REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3279/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja RV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 5101990685 od 22. srpnja 2004. kojeg su sklopili tužitelj RV kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditor, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu koji glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju RV trošak parničnog postupka u iznosu 829,64 eur sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 22. srpnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 5101990685 kojim mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu 76.271,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom kupnje nekretnine za osobne potrebe tužitelja. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 432,58 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tuženik je člankom 10. Ugovora o kreditu odredio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 1,000 % od iznosa kredita, a koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tužitelj tvrdi da je predmetna odredba Ugovora ništetna te se poziva na odredbe čl. 295., čl. 269. i čl. 270. ZOO. Ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03 te se poziva na odredbe čl. 81. st.1. i 2. te na čl. 87. st. 1. ZZP. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,000 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke, a svi troškovi poslovanja banke obračunati u efektivnoj kamtanoj stopi koju je tuženik odredio ugovorom. Smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 10. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe čl.87. st.1. ZZP. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu sadržanu u čl. 10. kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu, da je odredba kojom je ugovorena predmetna naknada bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer je bila naznačena u točno određenom postotku od iznosa kredita pa da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te tvrdi da je tužitelju informacija o toj obvezi bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali prije sklapanja kredita te na izvatku iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora za građanstvo. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade 1,00% iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu 3.657,20 kn/ 485,39 eur. Tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare te navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 101/2017 od 12. listopada 2017.). Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 7-16 spisa), otplatni plan (list 17-24, 47-50, 55-57, 60-63, 66-69, 73-76, 80-85, 89- 92spisa), pregled prometa po kreditu (list 25-39 spisa), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 40-41 spisa), obavijest o povećanju kamatne stope (list 42 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 44-46, 52-53, 58-59, 64-65, 80-81 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 70, 86 spisa), obavijest o kreditu (list 72, 88 spisa), prikaz procesa obrade kredita (list 104-107 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 113 spisa), promotivne letke tuženika (list 114-124 spisa), izvadak iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva (list 139-143 spisa), iskaz tužitelja (list 162 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, a koji tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 22. srpnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 5101990685, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu 76.271,19 CHF;

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, obračunata s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

7. Sporno je je li ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita. Sporan je i potrošački status tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita, sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje nekretnine odnosno rješavanja stambenog pitanja u kojoj nekretnini i danas živi. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Sam postupak sklapanja ugovora tekao je tako da je došao u banku tuženika te se interesirao o uvjetima kreditiranja, a u vezi potrebnog iznosa te mu je djelatnik banke ponudio ugovor u CHF valuti kao za njega najpovoljniji. Nije mu tom prilikom objašnjeno da će morati platiti i tzv. ulaznu naknadu niti na što se ista točno odnosi. Nije imao prilike pregovarati oko odredbi ugovora jer mu je ugovor dan na potpis već unaprijed sastavljen sa obrazloženjem da su to uvjeti koje može prihvatiti ili ne. Pročitao je ugovor prije potpisa, zamijetio spornu odredbu o plaćanju ulazne naknade, pitao za objašnjenje te mu je odgovoreno da je to nešto što mora platiti. Radi proteka vremena više se ne sjeća da li je predmetna naknada naplaćena iz iznosa kredita ili je istu platio posebno. Navodi da mu djelatnik banke nije decidirano objasnio koje troškove pokriva tzv. ulazna naknada.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Ocjenom iskaza tužitelja sud utvrđuje da nije dokazano da su među strankama vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, a iz iskaza tužitelja bi proizlazilo da ga se samo obavijestilo o toj naknadi za obradu kredita i da ga je banka ovlaštena naplatiti, a bez obrazloženja na što se navedena naknada zapravo odnosi, Konačno, na što se točno odnosi predmetna naknada tijekom postupka ne obrazlaže niti tuženik niti je to jasno vidljivo iz priloženih - prikaza procesa obrade kredita, obračuna naknade za bankarske usluge, promotivnih letaka tuženika te izvatka iz Odluke tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, već tuženik samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati.

10. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

11. Člankom 59. ZZP/03 je propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

14. Razmatrajući sadržaj čl.10 Ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO) niti odredbe čl.1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO/05), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s člankom 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara, na njegovu štetu, značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nadalje, prema čl. 142. ZOO/91, važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

24. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a i tužitelj je iskazivao da pojedinačno pregovaranje nije bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 10. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP/03 te ništetna (ništava- termin prema ZOO/91) u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

25. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

28. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

29. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

30. Tuženik nije niti pokušao dokazati (podneskom od 29. rujna 2025., list 155 spisa, odustao je od saslušanja djelatnika koji je radio na obradi kreditnog zahtjeva) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade.

31. Slijedom navedenog, sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati, zbog čega je utvrđeno da je ništav članak 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada od 1,00% od iznosa kredita te je odlučeno kao u izreci.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

32.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 30. rujna 2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 10. studenog 2025. 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (150,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu 53,09 eur, sveukupno iznosi 829,64 eur.

33. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP, a odluka o visini stope zatezne kamate na čl. 29. st.2. i 8. ZOO.

U Zagrebu 7. siječnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu 53,09 eur

- punom. tuženika