Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1053/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Goranu Mrkić, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 28. studenog 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe toč. 10. NAKNADA Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14.3.2006. i to Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5102896987 na iznos od 32.115,92 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a koja glasi: „10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora.

II. N a l a ž e s e tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u sveukupnom iznosu od 2.825,21 € (dvijetisućeosamstodvadesetpeteuraidvadesetjedancent) i to iznos od 1.969,06 € s osnova preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te iznos od 856,15 eura s osnova preostale neisplaćene a dospjele zatezne kamate, sve uvećano za daljnju zakonsku zateznu kamatu koja na te iznose teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje ZOO) po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do konačne i potpune isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 198,21 €

(stodevedesetosameuraidvadesetjedancent) s osnova nezakonito naplaćene naknade za troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.3.2006. do 31.12.2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena pa do isplate, a od 1.1.2023. do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

2.394,31 € (dvijetisućetristodevedesetčetirieuraitridesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 7. siječnja 2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok je sud odbio tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 437,50 €.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 14.03.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102896987 na iznos od 32.115,92 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima zajedno s početnom kamatnom stopom od 4,75 % koju banka može mijenjati svojom odlukom i sukladno tome povećati mjesečnu ratu koja se obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po važećem tečaju kreditora na dan plaćanja. Odredbom čl. 10. Ugovora, tuženik je za sebe ugovorio nepripadno visoku naknadu u iznosu od 1,0 % od iznosa kredita koju je bila obvezna platiti jednokratno unaprijed, kao i sve druge troškove.

1.1. Kako je 30.9.2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), banka mu je ponudila konverziju kredita i dostavila mu izračun konverzije te su zaključili Aneks br. 1. Ugovora o kreditu Stanje preostalog iznosa glavnice na dan 30.9.2015. bilo je 18.546,37 € te je bio u minusu za iznos od 811,26 €. Pristao je na konverziju jer mu je mjesečna rata zbog promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule porasla za gotovo 50 %.

1.2. Navodi da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe tako što je u čl. 7. Ugovora o kreditu inkorporirao i valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita, odnosno stavljanja na korištenje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Ugovorne odredbe kojima se anuitet veže za valutu švicarski franak bile su mu nerazumljive kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio ga informirati o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.3. Da je odredba iz predmetnog ugovora kojom se glavnica otplate kredita veže uz valutu švicarski franak ništetna, potvrđeno je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije. Budući da su navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane udruge Potrošač, a sukladno čl. 502a. ZPP-a, u ovom individualnom postupku protiv tuženika ima pravo pozivati se na utvrđenja iz navedenih presuda.

1.4. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), odredbe članaka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), te povrh svega odredbu članka 3. i 4. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, a sve sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, zaključuje da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u CHF, postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovor o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu u CHF, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate predmetnog kredita pa smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove.

1.5. Naveo je da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. zauzeto shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu sukladno čl. 19 e Zakona o potrošačkom kreditiranju – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim se odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju manjkom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Naglašava da ni na koji način nije sudjelovao ili mogao sudjelovati u kreiranju sadržaja dodataka osnovnom ugovoru (Aneksa) koji su mu ponuđeni po principu „uzmi ili ostavi“. Nije bilo pregovaranja među strankama oko sadržaja tih akata, oko visine iznosa utvrđenih konverzijom, oko visine kamatnih stopa koje je tuženik primijenio kod izračuna ostatka duga, visine kamatne stope predviđene dodatkom, nije se pregovaralo o sudbini preplaćenog iznosa. Ne zna da li je kod konverzije tuženik uračunao i pripadajuće kamate na svaki pojedini mjesečno preplaćeni iznos. Nisu mu prezentirane ranije odluke o kamatnim stopama koje su primijenjene kod konverzije. Zbog svega toga stavljen je kao potrošač u neravnopravan položaj. Zaključenjem Aneksa uz Ugovor o kreditu primjenom Zakona o potrošačkom kreditiranju nije obeštećen za pretplaćene anuitete koji su do 30.9.2015. povećani s obzirom na rast tečaja CHF, a posebno ne u odnosu na manjak utvrđen u predmetnom Aneksu. Osporava i točnost izračuna konverzije koji mu nije prezentiran na način da bi ga on, kao prosječan potrošač, mogao razumjeti jer iz obračuna konverzije sačinjenom po tuženiku, tuženik utvrđuje (umjesto evidentne pretplate) manjak od čak 811,26 eura. 1.6. Navodi da je 22. svibnja 2023. na inicijativu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske održan je sastanak predstavnika Građanskih odjela Županijskih sudova radi razmatranja spornih pitanja nastalih u mnogim parničnim i ovršnim predmetima koji se vode u vezi sa RBA zadruga u kojima tuženi potrošači ističu da iznose navedene u ugovoru o zajmu nisu primili, odnosno da im nisu stavljeni na raspolaganje nego da su u stvarnosti primili značajno manji iznos. U raspravi, predsjednik je istaknuo pravno shvaćanje Suda Europske unije zauzeto u predmetu C-377/14 u predmetu U protiv Finway a.s. u kojim je sud tumačeći čl. 3. Direktive 2008/48 zaključio da isti treba biti tumačen na način da ukupan iznos kredita predstavlja iznos koji je stavljen na korištenje potrošaču, a što isključuje one iznose koji predstavljaju troškove povezane s kreditom i koji u stvarnosti nisu isplaćeni potrošaču. Ovaj stav Suda Europske unije sukladan je hrvatskom čl. 1021. ZOO. U svezi s time zauzeto je i pravno shvaćanje VSRH-a koje glasi: „Kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje“. U konkretnom slučaju tuženik mu je kamatu obračunao na cjelokupni iznos kredita tijekom cijelog perioda otplate, umjesto da je kamatu obračunao samo na stvarno isplaćeni iznos, dakle iznos kredita umanjen za 1% troškova obrade.

