1

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                      Poslovni broj: 2 Us I-1639/2023-4

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj O. I., ukrajinski državljanin, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s Ispostavom Buzet, Pazin, Muntriljska 2, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 27. listopada 2023.,

p r e s u d i o   j e

 

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s Ispostavom Buzet, KLASA: UP/I-216-02/23-19/211, URBROJ: 511-08-26-23-1 od 18. srpnja 2023. godine.

II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi istarskoj, Policijskoj postaji Pazin s Ispostavom Buzet, da tužitelju O. I. nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 622,14 eura (šest stotina dvadeset dva eura i četrnaest centi) / 4.687,50 kuna (četiri tisuće šest stotina osamdeset sedam kuna i pedeset lipa)[1], PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.

             

Obrazloženje

 

1.                 Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Pazin s Ispostavom Buzet, KLASA: UP/I-216-02/23-19/211, URBROJ: 511-08-26-23-1 od 18. srpnja 2023., tužitelj (državljanin treće zemlje – Ukrajine, s boravištem u Europskoj uniji – Poljskoj) protjeran je iz Republike Hrvatske, uz ostale prateće odluke, uključujući zabranu ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od dvije godine od napuštanja Republike Hrvatske. Tuženikova odluka bazira se, u osnovi, na pravomoćnoj presudi kojom je tužitelj proglašen krivim za počinjenje jednog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma (čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz uvjetnu osudu i rok kušnje od pet godina.

2.                 Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, upire na svoju obranu u kaznenom postupku i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Ovdje nije riječ o razlogu za obvezatno protjerivanje. Tuženik nije obrazložio okolnosti koje bi opravdavale izricanje zabrane ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj kroz tako dugo razdoblje. Tužitelju nije pružena mogućnost izjasniti se u postupku, čime je povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravičan postupak. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da sam riješi stvar (ne navodeći na koji način, ali to bi ovdje očito bila obustava upravnog postupka), podredno da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, podredno da rješenje tuženika oglasi ništavim. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 3.750,00 kuna, uvećano za PDV. 

3.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja, te ističe da je tužitelj ispitan u upravnom postupku i da je tužitelju zabrana ulaska i boravka određena samo za Republiku Hrvatsku, a ne i za cijeli Europski gospodarski prostor (EGP), budući da tužitelj boravi na području EGP-a. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4.                 Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan. Pri usvajanju tužbenog zahtjeva, nije od utjecaja zahtjev tužitelja za provedbu rasprave iznesen u tužbi, imajući na umu da i bez provedbe rasprave stanje spisa spora omogućuje presuđenje u korist tužitelja, pa je provedba rasprave očito nepotrebna za zaštitu tužiteljevih prava, a nije riječ o procesnoj radnji koja je sâma sebi svrha.

5.                 Osporavana odluka tuženika temelji se na članku 189. stavku 1. podstavku 5. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22 i 151/22). Prema toj odredbi, državljanina treće zemlje može se protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

6.                 U predmetnom slučaju, dakle, nije riječ o obvezatnom protjerivanju, razlozi za koje su propisani u članku 189. stavku 2. i članku 190. Zakona o strancima. Stoga odredba članka 189. stavka 1. podstavka 5. Zakona o strancima ne može biti primijenjena po automatizmu, mehanički, isključivo slijedom činjenice postojanja osuđujuće presude za koje se progoni po službenoj dužnosti, bez dodatne individualizirane analize i obrazlaganja njezinih rezultata u rješenju o protjerivanju. Ova vrsta predmeta ne može biti rješavanja po „po špranci“, bez odgovarajuće individualizacije i konkretizacije. 

7.                  Ta analiza uključuje, između ostalog, primjenu sljedećih zaštitnih odredaba Zakona o strancima:

„Članak 182.

(1) Prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzet će se u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere.

              (…)

(4) Rješenja u vezi s povratkom iz članka 196. stavka 1. ovoga Zakona donose se na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti.“

 

„Članak 191.

(1) Prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzet će se u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

              (…)“

 

8.                 Iz sadržaja zapisnika o uzimanju izjave tužitelja 16. lipnja 2023. može se zaključiti da je ta radnja provedena ponajprije radi zadovoljavanja forme, a ne radi suštinskog izjašnjavanja stranke o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje upravne stvari (u smislu čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Iz tog zapisnika ne proizlazi ni da su tužitelju postavljana pitanja vezana uz materiju zaštitnih odredaba sadržanih u člancima 182. i 191. Zakona o strancima, niti da je pozvan izjasniti se pitanjima vezanima uz to treba li u konkretnom slučaju primijeniti mjeru protjerivanja (npr. karakter radnji zbog kojih je tužitelj kazneno osuđen, i dr.).

9.                 Još je važniji postupovni propust tuženika da u obrazloženju osporavanog rješenja individualizirano elaborira zbog čega je u ovom slučaju, gdje protjerivanje nije obvezatno, bilo potrebno protjerati tužitelja. Zbog prethodno iznesenog, pritom se nije dovoljno pozvati na osuđujuću kaznenu presudu. U obrazloženju rješenja nije razmotrena ni primjena pravila razmjernosti u odnosnom slučaju (čl. 182. st. 4. Zakona o strancima, vezano uz čl. 6. st. 2. ZUP-a). Tuženik to nije učinio ni u odgovoru na tužbu u ovome sporu, unatoč svojoj procesnoj dužnosti iz članka 34. stavka 1. ZUS-a. Da je tuženik to učinio u odgovoru na tužbu, uz eventualnu dopunu na raspravi koja bi tada bila provedena, moguće je, premda ne i nužno, da bi bile ispunjene pretpostavke za odbijanje tužbenog zahtjeva primjenom članka 57. stavka 2. ZUS-a.

10.             Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da tuženik pri donošenju osporavanog rješenja, na štetu tužitelja, nije u cijelosti postupio prema odredbama članka 8., članka 9. stavka 2., članka 30. stavka 1., članka 47., članka 52., te članka 98. stavka 5. ZUPa, vezano uz članak 5. stavak 1. toga Zakona i prethodno citirane odredbe Zakona o strancima.

11.             Neosnovano tužitelj prigovara ništavosti osporavanog rješenja tuženika, jer to rješenje nije opterećeno ni jednim od razloga ništavosti, taksativno propisanih u članku 128. stavku 1. ZUP-a. To, međutim, zbog dosad navedenog, ne utječe na rješavanje ovoga spora.

12.             Imajući na umu točku 10. ovog obrazloženja, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika, te je predmet, uzevši u obzir prirodu stvari, vratio tuženiku na ponovni postupak (čl. 58. st. 1. ZUS-a).

 

13.             U izvršenju ove presude tuženik će nastaviti predmetni upravni postupak, vraćen u fazu prije donošenja osporavanog rješenja, omogućit će adekvatno izjašnjenje tužitelja u postupku, te će ovu upravnu stvar riješiti vodeći računa o pravnom shvaćanju i primjedbama Suda, kojima je tuženik vezan (čl. 81. st. 2. ZUS-a). Utvrdi li ponovno da je tužitelja potrebno protjerati iz Republike Hrvatske, tuženik će to valjano obrazložiti, uključujući obrazlaganje odluke o trajanju zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj. Ako, pak, utvrdi da tužitelja, u svjetlu mjerodavnih odredaba Zakona o strancima, nije potrebno protjerati, tuženik će obustaviti upravni postupak, primjenom članka 46. stavka 5. ZUP-a.

 

14.             Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18 i 51/23). 

15.             Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), u okviru troškovnika iskazanog u tužbi, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor. Kao radnja u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (497,71 eura), što uvećano za PDV iznosi ukupno 622,14 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a).

U Rijeci 27. listopada 2023.

S u d a c 

 

            dr. sc. Alen Rajko           

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv točki I. i II. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 66.a st. 1. ZUS-a).

              Protiv točke III. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.