Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-956/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari tužiteljice FHM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 9. lipnja 2025. poslovni broj P-136/2025-6, dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Splitu od 9. lipnja 2025. poslovni broj P-136/2025-6:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 279,12 EUR sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2018. do isplate

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 27,31 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 519,91 EUR sa zateznom kamatom od 9. lipnja 2025. do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 306,43 € sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05. ožujka 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 1.019,91 €, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 09. lipnja 2025. pa do isplate po stopi po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i radi bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana u odluci o glavnoj stvari (toč. I. izreke) i u odluci o troškovima postupka (toč. II. izreke).

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za veljaču 2018., koju potražuje tužiteljica kao vlasnica stana na adresi u [adresa] koji je koristio zaštićeni najmoprimac FH, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da se tužiteljica obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojim potražuje naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn (mjesečno po 2.500,00 kn) i da je tuženica zahtjev tužiteljice ocijenila neosnovanim

- da je prema stanju upisa u zemljišnoj knjizi na dan 3. ožujka 2020. tužiteljica bila suvlasnica č. zgr. [katastarska čestica] u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 1/3 dijela, a da je u naravi bila vlasnica stana na II. katu i potkrovlju ukupne površine 52,10 m[2] , kao i da je navedeni stan tužiteljica prodala 4. ožujka 2020.

- da je 30. lipnja 2000. tužiteljica kao vlasnica stana sklopila ugovor o najmu stana s FH kao zaštićenim najmoprimcem, da je u ugovoru navedeno da s najmoprimcem FH stan koriste AH (supruga), UH (sin) i MH (kći) i da je FH s osnova zaštićene najamnine platio tužiteljici za veljaču 2018. iznos od 140,67 kn

- da je MH (kćerka FH) stekla vlasništvo stana (E-9) u zgradi označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog između FH i MH **.**.2013., a da je FH vlasništvo navedenog stana stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. koji je sklopio s majkom LH, kao i da je MH vlasnica čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi oranice

- da je između tužiteljice i FH **.**.2019. sporazumno raskinut ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., nakon čega je FH predao tužiteljici ključeve stana, iselio iz stana i isti oslobodio od svojih stvari u kolovozu 2019., kako je utvrđeno u pravomoćno okončanom postupku u činjenično identičnoj pravnoj stvari pod brojem P-3604/2020, te nije točno da je zaštićeni najmoprimac iselio iz stana u kolovozu 2018. kako je utvrđeno u predmetu broj P- 2254/2021, a što niti nije relevantno u ovom predmetu jer je utužena naknada štete za mjesec veljaču 2018. kada je nesporno stan koristio FH

- da je utvrđivanjem aritmetičke sredine na temelju pribavljenih podataka porezne uprave i agencija za promet nekretnina prosječna cijena najma za stan na predmetnoj i/ili sličnoj lokaciji 6,24 EUR/m2 pa bi tržišna najamnina za predmetni stan od 52,10 m2 iznosila 325,10 EUR

- da iz iskaza FH u postupku broj P-3604/2020 proizlazi da je "cijeli svoj život" živio u predmetnom stanu na kojem je po baki stekao stanarsko pravo, da je s majkom imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg je stekao stan nakon njezine smrti (umrla 2010.), da je stan darovao kćeri jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da u vrijeme kada je sklapala ugovor o najmu stana s FH nije imala saznanja da je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom, da je to saznala od poznanika nakon smrti njegove majke, da je FH darovao stan kćeri te je iz stana iselio 2019.

- da je tužiteljica pokrenula postupak protiv FH nakon što je saznala da je stekao stan na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju i da je isti darovao kćeri TH u predmetu broj Po-171/2013 u kojem je zahtijevao utvrđenje da je ugovor o najmu stana od 30. lipnja 2000. raskinut i da je tužba odbačena kao nedopuštena, a da činjenica što je zaštićeni najmoprimac naknadno stekao useljivi stan ili kuću nije razlog za otkaz ugovora o najmu sukladno čl. 40. Zakona o najmu stanova, niti je postojala zakonska obveza najmodavca provjere platne mogućnosti zaštićenih najmoprimaca, da tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o najmu stana 2000. nije imala saznanja da je zaštićeni najmoprimac ima sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju s majkom LH iza čije smrti je stekao vlasništvo stana 2011., dok njegova kćerka MH nije imala useljivu kuću ili stan jer je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi oranica,

pa primjenjujući na navedeno činjenično stanje utvrđenje iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. u kojoj je utvrđeno da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer institut zaštićenog najma ima za posljedice niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce (vlasnike stanova) u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, te da postojećom zakonskom regulativom nije postignuta pravilna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava, odnosno da je vlasnicima stanova stavljen nerazmjeran i prekomjeran teret pa je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima pravo na naknadu štete primjenom čl. 1045. st. 1. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO). Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan na temelju razloga navedenih pod toč. 26. do 26.3. obrazloženja. Utvrđenu visinu najamnine kao razliku između tržišne i zaštićene najamnine sud nije umanjio za porez na dohodak zaključujući da sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze, da nije riječ o najamnom odnosu već je predmet spora naknada štete i da Zakon o porezu na dohodak u čl. 59. st. 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću kako je navedeno pod toč. 28. obrazloženja. Zaključno sud navodi da tužiteljica nije doprinijela nastanku štete jer i da je postojao razlog za raskid ugovora o najmu isto ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je tuženica taj odnos nametnula tužiteljici i tako joj prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva.

6. U žalbi tuženica navodi da prvostupanjski sud nije odlučio o cijelom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 338,44 EUR, s obzirom da je pod toč. I. izreke odlučeno samo o zahtjevu za isplatu iznosa od 306,43 EUR dok nije odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 32,01 EUR. Nadalje, navodi da je u sud u cijelosti ostao kod izraženog stajališta u ranije donesenoj odluci broj P-3788/2020-11 od 15. srpnja 2024., koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 23. prosinca 2024. broj Gž- 1348/2024-2, te je u ponovljenom postupku iznio pogrešne razloge o prigovorima tuženice u pogledu doprinosa tužiteljice vlastitoj šteti, s obzirom da je tužiteljica u konkretnom slučaju imala pravo na raskid ugovora o najmu i pravo na predaju stana u posjed jer je znala da zaštićeni zajmoprimac FH i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u istom gradu. Tužiteljica je pokrenula određene postupke u tom smislu, ali je nepoduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji, odnosno pogrešno postavljenim zahtjevom u predmetu Po-171/2023 i povlačenjem tužbe u predmetu Po-172/2023 prouzročila situaciju da se zaštićeni najmoprimac i nadalje nalazio u stanu i da iz tog razloga stan nije mogla koristiti. Tužiteljica je znala da je FH stekao vlasništvo stana nakon smrti majke (što proizlazi i iz presude Županijskog suda u Splitu od 4. svibnja 2023. broj Gž-998/2023) te je trebala poduzeti odgovarajuće pravne radnje radi provjere platne sposobnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji, sve u vezi čl. 31. st. 2. i čl. 7. st. 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20., 36/24., u daljnjem tekstu: ZNS), s time da i sama tužiteljica u iskazu potvrđuje da joj je ta činjenica bila poznata najkasnije 2013. kada je pokrenula neodgovarajuće sudske postupke protiv zaštićenog najmoprimca. Nadalje, ukazuje da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 4. listopada 2017. broj U-III/604/2016 te od 30. siječnja 2018. broj U-III/3849/2011 zauzeto stajalište da je pravo na zaštićenu najamninu uvjetovano ekonomskim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca vezano uz tržišnu vrijednost druge nekretnine u njihovom vlasništvu, dok je u odlukama od 23. rujna 2020. broj U- III/367/2019 i U-III/368/2019 izraženo također stajalište o uvjetovanosti prava na zaštićenu najamninu vlasništvom najmoprimca ili članova njegovog domaćinstva druge kuće ili stana bez obzira na useljivost nekretnine s time da su "kriteriji useljivosti" utvrđeni u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x-751/17, Rev-448/12, Rev-2043/11 i Rev-x-760/15). Zaključno osporava utvrđenu visinu naknade štete na temelju podataka porezne uprave jer iste ne smatra primjenjivim na konkretan slučaj, s obzirom da nisu izvedeni dokazi na okolnost u kakvom stanju se nalazi predmetni stan u smislu njegove uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za stanovanje, te ukoliko je već visina štete utvrđena na taj način da ista predstavlja bruto iznos najamnine koji je potrebno umanjiti na ime porezne obveze najmodavca (porez na dohodak od imovine po osnovi najma) s obzirom da naknadu štete predstavlja gubitak zarade od najamnine. Zaključno, ukazuje da je i stopa zatezne kamate pogrešno dosuđena i da je posljedično svemu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP, koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.) u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor takve vrste mogu pobijati iz razloga propisanih čl. 467. st. 1. ZPP, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica s obzirom da presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost.

9. Tuženica je tijekom postupka isticala da je tužiteljica odgovorna što joj je nastala šteta za utuženo razdoblje (veljača 2018.) jer nije poduzela odgovarajuće pravne radnje kojima bi štetu otklonila, odnosno da nije otkazala ugovor o najmu niti je zatražila od FH predaju stana u posjed iako je najkasnije od 2013. (kada je pokrenula neodgovarajuće postupke) imala saznanje da je FH stekao stan od majke temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju.

10. Prvostupanjski sud je na temelju uvida u predmete istoga suda broj Po-171/2013, Po-172/2013, P-4175/2020 i P-3604/2020 utvrdio da je tužiteljica pokrenula parnične postupke protiv FH radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana i da je pokrenula postupak protiv FH i MH radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju, da su navedeni postupci okončani na način da je odbačena tužba i da je utvrđeno povlačenje tužbe. Međutim, kako zaštićeni najmoprimac FH u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana nije bio vlasnik drugog stana nego je imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom te je vlasništvo stana stekao tek po njezinoj smrti 2011., da njegova kćerka MH nije imala useljivu kuću ili stan jer je kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi oranica pa tužiteljica nije mogla polučiti uspjeh sa zahtjevom za utvrđenje da je ugovor o najmu stana od 30. lipnja 2000. raskinut, a niti je imala obvezu provjeravati platne mogućnosti FH kao zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji da bi mogla zahtijevati naplatu slobodno ugovorene najamnine, to zaključuje da tužiteljica nije doprinijela nastanku štete nego da je štetu prouzročila isključivo tuženica time što je postojećim zakonodavnim uređenjem nametnula pretjerani teret i ograničila pravo vlasništva tužiteljice.

11. Žalbenim navodima tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje, a iz tog žalbenog razloga nije ovlaštena pobijati presudu u sporu male vrijednosti. Naime, kako je prvostupanjski sud u vezi prigovora tuženice o doprinosu tužiteljice iznio razloge kojima je prigovor otklonio i na taj način utvrdio činjenice koje su relevantne za ocjenu odgovornosti tuženice, a da navedene činjenice ne mogu biti predmetom pobijanja u žalbenom postupku to niti ovaj sud nije ovlašten uzeti u obzir žalbene navode koje tuženica ističe u tom smislu.

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da sustav zaštićenog najma uveden ZNS kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ br. 18/97., 67/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17., 6/24., u daljnjem tekstu: Konvencija), pa je zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. U tim slučajevima vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu) pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, uzimajući u obzir da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati nekretninu, pa je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (identično stajalište izraženo je u odluci VSRH od 19. prosinca 2018. broj Rev- 2364/2016). Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje u kojima tuženica ističe da visina najamnine ovisi o stanju uređenosti, opremljenosti i prikladnosti nekretnine za život u situaciji kada tužiteljica radi nametnutog ograničenja nije mogla utjecati na stanje i kakvoću stana koji je koristio zaštićeni najmoprimac.

13. Prema čl. 1045. st. 1. ZOO tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, s time da je prema čl. 1046. ZOO šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14. Prvostupanjski sud je visinu tržišne najamnine na lokaciji predmetnog stana utvrdio na temelju pribavljenih podataka porezne uprave i agencija za promet nekretnina u utuženom razdoblju. Međutim, tuženica pravilno ukazuje u žalbi, a što je isticala tijekom čitavog postupka, da je visinu tržišne najamnine trebalo umanjiti za visinu porezne obveze koju bi tužiteljica plaćala da je stan iznajmljivala, s obzirom da samo iznos najamnine koji je umanjen za porezno davanje predstavlja njezinu izgubljenu zaradu, pa je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete koja se ne oporezuje. Naime, Zakon o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20., 151/22., 114/23., 152/24., u daljnjem tekstu: ZPD) u čl. 8. st. 2. toč. 5. propisuje da se dohotkom ne smatraju primici po osnovi odštete koja nije u vezi s gospodarskom djelatnosti, s time da se prema st. 4. cit. zakonske odredbe takvi primici smatraju oporezivim dohotkom ako su u vezi s ostvarivanjem dohotka iz čl. 5. st. 2. ZPD, dok čl. 5. st. 2. toč. 3. ZPD propisuje da je dohodak koji se oporezuje prema odredbama toga Zakona - dohodak od imovine i imovinskih prava, a to je u konkretnom slučaju dohodak od imovine po osnovi najma. Stoga je utvrđenu visinu tržišne najamnine trebalo umanjiti za poreznu obvezu koju bi tužiteljica podmirila sukladno čl. 56., čl. 57. i čl. 62. ZPD, koja na utvrđenu najamninu umanjenu za 30% (poreznu osnovicu od 227,57 EUR) po stopi od 12% iznosi 27,31 EUR. Kada se visina utvrđene najamnine od 325,10 EUR umanji za poreznu obvezu od 27,31 EUR i za podmireni iznos zaštićene najamnine od 18,67 EUR (140,67 kn) dolazi se do visine izgubljene zarade u iznosu od 279,12 EUR na koju tužiteljica ima pravo.

15. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 279,12 EUR sa zateznom kamatom koja je određena pravilnom primjenom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena presuda i odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 27,31 EUR sa zateznom kamatom.

16. Vezano uz tvrdnje tuženice da sud nije u cijelosti odlučio o tužbenom zahtjevu, valja istači da je presudom od 15. srpnja 2024. broj P-3788/2020-11 odbijen dio zahtjeva u iznosu od 32,01 EUR, koji nije pobijan žalbom tužiteljice te je isti postao pravomoćan, pa sud nije imao ovlasti odlučivati o dijelu zahtjeva o kojemu je pravomoćno odlučeno, već samo o preostalom zahtjevu u iznosu od 306,43 EUR o kojemu je i odlučio.

17. S obzirom da je ovaj sud preinačio odluku o glavnoj stvari to je o troškovima postupka dužan odlučiti primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. Po ocjeni ovog suda tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom zahtjeva u kvantitativnom smislu (8,9%), dok je kvalitativno uspjela u cijelosti, a radi odbijenog dijela zahtjeva za tuženicu nisu nastali posebni troškovi, to tužiteljica ima pravo u potpunosti na naknadu troškova postupka primjenom čl. 154. st. 5. ZPP.

18. Tužiteljica ima pravo na trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora primjenom Tbr. 32. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), sastava tužbe primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife, zastupanja na raspravama 16. travnja 2024., 13. svibnja 2024., 20. lipnja 2024., 11. travnja 2025. i 6. svibnja 2025. primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastava podnesaka od 8. travnja 2024. i 21. svibnja 2024. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sve radnje po 25 bodova, te za zastupanje na ročištima povodom objave presuda 15. srpnja 2024. i 9. lipnja 2025. primjenom Tbr. 9 toč. 3. Tarife po 12,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i troškove sudskih pristojbi na tužbu od 6,64 EUR i presudu od 13,27 EUR daje trošak od 519,91 EUR.

19. Stoga je ovaj sud primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP djelomično potvrdio i djelomično preinačio presudu u odluci o troškovima postupka pod toč. II. izreke kako je navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP jer se radi o neznatnom kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu koji ne opravdava dosudu troška sastava žalbe.

U Varaždinu 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun