REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-1930/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Edvardu Sušcu, odvjetniku u Splitu, Velebitska 71, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 19.studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Edvarda Sušca, odvjetnika u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika TH, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu i uručenje presude 7.siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne i ne proizvode pravne učinke nepoštene odredbe Ugovora o kreditu, broj ugovora o kreditu: 3207330157 od 6.rujna 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika-Banke, u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule, a koje su označene u dijelu čl. 1. i čl. 7. Ugovora, koje glase:

čl. 1. „Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 40.000,00 (slovima: četrdeset tisuća CHF- a) obračunato prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

čl. 7. „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 304,16 (slovima: tristočetiri chf-a i šesnaest centima) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.065,48 EUR na ime razlike tečaja CHF tijekom otplate kredita broj 7103290212 u odnosu na početni tečaj i to iznose od:

2,81 EUR s dospijećem od 1.11.2008.

8,20 EUR s dospijećem od 1.1. 2009.

10,36 EUR s dospijećem od 1.2.2009.

7,60 EUR s dospijećem od 1.3. 2009.

7,34 EUR s dospijećem od 1.4. 2009.

6,51 EUR s dospijećem od 1.5. 2009.

5,98 EUR s dospijećem od 1.6. 2009.

6,86 EUR s dospijećem od 1.7. 2009.

4,71 EUR s dospijećem od 1.8. 2009.

6,28 EUR s dospijećem od 1.9. 2009.

4,38 EUR s dospijećem od 1.10. 2009.

5,34 EUR s dospijećem od 1.11. 2009.

5,17 EUR s dospijećem od 1.12. 2009.

10,70 EUR s dospijećem od 1.1. 2010.

13,39 EUR s dospijećem od 1.2. 2010.

12,20 EUR s dospijećem od 1.3. 2010.

16,87 EUR s dospijećem od 1.4. 2010.

17,98 EUR s dospijećem od 1.5. 2010.

25,93 EUR s dospijećem od 1.6. 2010.

31,72 EUR s dospijećem od 1.7. 2010.

25,28 EUR s dospijećem od 1.8. 2010.

42,67 EUR s dospijećem od 1.9. 2010.

33,98 EUR s dospijećem od 1.10. 2010.

36,06 EUR s dospijećem od 1.11. 2010.

43,35 EUR s dospijećem od 1.12. 2010.

56,12 EUR s dospijećem od 1.1. 2011.

42,35 EUR s dospijećem od 1.2. 2011.

46,13 EUR s dospijećem od 1.3. 2011.

41,31 EUR s dospijećem od 1.4. 2011.

51,80 EUR s dospijećem od 1.5. 2011.

65,99 EUR s dospijećem od 1.6. 2011.

70,47 EUR s dospijećem od 1.7. 2011.

104,99 EUR s dospijećem od 1.8. 2011.

65,93 EUR s dospijećem od 1.9. 2011.

61,09 EUR s dospijećem od 1.10. 2011.

61,41 EUR s dospijećem od 1.11. 2011.

61,43 EUR s dospijećem od 1.12. 2011.

67,62 EUR s dospijećem od 1.1. 2012.

70,63 EUR s dospijećem od 1.2. 2012.

70,39 EUR s dospijećem od 1.3. 2012.

68,18 EUR s dospijećem od 1.4. 2012.

70,67 EUR s dospijećem od 1.5. 2012.

71,68 EUR s dospijećem od 1.6. 2012.

68,96 EUR s dospijećem od 1.7. 2012.

69,19 EUR s dospijećem od 1.8. 2012.

64,52 EUR s dospijećem od 1.9. 2012.

67,21 EUR s dospijećem od 1.10. 2012.

69,76 EUR s dospijećem od 1.11. 2012.

68,66 EUR s dospijećem od 1.12. 2012.

66,17 EUR s dospijećem od 1.1. 2013.

66,17 EUR s dospijećem od 1.2. 2013.

63,91 EUR s dospijećem od 1.3. 2013.

64,97 EUR s dospijećem od 1.4. 2013.

69,67 EUR s dospijećem od 1.5. 2013.

65,35 EUR s dospijećem od 1.6. 2013.

62,70 EUR s dospijećem od 1.7. 2013.

60,75 EUR s dospijećem od 1.8. 2013.

62,25 EUR s dospijećem od 1.9. 2013.

64,23 EUR s dospijećem od 1.10. 2013.

65,62 EUR s dospijećem od 1.11. 2013.

66,54 EUR s dospijećem od 1.12. 2013.

69,67 EUR s dospijećem od 1.1. 2014.

59,53 EUR s dospijećem od 1.2. 2014.

62,49 EUR s dospijećem od 1.3. 2014.

64,48 EUR s dospijećem od 1.4. 2014.

63,51 EUR s dospijećem od 1.5. 2014.

61,15 EUR s dospijećem od 1.6. 2014.

61,50 EUR s dospijećem od 1.7. 2014.

63,22 EUR s dospijećem od 1.8. 2014.

64,33 EUR s dospijećem od 1.9. 2014.

64,73 EUR s dospijećem od 1.10. 2014.

66,00 EUR s dospijećem od 1.11. 2014.

68,16 EUR s dospijećem od 1.12. 2014.

68,13 EUR s dospijećem od 1.1. 2015.

108,89 EUR s dospijećem od 1.2. 2015.

68,30 EUR s dospijećem od 1.3. 2015.

68,30 EUR s dospijećem od 1.4. 2015.

68,30 EUR s dospijećem od 1.5. 2015.

68,30 EUR s dospijećem od 1.6. 2015.

68,30 EUR s dospijećem od 1.7. 2015.

3,79 EUR s dospijećem od 7.7. 2015.

7.047,91 EUR s dospijećem od 7.7. 2015.

sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.prosinca 2007. po stopi od 15 %, od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (slovima: dvije tisuće eura), sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7.siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 16.svibnja 2023. navodi se da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 6. rujna 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207330157 (kreditna partija 7103290212), solemniziran kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića pod brojem OU-139/2006, kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 40.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Stranke su za slučaj spora člankom 20. predmetnog Ugovora ugovorile nadležnost suda u Omišu, za koji grad je nadležan Općinski sud u Splitu. Tužitelj navodi da je Visoki trgovački sud RH donio presudu broj Pž-7129/2013 od 16.srpnja 2014., u postupku po kolektivnoj tužbi koju je pokrenuo Savez udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, kao ovlašteni tužitelj protiv osam banaka, između ostalih i tuženika. Temeljem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Posebno se ističe kako je i Vrhovni sud RH postupajući po reviziji, između ostalog i ovdje tuženika, kao i svojim kasnijim odlukama potvrdio naprijed označenu odluku Visokog trgovačkog suda RH, te u bitnom utvrdio ništetnost odredbi po kojima su se promjene kamatnih stopa vršile voljom samo jedne ugovorne strane, kao i ugovorile nepoštenu i ništetnu valutnu klauzulu, te je dao za pravo korisnicima kredita da pojedinačnim tužbama vrate one iznose koje su im banke temeljem ništetnih odredbi ugovora neosnovano naplatile.

1.1. Tužitelj je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio iznos od 11.074,59 EUR, pa predlaže da sud donese presudu kojom će pod točkom I. utvrditi da su ništetne i ne proizvode pravne učinke nepoštene odredbe predmetnog u dijelu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule, i to u dijelu čl. 1. i čl. 7. Ugovora, pod točkom II. naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.074,59 EUR na ime razlike tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početni tečaj sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče do dospijeća do isplate, a pod točkom III. naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2.Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 29.kolovoza 2025. uredio tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da predlaže da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.065,48 EUR, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, je istaknuo prigovora zastare predmetnog potraživanja. Tuženik osporava tužitelju status potrošača, ističe da je tužitelj u fazi pregovaranja bio informiran o valutnoj klauzuli, čije je ugovaranje dopušteno odredbom Zakona o obveznim odnosima, a osporava i tijek zatezne kamate na utužene iznose.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207330157 (kreditna partija: 7103290212) od 5.rujna 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića iz Omiša pod br. OU-139/2006 dana 6.rujna 2006., pregleda uplata po kreditu, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, saslušanjem svjedokinje RH, te saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 5.rujna 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207330157 (kreditna partija: 7103290212), solemniziran 6.lipnja 2006. od strane javnog bilježnika Radoslava Vukovića iz Omiša pod br. OU-139/2006, kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 40.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita uz valutnu klauzulu, koji je tužitelj obvezan vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom (čl.1.Ugovora), na rok otplate od 15 godina, i tamo pobliže navedene instrumente osiguranja, uz otplatu kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 304,16 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl.7. Ugovora). Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF.

6. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 5.rujna 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

7. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

9. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotuženika.

14. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/22, 155/23, 146/25, nadalje:ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

15. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe čl.1. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive, i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

17. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

18. Izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a iznesenim u više sudskih odluka. Nadalje, postupanje tuženika kojim je kao trgovac kršio ranije navedene odredbe, ugovaranjem nepoštenih odredaba na štetu potrošača, svakako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, imajući na umu razliku u položaju i ukupnoj gospodarskoj moći bankarske institucije i potrošača. Osim toga, sud je mišljenja, da povećanje ukupnog iznosa otplate kredita u utuženom iznosu, koji je za tuženika možda neznatan, to nije i za potrošača. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje pretplatu samo po valutnoj klauzuli.

19. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl.1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

20. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

20.1. Člankom 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

20.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplate uslijed promjene tečaja valute ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

20.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 16.svibnja 2023. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

21. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

22. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stana. Ne zna je li prethodno bio klijent tuženika, nije se raspitivao kod drugih banaka jer mu je tuženik bio najpovoljniji. Ponudio mu je kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu i kamati, te da je rata prihvatljiva. Od strane zaposlenika tuženika nije prije sklapanja ugovora bio upozoren na nikakve rizike ugovaranja u valuti CHF, znao je da će se u slučaju promjene tečaja CHF mijenjati i njegova mjesečna rata, ali ne na način kako se to dogodilo. Tekst ugovora sastavio je tuženik, isti je pročitao prije potpisivanja i odnio kod javnog bilježnika na ovjeru, koji mu tom prilikom nije ništa posebno tumačio. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio obrtnik, niti član ili vlasnik bilo kakvih trgovačkih društava, a stan koji je adaptiran nije iznajmljivao, već mu služi za stanovanje. Mjesečna rata mu je kratko bila stabilna, da bi kasnije naglo narasla na iznos dvostruko veći od prvobitno ugovorene rate. Misli da je išao do tuženika pitati zbog čega se rata naglo povećala, ali nije dobio konkretan odgovor. Predmetni kredit u cijelosti je otplatio. Povišene rate utjecale su na njegovu egzistenciju, djeca su mu se u to vrijeme školovala, i "borio" se da bi otplaćivao kredit tako što je štedio i radio dodatne poslove.

23. Svjedokinja RH, supruga tužitelja, u svom iskazu navodi da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu jer im je trebao iznos za adaptaciju stana u kojem su i do tada stanovali, ali stan nije bio uređen. Stan je bio u vlasništvu po pola na ime tužitelja i njegovog brata. Novčana sredstva dobivena kreditom u cijelosti su utrošena za adaptaciju stana, i to: promjena instalacija, struje i vode, rušenje nekih zidova, izrada drugih pregradnih zidova, zamjena prozora, sobnih vrata, izmjena i postavljanje novih keramičkih pločica u dijelu koji se odnosi na njihovu polovicu, zatim uređenje podova laminatom, gletanje zidova, renovacija jedanog wc-a u cijelosti, dok je drugi wc ostao kakav je bio, osim što su ga obojali. Sve ovo je izvedeno za potrebe polovice stana koji je u vlasništvu tužitelja, s time da su neke dijelove odnosno instalacije morali produljiti i kroz drugi dio stana koji pripada bratu tužitelja. Što se tiče namještaja nešto su kupili, a nešto su ostavili, pa su tako u cijelosti kupili novu kuhinju i dnevni boravak, dok je spavaća soba ostala ista.

24. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je adaptacija stana tužitelja kao fizičke osobe, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

25. Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a koji i sud prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

25.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić navodi da je na temelju dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno vještačenje, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 11.065,48 EUR, a iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 184,01 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.881,47 EUR.

26. U odnosu na tzv. negativne razlike, odnosno utvrđenje koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja, vještakinja je u nalazu i mišljenju zaključila da negativna razlika iznosi ukupno 184,01 EUR, čime je činjenično stanje u cijelosti utvrđeno. Međutim, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

27. Okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev-2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

28. Isto tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br.Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023. izrazio je stajalište da sud ne može samovoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten prema mišljenju revizijskog suda umanjivati tužiteljevu tražbinu s tzv.negativnim tečajnim razlikama. Dakle, niže tečajne razlike mogu biti prebijene s potraživanjem tužitelja kao potrošača samo u slučaju ako je tuženik to zatražio u konkretnom iznosu po određenim anuitetima , i ako je to zatražio prije zaključenja prethodnog postupka, što ovdje nije slučaj.

29. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

30. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

31. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.065,48 EUR koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

31.1.Provjerom zbroja pojedinačnih iznosa i njihove visine čiju isplatu tužitelj potražuje od tuženika sukladno nalazu i mišljenju vještakinje za financije, utvrđeno je da se prilikom uređenja tužbenog zahtjeva dogodila očita omaška u pisanju iznosa od 62,75 EUR s dospijećem plaćanja od 1.rujna 2013., umjesto ispravnog iznosa od 62,25 EUR, što je sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022, 126/2022 i 138/2023, nadalje: Tarifa) Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednosti predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 11.065,48 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 19.svibnja 2025., 29.kolovoza 2025. i 12.studenoga 2025. po 100 bodova za svaki podnesak (100x3), te za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 28.svibnja 2025. i 19.studenoga 2025. po 100 bodova za svako ročište (100x2), odnosno ukupno zbrojeno 600 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 1.200,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 500,00 EUR, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 2.000,00 EUR.

32.1.Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 157,20 EUR iz razloga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) mijenjana toč.20. članka 11.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, prema kojoj su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle u ovom sporu. Isto tako tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 157,20 EUR, budući u spisu nema dokaza da je tužitelj platio navedenu pristojbu.

32.2. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

U Splitu, 7.siječnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.