Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Senadu Vukoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika GRAND HOTEL ADRIATIC d.o.o. iz Opatije, Maršala Tita 200, OIB 95024967787, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i drugi, odvjetnicima u Rijeci, kao i uz sudjelovanje umješača na strani tuženika CROATIA OSIGURANJA d.d. iz Zagreba, V. Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Tulija Zele-Janjanin i Adrijana Jovanović, odvjetnicama u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženika i punomoćnice umješača na strani tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, izvan ročišta, dana 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev te se tuženiku nalaže u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.569,14 EUR (slovima: dvije tisuće petsto šezdeset devet eura i četrnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a teku:

- na iznos od 1.875,00 EUR (slovima: tisuću osamsto sedamdeset pet eura) od 21. lipnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 136,50 EUR (slovima: sto trideset šest eura i pedeset centi) od 21. lipnja 2018. godine do isplate,

- na iznos od 72,10 EUR (slovima: sedamdeset dva eura i deset centi) od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 485,54 EUR (slovima: četiristo osamdeset pet eura i pedeset četiri centa) od 21. lipnja 2018. godine do isplate,

dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenih 1.875,00 EUR na ime naknade neimovinske štete, a do zatraženih 6.330,94 EUR, potom iznos poviše dosuđenih 136,50 EUR na ime imovinske štete za naknadu za tuđu pomoć i njegu, a do zatraženih

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

500,00 EUR s te osnove kao i sa zateznom kamatom na ovaj iznos od 2. rujna 2016. godine do 21. lipnja 2018. kao dana podnošenja tužbe; iznos poviše dosuđenih 72,10 EUR, a do zatraženih 132,90 EUR na ime naknade imovinske štete za troškove puta i liječenja, kao i iznos poviše dosuđenih 485,54 EUR imovinske štete na ime kupljenih avionskih karata do zatraženih 943,54 EUR sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2016. do 21. lipnja 2018. kao dana podnošenja tužbe, tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.

II. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici, na ime izgubljene dobiti, isplati iznos od 2.790,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a koja teče:

- na iznos od 900,00 EUR od 12. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 910,00 EUR od 22. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 980,00 EUR od 4. rujna 2016. do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 398,17 EUR (slovima: tristo devedeset osam eura i sedamnaest centi), sa zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 7. siječnja 2026. godine do isplate po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 7.390,00 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova o d b i j a kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u preostalom dijelu u kojem tužiteljica točkom I tužbenog zahtjeva traži isplatu iznosa do 11.679,79 EUR / 88.001,35 kn, povučena.

Obrazloženje

1. Podneskom od 8. studenog 2023. godine, tužiteljica precizira tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj 21. lipnja 2018. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu 6.963,84 EUR, od čega 6.330,94 EUR na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, 500,00 EUR za troškove tuđe pomoći i njege sa zateznom kamatom od 2. rujna 2016. do isplate, 132,90 EUR za troškove puta i liječenja sa zateznom kamatom od 16. srpnja Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

2016. do isplate, kao i 934,54 EUR imovinske štete zbog kupljenih, a neiskorištenih avionskih karata, sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2016. do isplate. Točkom II tužbenog zahtjeva traži i naknadu 2.790,00 EUR na ime izgubljene zarade sa zateznim kamatama koje na 900,00 EUR teku od 12. kolovoza 2016., na 910,00 EUR od 22. kolovoza 2016., a na 980,00 EUR od 4. rujna 2016. do isplate. Konačno, tužiteljica traži i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je od 13. srpnja 2016. godine do 16. srpnja 2016. godine boravila na odmoru u hotelu Grand Hotel Adriatic u vlasništvu tuženika. Opisuje da se 14. srpnja 2016. godine otišla kupati na plažu hotela koja je u koncesiji tuženika, kojom prilikom je doživjela nezgodu jer je prilikom izlaska iz mora, okliznula se na betonsku stepenicu zbog skliskosti i neuređenosti, kao i rupe na površini, iskrenula je nogu i ozlijedila se. Tužiteljica potom opisuje slijed događaja nakon povratak u hotel, gdje je pozvala prijateljicu MR koja ju je odvela u Klinički bolnički centar u Rijeku gdje joj je slikanjem utvrđena fraktura distalne metadijafize pete metatarzalne kosti s pomakom. Navodi da joj je noga previjena, stavljena gips longeta, da je potom dan i pol ležala nepokretna u hotelskoj sobi, da bi je potom nećakinja KR osobnim automobilom odvezla natrag u Republiku Sloveniju gdje je nastavila liječenje. Tužiteljica naglašava da je zbog prijeloma kosti morala ležati i mirovati dulje od mjesec dana, nije bila u mogućnosti kretati se niti samostalno obavljati ikakve poslove i održavati osobnu higijenu, pa joj je u svemu pomagala majka. Navodi i da je po preporuci liječnika nastavila sa strogim mirovanjem, morala je koristiti prenosivi nužnik i davati si sama injekcije protiv tromboze, a na nogu je konačno stala tek početkom rujna 2016. godine, no ni tada se nije mogla na nju u potpunosti osloniti. Opisuje da se na bolovanju nalazila oko mjesec i pol dana, a kako je zaposlena kao turistički vodič stranim turistima, te vodi ture u trajanju od 7 do 33 dana, koje se sve organiziraju u ljetnim mjesecima zaključno do studenog, najčešće s gostima iz Sjedinjenih Američkih Država, to je izgubila mogućnost zarade za tri već ugovorene turističke ture i to u razdoblju od 20. srpnja do 28. srpnja 2016. godine (na relaciji Budimpešta – Kopenhagen) za što je trebala primiti naknadu od 900,00 EUR- a, potom od 31. srpnja do 7. kolovoza 2016. godine (na relaciji München – Beč) za što bi primila naknadu od 910,00 EUR, te konačno od 11. kolovoza do 20. kolovoza 2016. godine (München – München kao početne i završne točke ture) gdje je trebala uprihoditi daljnjih 980,00 EUR. Tužiteljica tvrdi i da zaradu na turama ostvaruje po više osnova pa tako i od prodanih karata, ulaznica od posjeta kulturnim institucijama, restoranima i slično, a da joj se isplata naknade vrši 14 dana od obavljanja odrađene turističke ture. Nadalje, tvrdi da joj je zbog ozljede nastala i materijalna šteta koja se sastoji od troška već kupljenih avionskih karata, navodeći kako su svi ugovori bili potpisani do 7. srpnja 2016. godine, dakle prije štetnog događaja. Tvrdi i da joj turistička agencija Globus Journeys iz Švicarske konfederacije, zbog otkazanog posla nije naknadila trošak kupljenih avionskih karata niti naknadila gubitak na zaradi zbog poslova koje nije mogla obaviti.

3. Tužiteljica navodi da je zbog ozljede trpjela strah i bolove, da zbog poteškoća koje i dalje ima u hodanju nije više u mogućnosti obavljati poslove u obujmu kao i ranije, prinuđena je nositi šire cipele s ravnim potplatima, a noga joj zbog naticanja traži veću obuću nego neozlijeđeno stopalo, dok tijekom hodanja osjeća ograničenost pokreta što se pojačava s trajanjem hodanja. Odgovorima na tužbu tuženika se protivi, ističući i da prije podnošenja tužbe nije imala saznanja o tome da

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

bi tuženik bio osiguran od odgovornosti kod umješača na strani tuženika, te da mu se stoga i nije obratila sa zahtjevom za naknadu štete. Navodi kako joj nije poznato da bi imala pravo na refundaciju troškova po računu KBC Rijeka, niti je takvu refundaciju zahtijevala, dok u odnos na kupljene avio karte čiji trošak zahtijeva, navodi kako ne postoji njezina obveza na osiguranje od otkaza putovanja, kako to spominje umješač na strani tuženika. Pojašnjava i da djelatnost turističkog vodiča obavlja osobno kao jedini zaposlenik trgovačkog društva Deora d.o.o. u kojem je jedini član i direktor, te u kojem drži cjelokupni udio u temeljnom kapitalu, prilažući o tome izvadak iz sudskog registra. U tom smislu tvrdi da bi joj pripao cjelokupni iznos koji bi društvo obavljanjem poslova turističkog vodiča naplatilo, navodeći da se od ovog iznosa ne mogu odbijati porezne i druge obveze. Ističe i da je osobno trebala ispuniti obveze iz ugovora o djelu te na taj način ostvariti zaradu opisanu u tužbi, s time što društvo Deora d.o.o., ne obavlja nijednu drugu djelatnost izuzev obavljanja usluga turističkog vodiča, što konkretno i osobno obavlja upravo tužiteljica pa je i sva zarada koju društvo ostvari upravo njezin prihod.

4. U tijeku postupka ističe prigovore nalazu i mišljenju medicinskog vještaka pa tako navodi da su protivno mišljenu vještaka, bolovi perzistirali do sredine listopada 2016. čega se jasno sjeća i u tom dijelu ističe primjedbu da je ocjena vještaka u pogled trajanja i intenziteta fizičkih bolova preniska. Tužiteljica se slaže s ocjenom vještaka o trajanju straha jakog intenziteta, no ne i u dijelu gdje vještak procjenjuje trajanje straha srednjeg i slabijeg intenziteta. U odnosu na navedeno, ističe da je strah neposredno po ozljedi, po početku aktivnije mobilizacije trajao zasigurno dok nije uočila napredak u svom liječenju na pregledu kod traumatologa 3. kolovoza 2016., kada je ozlijeđeno područje i dalje bilo osjetljivo na palpaciju, a tužiteljica je osjećala strah u vezi povratka na radno mjesto. Glede sekundarnog straha slabijeg intenziteta, tvrdi da je taj strah osjećala najmanje od 3. kolovoza 2016. do 1. rujna 2016. kada je utvrđeno da je sposobna za rad, iako je napominje, i dalje osjećala zabrinutost za daljnju mogućnost nesmetanog kretanja i obavljanja posla s obzirom na to da je na poslu prisiljena na dugotrajna hodanja i opterećenje ozlijeđenog dijela tijela.

5. Neprihvatljivim smatra i ocjenu vještaka u pogledu trajanja tuđe pomoći i njege. Drži da je potrebu za tuđom pomoći i njegom potrebno procjenjivati s obzirom na ukupne životne okolnosti tužiteljice koja živi u samostalnom kućanstvu (kao jedini član kućanstva), pri čemu joj je s obzirom na izgled i uređenje stana kao dvoetažnog bilo gotovo onemogućeno kretanje do sanitarnih prostorija, wc-a, kupaonice i kuhinje te je stoga bila u potpunosti ovisna o pomoći druge osobe radi zadovoljenja osnovnih higijenskih i drugih životnih potreba. Zaključuje da se takva pomoć ne može ograničiti na trajanje od nekoliko sati dnevno kako navodi vještak, već je potrebna cjelodnevna asistencija druge osobe u situacijama gdje tužiteljica nije mogla samostalno obavljati određena kretanja u stanu, te uvažavajući činjenicu da je dnevni boravak odvojen od ostalih prostorija unutarnjim stubištem, a što joj je u potpunosti onemogućilo hodanje po takvom prostoru bez oslanjanja na drugu osobu koja ju je pritom i morala pridržavati da ne dođe do pada. Naglašava da je za nju osobiti problem bio spremanje obroka i hranjenje tijekom dana pa je već radi toga bila neophodna prisutnost osobe za pomoć tijekom cijelog dana, počevši od doručka do večere. Tužiteljica kod istaknutih primjedbi ustraje i nakon dopunskog očitovanja vještaka na iznesene primjedbe. Što se pak tiče troškova kupljenih avionskih karata, tužiteljica ističe da nije podnijela zahtjev za povrat troškova kupljenih avionskih karata društvima Kiwi.com i eDreams, obzirom da su predmetne avionske karte bile “nepovratne”, bez prava otkazivanja te za njih kao takve

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

nije bilo moguće ostvariti povrat uplaćene cijene, a dostavlja i tražene konto kartice s ispisom prometa po računu društva Deora d.o.o., zaključno predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da nije odgovoran za štetni događaj od 14. srpnja 2016. godine, smatrajući da tužiteljica nije pružila dokaze o uzročno-posljedičnoj vezi između boravka u hotelu i povrede, te ističući da je do nastanka štete došlo grubom nepažnjom tužiteljice. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva, smatrajući je iskonstruiranom za potrebe postupka. Tuženik u tom smislu ukazuje da se u nalazu liječnika od 3. kolovoza 2016. navodi da nema prisutnih bolova i oteklina noge, dok tužiteljica tvrdi da je noga bila natečena mjesecima nakon štetnog događaja. Osporava i zatraženu visinu s osnova trajanja bolova jer se u nalazu od 20. srpnja 2016., šest dana nakon događaja, navodi kako prema riječima tužiteljice, nema više bolova u nozi. Protivi se i zahtjevu za naknadu tuđe pomoći i njege navodeći kako tužiteljica zasigurno nije imala potrebu za mjesec i pol dana tuđe pomoći i njege.

7. Osobito se protivi zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova kupljenih avionskih karata, navodeći da je tužiteljica zasigurno ugovorila osiguranje od otkaza putovanja, pa predlaže zatražiti podatak je li uslijed otkazivanja letova navedenih u tužbi, došlo do refundacije uplaćenog iznosa cijene karte i u kojem dijelu. Protivi se i zahtjevu s osnova izgubljene zarade navodeći da je tuženica zaposlena kod društva Deora d.o.o. pa je potrebno utvrditi koliko dio naznačenog iznosa iz ugovora o djelu za voditelja putovanja, bi pripao tužiteljici da je zbilja odradila ugovorene ture, sve kako bi se pravilno utvrdio iznos eventualno izgubljene zarade. Također, tuženik predlaže od zdravstvenog osiguranja Slovenije pribaviti i podatak o tome je li i koliki iznos naknade tužiteljica primala u vrijeme bolovanja. Konačno, ukazuje i da su društva Deora d.o.o. i Adria Airways prestala postojati, predlažući pribaviti podatke kako bi se utvrdilo je li ostvaren povrat plaćenog iznosa za avio karte, predlažući da sud po provedenom dokaznom postupku odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obveže na plaćanje parničnih troškova.

8. Umješač na strani tuženika također se protivi tužbenom zahtjevu. Ne spori da je tuženik osigurao svoju odgovornost iz obavljanja djelatnosti prema trećim osobama kod umješača policom osiguranja broj [broj police osiguranja] za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine do 1. siječnja 2017. godine, navodeći da je tek primitkom tužbe saznao za navodni štetni događaj. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i okolnosti nastanka štetnog događaja, osporavajući i tijek zateznih kamata navodeći da nije poznato kada je liječenje tužiteljice okončano. Osporava i tijek zateznih kamata na tuđu pomoć i njegu smatrajući da zatezne kamate na ovu štetu mogu početi teći najranije od presuđenja do isplate. Ukazuje i da je tužiteljica imala pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite koje je imala na području Republike Hrvatske od svog zdravstvenog osiguranja te je takvu naknadu trebala zatražiti kako bi umanjila štetu, sve iz razloga što između Republike Hrvatske i Republike Slovenije postoji sporazum o socijalnom / zdravstvenom osiguranju, temeljem kojeg sporazuma kao i europske zdravstvene kartice, osoba ozlijeđena na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo na refundaciju troškova zdravstvene zaštite od svog zdravstvenog osiguranja, osporavajući prema tome trošak liječenja u KBC Rijeka prema računu od 15. srpnja 2016. godine za kojeg navodi da mu nije ni dostavljen. Protivi se i zahtjevu za naknadom troškova kupljenih avionskih karti jer je tužiteljica kao samostalni turistički

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

vodič bila dužna osigurati se za slučaj kao što je predmetni – otkaza putovanja zbog opravdanih razloga (bolesti i slično) s pravom na povrat troškova. Navodi i da nema dokaza da tužiteljici iznosi ugovoreni za vođenje tura nisu zaista i isplaćeni. Napominje i da je tužiteljica koja je bila na bolovanju zasigurno ostvarivala i pravo na naknadu za vrijeme bolovanja, u cijelosti osporavajući i štetu zbog izmakle dobiti.

9. Konačno, umješač na strani tuženika osporava i aktivnu legitimaciju tužiteljice za postavljanjem zahtjeva za naknadu izmakle dobiti navodeći kako se radi o izgubljenoj dobiti društva Deora d.o.o., a ne izgubljenoj zaradi tužiteljice. Naime, tužiteljica je zaposlena u trgovačkom društvu Deora d.o.o., ugovor o djelu za voditelja putovanja sklopljen je 5. lipnja 2016. godine između Tourama Ltd. i Deora d.o.o., tužiteljica se od 15. srpnja do 31. kolovoza 2016. godine nalazila na bolovanju za što je za potrebe poslodavca Deora d.o.o. ishodila doznake, pa zaključuje da bi očekivani prihod od vođenja turističkih tura predstavljao prihod trgovačkog društva Deora d.o.o., odnosno poslodavca tužiteljice koji na ostvareni prihod mora platiti poreze i doprinose, a tužiteljica kod poslodavca prima jedino plaću za svoj rad. Konačno, ukazuje i da tužiteljica nije dokazala da bi isplata po ugovoru o djelu bila izvršena na njezin račun, odnosno da bi se radilo o prihodu koji bi ostvarila pored plaće iz radnog odnosa, no da bi i u tom slučaju bila dužna platiti odgovarajuće poreze i doprinose. Tvrdi i da tužiteljica nije dostavila dokaz da su ugovorene ture otkazane, odnosno da tužiteljici ugovoreni iznosi nisu isplaćeni. Napominje i da je tužiteljici za vrijeme dok se nalazila na bolovanju od 14. kolovoza 2016. do 31. kolovoza 2016., bila isplaćena naknada za vrijeme bolovanja od strane Zavoda za zdravstveno zavarovanje Slovenije, pa je i iz tog razloga sporna visina štete zbog izgubljene dobiti jer se ovaj iznos ima odbiti od eventualno utvrđene štete zbog gubitka prihoda. Ukazuje i da iz ugovora o djelu proizlazi dužnost voditelja putovanja na podnošenje odgovarajuće porezne prijave te plaćanja poreza i doprinosa u državi prebivališta, pa je jasno da je gubitak tužiteljice niži od potraživanog. Tuženik napominje i da tužiteljica ničim nije dokazala da bi isplata po ugovoru o djelu bila izvršena direktno na njezin račun, odnosno da se radi o prihodu koji bi tužiteljica ostvarila pored plaće iz radnog odnosa, a zanemaruje se i da bi na ovaj prihod bila dužna platiti odgovarajuće poreze i doprinose.

10. Nakon provedenog dokaza medicinskim vještačenjem, umješač na strani tuženika i dalje poriče osnovanost i visinu zahtjeva troškova bolničkog liječenja, kao i zahtjeva za naknadu navodno izgubljene zarade. Ponavlja da iz svih provedenih dokaza i priložene dokumentacije proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena u trgovačkom društvu Deora d.o.o., da je ugovor o djelu za voditelja putovanja zaključen 5. lipnja 2016. između Tourama Ltd i Deora d.o.o., dakle trgovačkog društva, a ne osobno tužiteljice, te da je tužiteljica bila na bolovanju od 15. srpnja do 31. kolovoza 2016. Naknada plaće za vrijeme bolovanja dijelom je tvrdi umješač na strani tuženika, isplaćena iz sredstava poslodavca, društva Deora d.o.o., a dijelom u iznosu od 156,48 EUR, na teret Zavoda za zdravstveno osiguranje Slovenije. Stav je umješača na strani tuženika da je prema tome, ugovorena zarada ustvari prihod trgovačkog društva, poslodavca tužiteljice Deora d.o.o., koji tužiteljici za njezin rad isplaćuje plaću, slijedom čega tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati naknadu štete s osnova navodne izgubljene zarade pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Umješač na strani tuženika neosnovanim drži i potraživanje s osnova troškova avionskih karata. I u odnosu na taj zahtjev ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koja nije dokazala da je ona osobno imala taj trošak, navodeći i da tužiteljica nije ništa poduzela da bi eventualno ostvarila povrat bar dijela troškova, unatoč dopisima društava

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

avioprijevoznika priloženim spisu pa je time postupila suprotno načelu po kojem oštećenik mora poduzeti sve da štetu učini što manjom. Jednako kao i tuženik, predlaže odbiti tužbeni zahtjev jer tužiteljica nije dokazala da bi joj šteta nastala u opsegu kako tvrdi, uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška.

11. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu te su pročitane sve priložene isprave, saslušani su svjedoci MR, BR, KR, LR i SR, kao i sama tužiteljica u svojstvu parnične stranke a radi utvrđivanja opsega štete provedeno je i medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Željku Cesarcu, specijalistu kirurške ortopedije, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da stranke ni umješač na strani tuženika nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, a i prema utvrđenju ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.

12. Pritom, sud je prethodno međupresudom posl. br. Pn-275/2018 od 27. lipnja 2022. godine utvrdio da je tuženik odgovoran za naknadu imovinske štete (obične štete i izmakle koristi) i neimovinske štete koju tužiteljica trpi u vezi štetnog događaja od dana 14. srpnja 2016. godine u dijelu od 75 %, pa kako je ta međupresuda postala pravomoćna 28. srpnja 2022. godine, to je u daljnjem tijeku ove parnice preostalo odlučiti jedino o visini štete.

13. Odredbom članka 19. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dalje: ZOO), propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Nadalje, člankom 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14. Člankom 1100. stavkom 1. i 2. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi će računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

15. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje iznos neimovinske štete od 6.330,94 EUR zbog povrede prava osobnosti, sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, a traži i 500,00 EUR za imovinsku štetu zbog troškova tuđe pomoći i njege sa zateznom kamatom od 2. rujna 2016. do isplate, kao i daljnjih 132,90 EUR troškova puta i liječenja sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2016. do isplate.

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

16. Radi utvrđivanja osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. sc. Željku Cesarcu, koji je nakon provedenog uvida u medicinsku dokumentaciju i pregleda tužiteljice utvrdio da je tužiteljica u predmetnoj nezgodi 14. srpnja 2016. opisanim mehanizmom (izvrtanje stopala, udarac u lateralni vanjski rub) zadobila prijelom tijela V metatarzalne kosti lijevog stopala, istog je dana obrađena na Hitnom medicinskom traktu KBC Rijeka, gdje joj je postavljena dijagnoza kao u naslovu i aplicirana odgovarajuća imobilizacija. Vještak opisuje da je po iskazu tužiteljice, prva dva dana nakon ozjeđivanja boravila u hotelu, a pomoć joj je pružana od strane nećakinje koja je došla isti dan, dok je treći dan osobnim automobilom transportirana u mjesto stalnog boravka ([adresa]) gdje je nastavila sa liječenjem. Opisujući daljnje liječenje tužiteljice, vještak naglašava da prvi nalaz traumatologa u [adresa] od 20. srpnja 2016. govori u prilog prijeloma sa zadovoljavajućim položajem, bez neurocirkulatornog ispada ozlijeđene noge i bez većih tegoba, te je nastavljeno konzervativno liječenje primjenom imobilizacije uz rasteretni režim – upotrebom štaka. Dana 3. kolovoza 2016., dakle nepuna 3 tjedna po ozljedi odstranjena je imobilizacija, te je započeto s postupnim progresivnim opterećenjem i osloncem na petu ozlijeđenog stopala, kroz daljnja cca 2 do 3 tjedna. Ovaj nalaz je i vještak naglašava, kronološki zadnji, ali je tužiteljica nastavila sa režimom prema preporukama traumatologa iz tog nalaza (hod po uputama, kućne vježbe, kupke i slično).

17. Vještak je stoga mišljenja da je krajem kolovoza 2016. godine završeno liječenje predmetne ozljede naglašavajući da je ne postoji medicinska dokumentacija koja bi govorila u prilog potrebe nastavka liječenja. Navodi da je s tim terminom zaključeno i bolovanje tužiteljice, te je uključena u radne aktivnosti kao prije nezgode. Očitujući se pak na činjenice utvrđene pregledom tužiteljice, vještak iznosi mišljenje da su 6,5 godina po nezgodi utvrđene objektivno male trajne posljedice koje proizlaze iz nezgode, bez obzira na karakter ozljede i okolnosti liječenja, a to je diskretan deformitet, bolnost na grublju palpaciju, motilitetna bolnost pri forsiranju kretnje inverzije uz terminalno ograničenje iste.

18. Umanjenje opće životne aktivnosti tužiteljice cijeni u postotku od 2-3 %, vezano prvenstveno uz radne tj. profesionalne aktivnosti (u razdoblju kada tužiteljica radi) unutar kojih po osobnom iskazu provodi 12 – 14 sati dnevno u hodu. Dr. Željko Cesarec naglašava da je opća životna aktivnost tužiteljice znatno manje smanjena kod obavljanja svakodnevnih aktivnosti u i oko kućanstva koje iziskuju dugo i jako, praktički ekscesivno opterećenje lijevog stopala, odnosno ozlijeđene regije, dugo korištenje neadekvatne obuće (uske, s povišenom petom), te prilikom grubog kontakta sa okolnim tvrdim predmetima. Ovakve posljedice, prema stavu vještaka, odnosno umanjenje opće životne aktivnosti u ovom iznosu, minimalno utječu na funkcionalne kapacitete organizma, pa tužiteljica bez ulaganja pojačanih napora može zadovoljavati sve životne potrebe kao i prije ozljede.

19. Vještak je procijenio i duljinu i trajanje fizičkih bolova ocijenivši da su bolovi jakog intenziteta kod tužiteljice trajali 36 do 48 sati, a uzrokovani su karakterom ozljede i okolnostima liječenja, vezano uz fazu neposredno iza ozljeđivanja, a nakon razdoblja tzv. stres analgezije (do adaptacije na imobilizaciju). Bolovi srednjeg intenziteta mogli su trajati ukupno 5 do 6 dana vezano za nešto kasniju neposredniju fazu po ozljedi, početak aktivnije mobilizacije, odnosno funkcijskog opterećenja stopala, posebno nakon odstranjenja imobilizacije. Bolove slabijeg intenziteta

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

procjenjuje postojanim u određenom vremenu sanacije prijeloma, tijekom provođenja kućnih vježbi, postupnog progresivnog opterećenja, te određene, ali vrlo male neugodnosti tijekom liječenja vezano uz RTG obradu, imobilizaciju i slično, ocijenivši njihovo trajanje na 15 do 20 dana, dok su povremeni bolovi supsumirani pod ocjenom duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.

20. Primarni strah je prema vještaku bio jakog intenziteta i kratkog trajanja, trajao je par minuta i bio vezan uz stres doživljen mehanizmom nastanka ozljede, dok je sekundarni strah jačeg intenziteta, sukladno vještaku, mogao potrajati od 24 do 36 sati i nastupio je uz spoznaju o karakteru ozljede. Sekundarni strah srednjeg intenziteta mogao je potrajati 4 do 5 dana, i javio se kao neposredno produžena reakcija na traumu, zadobivenu ozljedu, doživljeni stres i ranije navedene činjenice, odnosno uz definitivnu odluku o načinu liječenja, doneseno na prvom pregledu u [adresa], a daljnji sekundarni strah slabijeg intenziteta u trajanju od cca 10 – 12 dana rezultat je produžene reakcija na stresnu situaciju i kraćeg perioda zabrinutosti za krajnje, trajne posljedice tj. okolnosti liječenja.

21. Tuđu pomoć i njegu vještak procjenjuje potrebnim u mjeri od dva do tri sata nestručne pomoći dnevno kroz prva dva do tri tjedna, i to u akutno-subakutnoj posttraumatskoj fazi po ozljeđivanju te kasnijem odstranjenju imobilizacije, radi obavljanja određenih, uobičajenih kućanskih i sličnih aktivnosti (higijena, toaleta, vožnja automobila). Vještak drži da je u narednom vremenskom periodu od 2 tjedna potreba za tuđom pomoći i njegom reducirana na 1 do 2 sata dnevno, ukazujući da objektivna medicinska dokumentacija ne potkrjepljuje tvrdnje tužiteljice o okolnostima liječenja, posttraumatskim postupcima pa time ni potrebi za tuđom pomoći i njegom.

22. Ocjenujući pak opravdanost zahtjeva za naknadom troškova puta i liječenja, vještak dr. Željko Cesarec navodi da je tužiteljica imala dopunsko osiguranje pa nije plaćala troškove participacije za obavljene ambulantne preglede u [adresa], dok je za pregled obavljen u Hitnom medicinskom traktu KBC Rijeka tužiteljica platila participaciju po izdanom računu, obzirom na istek osiguranja koje vrijedi i za Hrvatsku. Vještak je mišljenja da su opravdani eventualni troškovi liječenja za nabavku određenih lijekova, te eventualna participacija za štake u Sloveniji. Što se tiče troškova puta, naglašava da je tužiteljica realizirala jedan ambulantni pregled na Lokalitetu Sušak KBC-a Rijeka, te dva pregleda traumatologa u [adresa], da je prvi pregled u hitnoći iziskivao prijevoz druge osobe od Opatije, od hotela gdje je tužiteljica boravila do KBC Rijeka, te da mu nije poznato kako su regulirani troškovi prijevoza do [adresa], je li to učinjeno osobnim automobilom. Konačno, naglašava da su oba pregleda u [adresa], prvenstveno radi sigurnosti tužiteljice također iziskivali prijevoz druge osobe.

23. S obzirom da je tužiteljica iznijela prigovore nalazu i mišljenju vještaka, stalni sudski vještak dr. Željko Cesarec se na ročištu održanom 27. listopada 2023. godine očitovao o iznesenim primjedbama, u bitnome u cijelosti ostavši kod svog nalaza i mišljenja.

24. Vještak je naglasio da se prilikom davanja nalaza i mišljenja rukovodio karakterom ozljede, okolnostima liječenja, duljinom liječenja, medicinskom dokumentacijom i detaljnim kliničkim pregledom. Sumirajući medicinsku dokumentaciju vještak ističe da se kod tužiteljice radilo se o najblažem koštanom obliku ozljede na što ukazuju i okolnosti liječenja, jer bi iole ozbiljnija ozljeda iziskivala

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

operativni zahvat jer je to uobičajeno kod ozljeda ovakve lokalizacije, da je kod tužiteljice provedeno konzervativno liječenje primjenom imobilizacije kroz samo 18 dana što jasno govori u prilog karaktera ozljede, te da nakon odstranjenja imobilizacije nije realiziran niti jedan vid dodatnog liječenja u smislu fizikalne terapije ili slično, jer za to očito nije postojala medicinska indikacija. Vještak u svom očitovanju naglašava da je aktivno liječenje provedeno samo do 3. kolovoza 2017., a nakon toga tužiteljica je provodila tzv. kućni režim i nakon nepunih jedan i pol mjesec uključila se u radne aktivnosti koje je obavljala prije predmetne nezgode i ozljede, a bez vještaku dostupnih podataka o eventualnom bolovanju. Ocjenjujući klinički status istaknuo je da iz nalaza od 20. srpnja 2016., dakle svega 6 dana po ozljedi je navedeno kako se ne vidi oticanje prstiju, da tužiteljica subjektivno ne navodi veće bolove, da je imobilizacija sačuvana, a RTG stopala, odnosno ozlijeđene kosti pokazuje zadovoljavajući položaj.

25. Netočnim stoga drži tvrdnje tužiteljice da je dugo vrijeme morala koristiti tuđu pomoć jer se već u nalazu traumatologa od 3. kolovoza 2016., svega 20 dana po ozljedi navodi postupno povećanje opterećenja i preporuka da već nakon 10 do 14 dana tužiteljica može prijeći na normalni hod. Zaključno drži da opisana kronologija liječenja odgovara karakteru ozljede, a temeljem njegovih 42 godine kliničkog iskustva i 35 godina vještačkog iskustva, tužiteljica je liječena po algoritmu ili pravilu liječenja ovakvih ozljeda pa je i ozljeda ostavila samo minimalne trajne posljedice koje su opisane u vještačenju, a temeljem kliničkog pregleda obavljenog 8. veljače 2023. Očitujući se o mogućnosti tužiteljice da obavlja poslove koje je obavljala i prije predmetne nezgode odgovorio je da prema raspoloživim parametrima tužiteljica i dalje može obavljati svoj posao u punom obujmu, a zasigurno da je korisno korištenje tvrđe i stabilnije obuće radi minimalizacije tegoba koje se povremeno javljaju, a koje su uz klinički pregled bile i osnova ocjene vještaka. Vještak je otklonio i prigovore tužiteljice opsegu potrebne tuđe pomoći i njege, navodeći da je njegova ocjena donesena na temelju stručnih saznanja i okolnosti liječenja, te da je detaljno pojasnio što ga je rukovodilo ocjenom pojedine stavke tuđe pomoći i njege, ocijenivši iskaz tužiteljice iz ovog postupka u neskladu s medicinskom dokumentacijom. U tom smislu, navodi da je tužiteljica na ročištu održanom 25. siječnja 2022. godine navela da je ležala četiri mjeseca, što vještak naglašava, nije preporučljivo ni za prijelom kralježnice i kuka, kamoli za ozljedu kakvu je zadobila tužiteljica. Netočnim drži i navodi tužiteljice da jedan mjesec nije smjela stati na nogu jer je traumatolog svega 17 dana po nezgodi, dana 3. kolovoza 2016. dopustio postupno opterećenje, a u roku od maksimalno dva tjedna i kompletno opterećenje ozlijeđene noge. Postojanje manjeg deformiteta koji odgovara formiranju periosalnog kalusa, vještak je naglasio, dokaz je sanacije frakture.

26. Sud je nalaz i mišljenje vještaka dr. Željka Cesarca cijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke. Vještak je nalaz i mišljenje izradio pregledom medicinske dokumentacije te pregledom tužiteljice, njegovo vještačenje logično je i prihvatljivo, a stranke nisu predlagale novo vještačenje, iako je tužiteljica istaknula kako ustraje kod iznesenih prigovora.

27. Sud prihvaća ocjenu vještaka o pretrpljenim fizičkim bolovima (jakim u trajanju od najviše dva dana, srednjim u trajanju od 5-6 dana dana i slabim u trajanju od 15 do 20 dana) te cijeneći dužinu trajanja i intenzitet istih, ovaj sud smatra da tužiteljici pripada pravična novčana naknada s naslova pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 1.000,00 EUR. Pritom, sud je prihvatio nalaz vještaka koji je obrazložio da je bol jakog intenziteta tužiteljica trpjela najdulje do dva dana po ozljeđivanju, vezano

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

uz faze neposredno nakon ozljede, a iza razdoblje tzv. stres analgezije, do adaptacije na imobilizaciju, bolove srednjeg intenziteta od pet do šest dana vezano uz kasniju, neposrednu fazu po ozljeđivanju, početku aktivnije mobilizacije i funkcijskog opterećenja stopala, posebno nakon odstranjenja mobilizacije, kao i okolnosti što je slabe bolove trpjela u trajanju od daljnjih 15 do 20 dana vezano uz sanaciju prijeloma, kasniju fazu provođenja kućnih vježbi, postupnog progresivnog opterećivanja, te određene, iako manje neugodnosti prilikom liječenja prilikom RTG obrada i imobilizacije. Pritom, vještak je i prema stavu ovoga suda u odnosu na duljinu i trajanje bolova jasno obrazložio da njegova procjena bolova što ih je tužiteljica trpjela obuhvaća manji intenzitet bolova, koji korespondira ozljedi koja se nije trebala liječiti operativno, već za koju je bilo dostatno konzervativno liječenje, pa je jasno da su potpuno neosnovane primjedbe tužiteljice o opsegu i duljinu trajanja bolova koje drži prenisko odmjerenim.

28. Pritom, tužiteljici se ukazuje da je sama prilikom pregleda na Urgentnoj traumatološkoj ambulanti SKC Ljubljana dana 20. srpnja 2016. godine, iskazala da subjektivno nema većih bolova, a 3. kolovoza 2016. godine na pregledu traumatologa naznačena je osjetljivost lateralnog dijela stopala, no tek na dodir (palpaciju), uz preporuku postupnog opterećivanja, a kroz dva tjedna i punog opterećivanja stopala i normalnog hoda. Dakle, da je tužiteljica kako tvrdi osjećala bolove mjesecima nakon nezgode, svakako da joj traumatolog 20 dana po ozljeđivanju ne bi preporučio postupno progresivno opterećivanje stopala sve do punog opterećenja kroz slijedeća dva tjedna. Tužiteljica u tijeku ovog postupka, pa tako i u podnesku od 24. ožujka 2023. tvrdi da se jasno sjeća da su bolovi u stopalu perzistirali sve do sredine listopada 2016. godine, posebno pri dužem hodanju, no u tom dijelu tužiteljici se ukazuje da je već 1. rujna 2016. godine bila proglašena sposobnom za rad, dakle, sposobnom za obavljanje poslova svog radnog mjesta turističkog vodiča, da nakon 3. kolovoza 2016. godine ne postoji nijedan nalaz specijalista iz kojeg bi proizlazilo da bi se tužiteljica obraćala liječnicima žaleći se na pokretljivost noge, bolove, oticanje ili nešto treće, a tužiteljici nije čak preporučeno provođenje niti fizikalne terapije, već jedino provođenje pokazanih vježbi kod kuće. Nema dokaza niti da bi tužiteljica zbog bolova tražila analgetike od liječnika, pa kada se uzmu u obzir sve navedene okolnosti, sud zaključuje, da iako je ozljeda tužiteljice bila svakako bolna, ipak nije izazvala takav opseg bolova kako tužiteljica tvrdi. Na koncu, na ispravnost ovog zaključka ukazuje i činjenica što je tužiteljica liječena konzervativno, imobilizacijom, kao i da joj je nakon niti tri tjedna po ozljedi preporučeno postupno puno opterećenje stopala i povratak uobičajenim aktivnostima. Stoga se i po stavu ovoga suda, ocjena fizičkih bolova tužiteljice iskazana po vještaku čini razumljivom, logičnom i jasno obrazloženom.

29. Iz nalaza vještaka dr. Željka Cesarca u pogledu straha proizlazi da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jačeg intenziteta u trajanju od nekoliko minuta po nezgodi, a vezan uz stres doživljen mehanizmom nastanka ozljede, potom sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 24-36 sati, koji je nastao kao neposredna reakciju na stresnu situaciju i spoznaju o težini ozljede. Ovaj sud prihvaća kao objektivno i mišljenje vještaka o sekundarnom strahu srednjeg intenziteta koji je kod tužiteljice trajao 4 do 5 dana, kao neposredno produžena reakcija na traumu, doživljeni stres i zadobivenu ozljedu, dok je sekundarni strah slabijeg intenziteta trajao oko 10 do 12 dana, kao produžena reakcija na stresnu situaciju, odnosno zabrinutost za krajnje trajne posljedice predmetne ozljede i okolnosti liječenja. Vještak je jasno i u tom dijelu obrazložio razloge svog mišljenja potkrijepivši ih medicinskom dokumentacijom

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

tužiteljice koja se odnosi na saniranje posljedica ozljede, a što i ovaj sud drži objektivnim, prije svega imajući u vidu da je tužiteljica svakako nakon iznenadnog ozljeđivanja bila prestrašena i zabrinuta za vlastito zdravlje, za mogućnost oporavka, ali ipak uz saznanje da je potpuni povratak zdravom životu izgledan s obzirom da je i sama ozljeda liječenja konzervativno, mirovanjem kućnim vježbama i upotrebom štaka, a već 20 dana po nezgodi, tužiteljica je nakon pregleda od 3. kolovoza 2017. saznala da oporavak izvjesno teče bez osobitosti, te da će kroz 2 tjedna moći ponovno opterećivati stopalo punom težinom. S obzirom da liječenje tužiteljice nije bilo osobito dugotrajno i nije imalo nikakvih komplikacija koje bi rezultirale neočekivanim novim medicinskim li terapijskim zahvatima, a imajući u vidu da povreda ekstremiteta i nemogućnost normalnog hoda kod svakog prosječnog čovjeka izazivaju ozbiljnu uznemirenost i strah za vlastito zdravlje i ishod liječenja, u etapama i stupnjevima kako to vještak opisuje, tim više što je tužiteljica nesreću doživjela kao aktivna 51-godišnja žena, koja se dotad sama brinula se o vlastitim životnim potrebama te je radila kao turistički vodič organizirajući i vodeći grupe stranih turista po Europi. Sve navedene okolnosti prema stavu ovoga suda ukazuju da je pravičnu novčanu naknadu za strah valjalo odrediti u iznosu od 800,00 EUR.

30. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je kod tužiteljice izraženo smanjenje opće životne aktivnosti od 2 % do 3 %, vezano prvenstveno uz radne i profesionalne aktivnosti tužiteljice, s obzirom da je tužiteljica turistički vodič, kada po osobnom iskazu koje je sud cijenio istinitim, provodi 12 – 14 sati dnevno u hodu. Vještak je pritom, notirao i postojanje smanjenja opće životne aktivnosti i kod drugih aktivnosti tužiteljice svakodnevnog života koji iziskuju dugo i jako, praktički ekscesivno opterećenje lijevog stopala, odnosno ozlijeđene regije, dugo korištenje neadekvatne obuće (uske, s povišenom petom), te prilikom grubog kontakta sa okolnim tvrdim predmetima, no prihvativši stav vještaka da ove aktivnosti samo minimalno utječu na funkcionalne kapacitete organizma, pa tužiteljica i bez ulaganja pojačanih napora može zadovoljavati sve životne potrebe kao i prije ozljede. Međutim, cijeneći prije svega profesionalnu djelatnost tužiteljice koja zaista iziskuje pojačanu potrebu za hodanje, boravkom na nogama i opterećenjem nogu, a imajući u vidu i potrebu vođenja aktivnog života tužiteljice, s obzirom na njezinu životnu dob u vrijeme ozljeđivanja od svega 51 godine, sud prihvaća mišljenje vještaka, kojem u dijelu ocjene stupnja umanjenja opće životne aktivnosti, nijedna od stranaka nije niti imala primjedbe. Zaključak vještaka temeljen je na medicinskoj dokumentaciji i pregledu tužiteljice kojim je utvrđeno postojanje opisanih elemenata na koje se vještak poziva, pa stoga i ovaj sud smatra da za umanjenu opću životnu aktivnost od 2 do 3 %, tužiteljici pripada pravična novčana naknada od 700,00 EUR.

31. Prema tome, tužiteljici bi na ime nastale neimovinske štete za povredu prava osobnosti, primjenom članka 1100. ZOO, kao i pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod posl. br. Su-IV-47/2020-5, u slučaju postojanja potpune odštetne odgovornosti tuženika, pripadala pravična novčana naknada od 2.500,00 EUR. Međutim, kako je utvrđeno da je tuženik za nastalu štetu odgovora jedino u omjeru od 75 %, to tužiteljici s ove osnove pripada 1.875,00 EUR, namjesto zatraženih 6.330,94 EUR.

32. S druge strane, vještak je utvrdio da je tužiteljica imala potrebu za nestručnom pomoći i njegom u trajanju od dva do tri tjedna (u fazi kućnog liječenja

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

prilikom korištenja imobilizacije za nogu, kao i zbog potrebe rasterećenja stopala i korištenja štaka) u trajanju od 2 do 3 sata dnevno za određene svakodnevne aktivnosti u i oko kućanstva (higijena, toaleta, kućanski poslovi, vožnja automobila i slično), a dalje je takva potreba postojala u vremenu od daljnja dva tjedna u trajanju od oko 1 do 2 sata dnevno uslijed slobodnijeg režima, postupnog povećanja opterećenja, smanjene bolnosti i povećane aktivnosti tužiteljice. Tužiteljici je prema tome bila potrebno ukupno 91 sat nestručne pomoći i njege što uzimajući u obzir od tužiteljice u tužbi predloženu satnicu osoba koje se bave pružanjem usluga pomoći u domaćinstvu u visini od 2,00 EUR po satu u vrijeme nezgode, a što i sud smatra minimalnom cijenom te usluge, i zbog čega je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici s tog osnova ukupno 182,00 EUR. Iznos satnice nestručne pomoći i njege sud je ocijenio po slobodnoj ocjeni, s time što valja istaknuti kako je cijena od 2,00 EUR / 15,00 kn za jedan sat nestručne pomoći kako to navodi i tužiteljica prevladavajuća u sudskoj praksi za vrijeme nezgode, obzirom da je riječ i o općepoznatoj činjenici, pa za utvrđivanje ove okolnosti nije potrebno provođenje vještačenja, a niti tuženik ni umješač na strani tuženika tome nisu prigovarali. Međutim, ponovno, imajući u vidu doprinos tužiteljice nastanku nezgode od 25 %, to je 182,00 EUR imovinske štete na ime potrebne tuđe pomoći i njege valjalo umanjiti za doprinos tužiteljice te joj dosuditi jedino iznos od 136,50 EUR, a u preostalom dijelu do zatraženih 500,00 EUR, odbiti zahtjev tužiteljice.

33. U tom dijelu, treba naglasiti da tužiteljica i po stavu ovoga suda, nije u pravu kada tvrdi da bi imala znatno veću potrebu za tuđom pomoći i njegom jer je živjela u samostalnom kućanstvu, da joj je s obzirom i izgled stana bilo onemogućeno kretanje do sanitarnih prostorija, wc-a, kupaonice i kuhinje, pa je bila u potpunosti ovisna o pomoći drugih osoba, pogotovo kad se ima u vidu da je dnevni boravak tužiteljice odvojen od ostalih prostorija drvenim unutarnjim stubištem, što joj je tužiteljica tvrdi onemogućilo hodanje po tom prostoru bez oslanjanja na drugu osobu koja ju je morala i pridržavati da ne padne. Napomenula je da je osobit problem bio i spremanje obroka i hranjenje tijekom dana pa je i zbog toga imala potrebu za prisutnosti druge osobe, počevši od doručka do večere. U tom smislu, tužiteljica je u stranačkom iskazu tvrdila da je morala koristiti WC za invalide jer joj je toalet bio na katu, da su joj tamo donosili i vodu za okupati se, a ona je 4 tjedna ležala na kauču u boravku, dok su joj pomagale majka i povremeno nećakinja, kuhale joj i nosile vodu za kupanje.

34. Međutim, kao što je već rečeno i na što se i vještak dr. Željko Cesarec osvrnuo u svom nalazu i mišljenju, kao i usmenom očitovanju na primjedbe tužiteljice, ove tvrdnje tužiteljice o ozbiljnosti njezine ozljede, bolovima koje je tvrdi osjećala i potrebi za tuđom pomoći i njegom, u cijelosti su protivni medicinskoj dokumentaciji. Tužiteljici se i ovdje ukazuje da je nakon obrade na Hitnom medicinskom traktu KBC- a Sušak otpuštena na kućnu njegu i daljnje liječenje bez preporuke operativnog zahvata, uz imobilizaciju, da sama na pregledu 20. srpnja 2016. u [adresa], pet dana po nezgodi ne navodi veće bolove, uz preporuku hoda sa štakama, te da nigdje iz medicinske dokumentacije, ne proizlazi da bi tužiteljici bilo preporučeno apsolutno mirovanje ležanjem. Protivno tome, 3. kolovoza 2016. godine, 20 dana nakon nezgode, tužiteljici je odstranjena imobilizacija zbog prijeloma koji se vidljivo počeo sanirati na rtg snimci, a preporučeno joj je postupno opterećenje ozlijeđene noge u slijedeća dva tjedna. Dakle, iako je tužiteljica nesumnjivo prva tri tjedna imala snažniju potrebu za tuđom pomoći i njegom, kao što to i vještak dr. Željko Cesarec govori, sve do 3. kolovoza 2016. godine kada joj je uklonjena imobilizacija, ovaj sud prihvaća stav

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

vještaka koji opisuje da je ozljeda tužiteljice ipak bila manje ozbiljna nego što to tužiteljica prikazuje te njezin iskaz u cijelosti cijeni protivnim objektivnoj medicinskoj dokumetaciji. U tom smislu, i ovaj sud ukazuje tužiteljici da je svega 20 dana nakon ozljede tužiteljici traumatolog preporučio da za daljnjih 10 do 14 dana uz postupno opterećenje može prijeći na normalni hod, pa je jasno da je 3 sata dnevno nestručne pomoći i njege kroz prva tri tjedna liječenja tužiteljice, bilo potpuno dovoljno za zadovoljene svih potreba tužiteljice za toaletom, oblačenjem, pripremanjem obroka i slično. Naime, tužiteljica je i kroz ovo prvo vrijeme po ozljeđivanju bila pokretna, kretala se iako imobilizirana, uz pomoć štaka, te je mogla urediti svoj životni prostor tako da minimizira kretanje po drvenom stubištu u kući u kojoj živi, s time što tužiteljici valja ukazati da joj ta radnja nije bila zabranjena od strane liječnika, nego ju je tužiteljica, s obzirom na težu pokretljivost i korištenje štaka, trebala izvoditi s povećanim oprezom, kao što je slučaj s oboljelima koji se u svom kretanju moraju služiti štakama. Tužiteljica je trebala manju pomoć kod oblačenja, nešto veću kod dnevne toalete, pa sud svakako prihvaća da su joj majka i nećakinja kuhale, no druge aktivnosti mogla je uz oprez sama obavljati, a u stanju mirovanja i imobilizacije nije imala potrebu za nekim daljnjim medicinskim ili drugim tretmanima koja bi nalagala angažman osoba i u ovom vremenu. Uostalom, oporavak tužiteljice bio je tako brz da je imobilizacija stopala uklonjena već nakon 20 dana, a tužiteljici je liječnik na kontroli 3. kolovoza 2006. preporučio postupno opterećivanje noge do punog opterećenja kroz daljnjih 10 do 14 dana, pa je tužiteljica već u ovoj fazi, slijedeći opisane upute liječnika, mogla sigurnije se i više kretati po kući, te sama preuzimati sve veći dio svakodnevnih životnih obveza. Stoga je i ovaj sud cijenio osnovanim mišljenje vještaka o tome da je tužiteljica potrebu za tuđom pomoći i njegom u daljnja dva tjedna imala u vremenu od jednog do dva sata tjedno, na način i u radnjama kako to vještak opisuje, a sve uslijed slobodnijeg režima, postupnog povećanja opterećenja, smanjene bolnosti i povećane aktivnosti tužiteljice. Tužiteljica nakon kontrole 3. kolovoza 2016., 20 dana po ozljeđivanju, nije se obraćala liječniku radi bolova, nije bila podvrgnuta operativnom liječenju, nije imala nikakvih komplikacija niti joj je preporučeno provođenje fizikalne terapije, a saniranje same ozljede vještak je ocijenio u potpunosti u skladu s pravilima struke.

35. Tužiteljici se pritom ukazuje da vještak prilikom ocjene potrebe tuđe pomoći i njege, ne ocjenjuje je li i u kojem opsegu tužiteljici bila pružena tuđa pomoć i njega, nego je li joj ona i u kojem opsegu bila objektivno potrebna. Na koncu, sud napominje da je već 31. kolovoza 2016. godine tužiteljica proglašena sposobnom za povratak na svoje radno mjesto, pa je prema tome jasno, da je potreba za tuđom pomoći i njegom postojala upravo u opsegu kako to vještak tvrdi, a da su tvrdnje tužiteljice usmjerene na preuveličavanje opsega štete u svrhu postizanja uspjeha u ovom sporu.

36. Zatezne kamate na neimovinsku štetu tužiteljici sukladno članku 1103. ZOO pripadaju od podnošenja tužbe. Tužba u ovom postupku podnesena je 21. lipnja 2018. godine, a šteta je u to vrijeme svakako dospjela jer je tužiteljica liječenje okončala prema nalazu vještaka 31. kolovoza 2016. godine kada joj je zaključeno bolovanje. Podnošenjem tužbe tuženik je postao svjestan i zahtjeva tužiteljice za naknadom imovinske štete, pa tuženiku teku zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete na troškove tuđe pomoći i njege također od dana podnošenja tužbe (jednako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-3197/2015 od 8. svibnja 2019. godine i Rev-464/24 od 4. travnja 2024. godine), a ne od 2. rujna 2016. godine kako je to tužiteljica zatražila. Pritom, tužiteljici se skreće pozornost da iako se

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

dopisom od 21. rujna 2016. godine obratila tuženiku tvrdeći da je tijekom boravka u hotelu tuženika pretrpjela štetu, u tom dopisu nije postavila nikakav određeni zahtjev za isplatu, nije specificirala opseg štete, a nema dokaza niti da je tuženiku dostavila ikakvu dokumentaciju kojim bi obrazložila svoje tvrdnje o nastanku štete, zbog čega se ovaj dopis tužiteljice ne bi mogao smatrati cjelovitim odštetnim zahtjevom o kojem je tuženik mogao obrazloženo odlučivati.

37. Što se pak tiče zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 132,90 EUR sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2016. do isplate, tužiteljica ovaj dio zahtjeva temelji na troškovima KBC Rijeka prema računu s lista 21 spisa u iznosu od 96,14 EUR / 724,35 kn, za učinjeni prvi složeni pregled doktora specijalista, imobilizaciju gipsom i skeletnu radiografiju u dva smjera, potom trošku karte za vlak nećakinje tužiteljice KR od 16,86 EUR / 127,00 kn koja je doputovala iz Ljubljane u Opatiju kako bi tužiteljicu prepratila do Ljubljane gdje živi, kao i troškova puta automobilom na relaciji Rijeka – Ljubljana od 19,91 EUR / 150,00 kn.

38. Prije svega, u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom 16,86 EUR karte za vlak koju tužiteljica tvrdi da je nadoknadila nećakinji KR, sud se slaže s tužiteljicom da je zbog svoje ozljede i imobilizacije noge, kao i činjenice da je na odmor kod tuženika došla vlastitim osobnim automobilom kojim zbog ozljede više nije mogla upravljati, opravdano pozvala nećakinju da dođe u Opatiju i odveze je do Ljubljane. Svakako da je KR za dolazak do Opatije imala trošak vlaka, jer i sama iskazuje da je doputovala do Rijeke upravo tim prijevoznim sredstvom, gdje ju je dočekala MR, koja ju je dovezla do Opatije. Međutim, tužiteljica nije dokazala da je KR platila trošak vozne karte vlakom upravo u tom iznosu, a o postojanju štete od 16,86 EUR nije predložila nijedan dokaz. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

39. Nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu 19,91 EUR za troškove puta automobilom od Opatije do Ljubljane. Ovo iz razloga što je tužiteljica kod tuženika trebala boraviti tri noći (od 13. do 16. srpnja 2016.) kada se po prvotnom planu trebala osobnim automobilom vratiti u mjesto svog prebivališta u [adresa]. Tužiteljica je nezgodu doživjela slijedeće jutro nakon dolaska, dakle 14. srpnja 2016., te je nakon medicinske obrade i imobilizacije u KBC Rijeka, pozvala nećakinju KR doći u Opatiju iz Ljubljane, kako bi ova upravljala njezinim osobnim automobilom i odvezla je do Ljubljane. Iz računa tuženika s lista 10 spisa vidljivo je da je tužiteljica u hotelu tuženika i boravila od 13. srpnja do 16. srpnja 2016. godine, pa prema tome, potreba povratka automobilom iz Opatije u Ljubljanu nije nastala zbog same nezgode, već bi trošak goriva i prijevoza do Ljubljane tužiteljica i inače, očekivano imala. Kako se dakle, ne radi o šteti, odnosno izdatku koji bi bio povezan s nezgodom, nego trošku koji bi tužiteljica i sama imala nakon boravka kod tuženika, to je jasno da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

40. Što se pak tiče zahtjeva tužiteljice za naknadom troškova liječenja u KBC Rijeka od 96,14 EUR / 724,35 kn, među strankama nije sporno, a kako i sam vještak navodi, da je tužiteljica ovaj trošak platila. Međutim, umješač na strani tuženika se protivi zahtjevu tužiteljice obrazlažući to tvrdnjom da je tužiteljica imala pravo na naknadu troškova zdravstvene zaštite koje je imala na području Republike Hrvatske od svog zdravstvenog osiguranja te je takvu naknadu trebala zatražiti kako bi umanjila štetu, sve iz razloga što između Republike Hrvatske i Republike Slovenije postoji

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

sporazum o socijalnom/zdravstvenom osiguranju, temeljem kojeg sporazuma kao i europske zdravstvene kartice, osoba ozlijeđena na teritoriju Republike Hrvatske imaju pravo na refundaciju troškova zdravstvene zaštite od svog zdravstvenog osiguranja. No te navode umješač na strani tužitelja nije dokazao.

41. Naime, točno je da se štetni događaj dogodio 14. srpnja 2016. godine, u vrijeme kad je i Republika Hrvatska bila članica Europske unije. No tužiteljica je imala pravo koristiti nužnu, odnosno neodgodivu zdravstvenu zaštitu samo za vrijeme privremenog boravka u drugoj državi članici Europske unije temeljem Europske kartice zdravstvenog osiguranja (EKZO) ili Certifikata koji privremeno zamjenjuje EKZO, i to jedino u zdravstvenim ustanovama i kod liječnika u državi članici privremenog boravka, koji imaju sklopljen ugovor o pružanju zdravstvene zaštite s nositeljem zdravstvenog osiguranja države privremenog boravka. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi ona imala Europsku karticu zdravstvenog osiguranja, ili zamjenski certifikat u vrijeme nezgode, pa je jasno da se s istima nije mogla poslužiti prilikom obrade u KBC Rijeka, već je bila dužna platiti troškove liječenja, što je i učinila. Tuženik je stoga obvezan naknaditi joj imovinsku štetu u visini troškova liječenja koji su svakako bili opravdani (trošak specijalističkog pregleda, rtg snimke i postavljanja imobilizacije), s time što ih je i ovdje valjalo umanjiti za 25 %, odnosno doprinos tužiteljice nastanku nezgode. Tužiteljica tako osnovano zahtjeva 72,10 EUR (75 % od 96,14 EUR), sa zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2016. godine, kako je to tužiteljica zatražila, obzirom da je račun KBC Rijeka prema potvrdi na računu platila odmah po izdavanju, 15. srpnja 2016. godine.

42. Osim navedenog iznosa tužiteljica točkom 1) postavljenog tužbenog zahtjeva, traži i 943,54 EUR sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2016. do isplate na ime troškova plaćenih avionskih karata. Tužiteljica obrazlaže da je po zanimanju turistički vodič, zaposlena u trgovačkom društvu Deora d.o.o. te je do 7. srpnja 2016. sklopila ugovore o djelu za tri ugovorene turističke ture u razdoblju od 20. srpnja do 20. kolovoza 2016., za što je kupila avionske karte koje su propale obzirom da turističke ture nije mogla voditi. Tako pojašnjava da je za dan 19. srpnja 2016. godine kupila avionsku kartu za relaciju Trst – Fiumicino – Budimpešta u iznosu od 458,00 EUR (dva puta po 229,00 EUR), potom za let Kopenhagen – Ljubljana za dan 29. srpnja 2016. u iznosu od 185,10 EUR, za 30. srpnja 2016. za relaciju Ljubljana – München u iznosu od 120,66 EUR te konačno za dane 10. kolovoza 2016. i 20. kolovoza 2016. za relaciju Ljubljana – München – Ljubljana u iznosu od 179,78 EUR.

43. Ovaj dio zahtjeva je djelomično osnovan obzirom da je tužiteljica sve zrakoplovne karte kupila prije nego što je doživjela nezgodu pa je tako kartu Trst- Fiumicino-Budimpešta kupila 3. lipnja 2016., za predviđeni dan putovanja 19. srpnja 2016. plativši za to 458,00 EUR (karta na listovima 29-31 spisa). Kartu za putovanje na relaciji Kopenhagen – Ljubljana za 29. srpnja 2016. u iznosu od 185,10 EUR (list 33-34 spisa) i Ljubljana – München za putovanje dana 30. srpnja 2016. u iznosu od 120,66 EUR (list 36 spisa) kupila je 26. lipnja 2016. godine, dok je zrakoplovnu kartu za putovanje Ljubljana – München – Ljubljana za dane 10. kolovoza i 20. kolovoza 2016. u iznosu od 179,78 EUR kupila 7. srpnja 2016. godine (karta na listu 37 spisa). Sve avionske karte izdane su na ime tužiteljice te iz njihovog sadržaja ne proizlazi da bi bile kupljene uz mogućnost povrata. Tuženik i umješač na strani tuženika u tijeku parnice čine dvojbenim je li tužiteljica ostvarila povrat naknade za plaćene avio karte, zbog čega je sud dopisima od društava Kiwi.com i eDreams, zatražio podatak o tome.

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

Društvo eDrems koje je tužiteljici prodalo kartu za let Kopenhagen – Ljubljana obavijestilo je sud porukom elektroničke pošte da zahtjev tužiteljice nikada nije formalno zaprimljen, pa se stoga o njemu nije odlučivalo, s time što je iz sadržaja odgovora društva vidljivo da zahtjev tužiteljice drže kao svojevoljno otkazivanje putovanja ("voluntary cancellation"), a iz čega sud nije mogao zaključiti da bi zahtjev tužiteljice za povratom naknade bio usvojen. Društvo Adria Airways putem kojeg je tužiteljica kupila karte za relaciju Ljubljana – München i Ljubljana – München – Ljubljana više ne postoji, pa je sud držao istinitim tvrdnje tužiteljice da zbog toga što su karte kupljene kao jednokratne, naknadu nije mogla ostvariti.

44. Suprotno pak, proizlazi iz dopisa elektroničke pošte društva Kiwi.com (list 295 spisa). Naime, to društvo je nakon zahtjeva suda u poruci od 25. srpnja 2025. potvrdilo da je spremno izvršiti isplatu iznosa u cijelosti te je zatražilo podatke o nositelju računa, imenu banke, IBAN-u tužiteljice i poslovnom broju zahtjeva, nakon čega će odmah uslijediti transfer cjelokupnog dugovanog iznosa ("we will arrange for the immediate transfer of the full amount owed"). Međutim, iako je tužiteljica rješenjem od 21. kolovoza 2025. pozvana očitovati se je li društvu Kiwi.com, nakon primitka očitovanja tog društva podnijela zahtjev za naknadom troškova plaćene avionske karte te izvijestiti sud u daljnjem roku o odgovoru društva uz dokaz o isplati naknade koji joj je eventualno vraćen, tužiteljica po navedenom nije postupila već je u dopisu od 1. rujna 2025. jedino izvijestila sud da zahtjev nije podnijela jer su avionske karte bile nepovratne.

45. Sukladno članku 1092. ZOO oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Stoga je tužiteljica kao oštećenica bila dužna poduzeti sve razumne radnje da umanji imovinsku štetu koja joj je nastala uslijed nemogućnosti korištenja kupljenih avionskih karata. U konkretnom slučaju, to znači da je tužiteljica, u trenutku kada joj je sud dostavio poruku elektroničke pošte društva Kiwi.com, kojom to društvo izražava pristanak vratiti tužiteljici cjelokupni iznos plaćen za kupljenu avionsku kartu, bila dužna obratiti se sa zahtjevom za isplatu tom društvu. Tek u slučaju da je društvo Kiwi.com odbilo naknaditi štetu tužiteljici, tužiteljica je imala mogućnost tražiti naknadu sredstava za kupljenu kartu od tužiteljice. U tom smislu, sud je uputio tužiteljici rješenje od 21. kolovoza 2025. godine pozvavši je postaviti društvu Kiwi.com zahtjev za isplatu te izvijestiti sud o ishodu zahtjeva u roku od daljnjih 60 dana, pa kada je tužiteljica sama odbila postaviti takav formalni zahtjev za naknadu društvu Kiwi.com, tada po stavu ovoga suda nije poduzela sve mjere kako bi umanjila svoju štetu, i zbog čega prema tužitelju ne može postavljati zahtjev i za isplatom iznosa od 458,00 EUR za cijenu avionske karte na relaciji Trst – Fiumicino – Budimpešta.

46. Ipak, tuženik je dužan naknaditi tužitelji iznos od ukupno 485,54 EUR što se odnosi na trošak avionske karte Kopenhagen – Ljubljana za dan 29. srpnja 2016. u iznosu od 185,10 EUR, avionske karte za let Ljubljana – München u iznosu od 120,66 EUR za dan 30. srpnja 2016. za relaciju te konačno letova na relaciji Ljubljana – München – Ljubljana za dane 10. kolovoza 2016. i 20. kolovoza 2016. od 179,78 EUR. Pritom, tuženiku i umješaču na strani tuženika se ukazuje da je tužiteljica u tijeku postupka dostavila i ispis transakcija s računa društva Deora d.o.o. (listovi 300-304 spisa) iz kojih je razvidno da sporne avionske karte nisu bile plaćane s računa društva Deora d.o.o., kao i da na računu tog društva nije razvidan ijedan povrat troškova kupljenih avionskih karata. Zatezne kamate na ovaj iznos tužiteljici pripadaju tek od

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

dana podnošenja tužbe kada je tuženik postao svjestan postojanja ovog vida štete, pa su stoga zatezne kamate tužiteljici dosuđene od 21. lipnja 2018, a ne od slijedećeg dana nakon nezgode 15. srpnja 2016. godine kako tužiteljica traži, s time što valja istaknuti kako u tijeku postupka ne obrazlaže što je razlog zbog kojeg bi zatezne kamate počele teći upravo od ovoga dana.

47. Što se pak tiče zahtjeva tužiteljice za naknadom iznosa od 2.790,00 EUR, treba istaknuti da je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Tužiteljica naime, navodi da je bila jedina zaposlenica i osnivač društva Deora d.o.o., te dostavlja Ugovore o djelu za voditelja putovanja od 5. lipnja 2016. (listovi 50 i 54 spisa) kojim se kako navodi, obvezala na vođenje ugovorenih turističkih obilazaka. Međutim, te ugovore su sklopili društvo Tourama Ltd. sa društvom Deora d.o.o., za planirano vođenje putovanja u vremenu od 20. srpnja 2016. do 28. srpnja 2016. iz Budimpešte do Kopenhagena uz očekivanu naknadu od 900,00 EUR neto, odnosno društvo Tourama Ltd. sa društvom Deora d.o.o. za planirano vođenje turističkog putovanja u vremenu od 31. srpnja 2016. do 7. kolovoza 2016. iz Münchena do Beča uz očekivanu naknadu od 910,00 EUR neto. Konačno i Ugovor o djelu za voditelja putovanja od 7. srpnja 2016. sklopilo je društvo Tourama Ltd. sa društvom Deora d.o.o. za planirano vođenje turističkog putovanja u vremenu od 11. kolovoza 2016. do 20. kolovoza 2016. uz očekivanu naknadu od 980,00 EUR neto. Dakle, i taj ugovor kao i prethodna dva, nije sklopila tužiteljica osobno, već trgovačko društvo Deora d.o.o., koje je prema tome jedino ovlašteno potraživati naknadu štete zbog neostvarene zarade uslijed nemogućnosti izvršavanja ovih ugovora.

48. Tužiteljica je u društvu Deora d.o.o. osnivač i jedini član (izvadak iz sudskog registra na stranicama 81-82 i 91-94 spisa), no društvo Deora d.o.o. je zasebna pravna osoba koja se društvu Tourama Ltd. obvezala ispuniti ugovornu obvezu – organiziranog vođenja turističkih tura. Tužiteljica prema izvatku iz sudskog registra ne odgovara za obveze društva, a prava društva Deora d.o.o. koja bi proizašla iz sklopljenih ugovora o djelu, prava su tog trgovačkog društva, a ne izravno tužiteljice. Stoga, ukoliko je društvo Deora d.o.o. zbog ozljede tužiteljice pretrpjelo štetu zbog koje nije moglo ispuniti svoje preuzete obveze iz ugovora o djelu, tada je to trgovačko društvo bilo ovlašteno tražiti od tuženika koji je štetu uzrokovao, naknadu štete. Tužiteljica nije bila ovlaštena postavljati ovakav zahtjev samo zbog toga što je jedini član tog društva i imatelj cjelokupnog poslovnog udjela, odnosno zato što bi bila zaposlenica društva Deora d.o.o. Stoga je dio tužbenog zahtjeva gdje tužiteljica traži isplatu 900,00 EUR sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2016., 910,00 EUR sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2016. do isplate i 980,00 EUR od 4. rujna 2016. do isplate, odbijen kao neosnovan.

49. Kako je tužiteljica podneskom od 8. studenog 2023. u naravi djelomično povukla točku I tužbenog zahtjeva s prvotno postavljenog iznosa od 11.679,79 EUR / 88.001,35 kn, na konačno postavljenih 6.963.84 EUR čemu se tuženik i umješač na strani tuženika nisu protivili na ročištu od 9. prosinca 2025., to je primjenom čl. 193. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

50. Sukladno članku 154. stavku 2. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018

postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Nadalje, člankom 154. stavkom 4. ZPP određeno je da ukoliko su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

51. U konkretnom slučaju tužiteljica je sa osnovom tužbenog zahtjeva uspjela sa 75 %, dok je tuženik u tom dijelu uspio sa 25 %. Što se pak tiče visine tužbenog zahtjeva, tužiteljica je sa zahtjevom za isplatu uspjela sa 26,34 % (dosuđenih 2.569,14 EUR od ukupno zatraženih 9753,84 EUR). Prema tome, tužiteljica je računajući osnov i visinu u sporu uspjela sa 50,67 %, a tuženik sa 49,33 % pa je jasno da su uspjesi stranaka u postupku približno jednaki.

52. Stoga je sud primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odredio da što se tiče odvjetničkog zastupanja i sudskih pristojbi, svaka stranka snosi svoj parnični trošak, a tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi jedino troškove provedenog medicinskog vještačenja od 398,17 EUR koji su bili nužni za postupak obzirom da je tuženik osporavao u cijelosti nastanak i opseg štete. Na dosuđeni iznos troškova postupka od 398,17 EUR tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana presuđenja, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP, dok je u preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi dvojni kunski i eurski iznosi spomenuti u ovoj presudi izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

U Rijeci, 7. siječnja 2026.

S u t k i n j a :

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII Pn-275/2018