1.7. Predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev od 14.06.2023.

2. Tužitelj je nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 7.11.2025. specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude, predlažući da ga sud usvoji u cijelosti, a sukladno čl. 187. ZPP-a.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 4. rujna 2023. i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare te da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.

3.1. Ističe kako je 26. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama (VSRH br. Gos1/2019 od 4. ožujka 2020.).

3.2 Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a te je, sukladno mišljenju Suda EU u odlukama C- 81/19 i C-243/20, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila je razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

3.3. U cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, odnosno da bi naplata iste bila nezakonita jer je je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

3.4. U podnesku od 21.12.2023. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 631,31 kn / 83,77 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) te predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili 14.03.2006. Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102896987;

- da je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 32.115,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 360 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750 % godišnje;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju banke na dan plaćanja;

- da su stranke zaključile 26.02.2016. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5102896987 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je konverzijom utvrđen manjak u iznosu od 811,26 €;

- da je čl. 10. Ugovora o kreditu propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunato s datumom Ugovora kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana;

- da je ulazna naknada naplaćena 20.03.2006. u iznosu od 321,15 CHF odn. 198,21 €.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,000 %;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz ugovor o kreditu;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe čl. 10. Ugovora;

- da li je osnovani istaknuti tuženikov prigovor zastare potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Tužitelj IĐ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2006. zaključio ugovor o stambenom kreditu s tuženikom u njegovoj poslovnici u Osijeku u iznosu od 20.500,00 € za kupnju kuće u [adresa]. U to vrijeme bio je zaposlen u tvrtki BMV Metal u Donjem Miholjcu. U banci je pregovarao s djelatnicom i tražio je kredit u eurima. Pripremio je potrebnu dokumentaciju i oko šest mjeseci je bilo potrebno da usklade dokumentaciju sa zahtjevom kredita. Djelatnica banke mu je predložila da podigne kredit u CHF kao najpovoljniji i da je sigurna valuta i nije mu nudila kredit u eurima ili kunama. Nije ga upozoravala na promjenjivost kamatne stope niti ga je upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Ne razumije se u pojmove tečaje valuta i promjenjivosti kamatnih stopa. Pristao je na zaključenje ugovora u CHF jer je jedino tako mogao ostvariti kredit. Banka je sačinila ugovor po svojim uvjetima i nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje odredbe iz ugovora. Djelatnica mu je predala ugovore i rekla mu da ih može pročitati i da može pitati ako mu nešto nije bilo jasno. Pročitao je cijeli ugovor i pitao je je kolika će mu biti rata kredita i zanimao ga je iznos kredita, rok otplate. Pojašnjavala mu je pojedine odredbe, ali mu nije rekla da rate kredita mogu drastično biti povećane. Odnio je ugovore na ovjeru kod javnog bilježnika koji ih je ovjerio i nije mu tumačio pojedine odredbe ugovora. Ugovore je vratio u banku i odobren mu je kredit u CHF, a prethodno je morao u banci otvoriti tekući račun. Novac mu je prebačen na račun u kunama te ga je podigao i isplatio ga prodavatelju kuće u [adresa] nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora. Nekretninu je kupio kao fizička osoba za osobne potrebe i za svoju obitelj u kojoj i dan danas živi, a ne kao pravna osoba za tvrtku ili obrt. Kuću nije iznajmljivao nikome. Djelatnica mu je rekla da treba podići kredit u iznosu od 20.500,00 €, iako je želio podići kredit u iznosu od 20.000,00 €, zbog troškova obrade i pripreme kredita. Kuću je platio 15.000 €, a iznos od 5.000 € je morao utrošiti za renoviranje kuće. Rate kredita je plaćao u kunama i početna je iznosila oko 500,00 kn da bi se nakon nekoliko mjeseci postepeno povećala na iznos od 1.300,00 kn. Da je početna rata iznosila oko 1.300,00 kn ne bi ni ispunjavao uvjete za kredit. Dobio je obavijest od banke zbog razloga povećanja rata kredita te se išao žaliti u Poslovnicu u Osijeku i molio je da mu se kredit prebaci u euro ili kune, ali su mu rekli da to nije moguće jer je ugovor već sklopljen. Plaćao je povećane rate kredita do sklapanja Aneksa ugovora 2016. i pristao je na sklapanje aneksa ugovoru i to opet po uvjetima banke jer je banka sačinila i taj aneks ugovora kao i glavni ugovor i nije mogao pregovarati niti o uvjetima sklapanja aneksa. Kako je bio u minusu oko 800,00 € nije mu ništa isplaćeno već je šest mjeseci morao plaćati malo veće iznose kako bi se pokrio manjak, a onda mu je smanjena rata na iznos od oko 900,00 kn. Dalje je plaćao rate kredita po aneksu, a što čini i danas i još sljedećih 11 godina. Za osnovni ugovor morao je imati i založne dužnike i to rođake KĐ i TĐ. Ne bi podizao kredit u CHF da je znao da će mu rate kredita znatno biti povećane jer ne bi niti mogao podići takav kredit. I dalje je klijent te banke i uredno otplaćuje sadašnje rate kredita do konačne otplate. Naveo je da se više puta sastajao i obavljao razgovor s djelatnicom banke prije sklapanja ugovora o kreditu sve dok nije konačno ostvario uvjete za sklapanje ugovora. Ističe da ga je djelatnica banke usmjerila na podizanje kredita u CHF jer je jedino takav kredit mogao podići. Nije znao da postoji mogućnost promjene valute jer je smatrao da je ta valuta najpovoljnija. Nije bio svjestan valutne klauzule zbog koje mu može rasti pod određenim uvjetima rata kredita u znatno većem iznosu i nije prigovarao djelatnici banke na sadržaj osnovnog ugovora.

8. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković od 22. srpnja 2025. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da tečajna razlika iznosi 1.969,06 € kao razlika između više i manje plaćenih iznosa, a obračunate zakonske zatezne kamate na sve izračunate razlike do 30.09.2015. iznose 856,15 €. razlika iznosi 6.436,55 €. Vještakinja je navela da je 20.03.2006. (list spisa 21) prilikom plasmana kredita plaćen iznos u visini od 321,15 CHF, a što iznosi 198,21 € (321,15 CHF * 4,6502 kn=1.493,41 kn/7,53450 €). Osim toga, vještakinja je utvrdila da je konverzija sačinjana sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, odn. čl. 19 c te da je tuženik u izračun konverzije uvrsti sve uplate koje se odnose na partiju kredita.

9. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu, a stranke na isti nisu imale primjedbe.

10. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude u cijelosti osnovan.

11. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

12. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

12.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

13. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

13.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

14. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

14.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

15. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

16. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

17. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,750 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

18. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

24. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je između ostalih banaka i tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke", a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

25. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

26. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. 07. 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

27. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

28. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu

29. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

30. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

31. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

32. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbe o promijeni visine kamatne stope kao i valutne klauzule. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi.

33. Osim toga, vještakinja je navela u svom nalazu i mišljenju da je pregledom izračuna konverzije utvrdila da je konverzija sačinjana sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, odn. čl. 19 c te da je tuženik u izračun konverzije uvrstio sve uplate koje se odnose na partiju kredita.

34. Dakle, predmetni Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu sačinjen je isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

35. Iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

36. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

37. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024., Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024. kao i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 5132/2024 od 11.11.2025.).

38. Osim toga, sud smatra da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,000 % nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju obiteljske kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknadu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

39. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini od 198,21 €, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

40. Kako je ništetna odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

41. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

42. S obzirom da je tužitelj u svom iskazu naveo da je ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji te da kuću nije iznajmljivao niti se koristi za obavljanje poslovne djelatnosti, razvidno je da tužitelj ima status potrošača.

43. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na valutnu klauzulu, jer isti drži neosnovanim budući je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

44. Isto tako neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na ulaznu naknadu, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

45. Odredbom čl. 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

46. Odredbom čl. 196. ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

47. Sud nije odlučivao o prijebojnom zahtjevu tuženika jer je, sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, tužitelj specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude s uključenim negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

48. Slijedom svega iznijetoga sud smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenjem ove parnice.

49. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

50. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

51. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.831,81 €, a priznati su troškovi postupka u iznosu od 2.394,31 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 100,00 € na ime sastava podneska od 4.12.2023. po Tbr. 8/3. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 17.12.2023. i 07.11.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 18.12.2023., 05.06.2024., 10.03.2025. i 28.11.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 13.09.2024. po Tbr. 9/5. Tarife, iznosa od 412,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.650,00 € te iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja.

52. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 437,50 € koji se odnosi na iznos od 250,00 € na ime sastava odgovora na žalbu od 19.03.2024. po Tbr. 10/6. Tarife jer to nije nužan trošak kao i na iznos od 187,50 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 13.09.2024. jer je ročište odgođeno te mu pripada trošak po Tbr. 9/5. Tarife, a što mu je sud i priznao.

53. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 7. siječnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljne stranke imaju pravo žalbe u roku 15 od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika