora na tužbu ili dorađivao prigovore koje je već iznio u odgovoru na tužbu, pozivajući se na neka mišljenja tzv. pravnih stručnjaka, ali i pravna stajališta različitih sudova, ali i iznosio neke nove prigovore:

- poput onog da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe koju je podnio (koju tvrdnju je tuženik utemeljio na činjenici da je konverzija kredita provedena sukladno strogim zakonskim propisima ZIDZPK/15, pa da zbog toga ne postoje bilo kakvi razlozi za utvrđenje ništetnosti Aneksa),

- da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od dana plaćanja svakog anuiteta, nego tek od slijedećeg dana u odnosu na dan pravomoćnosti presude, kojom je pružena kolektivna zaštita,

- da je prilikom izračuna konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 1.926,87 kuna, koja je sukladno sporazumu stranaka iskorištena za namirenje budućih obveza tužitelja, sukladno Aneksu.

13. Podneskom od 19. studenog 2025. godine, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tuženik je visinu svog uvjetnog prigovora istaknutog radi prebijanja, uskladio sa matematičkim izreačunom vještaka, potraćujući da se utvrdi tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 2.539,70 Eura (s osnova navedene razlike u depozitu), ali i u iznosu od 317,64 Eura u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika. Tim podneskom je tuženik, u novčanom smislu konačno konkretizirao i treći uvjetni prigovor radi prebijanja novčanog potrađivanja tužitelja, sa tražbinom tuženika prema tužitelju u iznosu od 381,80 Eura u vezi „razlike u kamati“ (za razdoblje od početka 2014. godine, pa do mjeseca rujna 2015. godine), a sve sa zateznom kamatom zatraženom tim podneskom tuženika od 19. studenog 2025. godine, na pojedine mjesečne iznose.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, odnosno sudsku praksu koju su stranke dostavile (a zbog dostave koje mnogobrojne i raznovrsne sudske prekse, spis praktički sadrži čak 969 stranica), ali i čitanjem iskaza saslušanog tužitelja (list 557-560), kao i odgovorrne osobe vještaka, Zrinka Ručevića (list 950-951), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 567-569), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 25.10.2025.g. (list 792- 813).

15. Iako je tuženik predložio da se sasluša u svojstvu svjedoka zaposlenica tuženika ŽK, kao osoba koja je pregovarala sa tužiteljem prije sklapanja Ugovora, te je sud odredio izvođenje dokaza saslušanjem te svjedokinje, iz razloga poznatih odvjetnicima tuženika, povučen je taj dokazni prijedlog podneskom tuženika od 18. prosionca 2024. godine, pa se tu svjedokinju nije moglo saslušati u ovoj parnici, bez prijedloga neke od stranaka.

16. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

17. Konačni novčani zahtjev tužitelja je ocijenjen u većem dijelu osnovanim, a samo u manjem dijelu neosnovanim, dok je tuženikov uvjetni prigovor, radi prijeboja ocijenjen neosnovanim.

18. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik za kupovinu nekretnine (radilo se o namjenskom kreditu), odobrio kredit u iznosu od 85.383,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan „puštanja kredita u tečaj“, uz rok otplate od 240 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, te uz mjesečni iznos anuiteta za otplatu kredita od 540,18 CHF,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke sukladno ZIDZPK/15, zaključile navedeni Aneks dana 15. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura (stranke su izričito naglasile u točci 2., Aneksa da se radi o istom ugovorno -pravnom odnosu, bez obzira na promjenu kreditne partije, a ne o novom ugovorno-pravnom odnosu, te da izmjene ugovornih obveza nemaju značaj obnove – novacije), te kojim Aneksom je utvrđen na dan 30. rujna 2015. godine, iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 51.802,10 CHF (točka 4. Aneksa), ali i kojim je do dana 30. rujna 2015. godine, utvrđena preplata u iznosu od 1.926,87 kuna (točka 5.3. Aneksa), isplatu koje preplate su ugovorne strane dogovorile za buduće rate otplate kredita na način opisan Sporazumom (točka 7. Aneksa), a člankom 8. Aneksa su utvrdile način otplate

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

navedenog iznosa nedospjele glavnice u vidu mjesečnih anuiteta od po 376,29 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Eure na dan podmirenja,

- da je predmet konačnog deklaratornog zahtjeva tužitelja, isplata iznosa od 7.128,48 Eura sa zateznom kamatom, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, obzirom da tužitelj smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen.

19. Kako je isticanjem tog konačnog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 7.128,48 Eura, tužitelj praktički samo neznatno i to za samo 3%, smanjio svoje početno potraživanje u ukupnom iznosu od 7.341,86 Eura, na zadnjoj održanoj raspravi nije donesena nikakva procesna odluka o preinaci tužbe tužitelja, obzirom da se u ovom slučaju praktički samo radilo o djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja i to za iznos od 213,38 Eura, a ne o nekakvoj preinaci tužbe, a tuženik se uostalom nije niti protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja, već se posredstvom zamjenice punomoćnika, na zadnjoj raspravi upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, što podrazumjeva da se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja, odnosno da je tuženik pristao na navedeno djelomično povlačenje tužbe u vezi isplate iznosa od 213,38 Eura.

20. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim, te da li je tužitelj bio informiran od strane nekog zaposlenika tužene banke o svim potencijalnim rizicima sklapanja potrošačkog ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom na način na koji je ista ugovorena Ugovorom. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela, odnosno da li je tužitelj uopće pretrpio ikakvu štetu.

21. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno ZIDZPK/15, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, odnosno da li sama činjenica što je navedeni Aneks sklopljen dovodi do toga da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe ili da nema više što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora.

22. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

23. Tuženik tijekom ove parnice nije uopće predložio ili barem ustrajao na predloženom saslušanju nekih službenika banke u svojstvu svjedoka, koji su u kritičnom razdoblju razgovarali ili pregovarali sa tužiteljem, oko sklapanja Ugovora (očito smatrajući tako nešto nepotrebnim ili suvišnim), da bi se eventualno na temelju iskaza tog ili takvih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja. Shodno tome, odlučujući po pravilima o teretu dokazivanja na koja upućuje ZPP, tuženik nije dokazao u ovoj parnici svoje iznesene tvrdnje, istaknute u odgovoru na tužbu, o tome da je tužitelj u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugoovra, bio dovoljno informiran o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, te je ta tvrdnja tuženika ostala samo puka tvrdnja ili samo nedokazana tvrdnja tuženika u ovoj parnici, a sasvim suprotno toj tvrdnji tuženika proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, saslušanog u ovome predmetu.

24. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda posredstvom predmetnog suca (jer je u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“ presmjelo pozivati se na pravno stajalište cijeloga suda, bez obzira o kojem sudu se radi na nivou Republike Hrvatske, kada objektivno dosta sudaca istoga suda ima različita pravna stajališta o ovakvim premetima – opaska suca), trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P- 1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju suprotno, tj. da smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije (odnosno, potpuno nerealno ili neargumentirano neke od njih, čak nepravilne ili nezakonite), koja konverzija je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom i uspostavila ravnotežu, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

25. Također, za osnovanost predmetnog konačnog kondemnatornog zahtjeva koji je utemeljen na ništetnosti pojedninih odredaba Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 15. siječnja 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi ili suci tih sudova u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu, posredstvom predmetnog suca, sasvim dobro poznato, a poznato je to inače baš svakome sucu u Republici Hrvatskoj, koji je, između ostalih, zadužen za rješavanje i ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući prvenstveno u vidu (a što je izuzetno važno za donošenje ove odluke) slijedeće činjenice utvrđene tijekom ove parnice:

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

- da Aneks proizvodi određene pravne učinke između stranaka isključivo i samo za ubuduće, dakle nakon sklapanja Aneksa, te da isti uz Ugovor (koji se primjenjivao do sklapanja Aneksa više od punih 10 godina, između stranaka), predstavlja isti ili jedan jedini ugovorno – pravni odnos između stranaka (to su uostalom stranke izričito ugovorile), a ne predstavlja novaciju ili obnovu Ugovora i da odredbe Aneksa nisu bile predmetom ove parnice u smislu utvrđivanja eventualne ništetnosti, bilo koje od tih odredaba,

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja (tko tvrdi suprotno, potpuno nerazumno, mimo izvedenih dokaza u ovoj parnici, očito ne prihvaća ili ne želi prihvatiti nalaz stručne osobe – financijskog vještaka iz ove parnice, a za neprihvaćanje kojeg nalaza financijskog vještaka je upitno smije li ga i treba li ga, bilo koja osoba pravne struke, ne prihvatiti), uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjen jivoj kamatnoj stopi, bez obzira što je konverzijom kredita (Aneksom) utvrđena preplata u određenom novčanom iznosu, koju preplatu tužitelja je vještak ukalkulirao u svoj matematički izračun prilikom utvrđivanja točnog novčanog iznosa za koji je tužitelj ostao oštećen, odgovarajući na zadani mu predmet vještačenja,

- da je bez ikakve dileme zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora, tužitelju tuženik nanio imovinsku štetu, odnosno da je tuženik stekao novčani iznos koji je vještak matematički utvrdio u ovoj parnici (odgovarajući na predmet vještačenja), na temelju pravne osnove koja je otpala jer su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, utvrđene ništetnima,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim ZIDZPK/15, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti, između ostalog i stoga što u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač i u svojstvu tužitelja imaju pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj MK, konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule (već mu i u vezi preplate kamate, nije izvršeno potpuno obeštećenje), te da po stalnom sudskom vještaku financijske struke, utvrđeni iznos ukupne preplate nije zanemariv, već se radi o ozbiljnoj novčanoj svoti za koju je tužitelj oštećen u ovom slučaju.

26. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije bilo od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, između ostalih sudskih odluka, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine.

27. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 25., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna jer se radi o potpuno suprotnom pravnom stajalištu, već prihvaća dio obrazloženja sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, imajući u vidu da se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno, trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu , odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

28. "Packe" koje se usude ili znaju dijeliti, pojedini drugostupanjski sudovi, realno posredstvom samo nekih sudaca (čast izuzecima jer nisu svi drugostupanjski suci, mentalno nastrojeni da uopće u ovakvoj pravnoj situaciji potpuno raznovrsne sudske prakse, dijele bilo kakve "packe" vezano za bilo kakve pravne stavove ili mišljenja ili dijelove obrazloženja, prvostupanjskih sudskih odluka, pogotovo imajući u vidu da se mnogobrojne odluke na području Republike Hrvatske donose u suprotnosti sa pojedinim pravnim stajalištima Suda EU, izraženim u nizu odluka tog suda), vezano za sasvim logično i objektivno utvrđenje prvostupanjskog suda, posredstvom predmetnog suca o tome da je u ovakvim slučajevima, bez daljnjega, narušena pravna sigurnost građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske, takvi suci pojedinih drugostupanjskih sudova trebaju zadržati za sebe jer uostalom i sami doprinose nejednakoj sudskoj praksi, sadržajem svojih odluka, a svaki prvostupanjski sudac je samostalan u donošenju odluke u sudskom predmetu za koji je zadužen i ima pravo na svoje pravno stajalište ili mišljenje, koje može obrazložiti na ovaj ili onaj način i ne može ga se prozivati za ovakvu ili onakvu argumentaciju ili artikulaciju, pogotovo ne u kontekstu navedenih istinitih činjenica.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

29. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu načina ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (zbog toga tuženik sasvim nepotrebno u odgovoru na tužbu relativizira ta pravomoćna sudska utvrđenja), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, odnosno odvjetnik tuženika, kao fizička osoba, smatra nepravilnom i nezakonitom sudsku odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora dana 15. siječnja 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužitelj morao prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije na neki konkretan način uopće odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora). Uostalom, da je revizija tužene banke, podnesena protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesene povodom predmeta TSZ, broj P-1401/2012 (a kojom revizijom je upravo tužena banka iz ove parnice pokušala bezuspješno dokazati u tom predmetu TSZ, da je prvostupanjska presuda, ali i drugostupanjska odluka, nepravilna i nezakonita u dijelu u kojem se odnosila na utvrđenu ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka u razdoblju navedenom u toj odluci sa valutom CHF), bila potpuno promašena, jasno dokazuje i sadržaj odluke VSRH, donesene u predmetu pod brojem Rev-2221/2018 (tuženik je čak predložio prekid ove parnice u početnoj fazi ovog postupka, do donošenja odluke VSRH u predmetu broj Rev-2221/2018, gajeći posve nerealne ideje i o potrebi prekida ovog parničnog postupka, zbog navedene revizije koju je podnio, ali i da bi uopće mogao uspjeti sa tom podnesenom revizijom pred VSRH).

30. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita sukladno Ugovoru, živio u kući svojih roditelja u Novoseljanima, zajedno sa suprugom M i dvoje malodobne djece, pa je povod da realizira kredit bio da ishodi novčana sredstva za kupnju kuće u kojoj će nastaviti živjeti sa svojom ženom i djecom. Tužitelj koji je inače sada diplomirani inženjer sigurnosti, ali koji je u vrijeme sklapanja Ugovora, sa srednjom stručnom spremom radio u Javnoj vatrogasnoj postrojbi (dakle, nije bio neki ekonomski stručnjak) je naveo da je s njim u bjelovarskoj poslovnici banke tuženika, oko realizacije kredita razgovarala zaposlenica banke, ŽK, a iako joj je dao do znanja da mu treba kredit od oko 55.000,00 Eura, dotična mu je rekla da trenutno variraju valute USD i EUR na svjetskom tržištu, te da je valuta CHF (švicarski franak) stabilna valuta i da može realizirati kredit upravo u toj valuti CHF , a u tom slučaju će mu i kamatna stopa biti manja, nego li bi mu bila da realizira kredit u valu ti Eura, ali i da će u konačnici u slučaju da realizira kredit u valuti CHF, platiti ukupno manju svotu u iznosu od 140.00,00 kuna, nego li bi platio u slučaju realizacije kredita

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

u valuti Eura. Tvrdi da ga navedena zaposlenica banke nije upozoravala na nekakve potencijalne rizike, realizacije kredita u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, pa kako je po kazivanju navedene ŽK, shvatio da će platiti u konačnici, znatno manju novčanu svotu banci, nego li da realizira kredit u valuti Eura, pristao je sklopiti taj Ugovor. Naveo je da nije mogao na neki konkretan način sudjelovati u sastavljanju Ugovora ili u pregovaranju oko nekih ugovornih odredbi, te da je „banka“ sastavila Ugovor, a novac kojeg je dobio od kredita je bio utrošen za isplatu kupoprodajne cijene za kuću na adresi [adresa], gdje i sada živi, te za uređenje i osposobljavanje za stanovanje i korištenje jedne sobe i kupatila na katu navedene kuće. Tvrdi da mu je u početku mjesečna rata iznosila oko 2.500,00 kuna u domaćoj valuti, a tijekom otplate kredita se popela čak na nekih 4.000,00 kuna, pa je imao određenih teškoća u podmirivanju dospjelih obveza, koje je ipak uspijevao plaćati. Kako se bojao da bi se mječeni anuiteti za otplatu kredita mogli i povećati, preko 4.000,00 kuna, pristao je sklopiti Aneks, tim više što je shvatio da će mu nakon sklapanja Aneksa, mjesečne rate iznositi oko 3.300,00 kuna, a što je tada bilo znatno manje od ovih rata koje je plaćao vezano za valutu CHF. Istakao je da je taj kredit nakon sklapanja Aneksa, zatvorio za samo par mjeseci, gotovinskom uplatom tijekom 2016. godine, realiziravši za tu svrhu jedan kunski kredit kod iste banke u iznosu od 145.000,00 kuna, ali za zatvaranje kredita je iskoristio i depozit sukladno Ugovoru.

31. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi sa završenom srednjom školom u kritično vrijeme, bili uručeni od strane navedene zaposlenice banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja, posredstvom zaposlenice banke, na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće kao osoba sa završenom srednjom školom, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

32. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj uostalom i utemeljio svoj predmetni konačni novčani zahtjev u ovom postupku, a koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

33. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 138.a ZZP/07, ali i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

34. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ, pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra i dalje da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu na način na koji je ista bila ugovorena ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz financijskog vještaka iz ove parnice, kojeg sud nije angažirao da se bavi nekakvom pravnom filozofijom, nego da na matematički način, sukladno pravilima svoje struke, izvrši izračun preplate, odnosno utvrdi za koji je to točno novčani iznos tužitelj oštećen u ovom slučaju, uslijed ništetnih odredaba Ugovora, cijeneći pri tom matematičkom izračunu, sve ono što je tužena banka utvrdila prilikom izračuna konverzije) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe – pravne struke, koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne u ovom slučaju i to samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

36. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 15. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su stranke ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu , sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Aneksa (a kojim Aneksom, uostalom, nije niti nastala novacija ugovora ili sasvim drugi ugovorni odnos, već je između stranaka ugovoreno da se radi o istom ugovorno – pravnom odnosu), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 10-tak, godina i izvršavao svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

37. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika navedenog kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, izričito odrekao ili na bilo koji drugi način, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti, obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa, hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora, koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

38. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF (a ne primjerice da obešteti oštećenog tužitelja u svojstvu potrošača u smislu postizanja ravnoteže između ugovornih stranaka), pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon, naime, nije niti mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno financijsko obeštećenje zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valute CHF ili promjenjive kamate na način na koji je ugovorena ta odredba u Ugovoru, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetom spora, kao u ovom slučaju, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka).

39. Valja naglasiti da je kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15 (tu činjenicu tužitelj uopće ne osporava u ovome postupku – opaska suca). Međutim, kroz konverziju kredita izvršenu na način propisan ZIDZPK/15, tužitelj nije bio obeštećen, niti je uopće objektivno mogao biti obeštećen i to zbog navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je po uvjerenju ovoga suda od bitnoga značaja za donošenje ove odluke.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

40. Kako je bitan predmet rasprave u ovom slučaju bio da se raspravi je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja, koja se očituju kroz vid predmetne konačne novčane tražbine tužitelja, sam čin sklapanja navedenog Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja, potrebno je istaći kako ovaj sud posredstvom predmetnog suca, smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 39., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), izgubio pravo potraživati od tuženika stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji, odnosno do dana matematičkog izračuna konverzije kredita jer su sklapanjem navedenog Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 Ugovora o kreditu", ali i druga rečenica točke 2. Aneksa, odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora, te da tužitelj uopće nema pravni interes za ovu parnicu. Kada u ovakvim predmetima tužitelj ne bi imao pravni interes za novčanu tražbinu kakvu je istakao, tada bi svi ovakvi postupci završavali odbacivanjem tužbe ili barem odbijanjem tužbenih zahtjeva, a tužbe se u ovakvim postupcima ne odbacuju, niti se donose jednosmjerne odluke o odbijanju tužbenih zahtjeva u ovakvim slučajevima.

41. U ovom dijelu obrazloženja ove odluke je potrebno istaći kako sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kred itu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. Stoga, nisu prihvatljiva ovom sudu posredstvom predmetnog suca, suprotna pravna stajališta.

42. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju predmetnog suca) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF – tužitelja u smislu potpunog financijskog obeštećenja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, dakle za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Takvo pravno stajalište, također upućuje da je tuženik u zabludi kada tvrdi da tužitelj nema pravni interes za ovu parnicu.

43. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta ovoga suda, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno , za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

44. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj , zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

45. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 GK, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje, kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon (ZIDZPK/2015) i sam efekt konverzije, nije omogućio tužitelju, bez svake dileme, povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

46. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZIDZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Aneksa, nije omogućio tužitelju potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužitelja, na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora (druga stvar je, a što nije predmet rasprave u ovome slučaju, što taj ZIDZPK/15, nije objektivno niti mogao tužitelju omogućiti potpuno obeštećenje, za sve ono za što je financijski oštećen, uslijed ništetnih odredaba Ugovora).

47. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Aneksa - 15. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka VTS u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle tek po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja drugostupanjska odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja aneksa osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj, kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogao, zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti , kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu GK, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

48. Napokon, u jednoj od bitnih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu G, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava (dakle, ne samo Sud EU), jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu, ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili drugih aneksa ili dodataka u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

49. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužitelja, kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

50. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

51. Ignorirajući navedeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik iz ove parnice posredstvom svog odvjetnika, prvenstvo u odnosu na pravno shvaćanje VSRH, daje tzv. pravnim stručnjacima, koji o raznoraznim temama pišu stručne članke, za koju objavu stručnih članaka su ujedno plaćeni, odnosno primaju novčanu naknadu, a takvi nazovi stručni članci nemaju i nikada nisu imali značaj bilo kakve sudske prakse ili obvezatne primjene u sudskim odlukama, za razliku od pravnih stajališta revizijskog, VSRH.

52. U odnosu na navedeno pitanje (predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara), VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci, koji pišu stručne radove za novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim revizijskim odlukama, a u vezi parnica na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. godine (jer je prethodnog dana inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013- 4, isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzu li CHF.

53. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svojoj punomoćnici, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 12. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a ko ji rok je inače počeo teći od 14. lipnja 2014. godine, te je do 14. lipnja 2019. godine, tužitelj opravdano mogao, a što je i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

54. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što ponekad tuženici u ovakvim parnicama, neopravdano pokušavaju sugerirati još u odgovoru na tužbu, kao i tuženik iz ove parnice) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po posebnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

55. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme) , a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

56. Kako je tužitelj indirektno, bez isticanja formalnog deklaratornog zahtjeva (koji deklaratorni zahtjev nije niti bio dužan istaći, da bi uspio sa predmetnim kondemnatornim – opaska suca), predložio utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP, te čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I- 3685/2015.

57. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti konačnog novčanog potraživanja tužitelja, koje potraživanje predstavlja u usvojenom dijelu restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 06. srpnja 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 138.a. ZZP/07, ali i čl. 323. ZOO.

58. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

59. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

60. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz navedene parnice vođene pred TSZ, za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

61. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je : "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima ,koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u (ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

62. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09), te čl. 106.st.1., kao i čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

63. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

64. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, vezano za neformalni zahtjev u vezi ništetnosti navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (koji zahtjev inače nije niti trebao u ovakvoj parnici biti formalno istaknut, kao deklaratorni zahtjev), valjalo je u pogledu pravne osnove, ocijeniti opravdanim predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja u vezi isplate konačno zatraženog novčanog iznosa.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako osnovanost tog neformalnog prejudicijelnog zahtjeva tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora, direktno upućuje na osnovanost restitucijskog zahtjeva, cijeneći sadržaj prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz ove parnice.

66. Obzirom da je sud procijenio da Ugovor može opstati unatoč ništetnosti navedenih odredaba, te da je bilo potrebno, kod matematičkog utvrđivanja visine novčanog iznosa preplate, primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 11. lipnja 2025. godine (list 567-569), bio određen detaljni predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.

67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 25. listopada 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koje prileže u spisu, ali i koje je tužena banka dostavila u spis, tek po primitku dopisa suda broj P-850/2024-58 od 15. listopada 2025. godine (kojim je i odvjetnica tuženika i tuženik upozoren da će im se izreći novčane kazne, ukoliko ne dostave sudu materijalne dokaze u roku od 3 dana, koje je vještak u više navrata bezuspješno tražio od tuženika) u bitnome naveo da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.383,75 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,50%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima, tijekom 240 mjeseci.

68. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 15. siječnja 2016. godine, Dodatak na temelju

ZIDZPK/2018, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 35.600,06 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 75,33 Eura (ili 574,92 kuna). Pored toga je vještak utvrdio točno određene novčane iznose koje je sud od njega zatražio na 5 stranici svog nalaza, očitujući se na predmet vještačenja u vezi tuženikovog prigovora radi prebijanja, pti ćemu je napomenuo da je depozit zatvoren isplatom dana 17. ožujka 2016. godine, radi zatvaranja obveze po eurskom kreditu, zbog čega po mišljenju vještaka taj depozit nije od utjecaja na izračun razlika obveza po CHF kreditu, za razdoblje do izračuna konverzije.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

69. Također, vještak je na temelju materijaln ih dokaza iz spisa, istakao na četvrtoj stranici svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (na 5,05% godišnje, 5,40% godišnje, 5,15% godišnje, 4,85% godišnje), odnosno na koje se točno mjesečne anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa do dana 01. studenog 2014. godine, od kada se primjenjivala godišnja kamatna stopa od 4,50%, kao što je bila ugovorena Ugovorom, sve do dana 01. veljače 2014. godine, od kada se primjenjivala stopa od 3,23% godišnje, sukladno donesenom Zakonu, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatn i plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 85.383,75 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,50 % godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB), važećem na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele),

- potom je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom da je po predmetnom kreditu bila provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

70. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. rujna 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 886,86 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "p" Tabele 1 nalaza (u valuti Eura), (samo pozitivni iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja, pa do 30. rujna 2015. godine, iznose 616,63 Eura,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. rujna 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.941,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s''

Tabele 1 nalaza (samo pozitivni iznosi),

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja, pa do 30. rujna 2015. godine, iznose 2.289,57 Eura,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 10.658,79 EUR, od čega se 7.827,92 Eura odnosi na glavnicu, a 2.830,87 Eura, na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. rujna 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 505,06 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "p" Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja, pa do 30. rujna 2015. godine, iznose 576,87 Eura,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. rujna 2005. g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015. g.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 6.623,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja, pa do 30. rujna 2015. godine, iznose 1.964,79 Eura,

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 9.594,81 EUR, od čega se 7.128,48 Eura odnosi na glavnicu, a 2.466,33 Eura, na dospjele nepodmirene zatezne kamate,

c) da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 4.029,74 Eura, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

d) da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

e) da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

71. Na ovaj vještački nalaz tuženik nije imao primjedbi u smislu točnosti vještačkog matematičkog izračuna, a što je izričito naglasio podneskom od 19. studenog 2025. godine, kojim podneskom je tuženik konkretizirao u novčanom iznosu svoj uvjetni

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

prigovor istaknut radi prebijanja (na iznose od 2.539,70 Eura sa zateznom kamatom, 317,64 Eura sa zateznom kamatom i 381,80 Eura, sa zateznom kamatom), ukoliko sud uopće utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, sukladno matematičkom izračunu vještaka. Također, niti tužitelj nije imao nekih primjedbi na matematički izračun vještaka, te je podneskom od 21. studenog 2025. godine, tužitelj istakao svoj konačni zahtjev u vezi isplate iznosa od 7.128,48 Eura, sa zateznom kamatom na sve pojedine mjesečne iznose preplate, počevši od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan izvrđene preplate, pa sve do isplate (kao da vještak nije već izvršio obračun zatezne kamate sve do 30. rujna 2015. godine, kapitaliziravši ju u novčanom smislu, te objasnivši zbog čega je to uopće bilo potebno učiniti – opaska suca).

72. Na raspravi održanoj dana 24. studenog 2025. godine, saslušana je odgovorna osoba vještaka, Zrinko Ručević, a dotični je u cijelosti ostao kod vještačkog matematičkog izračuna, detaljno prikazanog tabelarno u pisanom nalazu, ali i završnog mišljenja istaknutog u pisanoj formi. Vezano za jedini prigovor tuženika, koji se nije odnosio na točnost matematičkog izračuna vještaka, istaknut u podnesku tuženika od 19. studenog 2025. godine, već na vještačko utvrđenje u vezi navedenog depozita, vještak je usmeno naveo kako se tvrdnjom iznesenom u pisanom nalazu, da je depozit zatvoren nakon sklapanja Aneksa i da stoga razlika u depozitu nije od utjecaja na izračun razlika obveza po CHF kreditu, za razdoblje do izračuna konverzije, nije uopće upuštao u pravna pitanja, nego je samo ukazao na činjenicu da je taj depozit isplaćen nakon što je već bila provedena konverzija predmetnog kredita.

73. Vodeći računa o činjenici da je vještak, čiji je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaćen od strane ovoga suda, između ostalog, opisao u svom pisanom nalazu i mišljenju, zbog čega je prilikom vršenja matematičkog izračuna ukupne visine preplaćenih iznosa tuženiku od strane tužitelja, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, trebao kapital izirati potraživanje tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na sve preplaćene iznose u vezi obje osnove do dana 30. rujna 2015. godine (odnosno do dana kada je izvršen matematički izračun konverzije kredita), a radilo se jednostavno o tome da je to bilo nužno i potrebno radi poštivanja "reda uračunavanja i ispunjenja" u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (jer je uostalom konverzijom kredita utvrđena preplata, koja se ne može i ne smije zanemariti kod utvrđivanja za koji je to točno novčani iznos tužitelj oštećen ili koji je to točno novčani iznos, tuženik stekao na temelju osnove koja je otpala), sasvim je jasno da nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se ne prihvati kao točan matematički izračun vještaka, tim više što niti jedna sranka nije imala bilo kakvih primjedbi na sadržaj tog, matematičkog izračuna vještaka.

74. Ovdje valja ponovo naglasiti, obzirom da se tuženik tijekom cijele ove parnice uzastopno poziva na nekakvu sudsku praksu, koja njemu ide u prilog, pa se tako pozvao i na praksu VSRH iz odluka donesenih u predmetima broj Rev-586/2019 i Rev- 1359/2019, da su doista pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine, ali i broj Rev- 586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (te nekih drugih odluka), ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine i pravna shvaćanja nekih drugih drugostupanjskih sudova iz odluka na koje je ukazao tuženik u ovoj parnici, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja, isključivo temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka sudova) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u istaknutim u ovom obrazloženju odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, a na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove. Ovaj sud je bez dvojbe, morao detaljno obrazložiti prilikom donošenja ovakve odluke koju je donio i pojasniti zbog čega ne prihvaća suprotna pravna stajališta.

75. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (kada predmetni sudac ovoga suda, upravo u obrazloženjima svojih odluka koje donosi u istovrsnim predmetima, iznosi upravo te iste činjenice, pojedini drugostupanjski suci sebi uzimaju za pravo da dijele nepotrebne "packe" predmetnom sucu ili neke sebi prihvatljive lekcije u vezi tih istih tvrdnji, za koje oni smatraju da nisu potreban dio obrazloženja sudske odluke, no sasvim je jasno da je to samo njihovo skromno mišljenje i da svaki sudac ima pravo da obrazloži svoje stavove, ali i da se prilikom takvog obrazloženja osvrne i na cjelokupnu pravnu situaciju u ovakvim predmetima na nivou Republike Hrvatske, koja je više od zabrinjavajuće, a na što jasno upućuje i sadržaj obrazloženje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju zbog čega postoje i objektivni i subjektivni razlozi za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud u ovoj, ali i svim istovrsnim pravnim situacijama, posredstvom predmetnog suca – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci u kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati (s obzirom na navedeno postavljeno revizijsko pitanje) o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja u ovoj parnici – opaska suca), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.". Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

75. a) Ovaj, upravo citirani pravni stav, a na koji direktno upućuje i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-1359/2019, nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se uopće ne raspravlja o ništetnosti Aneksa i tužitelj uopće ne tvrdi da Aneks ne proizvodi ili da nije proizveo određene pravne učinke u smislu ZIDZPK/2015, a financijski vještak je uostalom i utvrdio, između ostalog, svojim pisanim nalazom i miljenjem da je konverzija kredita u cijelosti izvršena u skladu sa ZIDZPK/2015, time da je u ovom obrazloženju već navedeno da je ta konverzija (odnosno navedeni ZIDZPK/2015) prošla na nivou sudskih odluka (USRH i VSRH), ocjenu ustavnosti i zakonitosti. Prema tome, kako i ovaj sud smatra da je Aneks sklopljen u skladu sa navedenim ZIDZPK/2015, te da je taj Zakon prošao uspješno kontrolu Ustavnog suda Republike Hrvatske, zbog čega nema nikakve dileme da Aneks predstavlja u cijelosti valjani pravni posao i da proizvodi pravne učinke, valjalo je ponovo naglasiti da je predmet ove parnice utvrđivan je novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio tuženiku, zbog ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, vodeći računa o financijskim efektima konverzije kredita, prilikom takvog matematičkog izračuna, a o čemu je sve vještak vodio računa i što je vještak matematički izračunao i utvrdio.

75. b) Navedenim Aneksom su samo regulirane odredbe ranijeg stranačkog Ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura , za ubuduće, a koji stranački ugovor se više od punih 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF, a nema govora o tome da bi se sklapanjem tog Aneksa stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" i ne postoji opravdan razlog za takav zaključak (ovaj sud dakle smatra da je sasvim pogrešan pravni stav o tom "nazovi prešutnom odricanju" u odlukama VSRH u predmetima vođenim pod brojem Rev-1359/2019 i Rev-925/23), tim više što na sasvim suprotne pravne stavove, koje prihvaća ovaj sud posredstvom predmetnog suca, upućuju neke odluke Suda EU, ali i neke odluke VSRH ili Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se uostalom ovaj sud već pozvao u ovom obrazloženju.

75. c) Uostalom, tako nešto (odricanje od novčanih potraživanja temeljem Ugovora) nije ugovoreno u pisanoj formi - Aneksom, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila i volja stranaka, pogotovo želja tužitelja iz ove parnice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao Zakonom, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji po uvjerenju ovoga suda, baš nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023 (ali i odluka VSRH u predmetu pod brojem Rev-586/2019 – opaska suca), da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", ne samo da je na potpuno "klimavim nogama", nego jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

75. d) Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima, takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome i da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, ali i da tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu u ovome predmetu (kao i ostali korisnici kredita povodom svojih pojedinačnih zahtjeva u drugim sudskim postupcima), no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle potpuno stručan način (koji je ponekad sucima koji su pravne struke, teško dokučiti), izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uglavnom tuženici ne prigovaraju. Za primijetiti je da niti tuženik iz ove parnice nije prigovorio točnosti vještačkog matematičkog izračuna, pa je potpuno nerealno tvrditi u tim opisanim okolnostima, da je konverzijom kredita u valutu Eura u ovom ili u svim drugim u pravnom smislu sličnim slučajevima, postignuta nekakava ravnoteža između stranaka Ugovora.

75. e) U tom kontekstu, po uvjerenju predmetnog suca, je krajnje dubiozno i neadekvatno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojim zaključcima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta nekakva ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama (koje stručne osobe, upravo sud angažira i uvijek treba angažirati da nešto bitno utvrde za ovaj parnični postupak jer o tome sud nema ili ne može imati dovoljno stručnog znanja, to treba bez daljnjega, (ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

priznati), odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koji su i angažirani u ovakvim predmetima da utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita došlo do potpunog novčanog obeštećenja oštećenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate, a od kojeg odgovora na pitanje u vezi potpunog obeštećenja, ovisi i odgovor na pitanje je li konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka), sukladno pravilima svoje struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac, koji je završio samo pravni fakultet, ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.

75. f) Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem nekakvog aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema baš nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u raznim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno od strane banaka, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje ovlaštenih zaposlenika pojedinih banaka o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

76. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, te da je tužitelj za znatan novčani iznos ostao oštećen, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu pravomoćna, tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju predmetnog tužitelja), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca (ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

77. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, bez ikakve dileme, zbog svoje opsežnosti, izuzetno detaljnog obrazloženja, odnosno sadržaja iste, svakako jedna od značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je uostalom izazvala i značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u gore navedenim točkama obrazloženja, s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih drugih navedenih europskih odluka, sadržaji kojih odluka su prihvatljivi ovome sudu, posredstvom predmetnog suca.

78. Obzirom na navedenu odluku VSRH, broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može ponovo naglasiti da je Aneks, kao takav, samo regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) uspostavljanja ravnoteže u smislu naknade štete tužitelju ili saniranja baš svih štetnih posljedica ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odnosno restitucije tužitelju do tada preplaćenih novčanih iznosa tuženiku, temeljem ništetnih odredaba Ugovora s osnova valute i kamate, te je nesporna činjenica (koju i tuženik mora priznati) da je tek znatno nakon sklapanja Dodatka, postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost svih potrošačkih ugovora u pogledu valutne klauzule, koje potrošačke ugovore su sklapale razne banke u razdoblju navedenom u toj prvostupanjskoj odluci, pri čemu se tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, sklapanjem Aneksa, nije odrekao bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u točno određenim novčanim iznosima, na temelju svojih matematičkih izračuna i to sukladno pravilima financijske struke (koja pravila vrlo često suci koji su pravne struke, ne mogu niti razumjeti, niti dokučiti), a ne na temelju nekakve ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, koje preplate uostalom ne bi

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

bilo moguće niti utvrđivati da je primjerice postignuta ravnoteža ili kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima (pa tako niti u ovome predmetu, tuženik) ne prigovaraju u sudskim postupcima, vještačkim matematičkim izračunima.

79. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse u pravnom sustavu Republike Hrvatske, koju bi baš svaki sud morao cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (vodeći računa i o tome da Aneks – kojeg tužitelj ni ne pokušava utvrditi ništetnim u ovoj parnici - ne predstavlja novaciju početnog Ugovora, već predstavlja samo isti ugovorni odnos stranaka, pri čemu je Aneks sastavljen u smislu ZIDZPK/15, ali ujedno nije uopće obeštetio tužitelja za sve novčane iznose koje je tuženik stekao na temelju pravne osnove, koja je otpala), te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon (ZIDZPK/15) koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužitelja u novčanom smislu, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks, kao u ovom slučaju tužitelj ili neki dodatak ugovora o kreditu, kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura, upravo stoga što tom konverzijom, oštećeni potrošač, nije u potpunosti bio obeštećen u novčanom smislu, ali i stoga što bilo kakav dodatak osnovnom ugovoru ili aneks ne predstavlja novaciju osnovnog ugovora o kreditu, već samo jedan te isti ugovorni odnos između ugovornih stranaka.

80. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan, kako je to već navedeno jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza.

81. Međutim, ta činjenica o prihvaćanju točnosti matematičkog izračuna vještaka ne dovodi do zaključka da je trebalo ujedno u cijelosti prihvatiti visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, pogotovo ne onog sporednog koji je podnesen u vezi zatezne kamate, obzirom da je tužitelj konačno istaknutim novčanim zahtjevom pokušao uprihoditi nešto što mu po uvjerenju ovoga suda, doista i ne pripada.

82. Naime, kako je vještak utvrdio visinu preplate ako se promatraju svi iznosi (dakle i pozitivni i negativni), a što nakon isticanja konačnog novčanog zahtjeva tužitelja i jest predmet potraživanja tužitelja u ovom postupku, koji proizlaze kao preplaćene svote (koje je tuženik stekao temeljem pravne osnove koja je otpala) iz promjene kamatnih stopa, ali i navedenih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 9.594,81 Eura (a tu svotu predstavlja glavnica u iznosu od 7.128,48 Eura i dospjeli iznos dijela kapitalizirane i nepodmirene zatezne kamate od 2.466,33 Eura, koja je bila od strane financijskog vještaka obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, kao dana kada je izvršen po

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

tuženiku matematički izračun konverzije predmetnog kredita tužitelja), pri čemu je vještak da uopće dođe do te svote preplate, ukalkulirao ili prebio sa predmetnim novčanim potraživanjem tužitelja, glede dijela kapitalizirane zatezne kamate, svotu koja je utvrđena tuženikovim matematičkim izračunom konverzije kredita tužitelja u iznosu od 574,92 kuna ili 75,33 Eura (a točnost takvog matematičkog izračuna vještaka je prihvatio ovaj sud, obzirom da unatoč suprotne svote preplate utvrđene u čl. 5.3. Aneksa, niti jedna stranka nije osporavala matematički izračun vještaka ), valjalo je tužitelju i dosuditi taj ukupno zatraženi novčani iznos glavnice od 7.128,48 Eura, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, ali ne sa zateznom kamatom kakva je zatražena na taj iznos nego sa zateznom kamatom na taj iznos od 7.128,48 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine jer takva kamata tužitelju nedvojbeno i pripada, obzirom na prihvaćeni vještački matematički izračun i činjenicu da se kod tužiteljevog potraživanja isplate preplaćenih iznosa ne može i ne smije zanemariti iznos preplate utvrđen Aneksom, odnosno pravni učinci konverzije kredita izvršene u skladu sa ZIDZPK/15, pri čemu je ova odluka u vezi sporedne tražbine tužitelja, donesena također u granicama istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja i donošenjem iste sud nije prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja.

83. Vodeći računa o tome da je tužitelj svojim konačnim zahtjevom potraživao i zateznu kamatu na sve mjesečne preplaćene iznose (što bi po uvjerenju predmetnog suca i bilo moguće da kojim slučajem, matematičkim izračunom tuženika u vezi konverzije kredita nije utvrđena preplata u točno određenom novčanom iznosu, a koja preplata je uostalom i navedenim Aneksom utvrđena, a sporazumom između stranaka je dogovoreno da će se ista potrošiti za otplatu anuiteta sukladno Aneksu), te se taj dio tražbine tužitelju nije mogao dosuditi (jer bi se na taj način direktno zanemario učinak konverzije kredita na ukupnu tražbinu tužitelja u vezi preplate novčanog iznosa), bez da se ukalkulira na to sporedno potraživanje tužitelja po osnovi kapitalizirane zatezne kamate (na način na koji je to učinio financijski vještak), taj izvršeni efekt ili učinak konverzije kredita jer se jedino tako može i dobiti točan novčani iznos preplate. Ponovo valja naglasiti, ako niti jedna stranka ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, niti sud ima opravdanog razloga "češljati" ili detaljnije analizirati točnost matematičkog izračuna vještaka u vezi bilo čega, pa tako i u vezi utvrđenog izosa preplate, sklopljenim Aneksom.

84. Shodno tome, tužitelju je pored dosuđene svote od 7.128,48 Eura, zajedno sa opravdano zatraženom i dosuđenom zateznom kamatom na taj iznos, tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, valjalo dosuditi još i iznos od 2.466,33 Eura (bez dodatne zatezne kamate na taj iznos) po osnovi dospjelih i nepodmirenih zateznih kamata, koje su preostale kada se od kapitalizirane svote zatezne kamate obračunate po financijskom vještaku, do dana 30. rujna 2015. godine (zato i ovaj dosuđeni iznos od 2.466,33 Eura, ne predstavlja odlučivanje preko granica istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja, nego baš odlučivanje unutar istaknutog konačnog zahtjeva), odbije po financijskom vještaku utvrđena preplata Aneksom u iznosu od 574,92 kuna ili 75,33 Eura, a na taj dosuđeni novčani iznos od 2.466,33 Eura, nije bilo moguće i dopušteno dosuditi daljnju zateznu kamatu jer bi to bilo suprotno pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj

85. Naime u zakonodavstvu Republike Hrvatske je propisana zabrana anatocizma, te se ne može niti potraživati s uspjehom zatezna kamata, na dospjeli novčani iznos

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

koji predstavlja svotu neplaćene i kapitalizirane zatezne kamate u slučaju dok glavni dug (u ovom slučaju je glavni dug svota od 7.128,48 Eura) i dalje nije podmiren, a to proizlazi iz članka 31.st.1. Zakona o obveznim odnosima jer dok glavni dug ne bude ispunjen ili plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i zapravo predstavljaju cjelinu sa glavnim dugom od ukupno neplaćenih 9.594,81 Eura u ovom slučaju, odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva.

86. Obzirom da je financijski vještak, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, morao utvrditi preplatu ili novčanu svotu za koju je tužitelj oštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, vodeći računa pri tome da je konverzijom kredita već bila utvrđena preplata, te da je iznos preplate, bio utrošen za podmirenje budućih obveza tužitelja po Aneksu, vezanih za obvezu otplate kredita, nakon sklapanja Aneksa, vještačenjem je trebalo utvrditi postoji li novčana tražbina tužitelja, nakon akceptiranja efekta konverzije kredita u valutu Eura (nakon prihvaćanja ekonomskih učinaka konverzije kredita tužitelja, koja konverzija je u cijelosti izvršena u smislu ZIDZPK/2015, zbog čega Aneks proizvodi pravne učinke), a što je vještak i učinio na stručan način, ne može tužitelj s uspjehom potraživati u ovoj parnici i zateznu kamatu na sve pojedine mjesečne novčane iznose koji predstavljaju preplatu, računajući od dana dospijeća svake pojedine mjesečne preplate, do dana 30. rujna 2015. godine (kako je to učinio, svojim konačno istaknutim tužbenim zahtjevom u vezi sporedne tražbine) jer je financijski vještak već utvrdio i obračunao (dakle, kapitalizirao) taj novčani iznos zatezne kamate (na listu 5 vještačkog nalaza ili listu 810 spisa je naime, bilo jasno navedeno da kapitalizirana zatezna kamata na tečajne razlike iznosi točno 1.964,79 Eura, dok zatezna kamata na razlike anuiteta iznosi 576,87 Eura, pa kako je navedena preplata utvrđena konverzijom, po vještaku u iznosu od 574,92 kuna (a na to utvrđenje, kao i sva ostala matematička utvrđenja vještaka, nije bilo primjedbi), predstavljala preplatu u iznosu od 75,33 Eura u sada važećoj valuti, prebijanjem tih iznosa je vještak utvrdio da je nakon uračunavanja efekta konverzije kredita, preostalo potraživanje tužitelja u iznosu od 2.466,33 Eura po osnovi neisplaćene, a dospjele kapitalizirane zatezne kamate koja je bila obračunata do 30. rujna 2015. godine).

87. Ovakvu matematičku računicu vještaka potvrđuju najjednostavnije matematičke radnje zbrajanja i oduzimanja navedene u zagradi ove rečenice obrazloženja (1.964,79 + 574,92 = 2.541,66 – 75,33 = 2.466,33), a nakon što je na navedeni način utvrđena ukupna visina novčane tražbine tužitelja (na navedeni način, dakle koja obuhvaća i pozitivne i negativne razlike jer je tužitelj svojim konačnim zatjevom upravo po tom matematičkom izračunu vještaka, konkretizirao svoju novčanu tražbinu) u iznosu od 9.594,81 Eura, od čega se svota od 7.128,48 Eura odnosi na glavnicu, a svota od 2.466,33 Eura, samo na dio nepodmirene, ali dospjele do dana 30. rujna 2015. godine, kapitalizirane zatezne kamate na sve preplaćene mjesečne iznose, ne može sa pravnog aspekta tužitelj ponovo svojim konačnim zahtjevom potraživati isplatu zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana kada je izvršena preplata, do dana isplate jer bi se na taj način obezvrijedio matematički izračun financijskog vještaka u ovoj parnici u koji izračun je vještak ukalkulirao efekt konverzije kredita, odnosno tužitelju bi se neosnovano dosudilo nešto što mu inače ne pripada i nešto što mu je već priznato, prilikom prihvaćenog vještačkog izračuna i dosuđene svote u ukupnom iznosu od 9.594,81 Eura, sa zateznom kamatom samo na iznos od 7.128,48 Eura, tekućom od 01. listopada 2015. godine.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

88. Obzirom na opisane okolnosti slučaja i način na koji je financijski vještak u ovome predmetu utvrdio točan novčani iznos za koji je tužitelj oštećen, odnosno koji je tužena banka stekla nakon što je otpala pravna osnova stjecanja (nakon što su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule CHF i ugovorene promjenjive kamatne stope), a vodeći računa o tome da je vještak taj novčani iznos od 9.594,81 Eura, utvrdio nakon što je preplatu tužitelja utvrđenu konverzijom (koja je uostalom potrošena za namirenje budućih obveza tužitelja, nakon sklapanja Aneksa, sukladno sporazumu stranaka), oduzeo od ukupno utvrđenog iznosa kapitalizirane zatezne kamate, obračunate na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana isplate do dana 30. rujna 2015. godine, te je preostao nenamireni dospjeli iznos zatezne kamate od 2.466,33 Eura i 7.128,48 Eura po osnovi glavnog duga, tužitelju je jedino bilo moguće u ovom slučaju, odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva tužitelja, dosuditi ukupan iznos od 9.594,81 Eura, sa zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 7.128,48 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine ( jer je do 30. rujna 2015. godine, već bila obračunata i kapitalizirana tražbina tužitelja u vezi zatezne kamate u okviru ukupno dosuđene svote od 9.584,81 Eura), pa sve do isplate, pri čemu tužitelju ne pripada posebna zatezna kamata na dosuđeni iznos od 2.466,33 Eura (u okviru ukupno dosuđene svote od 9.584,81 Eura) jer se ne radi o samostalnoj novčanoj tražbini, te je ista utvrđena isključivo na temelju obračuna vještaka koji je morao biti izvršen na način na koji je izvršen, zbog poštivanja redoslijeda uračunavanja u smislu ZOO, da se ukalkulira efekt konverzije kredita u točnu visinu novčanog potraživanja tužitelja, koji je tužena banka stekla nakon otpadanja pravne osnove stjecanja.

89. Naime, dosuđivanjem zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dana dospijeća do dana isplate, a kako je tužitelj posredstvom odvjetnice i potraživao konačnim tužbenim zahtjevom, bi se tužitelju neosnovano priznalo ono što mu je već priznato i dosuđeno prilikom dosude iznosa od 9.594,81 Eura, a dosuđivanje zatezne kamate na cijeli kapitalizirani iznos glavnog duga, tj. na svotu u ukupnom iznosu od 9.594,81 Eura, bi bilo protivno čl. 31.st.1. ZOO, vodeći računa o tome da još uvijek nije podmiren glavni dug koji banka ima prema tužitelju (iznos od 7.128,48 Eura) i da svota od 2.466,33 Eura, koja je dosuđena tužitelju na ime dijela nepodmirene kapitalizirane zatezne kamate koja je dospjela, nije i ne može biti samostalna novčana tražbina sve dok cijeli glavni dug ne bude isplaćen tužitelju, pa će se tek nakon prestanka glavne tražbine u iznosu od 7.128,48 Eura, ako nisu plaćene i dospjele zatezne kamate u iznosu od 2.466,33 Eura – dosuđene ovom presudom (naravno, ako uopće ova odluka postane pravomoćna i ovršna), ali i one zatezne kamate koje će se tek trebati obračunati na iznos glavnog duga od 7.128,48 Eura, sve do isplate te svote tužitelju, potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate moći osamostaliti – ponovo kapitalizirati i tužitelj će tek tada imati pravo na zateznu kamatu na taj ukupan iznos od dana kada je sudu podnesen zahtjeva za isplatu.

90. Zbog toga je valjalo odbiti kao neosnovan navedeni zatraženi dio sporedne konačne novčane tražbine tužitelja, koji se odnosio na potraživanje zatezne kamate preko one dosuđene točkom I. izreke ove presude jer se radilo o neosnovanom dijelu sporednog zahtjeva tužitelja.

91. Sud prilikom donošenja odluke o konačnom novčanom zahtjevu tužitelja, ne može i ne smije zanemariti ili ignorirati utvrđenja i matematički izračun financijskog

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

vještaka, pa je cijeneći okolnost da su bile sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su sada predmet ovog sudskog postupka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu (ta činjenica o tome da su „dijelovi uplata iskorišteni za zatvaranje obveze po konvertiranom kreditu“, ujedno ne znači da je ovom presudom dosuđeni iznos ukupne preplate pogrešno utvrđen jer je vještak imao sasvim određen i jasan zadatak, određen predmetom vještačenja, da utvrdi upravo točan novčani iznos preplate, vodeći računa o efektu konverzije kredita), da bi se dobio konačni novčani iznos koji je tužena banka utvrdila kao neotplaćen iznos prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, ali i da bi se dobio iznos preplate utvrđen Aneksom, morao se uračunati taj efekt konverzije kredita u odnosu na ukupnu tražbinu tužitelja i zbog toga se morao utvrditi točan iznos kapitalizirane zatezne kamate na visinu svih preplaćenih iznosa od dana isplate svih tih novčanih iznosa tuženiku koje je vještak tabelarno specificirano prikazao u svom pisanom nalazu , do dana 30. rujna 2015. godine, a koji iznos ukupne kapitalizirane zatezne kamate je vještak utvrdio u iznosima navedenim u točci 86 i 87 ovog obrazloženja .

92. Kada je riječ o pravnoj osnovanosti sporednog potraživanja tužitelja, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

93. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ništetnost odredbi o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i već ranije navedenih odredaba Zakona o zaštiti potrošača, jer se tužitelj na njih pozvao u ovoj parnici, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (jer je zbog toga i usvojen tužbeni zahtjev naveden u točci I. izreke ove presude), te se dakle radilo u pravnom smislu o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužitelju vratiti, odnosno isplatiti, svu onu novčanu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

94. Zahtjev tužitelja u vezi dosuđene zatezne kamate je isključivo u pogledu pravne osnove bio ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u tabeli financijskog vještaka (a koje dane i koje iznose je sudski vještak utvrdio u ovoj parnici, na temelju materijalnih

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom i utvrđenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i obračunata i dosuđena kapitalizirana zatezna kamata na pojedine iznose, sve do 30. rujna 2015. godine), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika , na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

95. Tužitelji iz ove parnice je nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, a na što uostalom upućuje i činjenica da je napravljen Aneks tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Aneksa, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Aneks, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita", a to je bila kupnja kuće, te o kojoj namjeni kredita je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke i kazivao, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena , što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.

96. Kako je banka – tuženik, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozivati, po uvjerenju ovoga suda posredstvom predmetnog suca, na nekakvo novčano potraživanje spram tužitelja, koje datira od 2005. godine, pa sve do kraja 2008. godine ili koje datira od 2014. godine, pa do 2015. godine (kako je to učinio tuženik u ovoj parnici sa svojim prigovorom radi prijeboja u vezi tražbine po osnovi tzv., negativnih tečajnih razlika i u vezi plaćanja potplaćenih i povlaštenih anuiteta kamate) u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika i razlike kamate, dakle u smislu da sud posebnom deklaratornom odlukom utvrdi osnovanom postojanje te novčane tražbine tuženika u konačno istaknutim iznosima od 317,64 Eura i 381,80 Eura (istaknutom prema matematičkom izračunu vještaka – opaska suca), nakon čega bi sud na prijedlog tuženika tu tražbinu tuženika trebao prebiti sa predmetnom tražbinom tužitelja. Naime, predmetni Ugovor nije u potpunosti proglašen ništetnim niti u ovome postupku, niti u nekom drugom, da bi svaka stranka inače trebala drugoj vraćati po pravilima na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima, niti sve što je primila temeljem tog Ugovora, niti bi tužitelj u ovom slučaju uopće bio dužan tuženiku platiti svotu koja predstavlja tzv. negativne tečajne razlike ili razliku kamate, da je tužitelj istakao prigovor zastare glede tog predmetnog potraživanja tuženika (koje je tuženik istakao radi prijeboja), a taj prigovor zastare bi bio u ovom slučaju osnovan, te tuženik uostalom nema pravnu osnovu za isticanje takvog novčanog potraživanja jer nije radnjama tužitelja došlo do sastavljanja pojedinih ništetnih odredaba Ugovora, temeljem kojih tužitelj osnovano potražuje da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu. U drugu ruku, dok je tečaj nacionalne valute u odnosu na švicarski franak išao u korist tužitelja, odnosno bio povoljniji za tužitelja u odnosu na taj tečaj na dan isplate kredita, tužitelj je sukladno svojoj obvezi platio tuženiku svotu koju je bio dužna temeljem Ugovora. Međutim, tužitelj u ovome slučaju nije zbog zastare uopće osporavao navedene novčane tražbine tuženika u iznosima od po 317,64 Eura i 381,80 Eura, već

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

ih je posredstvom odvjetnice, praktički prihvatio kao opravdane i za te novčane iznose umanjio svoju osnovanu novčanu tražbinu (ne treba zaboraviti da je tužitelj svoju tražbinu istakao prihvaćajući vještački izračun „ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni)“, a što znači da je od svog potraživanja umanjio i te iznose od 317,64 Eura i 381,80 Eura, pa ne može u tom kontekstu konačno istaknutog zahtjeva tužitelja, nakon što tužitelj nije niti opsporavao tu tražbinu tuženika u ovoj parnici, već ju je prihvatio i priznao, s uspjehom potraživati da se još posebnom odlukom, dodatno utvrdi takvo potrađivanje i da se ponovo za taj iznos umanji tražbina tužitelja.

97. Shodno tome, valjalo je utvrditi da je navedena tražbina tuženika u iznosima od 317,64 Eura i 381,80 Eura, istaknuta radi prijeboja neosnovana.

98. Tražbina tuženika koja se odnosi na svotu od 2.539,70 Eura, dakle na novčanu razliku depozita, koju je tužitelj osporio u završnoj riječi na zadnjoj raspravi, predloživši da se ista odbije, također nije osnovana jer nema nikakave veze sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, što je uostalom i financijski vještak naveo u svom pisanom nalazu, obrazloživši to svoje utvrđenje prilikom usmenog salušanja (a što sud prihvaća), te tuženik po uvjerenju predmetnog suca nema nikakavu pravnu osnovu da uopće istakne takvu novčanu tražbinu prema tužitelju u kontekstu činjenice da Ugovor nije utvrđen ništetnim u cijelosti u ovome predmetu, kao niti Aneks, te da su ništetnim utvrđene samo pojedine odredbe Ugovora (vezane za valutnu klauzulu i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi na način na koji je bila ugovorena ta odredba), odnosno da je sud utvrdio kako Ugovor može opstati unatoč navedenom utvrđenju pojedinih njegovih odredaba ništetnim. Ported toga, potpuno je nedopušteno u pravnom smilsu isticati "uvjetni zahtjev radi prebijanja novčane tražbine", dakle samo ukoliko sud tužbeni zahtjev tužitelja, kojeg inače tuženik osporava, usvoji jer se prigovor radi prebijanja mođe istaći samo u slučaju da nije sporna osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja između stranaka, no tužitelj smatra da ima novčanu tražbinu prema tužitelju i predloži da se utvrdi postojanje te tražbine i da se međusobna novčana potraživanja stranaka, prebiju, a o tom pravnom shvaćanju već postoji sudska praksa, pa je i zbog toga neosnovano potraživanje tuženika u vezi tražbine u iznosu od 2.539,70 Eura, sa zateznom kamatom.

99. U ovom postupku je utvrđeno i da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe kakvu je podnio i da je tužitelju nastala imovinska šteta u ukupno dosuđenom novčanom iznosu, koju štetu mu je nanio upravo tuženik, zbog čega je tuženik i obvezan nadoknaditi tužitelju dosuđeni novčačani iznos, no kako sudska praksa varira ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog sudovanja u ovakvim predmetima, već i na nivou sudovanja na području različitih vijeća najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, dakle VSRH, treba sačekati prvo pravomoćnost ove sudske odluke, odnosno donošenje potencijalne revizijske odluke od strane VSRH, vezano za reviziju koju će svakako podnijeti ona stranka koja ne bude zadovoljna ishodom dvostupanjskog predmetnog postupka, a ukoliko niti tada „ne bude mira na nivou predmetnih stranaka“, vezanog za prihvaćanje pravnog stajališta VSRH u pogledu predmetne pravomoćne odluke, jasno je da će u konačnici ona stranka koja se smatra oštećenom u ovoj parnici, moći i na druge pravne načine pokušati zaštititi svoja prava i interese, pa bilo to makar u konačnici i izvan granica Republike Hrvatske.

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

100. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP jer je tužitelj uspio sa cijelim glavnim zahtjevom koji je bio konačno istaknut u ovoj parnici, dok nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoje sporedne tražbine koja se odnosila na zateznu kamatu, a u vezi kojeg neuspjelog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja nisu nastali nikakvi troškovi, a pogotovo ne neki posebni troškovi.

101. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, a na temelju troškovnika odvjetnice tužitelja, koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 959-960 spisa) i koji je datiran sa 24. studenim 2025. godine, primjenom važeće Odvjetničke tarife.

102. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 28. listopada 2019. godine, kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok mu je za sastav obrazloženih 4 podnesaka od 09. studenog 2020. godine, 30. siječnja 2023. godine , 24. rujna i 21. studenog 2025. godine priznat iznos od 800,00 Eura ukupno, za sva četiri podneska ili 200,00 Eura po podnesku. Osim toga, za sastav podneska od 07. siječnja 2025. godine, tužitelju je u smislu Tbr. 8t.4. Odvjetničke tarife, priznat iznos od 50,00 Eura. Također, za zastupanje po punomoćnici u osobi odvjetnice, na ročištima održanim dana 11. studenog 2020. godine, 12. prosinca 2024. godine, 13. veljače 2025. godine, te 24. studenog 2025. godine, priznat je tužitelju iznos od 800,00 Eura ukupno ili 200,00 Eura za svako ročište.

103. Na ove opravdane parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.050,00 Eura, tužitelju je priznat iznos od 512,50 Eura u vezi poreza na dodanu vrijednost, a tužitelju je još priznat i iznos od 375,55 Eura u vezi troškova predmetnog financijskog vještačenja, koje troškove vještačenja je tužitelj sufinancirao u ovoj parnici, upravo u tom iznosu.

104. Kako je obzirom na navedeno u prethodnoj točci obrazloženja, utvrđeno da opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 2.938,05 Eura, valjalo je taj iznos dosuditi tužitelju u pogledu naknade parničnog troška i to sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj novčani iznos, počevši od dana donošenja ove presude, pa sve do isplate.

105. Valja, naglasiti da ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužitelja u vezi naknade troška za zastupanje tužitelja posredstvom punomoćnice u osobi odvjetnice, na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, niti o zahtjevu koji se odnosi na pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće punomoćnica tužitelja odazvati na ročište na kojem će predmetna presuda biti objavljena. Naime, tek će se nakon održavanja tog ročišta, ukoliko na isto pristupi odvjetnica tužitelja, posebnim rješenjem odlučiti i o tom zahtjevu tužitelja u vezi naknade troškova.

106. Nadalje, nije donesena odluka o potpuno neodređenom zahtjevu tužitelja (koji zahtjev za naknadu parničnog troška mora biti u novčanom smislu točno određen, sukladno čl. 164.st.1. i 2. ZPP) u vezi zatražene naknade troškova u pogledu "sudske pristojbe na presudu prema odluci suda" jer se prije svega sudska pristojba na presudu, ne određuje prema odluci suda, nego na točno određenu visinu u novčanom

(ranije spis broj P-51/2023 i P-905/2019)

smislu neke sudske pristojbe na presudu u pojedinom predmetu, upućuje Zakon o sudskim pristojbama, ali i Uredba o tarifi sudskih pristojbi.

107. Osim toga, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (N.N.br. 51/2023) i to čl. 6., tog Zakona, kojim je dopunjena odredba čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama, točkom 20., tužitelj je u ovom slučaju oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, pa kako ju nije dužan platiti, ne treba mu tuženik niti nadoknađivati trošak u vezi te pristojbe.

U Bjelovaru, 07. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 08. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.