Poslovni broj: Us I-1396/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ENERGO CENTAR d.o.o., OIB: 63986741970, Brestovac, Sloboština 45, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika HRVATSKOG OPERATORA TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o., OIB: 75801633608, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, zastupanog po opunomoćenici KŽ, diplomiranoj pravnici i zaposlenici tuženika, radi raskida Ugovora o tržišnoj premiji za električnu energiju, nakon javne i usmene rasprave zaključene 8. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, objavljene 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika HRVATSKOG OPERATORA TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o., KLASA: UP/I-310- 02/25-02/21, URBROJ: 251-544-04-25-1 od 22. travnja 2025., da se utvrdi da je prestao Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja Bioplinsko postrojenje Energo Centar broj: BIOPLIN f.3. -21/2021 od 28. siječnja 2021. sklopljen između tužitelja i tuženika, te da sud naloži tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 79.633,69 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 6. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja zaprimljenoj kod Upravnog suda u Zagrebu 6. lipnja 2025. po kojoj je oformljen spis tog suda poslovni broj: Us I-2190/2025, a koji je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su- 369/2025-17 od 13. lipnja 2025. ustupljen Upravnom sudu u Splitu pred kojim je zaveden kao spis poslovnog broja Us I-1396/2025, podnesenoj protiv rješenja tuženika HRVATSKOG OPERATORA TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o., KLASA: UP/I-310-02/25- 02/21, URBROJ: 251-544-04-25-1 od 22. travnja 2025., tužitelj u bitnom navodi kako podnosi tužbu radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredbi općeg upravnog postupka, što je rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja. Uvodno tužitelj detaljno iznosi kronologiju odnosa između stranaka prije donošenja osporenog rješenja, pa ističe kako je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je toč. I. izreke rješenja raskinuo Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika. Navedeno iz razloga što je predmetni Ugovor već bio prestao po sili zakona. Naime, nakon sklapanja Ugovora došlo je do nastupa vanjskih izvanrednih okolnosti, koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora, a zbog kojeg je tužiteljeva obveza izgradnje proizvodnog postrojenja te proizvodnje električne energije u skladu s Ugovorom postala nemoguća. Tužitelj ističe kako je kukuruzna silaža temeljna sirovina koju je tužitelj trebao koristiti za proizvodnju električne energije u Bioplinskom postrojenju Energo Centar. Pritom, rat u Ukrajini doveo je do energetske krize i enormnog poskupljenja kukuruzne silaže kao glavne sirovine za proizvodnju električne energije. Unatoč tome, otkupna cijena struje, odnosno iznos tržišne premije ostao je nepromijenjen. Dakle, od veljače 2022. kada je pokrenuta ruska invazija na Ukrajinu, bioplinska postrojenja rade s velikim gubicima. Navedeni gubici dodatno su se povećali nakon mjeseca listopada 2022., kada je Europska unija ograničila cijenu megavatsata električne energije na 180,00 eura. Uredbom Vijeća Europske unije o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije određena je gornja granica tržišnih prihoda od 180,00 eura po megavatsatu proizvedene električne energije, kao jedinstvena gornja granica u cijeloj Europskoj uniji. Naslanjajući se na navedenu Uredbu Vijeća Europske unije, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o Zakonu o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena električne energije (Narodne novine br. 156/22), kojom se ograničava prihod od prodaje električne energije na 180,00 eura po megavatsatu proizvedene električne energije, a za prihode iznad te granice određuje se uplata u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Zbog ograničenja prihoda od prodaje električne energije, odnosno izlazne cijene električne energije, koji su tri puta manji od cijene proizvodnih sirovina za proizvodnu električne energije, tužiteljeva obveza izgradnje proizvodnog postrojenja te proizvodnja električne energije u skladu s Ugovorom, postala je nemoguća budući bi njeno ispunjenje prouzrokovalo stečaj tužitelja. Dakle, tužitelj bi za kukuruznu silažu, koja je osnovna sirovina za proizvodnju električne energije, trebao platiti gotovo 300% veću cijenu od tržišne cijene kukuruzne silaže u vrijeme sklapanja Ugovora. Pri tome, država je ograničila tržišne prihode od proizvodnje električne energije na granicu u iznosu od 180,00 eura po megavatsatu proizvedene električne energije. Nadalje, tužitelj ističe i da uz kukuruznu silažu, stajsko gnojivo predstavlja jednu od sirovina koja služi za proizvodnju električne energije. S tim u vezi, od 2023. godine na razini Europske unije započelo je poticanje primjene stajskog gnojiva u svrhe konzervacijske poljoprivrede. Navedeno je dovelo do smanjenja količine stajskog gnojiva na tržištu sirovina i značajnog povećanja njegove cijene, a što je dodatno doprinijelo nemogućnosti ispunjenja tužiteljeve obveze. Tužitelj ističe kako energetska kriza, rat u Ukrajini, povećanje cijene kukuruzne silaže i stajskog gnojiva te ograničavanje tržišnih prihoda od proizvodnje električne energije predstavljaju vanjske izvanredne okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora, za koje tužitelj nije odgovoran, a koje su ispunjenje obveze tužitelja učinile nemogućim. Također, tužitelj ističe kako nije bio u mogućnosti pribaviti novčana sredstva potrebna za izgradnju proizvodnog postrojenja. Navedeno iz razloga što financijske institucije, uzimajući u obzir povećanje cijena proizvodnih sirovina, kao i ograničenje izlaznih cijena energenata te s tim povezane očekivane gubitke u poslovanju vlasnika postrojenja za proizvodnju električne energije, nisu bile spremne financirati izgradnju proizvodnih postrojenja, a tako ni izgradnju proizvodnog postrojenja tužitelja. S tim u vezi, tužitelj ističe kako je odluka tuženika o raskidu Ugovora suprotna odredbi čl. 208. i 373. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Naime, odredbom čl. 208. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: „Obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara.“ Nesporno je kako tužitelj nije odgovoran za rat u Ukrajini, značajno povećanje cijene kukuruzne silaže i stajskog gnojiva te ograničavanje tržišnih prihoda nastalih od proizvodnje električne energije, a zbog kojih okolnosti je ispunjenje njegove obveze postalo nemoguće. Nadalje, tužitelj ističe kako je odredbom čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano, cit.: „Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.“ S obzirom da je ispunjenje obveze tužitelja postalo nemoguće zbog vanjskih izvanrednih okolnosti, koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora, prestala je i obveza tuženika, a slijedom čega je Ugovor između stranaka prestao po sili zakona. Navedenom u prilog govori i sudska praksa. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-1601/94 od 28. ožujka 1996. navodi, cit.: „Po pravnom shvaćanju ovoga suda u slučaju kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, u smislu cit. odredbe ZOO, ugovor prestaje postojati po sili zakona.“ Nadalje, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4541/22 od 28. ožujka 2023. navodi se, cit.: „Obzirom da u situaciji iz te odredbe (kada je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna niti jedna niti druga strana) ugovor prestaje postojati po sili zakona (uz gašenje obveza svih stranaka takvog ugašenog ugovora) - irelevantnom ostaje i volja druge strane izvršiti ugovor kada to bude moguće (takvo je shvaćanje ovaj sud već izrazio, primjerice, u odluci posl. br. Rev 1604/1994 od 28. ožujka 1996.).“ Također, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 8/04 od 26. srpnja 2005. godine navodi se, cit.: „U takvom slučaju, kad je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, ugovor prestaje postojati po sili zakona. Nadalje, u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-556/20 od 13. svibnja 2021. navodi se, cit.: „Kad zbog objektivnog događaja ispunjenje obveze jednoj strani postane potpuno nemoguće, nastupa temeljna posljedica koja se sastoji u gašenju obveze druge strane, a to znači da druga strana postaje oslobođena dužnosti ispunjenja jer obveza koju bi bila dužna ispuniti više ne postoji nego je ugašena. Zbog toga, prestao je i sam obveznopravni odnos, odnosno, u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZOO-a ugovor prestaje postojati po sili zakona.“ Slijedom navedenog, s obzirom da je zbog vanjskih izvanrednih okolnosti, nastalih nakon sklapanja Ugovora, ispunjenje obveze tužitelja postalo nemoguće, jer bi isto prouzrokovalo stečaj tužitelja, Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika prestao je po sili zakona te tuženik nije ovlašten raskinuti Ugovor, slijedom čega je toč I. izreke rješenja nezakonita. Tužitelj ističe kako je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je toč. II. izreke rješenja odredio da se iznos jamstva za izgradnju postrojenja neće vratiti tužitelju, već da će isti biti uplaćen na račun Operatora tržišta u svrhu isplate poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije, te toč. III. izreke rješenja odredio da tužitelj kao nositelj projekta neće imati bilo kakvih potraživanja prema tuženiku kao Operatoru tržišta radi korištenja jamstva za izgradnju postrojenja. Naime, među strankama je nesporno kako je tužitelj izvršio svoju obvezu uplate iznosa od 79.633,69 EUR, a koji iznos je uplaćen na ime jamstva za izgradnju postrojenja. Kako je tužitelj već naveo, predmetni Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika prestao je po sili zakona, budući je ispunjenje tužiteljeve obveze postalo nemoguće zbog vanjskih izvanrednih okolnosti, koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja Ugovora. S tim u vezi, s obzirom da je Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika prestao po sili zakona, tužitelj je ovlašten temeljem pravila o stjecanju bez osnove od tuženika zahtijevati povrat onoga što je dao na ispunjenje Ugovora, odnosno povrat jamstva za izgradnju postrojenja u iznosu od 79.633,69 EUR, a tuženik je dužan izvršiti povrat predmetnog iznosa tužitelju. Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je, cit.: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Nadalje, odredbom st. 3. istog članka propisano je, cit.: „Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“ U prilog svojim navodima tužitelj upućuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci posl. br. Revt 8/04, cit.: „U takvom slučaju, kad je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, ugovor prestaje postojati po sili zakona. Budući da zakon za slučaj raskida ugovora propisuje vraćanje stečenog po pravilima o stjecanju bez osnove, tužiteljevo potraživanje (preuzeto cesijom) prosuđuje se po odredbama čl. 210. do 219. ZOO-a, pa potraživanja s naslova raskida ugovora zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina, koji počinje teći utvrđenim danom raskida ugovora.“ Dakle, s obzirom da je iz naprijed navedenih razloga Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika prestao po sili zakona, tužitelj je ovlašten temeljem pravila o stjecanju bez osnove od tuženika zahtijevati povrat onoga što je dao na ispunjenje Ugovora, odnosno povrat jamstva za izgradnju postrojenja u iznosu od 79.633,69 EUR, a tuženik je dužan izvršiti povrat predmetnog iznosa tužitelju. Slijedom navedenog, nezakonite su i toč. II. i III. izreke rješenja kojim je tuženik odredio da se iznos jamstva za izgradnju postrojenja neće vratiti tužitelju te da tužitelj neće imati bilo kakvih potraživanja prema tuženiku radi korištenja jamstva za izgradnju postrojenja, s obzirom da je Ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika prestao po sili zakona te je tužitelj ovlašten zahtijevati povrat jamstva za izgradnju postrojenja u iznosu od 79.633,69 EUR, a tuženik je dužan izvršiti povrat predmetnog iznosa tužitelju. Slijedom svega navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu na način kako je to navedeno u izreci ove presude, a ujedno predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio svim tužbenim navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa ističe kako ostaje pri navodima iz obrazloženja osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 8. prosinca 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju su pristupili zamjenik opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica tuženika.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 5. prosinca 2025. zajedno s prilogom, popis troškova spora tužitelja priložen u spis na održanoj raspravi od strane zamjenika opunomoćenika tužitelja, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu provede kombinirano poljoprivredno-ekološkog vještačenja, te da se u ovom sporu u svojstvu stranke sasluša zakonskog zastupnika tužitelja IŽ, iz [adresa], to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, rješenjem tuženika HRVATSKOG OPERATORA TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o., KLASA: UP/I-310-02/25-02/21, URBROJ: 251-544-04-25-1 od 22. travnja 2025., točkom I. raskida se Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar, broj: BIOPLIN 1.3. - 21/2021, sklopljen 28. siječnja 2021. između Operatora tržišta i trgovačkog društva ENERGO CENTAR d.o.o., točkom II. Operator tržišta će iznos novčanog pologa uplaćenog kao jamstvo za izgradnju postrojenja u iznosu od 79.633,69 EUR, uplatiti na račun Operatora tržišta u svrhu isplate poticaja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije, a točkom III. trgovačko društvo ENERGO CENTAR d.o.o. neće imati bilo kakvih potraživanja prema Operatoru tržišta radi korištenja iznosa od uplaćenog iznosa iz točke II. izreke ovoga rješenja, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbe članka 29. stavka 8. Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji („Narodne novine", br. 138/21 i 83/23; dalje u tekstu: Zakon) i članka 153. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje u tekstu: ZUP).

10.Među strankama spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem raskinuo Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar, broj: BIOPLIN 1.3.-21/2021, sklopljen 28. siječnja 2021. između Operatora tržišta i trgovačkog društva ENERGO CENTAR d.o.o. na način kako je to određeno izrekom osporenog rješenja i uz razloge koji su obrazloženi u istom ili je pak predmetni ugovor prestao po sili zakona, a kako to tvrdi tužitelj u ovom sporu, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

11.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem raskinuo Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar, broj: BIOPLIN 1.3.-21/2021, sklopljen 28. siječnja 2021. između Operatora tržišta i trgovačkog društva ENERGO CENTAR d.o.o. na način kako je to određeno izrekom osporenog rješenja, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene sve pretpostavke za donošenjem rješenja kojim se citirani ugovor raskida, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12.Sud nalazi potrebnim najprije navesti kako iz podataka upravnog spisa, a kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik donio naprijed citirano osporeno rješenje kojim se raskida Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar, broj: BIOPLIN f.3.-21/2021 sklopljen 28. siječnja 2021. između tužitelja i tuženika iz razloga što tužitelj nije u propisanom roku od četiri godine od dana sklapanja navedenoga ugovora stekao status povlaštenog proizvođača električne energije, a kojim rješenjem je pravilno određeno i da se iznos od 79.633,69 EUR koji je tužitelj uplatio na račun tuženika kao jamstvo za izgradnju postrojenja uplati na račun tuženika u svrhu isplate poticaja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije te da tužitelj neće imati potraživanja prema tuženiku s osnova korištenja iznosa uplaćenog jamstva za izgradnju postrojenja.

13.Nadalje, vezano za temeljne tužbene prigovore u kojima tužitelj navodi okolnosti zbog kojih po njegovom mišljenju tuženik nije zakonito postupio kada je osporenim rješenjem raskinuo Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar, broj: BIOPLIN 1.3. - 21/2021, sklopljen 28. siječnja 2021. između Operatora tržišta i trgovačkog društva ENERGO CENTAR d.o.o. uz razloge koji su obrazloženi u istom te tvrdi da je predmetni ugovor prestao po sili zakona zbog okolnosti koje detaljno elaborira u tužbi, za kazati je kako ovaj sud takve navode ne nalazi osnovanima.

14.Naime, s tim u vezi najprije je za navesti kako sukladno ovlaštenjima i odgovornostima koji proizlaze iz Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji te podzakonskim aktima donesenima na temelju istoga, tuženik kao pravna osoba s javnim ovlastima provodi sustav poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija provedbom javnih natječaja za tržišnu premiju i za otkup električne energije zajamčenom otkupnom cijenom, te sklapa ugovore o tržišnoj premiji i ugovore o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom na temelju odluke o odabiru najpovoljnijih ponuditelja. Tuženik je prema podacima upravnog spisa 29. srpnja 2020. objavio Javni poziv za javno prikupljanje ponuda s uvjetima za sudjelovanje na javnom natječaju za dodjelu tržišne premije i zajamčene otkupne cijene za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije broj 1/2020, a 4. rujna 2020. objavljene su Izmjene i dopune navedenog Javnog poziva. Predmetni Javni poziv, koji je bio otvoren u trajanju 60 dana od dana objave, prethodio je postupku javnog natječaja.

15.Nadalje, na temelju članka 31. Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji („Narodne novine“, br. 100/15, 123/16, 131/17, 111/18; dalje u tekstu: Zakon), članka 5. stavka 1. i članka 6. stavka 1. Uredbe o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija („Narodne novine“, br. 116/18 i 60/20; dalje u tekstu: Uredba), a u svezi s Programom državnih potpora za sustav poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije KLASA: 310-02/19-02/17, URBROJ: 251-544-07-20-5 te Izmjena i dopuna Programa potpore za sustav poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije KLASA: 310-02/19-02/17, URBROJ: 251-544-07-20-12, tuženik je objavio Javni natječaj za dodjelu tržišne premije i zajamčene otkupne cijene za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije broj 1/2020, KLASA: 310-02/19-02/17, URBROJ: 251- 544-07-20-16 od 12. studenoga 2020. (dalje u tekstu: Javni natječaj).

16.Nakon provedenog Javnog natječaja, tuženik je na temelju članka 34. stavka 2. Zakona, članaka 12. i 13. Uredbe te članka 96. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku donio Odluku broj 2020-1 o odabiru najpovoljnijih ponuditelja za dodjelu tržišne premije i zajamčene otkupne cijene KLASA: UP/I-310-02/20-02/117, URBROJ: 251-544-04-20-1 od 30. prosinca 2020. (dalje u tekstu: Odluka), kojom je ponuda ovdje tužitelja odabrana kao jedna od najpovoljnijih, stoga su tužitelj i tuženik dana 28. siječnja 2021. na temelju Odluke i u skladu s Uredbom sklopili Ugovor o tržišnoj premiji za električnu energiju iz proizvodnog postrojenja: Bioplinsko postrojenje Energo Centar (dalje u tekstu: Postrojenje), broj: BIOPLIN f.3.-21/2021 (dalje u tekstu: Ugovor o tržišnoj premiji), sa sadržajem propisanim odredbama članka 15. Uredbe. Kao jamstvo za izgradnju Postrojenja sukladno odredbama članka 13. Uredbe tužitelj je na račun tuženika uplatio novčani polog u iznosu od 79.633,69 EUR.

17.Člankom 31. stavkom 3. Zakona propisano je kako na temelju provedenog javnog natječaja operator tržišta električne energije, ovdje tuženik, donosi odluku o odabiru najpovoljnijih ponuditelja i istu odluku dostavlja svim sudionicima javnog natječaja i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Odluka o odabiru najpovoljnijih ponuditelja je upravni akt.

Člankom 13. stavkom 6. Uredbe propisano je da u slučaju da sudionik natječaja ne ostvari pravo na isplatu tržišne premije, odnosno pravo na isplatu zajamčene otkupne cijene sukladno zakonu kojim se uređuju obnovljivi izvori energije i visokoučinkovite kogeneracije i odredbama Uredbe, kao i u slučaju raskida ugovora o tržišnoj premiji, odnosno ugovora o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom prije ostvarivanja prava na isplatu tržišne premije, odnosno zajamčene otkupne cijene, iznos jamstva za izgradnju postrojenja bit će uplaćen na račun operatora tržišta električne energije u svrhu isplate poticaja.

Člankom 32. stavcima 1. i 2. Uredbe propisano je da nositelj projekta koji je s operatorom tržišta električne energije sklopio ugovor o tržišnoj premiji ili ugovor o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom mora za proizvodno postrojenje, odnosno proizvodnu jedinicu za koju je sklopljen ugovor o tržišnoj premiji ili ugovor o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom steći status povlaštenog proizvođača električne energije u roku od četiri godine za svoje proizvodno postrojenje, koji rok počinje teći od dana sklapanja ugovora. Člankom 4. stavkom 3. Ugovora o tržišnoj premiji određeno je da se Nositelj projekta, ovdje tužitelj, obvezuje steći status povlaštenog proizvođača električne energije za Postrojenje u roku od četiri godine od dana sklapanja Ugovora. Člankom 6. stavkom 1. Ugovora o tržišnoj premiji propisano je kako je Nositelj projekta u obvezi kao dokaz o ispunjenju obveze iz članka 4. stavka 3. Ugovora, dostaviti tuženiku rješenje o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije u roku od osam dana od dana izvršnosti tog rješenja.

Člankom 18. stavkom 1. Uredbe propisano je da je nositelj projekta koji je s operatorom tržišta električne energije sklopio ugovor o tržišnoj premiji ili ugovor o otkupu električne energije zajamčenom otkupnom cijenom dužan u skladu sa sklopljenim ugovorom izgraditi proizvodno postrojenje te za isto steći status povlaštenog proizvođača električne energije.

Člankom 18. stavkom 1. točkom 1. Ugovora o tržišnoj premiji propisano je kako tuženik ima pravo jednostrano raskinuti Ugovor ako utvrdi da tužitelj ne ispunjava bilo koju obvezu preuzetu odredbama Ugovora, a posebice ako u roku od četiri godine od dana sklapanja Ugovora tuženiku ne dostavi izvršno rješenje kojim dokazuje stjecanje statusa povlaštenog proizvođača električne energije.

18.Iz citiranih odredbi Ugovora o tržišnoj premiji i Uredbe nesporno proizlazi kako je tužitelj bio obvezan u roku od četiri godine od dana sklapanja Ugovora, odnosno zaključno do 28. siječnja 2025. ishoditi te tuženiku dostaviti izvršno rješenje o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije kojeg izdaje Hrvatska energetska regulatorna agencija (dalje u tekstu: Agencija), a koju obvezu je tužitelj propustio ispuniti. U prilog navedenome govori i činjenica da iz očitovanja Agencije kojeg je tuženik pribavio službenim putem nesporno proizlazi kako tužitelj nije ishodio predmetno rješenje, štoviše tužitelj nije ni podnio zahtjev za izdavanje tog rješenja. I sam tužitelj u tužbi i dopisu upućenom tuženiku 3. veljače 2025. navodi kako nije izgradio Postrojenje, pa samim time niti ishodio rješenje o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije, iz čega je nesporno da tužitelj nije ispunio obvezu iz Ugovora o tržišnoj premiji, slijedom čega su i po stajalištu ovog suda u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za raskid Ugovora o tržišnoj premiji i naplatu jamstva za izgradnju Postrojenja.

19.Nadalje, po stajalištu ovog suda u cijelosti je pogrešno tužiteljevo tumačenje prirode Ugovora o tržišnoj premiji, a u svezi s tim i upućivanju na primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima na ugovorni odnos tužitelja i tuženika. Naime, tuženik je pravna osoba s javnim ovlastima odgovorna i ovlaštena između ostaloga za provedbu sustava poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija, sukladno propisima koji uređuju predmetno područje. Pri tom se posebno ističe kako je odredbom članka 13. stavka 1. Zakona o energiji („Narodne novine“, br. 120/12, 14/14, 95/15, 102/15 i 68/18), krovnog energetskog zakona, propisano kako je korištenje obnovljivih izvora energije i kogeneracije od interesa za Republiku Hrvatsku. Isto tako, u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku tuženik je javnopravno tijelo koje rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje određeno upravno područje. Pri tom se tužitelju ukazuje kako je tuženiku kao pravnoj osobi s javnim ovlastima zabranjeno sve ono što mu nije izrijekom dopušteno odnosno tuženik smije činiti samo ono što mu je izrijekom dopušteno propisima. Potom, sukladno izričitoj kogentnoj normi sadržanoj u odredbi članka 31. stavka 3. Zakona Odluka je definirana kao upravni akt, na temelju kojeg je sklopljen Ugovor o tržišnoj premiji. Iz navedenog proizlazi da je Ugovor o tržišnoj premiji upravni ugovor sklopljen između tuženika i tužitelja u smislu odredbi ZUP-a, koji člankom 150. stavkom 1. propisuje da javnopravno tijelo i stranka sklapaju upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora.

20.Stoga, budući je Ugovor o tržišnoj premiji upravni ugovor sklopljen između tuženika kao pravne osobe s javnim ovlastima odnosno države s jedne strane, te tužitelja kao privatnog subjekta, i to s ciljem poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije i korištenja obnovljivih izvora energije koji su Zakonom o energiji definirani od interesa za Republiku Hrvatsku, te čije je sklapanje predviđeno Zakonom i podzakonskim aktima donesenim na temelju istoga, u propisanom postupku i uz ispunjenje propisanih uvjeta, nesporno je kako je Ugovor o tržišnoj premiji upravni ugovor na koji se primjenjuju norme javnog prava te u okviru kojeg ne postoji sloboda uređenja međusobnih odnosa kao što to postoji u području primjene Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“; br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), a na koji se tužitelj pogrešno poziva. U konkretnom slučaju upravnopravni ugovorni odnos između tužitelja i tuženika je reguliran propisima kojima se uređuje poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija kao i odredbama ZUP-a, stoga ne postoji mogućnost primjene odredbi ZOO-a, kako to neosnovano tvrdi tužitelj.

21.Tužiteljevi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava temelje se na tvrdnji da je odluka tuženika protivna odredbama članaka 208. i 373. ZOO-a kojima je propisano da obveza prestaje kad njezino ispunjenje postane nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, odnosno kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Tužitelj smatra kako je do prestanka ugovora došlo po sili zakona primjenom navedenih odredbi ZOO-a, a uslijed poremećaja na tržištu sirovina i ostalih okolnosti koje navodi u tužbi.

22.Međutim, za naglasiti je kako je Ugovorom o tržišnoj premiji (koji je upravni ugovor) i Uredbom izričito i nedvojbeno propisana obveza tužitelja da u roku od četiri godine od dana sklapanja Ugovora ishodi rješenje o stjecanju statusa povlaštenog proizvođača električne energije za Postrojenje, koju obvezu tužitelj nije ispunio, što proizlazi iz provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, kao i iz navoda samog tužitelja. U odnosu pak na navode tužitelja o nemogućnosti ispunjenja obveze izgradnje Postrojenja radi normativnopravnog uređenja uspostavljenog Uredbom o Zakonu o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena električne energije („Narodne novine“, br. 156/22), koja je stupila na snagu 1. siječnja 2023., prvenstveno je za istaknuti kako su takvi navodi potpuno pravno irelevantni za rješavanje predmetne upravne stvari. Naime, sukladno članku 4. stavku 9. navedene Uredbe energetski subjekt, čiji je prihod po MWh električne energije predane u mrežu određen sustavom poticanja i koji ima važeći ugovor o otkupu električne energije sklopljen s operatorom tržišta energije primjenom Tarifnih sustava koji su bili na snazi od 2007. do 2015. i ugovore koji se odnose na otkup električne energije zajamčenom cijenom električne energije i/ili tržišnom premijom, nije obveznik plaćanja viška tržišnih prihoda. Navedena Uredba prestala je važiti 1. srpnja 2023. stupanjem na snagu Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2022/1854 o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije („Narodne novine“, br. 71/23) koji se primjenjuje na tržišne prihode proizvođača koji su ostvareni proizvodnjom električne energije u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023., kako to proizlazi iz članka 3. stavka 1. navedenog Zakona.

23.Isto tako, sukladno članku 3. stavku 4. toga Zakona kojim je propisano da obveznici plaćanja viška tržišnih prihoda nisu proizvođači koji proizvode električnu energiju na OMM-u kojem je prihod po MWh električne energije predane u mrežu određen sustavom poticanja i koji ima važeći ugovor o otkupu električne energije sklopljen s operatorom tržišta energije u skladu s člankom 7. stavkom 2. Uredbe Vijeća (proizvođači čiji su prihodi po MWh proizvedene električne energije već ograničeni kao rezultat državnih ili javnih mjera koje nisu donesene na temelju članka 8. te Uredbe), proizvođači električne energije za postrojenja koja su u sustavu poticanja kojeg provodi tuženik nisu obveznici plaćanja viška tržišnih prihoda. Pri tom je za kazati da, čak i u slučaju da ovdje bile primjenjive odredbe ZOO-a o nemogućnosti ispunjenja na konkretni slučaj, tužitelj se ne može pozivati na primjenu Zakona o provedbi Uredbe Vijeća (EU) 2022/1854 o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije, budući da Postrojenje uopće nije izgrađeno niti proizvodi električnu energiju, a čak i kada bi tome i bilo tako, isto bi bilo izuzeto od primjene ograničenja tržišnih prihoda kao postrojenje iz sustava poticanja.

24.Stoga, ako je tužitelj obveznik plaćanja viška tržišnih prihoda po nekoj drugoj osnovi, za navesti je kako sukladno članku 5. navedenoga Zakona određeni obveznici mogu Agenciji podnijeti zahtjev za ograničenje na gornju granicu cijene koja je viša od 180 EUR po MWh proizvedene električne energije. Iz navedenog proizlazi kako spomenuti Zakon nije utjecao na tužitelja, to tim više što se taj Zakon primjenjuje samo na električnu energiju proizvedenu u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 30. lipnja 2023., a Postrojenje nije ni izgrađeno (stoga ni buduće projekcije troškova i eventualnih gubitaka nemaju uporište u navedenoj Uredbi odnosno kasnije Zakonu), a što se tiče cijena sirovina, valja napomenuti kako fluktuacija i promjena bilo koje robe na tržištu potpada pod poslovni rizik kojeg svaki poduzetnik preuzima i treba imati na umu. Također, utjecaj promijenjenih okolnosti na upravni ugovor propisan je odredbama članka 152. ZUP-a, kojim je propisano da ako bi zbog okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo bitno otežano, ta strana može zahtijevati da se ugovor izmijeni sukladno novonastalim okolnosti, time da se o izmjeni ugovora ugovorne strane moraju suglasiti. Iz navedenih odredbi proizlazi kako nemogućnost ispunjenja obveza iz upravnog ugovora radi izmijenjenih okolnosti ne dovodi do raskida ugovora po sili zakona, već do mogućnosti njegove izmjene, pod uvjetom da se o takvim izmjenama ugovorne strane usuglase.

25.Pri tom se ponovno ukazuje na činjenicu da je Ugovor o tržišnoj premiji upravni ugovor koji ne podliježe regulaciji privatnog prava, već prvenstveno kogentnim normama javnog prava, stoga je tuženik kao pravna osoba s javnim ovlastima u slučaju eventualnih izmjena upravnog ugovora, dužan voditi računa da se takvim izmjenama ne nanosi šteta interesu koji se sklapanjem takvog ugovora nastoji postići, imajući pri tom na umu da je Ugovor o tržišnoj premiji sklopljen u postupku Javnog natječaja koji ima obilježja konkurentnog natječajnog postupka na kojem su sudjelovali i drugi ponuditelji te koji su morali ispuniti iste uvjete za sklapanje ugovora, kao i njegovo održavanje na snazi i primjenu.

26.Usllijed prethodno izloženog, za navesti je kako su okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi paušalne i neargumentirane, te nisu, niti mogu biti osnova kako za izmjenu, tako ni za raskid ugovora, a kako to neosnovano smatra tužitelj, dok se na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika (kao i u odnosu na sve ponuditelje koji su sklopili ugovor o tržišnoj premiji na jednak način i iz istih propisanih razloga) primjenjuju odredbe Ugovora odnosno odredbe Uredbe te drugih propisa koji uređuju sustav poticanja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija. Stoga je i ovaj sud stajališta kako je u konkretnom slučaju u provedenom upravnom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo.

27.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

28.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u osporenom rješenju, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

29.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

30.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 7. siječnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić d.o.o., sa sjedištem u [adresa], uz zapisnik o objavi,

- tuženiku HRVATSKOM OPERATORU TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, uz zapisnik o objavi,

- u spis.