Poslovni broj: UsI-2373/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Trogrlić, u upravnom sporu tužitelja BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Vinku Ljubičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri d.o.o., Split, Sukojišanska 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi teže povrede službene dužnosti, 7 . siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, KLASA: UP/II-114-04/25- 02/80, URBROJ: 511-01-158-25-6 od 28. kolovoza 2025.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-114-04/25-02/80, URBROJ: 511-01-158-25-6 od 28. kolovoza 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split, KLASA: UP/I-114-04/25-02/191, URBROJ: 511-01-158-25-9 od 22. svibnja 2025. kojim je u točki 1. izreke tužitelj proglašen odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti tako što je dana 21. veljače 2025. u vremenu između 21.00 i 23:45 sati, dok se nalazio izvan službe, odao konobarici noćnog kluba "Allegro", koji se nalazi u [adresa] na adresi: [adresa]. DZ, službeni podatak označen stupnjem tajnosti "ograničeno" - da će se operativno taktička radnja racije provesti te večeri, u navedenom klubu - do kojeg je došao kao policijski službenik razgovarajući sa sudionikom racije, policijskim službenikom SZ, čime je omogućio da ista u dogovoru s vlasnikom kluba VZ, s ciljem izbjegavanja moguće prekršajne i druge odgovornosti, prije dolaska službenih osoba isprazni klub od posjetitelja i zatvori ga, onemogućivši time provođenje racije, čime je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. točkama 3. i 5. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. - dalje: ZOP), te mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 6. ZOP-a utvrđena disciplinska kazna prestanak državne službe. Točkom 2. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj je proglašen odgovornim što je u vremenskom razdoblju od 5. veljače 2025. do 21. ožujka 2025. petkom i subotom u vremenu od 23:00 do 02:00 sati u noćnom klubu "Allegro" obavljao poslove privatne zaštite (tjelesne zaštite) bez izdanog dopuštenja i bez dopusnice Ministarstva, odnosno sigurnosno gospodarsku djelatnost privatne zaštite bez prethodno pribavljenog pisanog odobrenja glavnog ravnatelja policije ili osobe koju on za to ovlasti, za što je primao novčanu naknadu u iznosu od 100 eura po danu pružanja usluge, čime je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. točki 6. ZOP-a, te mu je na temelju članka 110. stavka 2. točke 5. ZOP-a utvrđena disciplinska kazna uvjetna kazna prestanka državne službe uz rok kušnje od 12 mjeseci, s tim da je određeno da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da tužitelj u tom roku ne počini novu težu povredu službene dužnosti. Nakon toga tužitelju je na temelju članka 110. stavka 6. ZOP-a izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanak državne službe.

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenje tuženika navodeći da mu nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku te da je to rješenje u suprotnosti s člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP), kojim je regulirana materija izjašnjavanja stranke jer mu nije omogućeno izjašnjavanje o bilo kojoj činjenici, okolnosti ili pravnom pitanju koje je važno za rješavanje predmetne pravne stvari, a odluka ima negativan učinak na njegov pravni interes. Navodi da obrazloženje rješenja nije doneseno sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a. Ističe da ključni dokazni materijal čine službene zabilješke i izvješća prikupljena tijekom preddisciplinskog postupka (interna istraga). Nadalje navodi da iz podataka spisa proizlazi da su u disciplinskom postupku korištene pisane izjave svjedoka (građana i/ili kolega policajaca) koje su dane tijekom izvida, prije pokretanja disciplinskog postupka, a koji nisu neposredno saslušani pred disciplinskim sudom, već su sadržaji izjava uneseni u zapisnik o disciplinskoj raspravi čitanjem službenih zabilješki. Navodi da se disciplinski sud pozvao na materijalne dokaze (službenu dokumentaciju) te eventualno na nalaz vještačenja (ako je proveden), te se primjerice spominje grafološko vještačenje potpisa na službenom dokumentu. Ukazuje na to da je u svojoj obrani naveo da nije postupio protuzakonito niti protivno pravilima službe te da nijedan dokaz ne potvrđuje nedvojbeno navode disciplinske tužbe. Ističe kako je u kaznenom postupku (koji je bio pokrenut za isti događaj) donesena oslobađajuća presuda te smatra da to dovodi u pitanje osnovanost disciplinske odgovornosti, a disciplinski sud je ocijenio da je disciplinski postupak neovisan od kaznenog te toj činjenici nije dao značaj. Nadalje navodi da je istaknuo prigovor na zakonitost određenih dokaza, posebno službenih zabilješki izvida, smatrajući da one ne mogu zamijeniti iskaz svjedoka na raspravi i da su pribavljene protivno procesnim pravilima. Također je prigovorio da je disciplinski sud poklonio vjeru iskazu građanina koji ga tereti (datom u fazi izvida), iako taj iskaz nije potvrđen u kontradiktornom postupku te smatra da su zanemareni iskazi koji mu idu u korist. Navodi da se prvostupanjski disciplinski sud nije u dovoljnoj mjeri osvrnuo na te prigovore, već je u obrazloženju konstatirao da nema zapreke da se u disciplinskom postupku koriste izjave i zabilješke sačinjene u ranijoj fazi, budući da je policijski službenik bio upoznat s njima i imao priliku dati očitovanje. Tvrdi da postoji kontradiktornost između službenih zabilješki i drugih dokaza, odnosno da se zaključci disciplinskog suda temelje isključivo na jednom pisanom izvješću (službenoj zabilješci), dok su izjave svjedoka dane tijekom postupka u suprotnosti s tim izvješćem, a da nije dano dostatno obrazloženje zašto je poklonjena vjera pisanim navodima i zašto su zanemareni iskazi svjedoka koji mu idu u korist. Poziva se na završnu riječ obrane u kojoj je upozoreno na zabranu korištenja nezakonito pribavljenih dokaza koji su prikupljeni kršenjem zakona ili temeljnih prava (npr. tajno snimanje razgovora bez odobrenja suda, nezakonita pretraga ili sl.), a koji se ne smiju upotrijebiti u disciplinskom postupku. Ukazuje na to da je istaknuto da čitanje izjava svjedoka koji nisu ispitani na raspravi dovodi u pitanje kontradiktornost postupka i ravnopravnost stranaka. Navodi da jedini svjedok koji ga je teretio nije saslušan na raspravi, već je sud uvažio njegovu raniju pisanu izjavu, što drži neprihvatljivim. Poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3698/2022-2 od 31. svibnja 2023. Zaključuje da ako bi se uzeli u obzir svi izvedeni dokazi, da ne daju nedvosmislen zaključak o njegovoj krivnji te se poziva na načelo in dubio pro reo (svaku sumnju valja tumačiti u korist okrivljenika). Smatra da ga je disciplinski sud bio dužan osloboditi od odgovornosti ako postoje dvojbe u pogledu ključnih činjenica. Tužitelj smatra da niz okolnosti nije razjašnjen jer su neusklađeni iskazi, a dokazni postupak je manjkav te smatra da nije dokazano da je počinio povrede službene dužnosti kako mu se stavlja na teret. Ističe da je Ustavni sud u odluci broj: U-III-1807/2009 od 23. prosinca 2010. jasno utvrdio da je pravo policijskog službenika na obranu povrijeđeno ako mu nije omogućeno ispitati svjedoka koji ga tereti. Ukazuje na to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio načelo in dubio pro reo u kontekstu radno -disciplinskih sporova i u revizijskoj odluci, broj: Rev 513/2019-2 od 6. listopada 2020. razmatrana je zakonitost odluke o izvanrednom otkazu policijskom službeniku zbog povrede službene dužnosti. Navodi da je Vrhovni sud naglasio da se činjenice na kojima počiva tako teška mjera moraju pouzdano utvrditi. Navodi da je posredno istaknuto da u slučaju dvojbi valja odlučiti blaže po tuženika (službenika) – analogno načelu in dubio pro reo. Ističe da je u nekoliko odluka vezanih uz disciplinske postupke Ustavni sud implicitno primijenio to načelo, primjerice u odluci: U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013. Ukazuje i na noviju upravno sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i to na presude poslovnih brojeva:

Usž-1880/2022-3 od 14. lipnja 2023. i Usž-894/2023-2 od 11. listopada 2023. Navodi da disciplinski sudovi nisu svaki dokaz ocijenili savjesno i brižljivo, a odbijanje prijedloga tužitelja (poput suočenja sa svjedocima) nije adekvatno obrazloženo. Predlaže da ovaj sud poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, a podredno predlaže da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Traži naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj ponavlja prigovore koje je isticao u žalbi, a koje je drugostupanjski disciplinski sud detaljno, jasno i argumentirano odbio, pa upućuje na obrazloženje osporenog rješenja. Ističe da u nedostatku činjenične i pravne argumentacije tužitelj iznosi paušalne navode o povredama zakona i ustraje u netočnim tvrdnjama da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, iako su on i njegov opunomoćenik cijelo vrijeme sudjelovali u postupku, što su potvrdili potpisivanjem zapisnika. U odnosu na tvrdnju da određeni svjedoci nisu saslušani navodi da su određeni svjedoci neposredno saslušani, a tužitelj i njegov opunomoćenik potpisali su zapisnik o raspravi na kojoj su saslušani svjedoci. Zaključno navodi da je tužitelj nesporno ostvario obilježja težih povreda službenih dužnosti, za koje mu je u provedenom postupku, uz poštivanje postupovnih odredbi, zakonito i pravilno izrečena propisana i primjerena kazna. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tijekom spora održana je rasprava 16. prosinca 2025., na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja odustao je od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka, kao i ovog upravnog spora. Na temelju provedenih dokaza te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS- a, sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Sukladno članku 110. stavku 2. ZOP-a za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe i 6. prestanak državne službe.

7. Prema članku 111. stavku 1. ZOP-a pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

8. Članak 93. stavak 3. ZOP-a propisuje da kaznena, odnosno prekršajna odgovornost ne isključuje odgovornost za povredu službene dužnosti ako djelo koje je predmet kaznenog ili prekršajnog postupka ujedno predstavlja i povredu službene dužnosti. Stavkom 4. istog članka propisano je da oslobođenje od kaznene, odnosno prekršajne odgovornosti ne pretpostavlja oslobađanje od odgovornosti i za povredu službene dužnosti ako je počinjeno djelo propisano kao povreda službene dužnosti.

9. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika, po ocjeni ovog suda, suprotno navodima tužbe, u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tuženik je osporeno rješenje valjano obrazložio i otklonio je prigovore tužitelja koje ponavlja i u ovoj tužbi. Ocjena je ovog suda da je u obrazloženju osporenog rješenja na jasan i nedvojben način obrazloženo koji su razlozi zbog kojih tuženik smatra da je tužitelj odgovoran za teže povrede službene dužnosti na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog rješenja te zbog čega tuženik drži da je tužitelj svojim postupanjem počinio teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točki 3., 5. i 6. ZOP-a (zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi, odavanje podataka iz članka 35. ZOP-a neovlaštenim osobama i obavljanje samostalne gospodarske ili profesionalne djelatnosti suprotno odredbama članka 37. ZOP-a).

10. Iz podataka spisa predmeta, koji su ovom sudu dostavljeni uz odgovor na tužbu, razvidno je da je 22. svibnja 2025. prvostupanjski disciplinski sud održao usmenu raspravu na kojoj su uz prisutnost tužitelja i njegovog opunomoćenika saslušani svjedoci DZ, VZ i SZ, a tužitelj nije imao drugih dokaznih prijedloga. Ujedno je izjavio da ne želi odgovarati na pitanja članova vijeća i zastupnice podnositelja zahtjeva. Stoga, suprotno navodima tužbe, tužitelju nije onemogućeno da sudjeluje u predmetnom disciplinskom postupku, kao ni da adekvatno koristi pravo na obranu, odnosno da kao stranka zaštiti i ostvari svoja postupovna prava. Stoga nije osnovan ni tužbeni navod da je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja došlo do povrede članka 30. ZUP-a, kao ni povrede načela jednakosti oružja, kako to neosnovano smatra tužitelj.

11. Ukazuje se tužitelju da se odluka o disciplinskom postupku može temeljiti na službenim zabilješkama, jer je slijedom članaka 8., 9. i 58. stavka 1. ZUP-a u upravnom postupku, kakav je konkretan, omogućeno dokazivanje svim dokaznim sredstvima prikladnim za dokazivanje, pri čemu službena osoba samostalno i po načelu slobodne ocjene dokaza utvrđuje činjenice. Tuženik se u tom smislu osnovano pozvao i na odluku Ustavnog suda broj: U-III-633/2005 od 11. srpnja 2005. U konkretnom je slučaju tužitelju i njegovom opunomoćeniku bilo omogućeno pratiti tijek postupka, izjašnjavati se o svim izvedenim dokazima, predlagati svjedoke u svezi s odlučnim činjenicama, te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje.

12. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, tuženik pravilno kao neosnovan otklonio prigovor tužitelja da prvostupanjski disciplinski sud nije mogao koristiti službene bilješke kao zakonit dokaz, odnosno da ih je trebao izdvojiti iz spisa kao nezakonit dokaz (razgovor sa svjedocima DZ i VZ).

13. S obzirom na izneseno pravilno je prvostupanjski disciplinski sud činjenično stanje temeljio i na službenim bilješkama kao na zakonitom dokazu, pri čemu su iste dovedene u vezu s ostalim pribavljenim dokazima, prije svega s izvješćima o pretrazi mobilnih uređaja tužitelja, DZ i VZ s izlistima forenzičkog programa i izvješće o zbirnoj analizi nakon pretrage mobitela. S obzirom na tako izvedene dokaze, prvostupanjski disciplinski sud osnovano je ocijenio iskaze usmeno saslušanih svjedoka nevjerodostojnim jer su u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima, a razloge za to tuženik je detaljno naveo u obrazloženju osporenog rješenja, koje u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

14. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja nabrojan je dokazni materijal i izjava tužitelja da je razumio što mu se stavlja na teret, a u obrazloženju drugostupanjskog rješenja ocjenjeni su žalbeni navodi tužitelja, a koje ovaj sud prihvaća kao razumne i logične te utemeljene na činjeničnom stanju spisa i u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, a u konkretnom slučaju pri izricanju kazne uzete su u obzir olakotne i otegotne okolnosti.

15. Također, ovaj sud ističe da pored toga što je disciplinska odgovornost neovisna o kaznenoj odgovornosti, tužitelj tijekom upravnog postupka, kao ni tijekom ovog upravnog spora nije dostavio dokaz da je u kaznenom postupku (koji je bio pokrenut za isti događaj) donesena oslobađajuća presuda te se tužitelj neosnovano poziva na navedenu činjenicu.

16. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda rješenje tuženika temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka na štetu tužitelja.

17. S obzirom da tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva.

18. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

19. Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu 7. siječnja 2026.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (članak 126. i 148. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Vinku Ljubičiću, Split, Sukojišanska 4

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za ljudske potencijale, Službi disciplinskog sudovanja, Odjelu drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

- u spis