Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-66/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ponikve eko otok Krk d.o.o., OIB:04155352667, Krk, Vršanska 14, kojeg zastupa punomoćnik Petar Petrinić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Tigar Nautika j.d.o.o., OIB:36426593056, Baška, Batomalj 42, kojeg zastupa punomoćnik Vladan Zečević, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku od 26. ožujka 2024. poslovni broj Povrv-67/2023-5, dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku od 26. ožujka 2024. poslovni broj Povrv- 67/2023-5:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog broj Ovrv-142/2022 od 11. veljače 2022. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42,16 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog broj Ovrv-142/2022 od 11. veljače 2022. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 141,18 EUR sa zateznom kamatom i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jelene Tus iz Novog Vinodolskog broj Ovrv-142/2022 (UPP/OS-Ovrv-19/2022) od 11. veljače 2022. te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 141,18 EUR sa zateznom kamatom:

- na iznos od 10,86 EUR od 21. prosinca 2020.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. siječnja 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. veljače 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. ožujka 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. travnja 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. svibnja 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 21. lipnja 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 23. srpnja 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. kolovoza 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. rujna 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. listopada 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 25. studenog 2021.

- na iznos od 10,86 EUR od 24. prosinca 2021.

do isplate i to po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- preinačuje u odluci o troškovima postupka pod toč. I. i II. izreke i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 110,21 EUR sa zateznom kamatom od 7. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I.) Ukida se, platni nalog sadržan u rješenju u ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kojeg je kao povjerenik općinskog suda u Crikvenici donijela javna bilješkinja Jelene Tus iz Novog Vinodolskog,, sudske oznake: Ovrv-142/2022, javnobilježničke oznake:

UPP/OS-Ovrv-19/2022, dana 11. veljače 2022, slijedom čega se odbija zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 183,34 EUR, ranije 1.381,38 HRK, uvećanog za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. siječnja 2022. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, s prethodno obračunatom kamatom u iznosu od 5,88 EUR, ranije 44,29 HRK obračunatom do 18. siječnja .2022, kao i troškovima ovršnog postupka u iznosu od: 16,59 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi 11. veljače 2022. pa do isplate, po stopi prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

II.) Nalaže se tužitelju: Ponikve eko otok Krk d.o.o. OIB 04155352667 da tuženiku:

Tigar nautika j.d.o.o. OIB 36426593056, nadoknaditi troškove postupka u iznosu od:

41,48 EUR, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tužitelja, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da je postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave tužitelja kao ovrhovoditelja, povodom kojeg je javna bilježnica Jelena Tus u Novom Vinodolskom donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj UPP/OS-Ovrv-19/2022 (sudski predmet broj Ovrv-142/2022) od 11. veljače 2022. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.381,38 kn/183,34 EUR sa zateznom kamatom, da je protiv navedenog rješenja tuženik kao ovršenik podnio prigovor kojim je osporio osnov i visinu potraživanja nakon čega je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno izvan snage u dijelu određene ovrhe te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

6. Prvostupanjski sud navodi da se prema činjeničnim tvrdnjama tužitelja utuženo potraživanje odnosi na troškove javne usluge sakupljanja komunalnog otpada za razdoblje od 1. studenog 2020. do 30. studenog 2021. za nekretninu u [adresa], označene kao Batomalj BB27 u vlasništvu tuženika, na kojoj se nalazi skladište plovila i koju tuženik koristi za obavljanje gospodarske djelatnosti, da je tuženiku pružena usluga i da su mu ispostavljeni računi u kojima je usluga obračunata u skladu s Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada Općinskog vijeća Općine Baška (Službene novine PGŽ br. 2/18., 31/19., u daljnjem tekstu: Odluka Općine Baška) i Cjenikom javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja javne usluge (u daljnjem tekstu: Cjenik), da se struktura cijene javne usluge sastoji od tri dijela – cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio), cijene javne usluge za količinu predanog miješanog otpada (varijabilni dio) i cijene ugovorne kazne, kao i da se fiksni dio utvrđuje prema kriteriju površine stambenog/poslovnog prostora određene kategorije sukladno čl. 26. Odluke Općine Baška i koja je u konkretnom slučaju utvrđena na temelju Zapisnika o izvršenoj izmjeri stambenih i poslovnih prostora i izvršenom popisu vlasnika i korisnika prostora na području otoka Krka, dok se varijabilni dio obračunava prema volumenu spremnika u konkretnom slučaju od 120l za korisnu površinu od 120 m[2] za pražnjenje spremnika dva puta mjesečno.

7. Isto tako navodi da tuženik osporava utuženo potraživanje tvrdeći da tužitelj nije dokazao da je tuženiku pružio uslugu sakupljanja komunalnog otpada te je istaknuo prigovor zastare, dodatno ukazujući da je predmetni poslovni prostor tzv. depo, odnosno skladište plovila u vlasništvu tuženika na kojem prostoru tuženik drži plovila izvan sezone kada su izvučena iz mora te ne proizvodi otpad koji bi tužitelj odvozio.

8. Polazeći od čl. 30. st. 1. i 5., čl. 31. (ispravno čl. 30.) st. 6. toč. 3. i čl. 33. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 94/13., 73/17., 14/19., 98/19., u daljnjem tekstu: ZOGO) koji je bio na snazi do 30. srpnja 2021., te od odredaba čl. 75. st. 1. i 2., čl. 76. i čl. 80. Zakona o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 84/21., 142/23., u daljnjem tekstu: ZGO) koji je na snazi od 31. srpnja 2021., Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" br. 50/17., 84/19., 14/20., 31/21., 84/21., u daljnjem tekstu: Uredba), te uvažavajući stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u odluci broj: U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. („Narodne novine“ br. 31/21.) sud utvrđuje da je cijenu obvezne minimalne javne usluge potrebno osigurati da bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno da bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati uzimajući u obzir sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i potrebna materijalna sredstva koja uključuju između ostaloga i radnike, spremnike, kamione i drugu opremu, s obzirom da sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada jer bi poslovanje davatelja usluga u tim slučajevima bilo ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da je Općina Baška prilikom formiranja cijene tzv. minimalne javne usluge u svojoj Odluci protivno važećim zakonskim odredbama propisala da se prilikom formiranja cijene koristi parametar površine nekretnine korisnika usluge pomnožen s određenim koeficijentom i uvećan za PDV, dok korištenje kriterija površine nekretnine nije u skladu s odredbama čl. 33. ZOGO, odnosno čl. 76. i čl. 80. ZGO, ali niti s odredbom čl. 20. st. 12. Uredbe koja izričito propisuje da se cijena javne usluge ne može obračunati na temelju kriterija površine i obujma nekretnine iz čl. 30. st. 5. ZOGO, a takav način obračuna nije niti u skladu s Direktivom 2008/98/EZ Europskog parlamenata i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (dalje: Direktiva) koja kada su troškovi gospodarenja otpadom u pitanju utemeljuje načelo „onečišćivač plaća“ određujući da troškove gospodarenja otpadom snose izvorni proizvođači ili trenutačni posjednici otpada. Dakle, sud zaključuje da tužitelj ima zakonsku osnovu naplaćivati cijenu tzv. minimalne javne usluge, ali njezinu cijenu ne može formirati na temelju kriterija površine, obujma nekretnine i kategorije prostora korisnika usluge, već na temelju stvarnih troškova održavanja sustava u određenoj jedinici vremena, odnosno cijena tzv. minimalne javne usluge mora biti formirana na temelju troškova koje tužitelj ima unutar određenog vremenskog razdoblja s osnova materijalnih troškova (troškova materijala, goriva i energenata, otpisa sitnog inventara i zaštitne opreme, rezervnih dijelova), troškove usluga (usluga održavanja vozila i strojeva, registracija, troškove izrade i distribucije računa, informatičke usluge, usluge ispitivanja, građevinske usluge, zbrinjavanja otpada, ostale usluge), nematerijalnih troškova (naknade radnicima, premije osiguranja, usluge projektiranja, zaštite imovine) te troškova plaća radnika, troškova amortizacije, troškova nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada te troškove vođenja propisanih evidencija i izvješćivanja. Kako u konkretnom slučaju visina minimalne javne usluge nije obračunata na temelju troškova koji su potrebni da bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada na području Općine Baška mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, već je obračunata na temelju površine i statusa nekretnina to zaključuje da je potraživanje tužitelja s osnova tog dijela cijene javne usluge neosnovano.

9. Vezano uz plaćanje cijene usluge s osnova tzv. varijabilnog dijela koji je tužitelj obračunao za dva pražnjenja mjesečno posude zapremnine od 120 l miješanog komunalnog otpada, prvostupanjski sud navodi da čl. 33. st. 3. ZOGO, a identično i čl. 69. st. 1. toč. 9. i čl. 82. ZGO propisuju da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju, a da tužitelj nije dostavio dokaze da je sakupljao otpad s nekretnine u vlasništvu tuženika, odnosno da je praznio dva puta mjesečno komunalni otpad s nekretnine pod evidencijskom oznakom BB27, dok je tuženik osporio da bi mu tužitelj izvršavao uslugu i da bi na toj nekretnini proizvodio otpad, to sud zaključuje da tužitelj nije dokazao kada je i u kojem obimu izvršavao uslugu sakupljanja komunalnog otpada s nekretnine tuženika, pa kako o istom ovisi tzv. varijabilni dio cijene usluge to zaključuje da tužitelj istu nije dokazao i da zahtjev za isplatu i u tom dijelu nije osnovan.

10. Stoga je primjenom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika pod toč. I. izreke, dok je pod toč. II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

11. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda proturječna sama sebi. To iz razloga što je sud utvrdio pod toč. 5.12. obrazloženja da tužitelj ima zakonsku osnovu naplaćivati cijenu minimalne javne usluge, dok pod toč. 5.13. zaključuje da mu je tražbina neosnovana radi načina na koji je cijena obračunata, pozivajući se pritom i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa se stječe dojam nelogičnosti i povrede hijerarhije pravnih izvora primijenjenih u odlučivanju. U nastavku žalbe ponavlja da se cijena javne usluge sastoji od tri dijela (fiksnog, varijabilnog i ugovorne kazne), da se utuženo potraživanje odnosi na naplatu tzv. fiksnog i varijabilnog dijela cijene javne usluge, da je tuženik obveznik plaćanja usluge primjenom čl. 30. st. 5. ZOGO i čl. 70. st. 1. ZGO, da je predstavničko tijelo općine donijelo Odluku sukladno čl. 30. st. 7. ZOGO i čl. 66. ZGO, a da sud nije imao u vidu da čl. 20. st. 12. Uredbe nije bilo moguće primijeniti na račune izdane u vremenskom razdoblju od studenog 2020. do ožujka 2021. kao niti od kolovoza 2021. kada je stupio na snagu ZGO i kada je Uredba ukinuta s obzirom da je navedenu odredbu Ustavni sud Republike Hrvatske privremeno stavio izvan snage rješenjem U-II-2492/2017 od 29. siječnja 2020. te je bila izvan snage do 23. ožujka 2021. kada je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske obustavljen postupak za ocjenu njezine suglasnosti s Ustavom i zakonom. Osim toga čl. 178. ZGO propisuje dužnost predstavničkog dijela jedinice lokalne samouprave za donošenje odluke o načinu pružanja javne usluge u roku od 6 mjeseci i cjenik o pružanju javne usluge u roku od 3 mjeseca od donošenja odluke predstavničkog tijela, čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno s obzirom da je posljednji račun utuženog potraživanja izdan 30. studenog 2021., odnosno 4 mjeseca nakon stupanja na snagu ZGO kada je teklo prijelazno razdoblje unutar kojeg su subjekti bili dužni uskladiti svoje akte i poslovanje s odredbama ZGO.

12. U odgovoru na žalbu tuženik ponavlja da nije proizvodio otpad na mjestu poslovnog prostora i da tužitelj nema podatak da je praznio spremnik na adresi poslovnog prostora, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio vezano uz namirenje tzv. varijabilnog dijela cijene javne usluge, dok je pravilno utvrdio da se naplata tzv. fiksnog dijela cijene javne usluge ne može obračunati na temelju kriterija površine i obujma nekretnine jer takav obračun osim što je protivan čl. 20. st. 12. Uredbe protivan je i čl. 33. ZOGO, odnosno čl. 76. i čl. 80. ZGO.

13. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP s obzirom da novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, a prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

14. S obzirom da tužitelj u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud je u tom pravcu ispitao pobijanu presudu i stanje spisa, te utvrdio da prvostupanjska presuda nema nedostataka niti manjkavosti radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni i bez proturječja sa sadržajem provedenih dokaza. Ispitujući nadalje pobijanu presudu ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje temeljem odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 457. ZPP drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

15. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja (ukinuo platni nalog) u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju cijenu minimalne javne usluge, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

16. Iz zakonske regulative koja propisuje materiju zbrinjavanja komunalnog otpada do 30. srpnja 2021. proizlazi da pored načela „onečišćivač plaća“ prema kojem proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, propisuje i načela ekonomski održivog poslovanja, načelo sigurnosti, redovitost i kvalitete pružanja usluge. Korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je, između ostalog, svaki vlasnik nekretnine na području pružanja javne usluge (čl. 30. st. 1. i 5. ZOGO) koji je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (čl. 30. st. 6. toč. 3. ZOGO). Davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, Uredbe i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 1. ZOGO), te je dužan cijenu javne usluge obračunati razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći (definirani) kriterij obračuna količine otpada (čl. 33. st. 2. ZOGO), a u cijenu usluge dužan je uključiti i troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, prijevoza otpada, obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (čl. 33. st. 4. ZOGO). Struktura cijene javne usluge propisana je čl. 20. st. 2. Uredbe na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. varijabilni dio cijene) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) koji treba povezati s čl. 33. st. 4. ZOGO. Tzv. fiksni dio cijene vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge koju je potrebno osigurati da bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe). Korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), a obveza korisnika usluge ne nastaje samo iznimno za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe).

17. Iz zakonske regulative koja propisuje materiju zbrinjavanja komunalnog otpada od 31. srpnja 2021. proizlazi da je korisnik javne usluge na području pružanja usluge vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge ili stvarni korisnik nekretnine (čl. 70. st. 1. ZGO), da se korisnici javne usluge ovisno o načinu korištenja nekretnine, trajno ili povremeno, u svrhu stanovanja (vlasnici stanova, kuća, nekretnina za odmor) ili u svrhu obavljanja djelatnosti ili druge svrhe, razvrstavaju u kategoriju - 1. korisnika kućanstvo ili 2. korisnika koji nije kućanstvo (drugi izvori komunalnog otpada) (st. 2. ), korisnik iz stavka 2. točke 2. toga članka je korisnik javne usluge koji nije razvrstan u kategoriju kućanstvo, a koji nekretninu koristi u svrhu obavljanja djelatnosti (…) (st. 3.), a korisnik usluge je dužan, između ostalog, platiti davatelju usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje, osim za obračunsko mjesto na kojem je nekretnina koja se trajno ne koristi (st. 4. toč. 5.). Nadalje, odredba čl. 71. ZGO propisuje da je nekretnina koja se trajno ne koristi nekretnina koja se u razdoblju od najmanje 12 mjeseci ne koristi za stanovanje ili nije pogodna za stanovanje, boravak ili obavljanje djelatnosti, odnosno nije useljiva (st. 1.) i da se trajno nekorištenje nekretnine utvrđuje na temelju očitovanja vlasnika nekretnine, a dokazuje se temeljem podataka očitanja mjernih uređaja za potrošnju električne energije ili plina ili pitke vode ili na drugi odgovarajući način uključujući očevid lokacije (st. 2.). U čl. 75. ZGO propisano je da strukturu cijene javne usluge čini - 1. cijena za količinu predanog miješanog komunalnog otpada i 2. cijena obvezne minimalne javne usluge (st. 2.), a da omjer cijene za količinu predanog miješanog otpada i cijene obvezne minimalne javne usluge u cijeni javne usluge mora biti odmjeren na način koji će osigurati obavljanje javne usluge na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način, izbjegavajući neopravdano visoke troškove, u skladu s načelima održivog razvoja, zaštite okoliša, javnost rada i onečišćivač plaća, kako bi se osiguralo i poticalo odvojeno sakupljanje otpada (st. 5.). Prema čl. 76. ZGO obvezna minimalna javna usluga je iznos koji se osigurava radi ekonomski održivog poslovanja te sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu (st. 1.), kao i da je cijena obvezne minimalne javne usluge dio cijene javne usluge (st. 2.).

17.1. Odredba čl. 66. st. 1. toč. 6. ZGO propisuje da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave o načinu pružanja javne usluge donosi odluku koja sadrži iznos cijene obvezne minimalne javne usluge s obrazloženjem načina na koji je određena.

18. U čl. 188. ZGO je propisano da danom stupanja na snagu toga Zakona Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom (»Narodne novine«, br. 50/17., 84/19. i 14/20. - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske) ostaje na snazi, osim članaka 1. do 13., članka 14. stavaka 1., 3. do 12., članka 15., 18. do 21. i 23. do 27. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (»Narodne novine«, br. 50/17., 84/19. i 14/20. - Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske), a što znači da je nakon stupanja na snagu ZGO prestao važiti čl. 20. st. 12. Uredbe u primjeni kojeg je prvostupanjski sud (također) našao pravnu prepreku za obvezivanje tuženika na plaćanje minimalne cijene javne usluge.

19. Prema činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da je tuženik vlasnik nekretnine na obračunskom mjestu Batomalj BB27, na kojem se prema Zapisniku o izvršenoj izmjeri stambenih i poslovnih prostora te izvršenom popisu vlasnika i korisnika prostora na području otoka [adresa] i fotografija s lista 64 do 70 spisa nalaze dva poslovna prostora i zemljište koje tuženik koristi za skladištenje plovila prema sadržaju oglasa na fotografiji s lista 70 spisa očito izvan sezone, dok u vrijeme sezone na istoj nekretnini obavlja poslovnu djelatnost na temelju koje je razvrstan u III kategoriju korisnika koji obavljaju djelatnost (privredu) – odlagalište čamaca, pa je time isključena teza da se nekretnina trajno ne koristi i da se na nekretnini ne producira, odnosno proizvodi otpad.

20. Kako su vlasnici nekretnine dužni plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) kroz cijelu godinu da bi na nekom području bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva, pa je tako u odluci VSRH u odluci broj Rev- 101/2023-2 od 14. veljače 2023., odgovarajući na pitanje plaćanja tzv. "fiksne cijene" kroz cijelu godinu, neovisno o tome koristi li se nekretnina samo povremeno iznio pravno shvaćanje prema kojem: "Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec", a isto je shvaćanje potvrđeno i u odluci broj Rev 679/2022-2 od 28. ožujka 2023., to je tuženik u obvezi podmiriti tužitelju cijenu minimalne javne usluge jer se ne radi o nekretnini koja se trajno ne koristi, odnosno o nekretnini na kojoj se ne producira otpad.

21. Kako je Općina Baška donijela 29. siječnja 2018. Odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada kojom je u čl. 26. propisana obveza plaćanja cijene minimalne javne usluge na temelju kriterija korisne površine stambenog i/ili poslovnog prostora i pripadajuće kategorije, te je 4. prosinca 2019. donesena Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada kojom je u čl. 2. utvrđena jedinstvena cijena obvezne minimalne javne usluge za privredu na način da je djelatnost tuženika razvrstana u III kategoriju i iznosi 2,50 kn/m2 mjesečno na koju se obračunava PDV od 13%, te da je Cjenik tužitelja u dijelu obveze plaćanja minimalne javne usluge sukladan utvrđenim kategorijama poslovnih objekata prema namjeni i djelatnosti iz Odluke Općine Baška, to proizlazi da je visina minimalne javne usluge određena sukladno čl. 33. st. 1. u vezi čl. 30. st. 7. ZOGO, odnosno čl. 66. st. 1. toč. 6. ZGO i da na istu tužitelj ima pravo.

21.1. Tužitelj je visinu naknade obračunao prema površini poslovnog prostora, ali uzimajući u obzir i namjenu poslovnog objekta, vrstu djelatnosti i prema tome mogućnosti produciranja otpada, te je po tom ključu svrstao tuženika u određenu kategoriju čime je odredio način na koji će se tzv. fiksni dio naknade obračunavati, a koji nije protivan načelu „onečišćivač plaća“ nego upravo suprotno tome osigurava provedbu tog načela i to proporcionalno produciranju otpada.

22. S tim u vezi valja istači da je zbrinjavanje otpada od općeg interesa i da predaja istog na zbrinjavanje ovlašteniku tog prava predstavlja zakonsku obvezu fizičkih i pravnih osoba, pa činjenica što tuženik nije zadužio posudu za zbrinjavanje otpada i što tužitelj nije dokazao da je zbrinuo otpad s njegove nekretnine, u situaciji kada se nekretnina koristi i kada se po prirodi stvari na istoj proizvodi otpad, nije od utjecaja na ekskulpaciju tuženika od obveze plaćanja cijene minimalne javne usluge.

23. Stoga je tuženik za razdoblje od 1. studenog 2020. do 30. studenog 2021. u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 141,18 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 10,86 EUR (ranije 81,85 kn) sa zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate, s time da je dospijeće mjesečnih obveza utvrđeno iz računa tužitelja s lista 50 do 62 spisa, dok u preostalom dijelu ovaj sud polazi od činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je odvozio otpad s nekretnine tuženika radi čega nema pravo na naknadu tzv. varijabilnog dijela, pa je ovaj sud djelomično prihvatio i djelomično odbio žalbu tužitelja i djelomično preinačio i djelomično potvrdio presudu na način kako je navedeno u izreci ove presude temeljem čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP.

24. S obzirom da je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP. Tužitelj je uspio kvalitativno i kvantitativno sa 77% zahtjeva dok je tuženik uspio sa 23%, pa je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju trošak postupka u omjeru od 54% primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

24.1. Tužitelju pripada trošak koji je plaćen javnom bilježniku u iznosu od 16,95 EUR (ranije 125,00 kn) prema računu s lista 27 spisa, trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 50,00 EUR primjenom Tbr. 11. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), sastava podneska od 9. svibnja 2023. u iznosu od 50,00 EUR primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife i zastupanja na raspravi 21. veljače 2024. u iznosu od 50,00 EUR primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uz PDV primjenom Tbr. 46. Tarife i razmjerno uspjehu od 54% daje trošak od 110,21 EUR.

25. Stoga je ovaj sud primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP preinačio odluku o troškovima postupka i obvezao tuženika naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 110,21 EUR sa zateznom kamatom od donošenja ove odluke primjenom čl. 151. st. 3. ZPP, dok je zahtjev tuženika odbio.

U Varaždinu 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun