Poslovni broj 19 P.659/2019-24
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužiteljice ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tuženice, 7. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije 7103170721, potvrđen u potpisima ugovornih strana po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku, OU- 739/06 dana 07. srpnja 2006.godine, u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 195,40 EUR-a – stotinudevedesetpet eura i četrdeset centi (1.472,27 HRK) na ime pretplate kamate, zajedno sa zateznom kamatom koje teku od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a koje teku:
- na iznos od 3,53 EUR (26,56 HRK) od 16. studenog 2007. god. do isplate
- na iznos od 3,46 EUR (26,05 HRK) od 17. prosinca 2007. god. do isplate
- na iznos od 3,39 EUR (25,54 HRK) od 14. siječnja 2008. god. do isplate
- na iznos od 3,32 EUR (25,03 HRK) od 18. veljače 2008. god. do isplate
- na iznos od 6,04 EUR (45,53 HRK) od 17. ožujka 2008. god. do isplate
- na iznos od 5,91 EUR (44,56 HRK) od 23. travnja 2008. god. do isplate
- na iznos od 5,79 EUR (43,64 HRK) od 27. svibnja 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,66 EUR (42,66 HRK) od 16. lipnja 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,53 EUR (41,69 HRK) od 14. srpnja 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,40 EUR (40,72 HRK) od 18. kolovoza 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,28 EUR (39,75 HRK) od 13. rujna 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,14 EUR (38,73 HRK) od 16. listopada 2008.god. do isplate
- na iznos od 5,00 EUR (37,71 HRK) od 20. studenog 2008.god. do isplate
- na iznos od 4,87 EUR (36,69 HRK) od 16. prosinca 2008.god. do isplate
- na iznos od 4,74 EUR (35,68 HRK) od 15. siječnja 2009.god. do isplate
- na iznos od 4,60 EUR (34,66 HRK) od 13. veljače 2009.god. do isplate
- na iznos od 4,46 EUR (33,64 HRK) od 20. ožujka 2009.god. do isplate
- na iznos od 4,32 EUR (32,58 HRK) od 14. travnja 2009.god. do isplate
- na iznos od 4,18 EUR (31,51 HRK) od 20. svibnja 2009.god. do isplate
- na iznos od 4,04 EUR ( 30,45 HRK) od 20. lipnja 2009.god. do isplate
- na iznos od 3,90 EUR (29,38 HRK) od 17. srpnja 2009.god. do isplate
- na iznos od 7,51 EUR (56,59 HRK) od 18. kolovoza 2009.god. do isplate
- na iznos od 7,23 EUR (54,46 HRK) od 14. rujna 2009.god. do isplate
- na iznos od 6,95 EUR (52,33 HRK) od 15. listopada 2009.god. do isplate
- na iznos od 6,65 EUR (50,11 HRK) od 26. studenog 2009.god. do isplate
- na iznos od 6,36 EUR (47,89 HRK) od 21. prosinca 2009.god. do isplate
- na iznos od 6,07 EUR (45,72 HRK) od 19. siječnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 5,77 EUR (43,50 HRK) od 23. veljače 2010.god. do isplate
- na iznos od 5,47 EUR (41,18 HRK) 23. ožujka 2010.god. do isplate
- na iznos od 5,17 EUR (38,96 HRK) od 19. travnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 4,86 EUR (36,65 HRK) od 15. svibnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 4,56 EUR (34,33 HRK) od 21. lipnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 4,25 EUR (32,02 HRK) od 16. srpnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 3,94 EUR (29,66 HRK) od 17. kolovoza 2010.god. do isplate
- na iznos od 3,62 EUR (27,30 HRK) od 16. rujna 2010.god. do isplate
- na iznos od 3,31 EUR (24,94 HRK) od 16. listopada 2010.god. do isplate
- na iznos od 2,99 EUR (22,53 HRK) od 12. studenog 2010.god. do isplate
- na iznos od 2,67 EUR (20,08 HRK) od 09. prosinca 2010.god. do isplate
- na iznos od 2,35 EUR (17,68 HRK) od 14. siječnja 2011.god. do isplate
- na iznos od 2,02 EUR (15,22 HRK) od 15. veljače 2011.god. do isplate
- na iznos od 1,69 EUR (12,73 HRK) od 14. ožujka 2011.god. do isplate
- na iznos od 1,35 EUR (10,18 HRK) od 15. travnja 2011.god. do isplate
- na iznos od 1,02 EUR (7,68 HRK) od 14. svibnja 2011.god. do isplate
- na iznos od 0,69 EUR (5,18 HRK) od 15. lipnja 2011.god. do isplate
- na iznos od 0,34 EUR (2,59 HRK) od 18. srpnja 2011.god. do isplate
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 711,71 EUR
- sedamstojedanest eura i sedamdesetjedanest centi (5.362,27 HRK) na ime pretplate tečaja, zajedno sa zateznom kamatom koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a koje teku:
- na iznos od 0,64 EUR (4,86 HRK) od 12. rujna 2006.god. do isplate
- na iznos od 0,00 EUR (0,01 HRK) od 01. listopada 2006.god. do isplate
- na iznos od 1,37 EUR (10,32 HRK) od 11. listopada 2006.god. do isplate
-na iznos od 13,83 EUR (104,31 HRK) od 23. veljače 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR (0,04 HRK) od 01. ožujka 2010.god. do isplate
- na iznos od 18,78 EUR (141,47 HRK) od 22. ožujka 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR ( 0,07 HRK) od 01. travnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 18,69 EUR (140,82 HRK) od 19. travnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR (0,06 HRK) od 01. svibnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 23,66 EUR (178,26 HRK) od 15. svibnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR (0,05 HRK) od 01. lipnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 26,73 EUR (201,37 HRK) od 21. lipnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,06 EUR (0,43 HRK)od 01. srpnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 32,14 EUR (242,18 HRK) od 16. srpnja 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,00 EUR (0,02 HRK) od 01. kolovoza 2010.god. do isplate
-na iznos od 34,33 EUR (258,67 HRK) od 17. kolovoza 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR (0,04 HRK) od 01. rujna 2010.god. do isplate
- na iznos od 41,57 EUR (313,19 HRK) od 16. rujna 2010.god. do isplate
- na iznos od 0,01 EUR (0,05 HRK) od 01. listopada 2010.god. do isplate
-na iznos od 35,41EUR (266,77 HRK) od 16. listopada 2010.god. do isplate
-na iznos od 38,45EUR (289,68 HRK) od 12. studenog 2010. god. do isplate
-na iznos od 0,02EUR (0,12 HRK) od 01. prosinca 2010.god. do isplate
-na iznos od 44,01EUR(331,60 HRK) od 09. prosinca 2010.god. do isplate
-na iznos od 50,23 EUR(378,46 HRK) od 14. siječnja 2011.god. do isplate
- na iznos od 0,02 EUR (0,15 HRK) od 01. veljače 2011.god. do isplate
-na iznos od 44,56 EUR (335,70 HRK) od 15. veljače 2011.god. do isplate
-na iznos od 0,00 EUR (0,03 HRK) od 01. ožujka 2011.god. do isplate
-na iznos od 47,98 EUR (361,49 HRK) od 14. ožujka 2011.god. do isplate
-na iznos od 0,02 EUR (0,14 HRK) od 01. travnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 46,46 EUR (350,06 HRK) od 15. travnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 0,02 EUR (0,15 HRK) od 01. svibnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 51,99 EUR (391,75 HRK) od 14. svibnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 0,00 EUR (0,03 HRK) od 01. lipnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 63,78 EUR (480,52 HRK) od 15. lipnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 0,03 EUR (0,19 HRK) od 01. srpnja 2011.god. do isplate
-na iznos od 76,87 EUR (579,21 HRK) od 18. srpnja 2011,god. do isplate.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 685,56 EUR sa zateznim kamatama.
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 900,00 EUR-a, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke dana 2. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije 7103170721, solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku, OU-739/06 dana 7. srpnja 2006. Ugovoreni iznos kredita bio je 17.201,14 CHF. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćala mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli.
1.2. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt- 249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.3. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako se upravo odredbama članka 2. i dr. tužiteljeva Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.
1.4. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj je podnio tuženiku zahtjev za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva, kojem tuženik nije udovoljio pa kako tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim predmetnog Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, isti objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga, pozivom na čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tužitelj predlaže sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva kao i tijek pripadajuće zakonske kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate.
1.5. Obzirom na sve navedeno, tužiteljica navodi da njezino potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćala i iznosa anuiteta koje bi plaćala da joj tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, kao i isplatu iznosa po osnovi pretplate kamate i po osnovi pretplate tečaja, s pripadajućim zateznim kamatama koje će odrediti naknadno, uz naknadu parničnih troškova.
1.6. Podneskom od 31. kolovoza 2022. tužiteljica je navela da je tuženik naknadno, nakon podnošenja tužbe, tužiteljici dostavio zatraženu dokumentaciju. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja određeni tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, kao i isplatu iznosa od 12.000,00 HRK po osnovi pretplate kamate i po osnovi pretplate tečaja, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2006. do isplate, uz naknadu parničnih troškova.
1.7. Podneskom od 9. rujna 2025. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da točkom I. zahtijeva utvrđenje da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije 7103170721, potvrđen u potpisima ugovornih strana po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku, OU-739/06 dana 07. srpnja 2006.godine, u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, točkom II. zahtijeva isplatu iznosa od 195,40 EUR na ime pretplate kamate, a točkom III. zahtijeva isplatu iznosa od 711,71 EUR po osnovi pretplate tečaja, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu zahtjeva te predlaže isti odbiti. Ističe prigovor zastare potraživanja, smatrajući da se ista računa uz primjenu zastarnog roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, uz isticanje da kolektivna tužba potrošača nije prekinula zastaru konkretne tražbine jer ista ne predstavlja radnju tužiteljice usmjerene na ostvarivanje njenih konkretnih prava. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile nepoštene u konkretnom ugovoru, tvrdeći da je ona u cijelosti postupala po tada važećem prisilnim propisima. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Tvrdi da niti ona nije znala niti mogla/morala predvidjeti promjenu tečaja koja se dogodila tijekom otplate kredita. Nadalje, tvrdi da je prilikom sklapanja ugovora klijentu pružila sve potrebne informacije, odnosno informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Ističe da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudile više nego kredit u EUR-u i kunama. Dakle, na strani banke nije postojalo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače i banka je imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te je u samom ugovoru upozorila tužitelja na valutni rizik. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije manifestacijski zahtjev i tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
2.1. Podneskom od 23. lipnja 2022. tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu nepodoban za raspravljanje jer se tužbenim zahtjevom tek načelno ili opisno zahtijeva utvrđenje djelomične ništetnosti. Dalje navodi da je tužba neuredna jer ne sadrži jasan tužbeni zahtjev. Nadalje, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer za brojne uplate nema podatka o uplatitelju, a kod instituta stjecanja bez osnove se može vratiti samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. U odnosu na dostavu dokumentacije, da tužitelj nije dokazao da mu tuženik odbija dati podatke. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, dodaje da tužbe u kolektivnim sporovima nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja. Osporava da bi tužiteljica bila potrošač u predmetnom ugovornom odnosu, obzirom se potrošačka svrha ne podrazumijeva te je na tužiteljici teret dokaza da je potrošač. Ukazuje da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, te kako su sastavni dio Ugovora o kreditu opći uvjeti, pri čemu tužitelj nije otklonio primjenu istih.
2.2. U odnosu na određivanje visine tužbenog zahtjeva nakon dostave dokumentacije od strane tuženika na iznos od 12.000,00 HRK kako je precizirano u točki 1.6. obrazloženja, podneskom od 20. rujna 2022. tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je preinačeni zahtjev podnesen 31. kolovoza 2022. Smatra da izvorno postavljeni neodređeni tužbeni zahtjev nije prekinuo tijek zastarnog roka obzirom tužitelj nije dokazao da tuženik odbija dati podatke/isprave, već samo dokazuje da je podnio zahtjev za izdavanje tražene dokumentacije. Ističe da je za računanje zastare odlučan dan preinake (31. kolovoza 2022.), a ne datum tužbe. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata jer smatra da tužiteljici svakako ne bi pripadalo pravo na zakonske zatezne kamate od dana pretplate, već najranije od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari u kojoj se po prvi put ističe ništetnost odredbi ugovora, pa se ona niti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem prije isticanja takvog zahtjeva.
2.3. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka kako je precizirano u točki 1.7. obrazloženja, tuženik je u podnesku od 12. studenog 2025. naveo da je tužiteljica unatoč sniženju ukupnih zahtjeva, izmijenila strukturu potraživanja, razložila istu po mjesecima te izmijenila tijek zakonske zatezne kamate, radi čega se protivi preinaci te ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. U slučaju da sud smatra da se radi o povlačenju tužbe, tuženik se povlačenju ne protivi, ali traži naknadu razmjernog parničnog troška.
U odnosu na urednost tužbe i određenost tužbenog zahtjeva:
3. U odnosu na tvrdnju tuženice da je tužba neuredna i da je zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu neodređen, ocjena je ovog suda da tužba nije nepotpuna jer ista sadrži sve elemente propisane čl. 186. ZPP-a, dok je zahtjev u pogledu ništetnosti konkretnih odredbi ugovora dovoljno jasno određen jer je naveden sadržaj odredbi ugovora na koje se odnosi, pa činjenica da tužiteljica nije navela brojeve članaka ugovora ne čini istaknute deklaratorne zahtjeve neodređenima, pri čemu treba dodati da je iz historijata tužbe razvidno na koje odredbe (po člancima) ugovora o kreditu tužiteljica smatra da su ništetne.
3.1. S obzirom na to da je tuženik tijekom postupka, a nakon podnošenja tužbe, tužitelju dostavio potrebnu dokumentaciju, to nije bilo potrebe da sud naloži dostaviti istu u smislu odredbe članka 186. b. stavak 1. i 3. ZPP-a, a radi svega navedenog sud nije razmatrao procesnopravne aspekte i prigovore tuženika o nedopustivosti tužbenog zahtjeva.
3.2. U odnosu na prigovor tuženika kojim navodi da izvorno postavljeni neodređeni tužbeni zahtjev nije prekinuo tijek zastarnog roka i da je za računanje zastare odlučan dan preinake (31. kolovoza 2022.), a ne datum tužbe, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o stupnjevitoj tužbi iz članka 186. b ZPP-a, obzirom tužiteljica nije mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka kojima je raspolagao tuženik, a kako je tužiteljica odmah po zaprimanju podataka od strane tuženika postavila određeni tužbeni zahtjev, to se ne radi o preinaci, već o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 186.b stavak 5. ZPP-a, radi čega ovaj sud drži da je prigovor tuženika neosnovan.
4. U odnosu na prigovor tuženika iz točke 2.3 obrazloženja, treba reći da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio na iznos od 12.000,00 kn (1.592,67 EUR), a zahtjev je nakon provedenog financijskog vještačenja snizila, potražujući iznos od 907,11 EUR-a. Prema čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kako sniženje tužbenog zahtjeva ne predstavlja njegovu preinaku u smislu odredbe iz članka 191. ZPP-a, to se tuženik nije trebao ni očitovati o navodnoj preinaci zahtjeva, a kako nema preinake povećanjem tužbenog zahtjeva, nije osnovan ni prigovor zastare na "preinačeni" dio. Tužiteljica je podneskom od 9. rujna 2025., a u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu od 12.000,00 kn (1.592,67 EUR), povukla tužbu u dijelu u kojem zahtijeva isplatu iznosa od 685,56 EUR. Kako je tuženik pristao na povlačenje u navedenom dijelu, primjenom čl. 193. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. rješenja.
5. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 2. lipnja 2006. (stranica 8-14, 104-110 spisa), isprave dostavljene od strane tuženika o valutama i novinske članke (stranica 28-66 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (stranica 84-90 spisa), promet po kreditu (stranica 91-96 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103170721 (stranica 111 spisa), otplatni plan (112-114 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplata (stranica 115-120 spisa), sudsku praksu (stranica 127-131 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Smiljani Čučuković (stranica 141-162 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 191 spisa) te je saslušao tužiteljicu (stranica 191-193 spisa).
6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile dana 2. lipnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj, broj kreditne partije: 7103170721, potvrđen kod javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku,posl.br. OU 739/2006 od 7. srpnja 2006. na temelju kojeg je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 17.201,14 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da je u članku 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita se obvezao platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., da se člankom 2. i 6. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 60 mjeseci, da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.
8. Sporno je, je li tužiteljica ima status potrošača, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li osnovan prigovor zastare te dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita.
9. U odnosu na status tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba, s namjenom kredita kupnja vozila marke RENAULT, tip i model CLIO 3 EXPRESSION 1,2 16 V, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006. Nadalje, saslušana tužiteljica je u svojem iskazu navela da je kredit uzela u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe.
9.1. Naime, člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
9.2. Tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju vozila te je iskazala da ga je koristila u osobne svrhe, a ista ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristila za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženici je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjena poslovnoj djelatnosti tužiteljice, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženica ničim ne dokazuje da bi tužiteljica uopće obavljala poslovnu djelatnost, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza.
9.3. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazala da je pravni posao sklopila kao fizička osoba, ista je time stvorila predmnjevu da je potrošač, a kako tuženica nije oborila ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženice o ulozi tužiteljice kao potrošača neosnovan.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
10.1. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
10.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.
12. Tvrdnja tuženice da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.
13. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.
15. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
16. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženica i sama tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.
17. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.
17.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.
17.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
18. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da je sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila Renault Clio 2006. godine s tuženikom. Vozilo joj je trebalo za osobne potrebe jer je imala djecu i roditelji su bili bolesni. Otišla je u Auto kuću Antunović, a tamo su je uputili na Zagrebačku banku s kojom su surađivali. Kada je došla u Zagrebačku banku, službenici banke su imali već pripremljen ugovor, s već ubačenim njezinim osobnim podacima obzirom da su preko Auto kuće znali da dolazi. Po njezinom sjećanju sve je išlo kao na traci, bilo ih je dvoje troje koji su došli sklopiti ugovor. Poslali su je u javnog bilježnika Anđelka Stanića gdje je potpisala ugovor, koji je kod njega solemniziran. Ugovor o kreditu je bio tipski ugovor, sastavljen na standardnom obrascu, a ponuđen joj je po principu uzmi ili ostavi. Nitko joj nije ništa pojasnio o sadržaju ugovora prilikom njegova sklapanja, dakle ni u banci ni prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Kredit se nudio vezan za valutu CHF, kao najpovoljniji i najisplativiji. Za kupnju motornog vozila se kredit nudio jedino u valuti CHF, a nije bila mogućnost da se uzme vezan za drugu valutu. Nije imala mogućnost raspravljanja o pojedinim odredbama ugovora. Nije joj pojašnjeno značenje ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli, niti je postojala mogućnost pregovaranja o istim odredbama. Otplaćivala je rate kredita kroz cijelo razdoblje trajanja ugovora, svih 5 godina. U početku otplate rata je bila oko 1.200,00 kuna po njezinom sjećanju, a nakon 2 godine je došlo do rasta rate i na kraju je ta rata iznosila oko 2.000,00 kuna. To je bio udar na njihov kućni budžet, između ostaloga u tom periodu su naše kćeri išle na fakultet. Na pitanja punomoćnika tuženika, odgovorila je da je pogledala i pročitala Ugovor o kreditu i pregled jesu li njezini osobni podaci u redu te iznos, ali da nije financijski stručna i da se nije razumjela u odredbe koje se tiču bankarskog dijela; da nije mogla znati da bi se rata kredita mogla mijenjati; da nije išla u druge banke raspitati se za sklapanje ugovora jer su je iz Auto kuće Antunović uputili na tuženika, a i da sama ima otvoren račun kod tuženika odnosno da je tamo imala neku dječju štednju. Na upit je li imala obrt ili trgovačko društvo odgovorila je da nije. Na iskaz tužiteljice nije bilo primjedbi i sud ga je u cijelosti prihvatio kao istinit i vjerodostojan.
19. Nije osnovan ni tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom je upravo tužiteljica bila ugovorna strana predmetnog ugovora odnosno korisnik kredita te je uplatama i njezinim novcem zatvarana kreditna partija, a kako to i proizlazi iz iskaza tužiteljice.
20. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženica u ovom postupku nije dokazala da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF te odlučio kao u točki I. izreke presude.
21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.
21.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
22. Prigovor zastare nije osnovan.
22.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
22.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:
- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,
- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
22.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 6. lipnja 2019. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 koja se odnosi na promjenu kamatne stope koja je postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe protekao nije opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan, a isto vrijedi i za promjenu valute jer je Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok.
23. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa kamate naplaćene tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 3,99 % godišnje, kao i razlike između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun vršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku.
24. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Smiljani Čučuković sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika, izražena u kunama i paralelno u eurima, između iznosa kamate naplaćene tužitelju po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, br. 7103170721, sklopljenog 2. lipnja 2006. godine (list spisa 8) i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 3,99 % godišnje, te između iznosa koji je tužiteljici naplaćen na temelju obračuna promjene tečaja valute CHF i iznosa obračunatog prema tečaju valute CHF na dan isplate kredita. Vještak će svaki iznos uplaćenog anuiteta u vrijeme uplate izraziti u CHF i u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti kao i u protuvrijednosti eura na dan uplate, kao i eventualno nastale razlike s obzirom na tečajne razlike i promjenu ugovorene kamate izraziti u CHF, kunskoj protuvrijednosti, (kako bi se moglo vidjeti kolika je razlika u otplati kredita u njegovom početku te tijekom i na kraju otplate kredita), te u protuvrijednosti eura s obzirom da kuna više nije platežno sredstvo.
25. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Smiljane Čučuković proizlazi je da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 318,18 CHF, odnosno 1.472,27 HRK po početnom tečaju, ili 195,40 EUR (tab. 3, st. 7 do 9), dok manje plaćene kamate nije bilo. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 6.384,60 HRK, odnosno 847,39 EUR (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 1.022,33 HRK, ili 135,68 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 5.362,27 HRK, odnosno 711,71 EUR. Vještakinja Smiljana Čučuković je na ročištu od 24. studenoga 2025. usmeno iznijela nalaz i mišljenje.
25.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužiteljica nije imala primjedbi te je podneskom od 9. rujna 2025. uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te potražuje isplatu kako je navedeno pod točkom 1.7. obrazloženja.
25.2. Tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještakinje.
26. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Smiljane Čučuković, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, a na koji parnične stranke nisu imale prigovora ni primjedbi, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 195,40 EUR na ime razlike između iznosa naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je tuženik kamatu u tom razdoblju obračunavao primjenom početno ugovorena kamatne stope, kao i iznos od 711,71 EUR na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužiteljica redovito po dospijeću plaćala anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).
27.1.Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s time da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe.
27.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, a navedeno se reflektira na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem te u takvoj situaciji treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova u slučaju povlačenja tužbe. Pri tome treba voditi računa jesu li prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja (VSRH Rev 97/2022-2 od 29. kolovoza 2023.).
27.3. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost smanjenog predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr.7/1), za pristup ročištu od 7. srpnja 2022. 18,75 bodova (Tbr. 9. t. 5), za sastav podneska od 31. kolovoza 2022. 75 bodova (Tbr. 8. t. 1.) i za zastupanje na ročištu od 28. rujna 2022. 75 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 243,75 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 487,50 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR-a, što konačno daje iznos od 1.087,50 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.
27.4.Tuženiku pripadaju troškovi povodom smanjenja tužbenog zahtjeva koji predstavlja djelomično povlačenje tužbe. U ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 907,11 EUR-a umjesto prvotno utuženog iznosa od 12.000,00 HRK (1.592,67 EUR-a) je utjecalo na visinu troškova zastupanja tuženika po odvjetniku jer prema Tarifi visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev nije ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi te su tuženiku zbog navedenog nastali posebni troškovi zastupanja, i to u konkretnom slučaju u visini od 25 bodova po priznatoj radnji (razlika tarifnog razreda s obzirom na vrijednost predmeta spora isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog).
27.5.Tuženiku su priznati trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost posebnih troškova zastupanja te odredbe važeće Tarife, kako je navedeno 25 bodova po radnji, i to za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 20. rujna 2022. i sastav podneska od 12. studenog 2025., dakle ukupno 75 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25% iznosi 187,50 EUR-a. Tuženiku nije priznat sastav podneska od 23. lipnja 2022. jer nije bio potreban za vođenje parnice obzirom je tuženik navode iz istog mogao navesti u prethodno iznesenom odgovoru na tužbu, zatim sastav podneska od 17. lipnja 2025. jer nije bio potreban za vođenje parnice, niti su mu priznate radnje poduzete nakon smanjenja tužbenog zahtjeva, obzirom prema stajalištu ovog suda tuženiku tada nisu nastajali posebni troškovi zastupanja.
27.6. Kada se stave u omjer troškovi koji pripadaju tužiteljici i troškovi koji temeljem članka 158. stavak 1. pripadaju tuženiku, tužiteljičini troškovi iznose 900,00 EUR, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.
U Dubrovniku 7. siječnja 2026.
Sutkinja
Ana Srhoj
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. tužiteljica
2. punomoćnik tuženika
