REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-265/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju CP, dipl.iur., protiv tuženika Strabag d.o.o., OIB: 74971361430, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po prokuristu BP, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 25. studenog 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti punomoćnice tužitelja CP, dipl. iur. i prokurusta tuženika VP, nakon javne objave, 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Strabag d.o.o., OIB: 74971361430, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju Hrvatski zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], na ime naknade štete isplati na račun HR 12 10010051863000160, poziv na broj:HR26 5908-27-19- 03437632800 iznos 5.638,89 EUR (pet tisuća šest stotina trideset i osam eura i osamdeset i devet centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od 27. travnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 253,46 EUR (dvije stotine pedeset i tri eura i četrdeset i šest centi), kao i za isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja na iznos utuženog potraživanja teče od 22. travnja 2022. do 26. travnja 2022. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 4. svibnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 44.395,94 kune, na ime regresnog potraživanja zbog ozljede na radu zaposleniku tuženika PP.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako se 10. svibnja 2007. godine na radilištu ceste Đakovo –Sredanci (putni prijelaz za Divoševce) dogodila nezgoda, uslijed koje je radnik tuženika (odnosno radnik pripojenog društva Cestar d.o.o.) zadobio teške tjelesne ozljede. Nadalje, naveo je kako je do teške tjelesne ozljede došlo na radilištu ceste kada je radnika tuženika PP udario i ozlijedio radni valjak za ravnanje asfalta. Tužitelj je naveo kako je on svojim rješenjem broj 67667 od 2. prosinca 2009. godine priznao pravo na invalidsku mirovinu osiguraniku PP i to zbog ozljede na radu, a koju mirovinu tužitelj isplaćuje počevši od 4. prosinca 2009. do danas.

1.2. Tužitelj smatra kako je tuženik propustio poduzeti sve propisane mjere zaštite na radu i organizirati posao na siguran način čime bi spriječio nastanak ozljeđivanja radnika SP.

Tužitelj je naveo kako je on protiv tuženika već vodio postupak za naknadu štete koju trpi isplatom mirovine osiguraniku SP kod Trgovačkog suda u Osijeku Stalna služba u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem- P-10/2020-14., u kojem predmetu je donesena presuda poslovni broj: P-10/2020-14 dana 7. kolovoza 2020 godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj: 16 Pž- 3899/2020-4 od 1. veljače 2022. godine. Tužitelj je naveo kako je navedenim presudama utvrđena odgovornost tuženika, kao i doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja u 20% -tnom iznosu.

1.3. Tužitelj je, nadalje, naveo kako je tužiteljevo potraživanje neovisno o terminologiji regresno potraživanje. S tim u svezi naveo je kako on po samom zakonu isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku te na temelju zakonskih odredbi iz članka 170. i 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, ima pravo na povrat isplaćenog iznosa (regers). Tužitelj je naveo kako on isplatom invalidske mirovine stječe pravo da se regresno naplati od tuženika, pa stoga to potraživanje zastarijeva u petogodišnjem općem zastarnom roku.

1.4. Tužitelj je naveo i kako je on 1. travnja 2022. godine pozvao tuženika da mu u mirnom postupku temeljem članka 161. i 162. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj:157/2013) naknadi štetu. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je tuženika odgovornost za predmetnu štetu pravomoćno utvrđena 1. veljače 2022. u sudskom postupku poslovni broj: P-10/2020. Tužitelj je naveo kako je on potraživao od tuženika naknadu šteta odnosno regresni povrat isplaćene invalidske mirovine za korisnika SP za razdoblju od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2022. u iznosu od 123.080,23 kune, a tuženik je u mirnom postupku isplatio nesporni iznos od 78.684,29 kune za obračunski period 1. travnja 2019. do 31. ožujak 2022.

1.5. Tužitelj smatra kako, s obzirom da je šteta nastala neprovođenjem mjera zaštite na radu, da je tuženik temeljem odredbe članka 162. u vezi člankom 161. i u svezi članka 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18,102/19,84/21), odgovoran za naknadu štete tužitelju u iznosu od 44.395,94 kune.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti, i to kako glede osnova, tako i glede visine tužbenog zahtjeva te je naveo da su navodi iz tužbe pravno i stvarno neosnovani.

2.1. Tuženik nije osporavao činjenicu da je osiguranik tužitelja, PP, zadobio ozljedu na radu 10. svibnja 2007. Također nije osporavao niti činjenicu da je tužitelj svojim rješenjem broj: 67667 od 2. prosinca 2009. priznao pravo svome osiguraniku PP, na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Nadalje, tuženik nije osporavao niti svoju odgovornost kao pravnog sljednika društva CESTAR d.o.o.

Međutim, tuženik je izrijekom naveo kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a koje potraživanje se odnosi na isplate invalidskih mirovina osiguraniku PP u periodu od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019., iz razloga što je predmetno potraživanje tužitelja u zastari u cijelosti budući da je protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavak. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO) koji se primjenjuje na predmetno potraživanje tužitelja sukladno odredbi članka 165. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18,115/18, 102/19, 84/21, dalje u tekstu: ZOMO).

2.2. Očitujući se na navode tužbe, tuženik je naveo kako je on odgovorno trgovačko društvo koje u cijelosti postupa sukladno pozitivnim zakonskim propisima, kao i pravomoćnim sudskim presudama, te je tuženik tužitelju isplatio 7. travnja 2022. iznos od 28.506,34 kune prema pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu donesenoj u predmetu koji se vodio pod posl. br:

P-10/2020. Nadalje, naveo je kako je nakon predmetne isplate, a temeljem pisanog odštetnog zahtjeva tužitelja 2. svibnja 2022. tuženik istome uplatio, kao nesporni, iznos od 78.684,29 kuna, a koji se odnosio na plaćene invalidske mirovine radniku PP u periodu od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2022., jasno umanjene za 20% ocijenjenog doprinosa osiguranika predmetnom štetnom događaju. U svezi s potonje navedenim tuženik smatra kako je on predmetnom uplatom u cijelosti izvršio svoju zakonsku obvezu sukladno relevatnim odredbama ZOMO-a i ZOO-a te je smatrao kako do konkretnog sudskog postupka neće doći jer tuženik smatra da je isti nepotreban.

2.3. Tuženik je osporavao i navode tužitelja da bi se u konkretnoj pravnoj stvari radilo o regresnom potraživanju, u tom smislu naveo je kako zakonske odredbe ZOMO-a i ZOO-a demantiraju takve navode tužitelja.

U svezi s navedenim tuženik je naveo kako Zakon o mirovinskom osiguranju ne koristi pojam regresnog potraživanja niti se riječi regres, regresno potraživanje zavoda ili tome slično spominje u zakonu. Tuženik je naveo kako Glava X. ZOMO nosi naslov: “NAKNADA ŠTETE I STJECANJE BEZ OSNOVE”, pa s tim u svezi tuženik je naveo kako sam zakon potraživanje tužitelja vrlo jasno definira kao potraživanje naknade štete, a ne regresa jer pravo na regres, sukladno odredbama ZOO-a, postoji neovisno o postojanju štete kao oblika umanjenja imovine oštećenika. S tim u svezi tuženik je naveo kao primjer da je pravo regresa u ZOO definirano u odredbi čl. 125. vezano za jamstvo, a ne naknadu štete.

Nadalje, tuženik je naveo kako sam ZOMO u članku 165. st. 1. propisuje da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Zakon o obveznim odnosima, na koji upućuje ZOMO, rok zastare kod tražbina naknade štete definira u odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tuženik je naveo kako on smatra da nije sporno kada je oštećenik saznano za štetu (isplatom svakog mjesečnog iznosa invalidske mirovine osiguraniku PP tužitelju nastaje šteta sukladno stajalištu sudske prakse) i kada je saznao za osobu koja je štetu učinila (to je tužitelj zasigurno znao jer je već vodio sudski spor protiv tuženika glede iste stvari, samo za drugi period u kojem su osiguraniku isplaćivani iznosi invalidske mirovine).

Tuženik je naveo kako se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljevo potraživanje odnosi na razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019., a koje razdoblje se odnosi na više od tri godine od datuma podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, stoga tuženik smatra kako je predmetno potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari, a samim time je i neosnovano u cijelosti.

Tuženik je naveo kako se, slijedom svega navedenog on ne slaže s tužiteljem da terminologija nije bitna, on ju smatra bitnom jer ZOMO ne sadrži posebne odredbe koje bi regulirale zastaru potraživanja tužitelja već za navedeno upućuje na odgovarajuće odredbe ZOO-a, a tuženik smatra da je to konkretno odredba članka 230. ZOO. Nadalje, tuženik je naveo kako ZOO ne sadrži niti jednu odredbu koja bi regulirala zastarni rok regresnog potraživanja niti na to ZOMO upućuje (jer ne spominje nigdje regres već isključivo naknadu štete).

2.4. Nadalje, tuženik je naveo kako ZOO u pogledu općeg petogodišnjeg zastarnog roka propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Slijedom navedenoga tuženik smatra da je u konkretnom slučaju zakonom (čl. 165. st. 1. ZOMO-a i čl. 230. st. 1. ZOO-a) jasno određen drugi, trogodišnji, rok zastare kod tražbina naknade štete.

U odnosu na sudsku praksu koju je tužitelj priložio uz tužbu, tuženik je naveo kako smatra da iz sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji sukladno odredbi čl. 116. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) ima ustavnu obavezu ujednačavanja sudske prakse odnosno obvezu osiguranja jedinstvene primjene prava, vrlo jasno proizlazi, kako predmetno potraživanje tužitelja ima karakter potraživanja naknade štete na koje se primijenjuje trogodišnji zastarni rok. U tom smislu tuženik se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-791/2011-2 od 15. travnja 2015. u kojoj je navedeno “Naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na temelju ZMO proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku mirovine, u razmjernoj svoti u smislu odredbe čl. 160. st. 2. ZMO. Riječ je o šteti koja nastaje sukcesivno svako mjesečnom isplatom mirovine jer isplatom dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanje (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine). Ovakvo shvaćanje već je zauzeto u praksi ovog revizijskog suda (rješenje poslovni broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011.” Nadalje, tuženik je naveo kako je identičan stav zauzeo i Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci posl. br. Gž-759/2021-2 od 12. srpnja 2021.Pored navedenoga tuženik se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-454/08-2 od 14. siječnja 2009. te presude Županijskog sud u Varaždinu poslovni broj: Gž-247/2021-2 od 10. lipnja 2021.; Gž-668/2021-3 od 20. prosinca 2021.

2.5. Tuženik je naveo i kako je prema stajalištu zauzetom na sjednici Vrhovnog suda broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. utvrđeno da tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno prema njegovom osiguratelju zastarijeva u zastarnom roku od 3 godine iz članka 376. st. 1. ZOO/91 (sada čl. 230. st. 1. ZOO/05) i počinje teći od dana otkad je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. S tim u svezi tuženik je naveo kako smatra da je stoga stajalište Vrhovnog suda Republlike Hrvatske izraženo u odluci koja je donesena u predmetu poslovni broj: Rev- 1322/2019-2 od 4. lipnja 2019. pogrešno odnosno neprimjenjivo u ovome predmetu jer se tamo sud poziva na odredbu čl. 963. st. 1. ZOO-a koja govori o subrogaciji, a ne o naknadi štete što je predmet ove pravne stvari sukladno gore navedenim odredbama ZOMO-a i ZOO-a.

Tuženik je također naveo kako tužitelj nije ničime dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke za regresno potraživanje odnosno subrogaciju ukoliko već smatra da se primjenjuje petogodišnji opći zastarni rok. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da nakon provedenog postupka sud u cijelosti odbije predmetnu tužbu i tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da naknadi prouzročene parnične troškove tuženiku.

3. Podneskom od 22. rujna 2022. tužitelj se očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu. U svom podnesku tužitelj je naveo kako je tuženikova odgovornost a pravomoćno utvrđena u ožujku 2022. godine, a do tada je tuženik na sve načine pokušao otkloniti svoju odgovornost. Tužitelj je naveo i kako je tuženik pokušao osporiti rješenje tužitelja u upravnom postupku 67667 od 2. prosinca 2009. no u istom nije uspio. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je utvrđivanje odgovornosti tuženika trajalo od prosinca 2011. godine do ožujka 2022. godine. Tužitelj je također naveo kako prema mjerodavnoj sudskoj praksi tužitelju nastaje šteta tek u trenutku izvršene isplate mirovine, stoga tužitelj navodi da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Tužitelj je ustrajao sa svojim navodima kako je njegovo potraživanje u svojoj osnovi regresno pretraživanje. U svezi s tim tužitelj je naveo kako on nije pretrpio štetu izravno od tuženika, nego je štetu pretrpio tužiteljev osiguranik, stoga je priznavanjem prava s osnove stradavanja tužiteljevog osiguranika kao posljedice štetnog događaja za kojeg je odgovoran tuženik, došlo do subrogacje, prijelaza prava sa tužiteljevog osiguranika na tužitelja.

3.1. Tužitelj je nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare naveo kako je sudska praksa potvrdila da šteta za tužitelja nastaje tek u trenutku izvršene isplate mirovine, te da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. S tim u svezi, tužitelj je naveo da iako Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO) predmetno potraživanje definira kao naknadu štete, isto je u svojoj osnovi regresno potraživanje. Tužitelj je nadalje naveo kako ZOMO upućuje na primjenu odgovarajućih odredaba ZOO-a (čl. 165. i 170. ZOMO), stoga tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju za koja je izvjesno da će nastajati u budućnosti, stoga dołazi do primjene općeg zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO-a prema kojem tražbine zastarijevaju u roku od pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. U svezi s navedenim tužitelj se pozvao i na sudsku prasku - presude Visokog trgovačkog suda Pž-5328/13 od 29. veljače 2016., Pž-5418/14 od 1. prosinca 2016., Pž-698/15 od 7. travnja 2017., Pž-328/15 od 13. travnja 2017., Pž-6116/15 od 19. travnja 2017., Pž-2889/15 od 30. studenog 2017., Pž-1182/20 od 22. ožujka 2021. Nadalje, tužitelj je naveo i kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-lll-190/2006. od 9. siječnja 2008. u predmetu naknade štete nastałe isplatama iz zdravstvenog osiguranja zbog skrivljene invalidnosti osiguranika, jasno zauzeo Stav da se radi o regresnom potraživanju koje zastaruje u općem zastarnom roku od pet godina.

U prilog svojim navodima da se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina pozvao i na noviju sudsku praksu - presudu Županijskog suda u Puli-Pola posł. br.: Gž-372/2021-2 od 28.9.2021.

3.2. U odnosu na tuženikove prigovore visini tužbenog zahtjeva, tužitelj je naveo kako smatra da je visina tužbenog zahtjeva jasno prikazana u obračunu tužitelja priloženom uz tužbu, a koji obračun predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 140.a stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (te čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te se njime dokazuje istinitost onoga što se u njemu potvrđuje ili određuje. S tim u svezi tužitelj je naveo i kako je on prema odredbi članka 141. stavak 1. i članka 145. st. 1. ZOMO-a javna ustanova i ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obavezama iz mirovinskog osiguranja, pa stoga dokumentacija tužitelja koja priložena u tužbi predstavlja javnu ispravu. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetni obračun sačinjen od nadležne stručne službe HZMO kao ovlaštenog tijela za izradu takovih obračuna, te predmetni obračun ne bi mogao biti sačinjen da isplata invalidske mirovine nije doista izvršena, jer se prije sastavljanja takvog obračuna vrši uvid u banku podataka tužitelja, u kojoj su precizno navedene sve isplate invalidske mirovine izvršene prema osiguranicima u predmetnom razdoblju.

4. U podnesku od 22. siječnja 2024. u odnosu na navode tužitelja iz podneska od 22. rujna 2022. tuženik je naveo kako je u ovoj pravnoj stvari irelevatno što je odgovornost tuženika za nastalu štetu pravomoćno utvrđena tek u ožujku 2022. S tim u svezi tuženik je naveo kako je tužitelj mogao potraživanja isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019. utužiti unutar zakonskog zastarnog roka od tri godine, neovisno o vođenju sudskog spora pred naslovnim sudom pod brojem P-10/2020. Nadalje, tuženik je naveo da pitanje odgovornosti tuženika, kao pravnog sljednika društva CESTAR d.o.o., nije bilo pravomoćno utvrđeno takav je novi sudski spor utužen u zakonskom zastarnom roku mogao biti u prekidu do pravomoćnog okončanja ranije pokrenutog spora između istih stranaka. U tome slučaju takav je prekid mogao trajati i više godina i ne bi došlo do zastare predmetnog potraživanja sukladno odredbi članka 241. te članka 245. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva tuženik je naveo kako tužitelj uz svoj podnesak od 22. rujna 2022. nije dostavio niti jednu sudsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je najviši sud Republike Hrvatske te koji prema Ustavu Republike Hrvatske i prema članku 20. Zakona o sudovima osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te razmatra aktualna pitanja sudske prakse i na svojim odjelnim sjednicama donosi tumačenja glede pojedinih u praksi spornih pitanja oko kojih postoje različita tumačenja.

4.1. Tuženik je naveo kako sudska praksa koju je dostavio tužitelj ukazuje na različita pravna stajališta glede zastarnog roka potraživanja HZMO-a u predmetima naknade štete, a koja stajališta se razlikuju od ustaljenog i već dugi niz godina identičnog tumačenja Vrhovnog suda RH koji je jedini po Ustavu i Zakonu o sudovima meritoran usklađivati sudsku praksu. U tom smislu tuženik je naveo kako smatra da zbog različite sudske prakse drugostupanjskih sudova (je li zastarni rok od tri godine prema odredbi članka 230. ZOO-a ili rok od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a), odgovor na to sporno pitanje može jedino dati sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je u tome pogledu ista od veljače 2011. godine pa do danas i nije se mijenjala i ona je jasno na stavu da je potraživanje HZMO-a potraživanje radi naknade štete i da se na njega primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 230. ZOO- a.

S tim u svezi tuženik je naveo kako je na šestoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (6/21) održanoj 20. rujna 2021. doneseno pravno shvaćanje: „Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tome slučaju prekid zastare iz članka 245. stavak 3. ZOO („Narodne novine“, br. 35/05, itd.) odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema članku 230. i 231. ZOO/05, dok za sljedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.“ Tuženik smatra kako je citirano pravno shvaćanje primjenjivo na konkretnu pravnu stvar jer tužitelju nastaje sukcesivna šteta svakom isplatom invalidske mirovine njegovom osiguraniku i tužitelj sukcesivno utužuje isplaćene invalidske mirovine za proteklo razdoblje. U svezi s navedenim tuženik je naveo kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete koja nastaje tužitelju koju onda on regresno potražuje od štetnika, odnosno u ovome konkretnom slučaju od poslodavca njegova osiguranika. Tuženik smatra kako činjenica da se radi o regresnom potraživanju ne znači da time ono gubi karakter naknade štete što samim time znači da se, u pogledu zastare potraživanja, može primijeniti isključivo odredba članka 230. ZOO-a, a nikako ne odredba članka 225. ZOO-a.

4.2. Tuženik je naveo i kako se tužitelj uz svoj jedan prijedlog za dopuštenje revizije pozvao na sudsku praksu koju dostavlja i uz svoj podnesak od 22. rujna 2022. (primjerice odluku Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž-5418/14 i druge odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske), a upravo glede pitanja zastare potraživanja te je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Revd-1073/2022-2 od 5. listopada 2022. odbacio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije te je u točci 2. obrazloženja ponovio kako se sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanje zastare potraživanje HZMO-a nije promijenila i ista je onakva kako je izraženo u odlukama Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018., u kojoj je navedeno: „... revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, budući da odluka drugostupanjskog suda ne odstupa od ustaljene sudske prakse revizijskog suda o tim pitanjima (npr. u odlukama broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev- 3078/14-2 od 28. veljače 2018.). Stoga pozivanje predlagatelja na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-5418/14 i dr.), zatim odluke revizijskog suda (Rev-1061/03, Rev-x-436/10 i Rev-552/08) u kojima nije izraženo pravno shvaćanje da bi se radilo o regresnom potraživanju niti u pogledu trajanja roka zastare, kao i odluku Ustavnog suda Republike (U-III-190/06 od 9. siječnja 2008.) koja nije donesena u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ne može biti od važnosti.“

4.3. Tuženik je naveo kako usprkos različitoj sudskoj praski drugostupanjskih sudova Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud u državi i kao jedino mjerodavno sudbeno tijelo koje bi trebalo kreirati ujednačenu sudsku praksu, u pogledu istoga pitanja već više od 15 godina ima isti pravni stav, a taj je: da je potraživanje HZMO-a zahtjev za naknadu štete koja šteta HZMO-u nastaje sukcesivno isplatom svakog mjesečnog iznosa mirovine osiguraniku; da se samim time na zastaru takvog potraživanja HZMO-a radi naknade štete primjenjuje trgodišnji zastarni rok iz čl. 230. ZOO-a.

5. U daljnjem tijeku postupka u svojim podnescima parnične stranke su ustrajale kod ranije iznesenih navoda, tužitelj je ustrajao s tužbom i tužbenim zahtjevom, a tuženik je ustrajao s prigovorom zastare, te je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, dostavljajući i pozivajući se na opsežnu međusobno oprećnu sudsku praksu.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnova naknade štete za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku IP kod kojeg je nastupila profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede zadobivene na radu kod tuženika kao poslodavca, a koja da je prouzrokovana izostankom primjene propisanih mjera zaštite na radu od strane poslodavca, prema ovom osiguraniku kao radniku.

6.1. Među parničnim strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja, PP, zadobio teške tjelesne ozljede 10. svibnja 2007. na radilištu ceste Đakovo – Sredanci (putni prijelaz za Divoševce), kao radnik tuženika, nije sporno da je tužitelj svojim rješenjem broj: 67667 od 2. prosinca 2009. priznao pravo svome osiguraniku PP, na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Nije sporno niti da je za predmetnu ozljedu AP odgovoran tuženik kao pravni slijednik trgovačkog društva CESTAR d.o.o. uz doprinos osiguranika tuženika PP u visini 20%. Također nije sporno niti da je tuženik temeljem pisanog odštetnog zahtjeva tužitelja 2. svibnja 2022. uplatio, kao nesporni, iznos od 78.684,29 kuna, a koji se odnosio na plaćene invalidske mirovine radniku PP u periodu od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2022.

6.2. Među parničnim strankama sporno je je li nastupila zastara utuženog potraživanja za razdoblje 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019., pa posljedično i je li ista osnovana te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom da je tuženik istakao prigovor zastare, prvenstveno je potrebno utvrditi je li za utuženu tražbinu nastupila zastara. S tim u svezi valja istaknuti kako je ovaj sud na raspravni zapisnik od 5. rujna 2024. donio rješenje kojim se odbija prigovor zastare. Sukladno odredbi članka 343. stavak 3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.) sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako Zakonom o parničnom postupku nije što drugo određeno. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o materijalnopravnom prigovoru zastare te odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva ovisi o osnovanosti, odnosno neosnovanosti prigovora zastare. S tim u svezi valja istaknuti kako je sud na ročištu 5. rujna 2024. donio raspravno rješenje u kojem je sud, očitom omaškom (a s obzirom na numeraciju) odbio prigovor zastare. Prigovor zastare je prigovor materijalnog prava, zbog čega je sud bio dužan raspraviti okolnosti vezane uz ocjenu osnovanosti navedenog prigovora, budući da o ocjeni osnovanosti, odnosno neosnovanosti prigovora zastare potraživanja tužitelja zavisi i odluka o obvezi tuženika za isplatu, odnosno naknadu štete koja je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, pa prema tome ocjena o osnovanosti ili neosnovanosti prigovora zastare utječe na odluku od tužbenom zahtjevu tužitelja te je sud o istoj trebao odlučiti presudom. U nastavku ove odluke sud će, u skladu s provedenim dokaznim postupkom, činjenicama i ispravama koje prileže spisu donijeti odluku o osnovanosti istaknutog prigovora zastare.

8. U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave i to: rješenje tužitelja broj 67667 od 2. prosinca 2009.( stranica spisa 5-7), prijava o ozljedi na radu od 19. listopada 2000. (stranica spisa 9-12), prekršajni nalog broj IV/G-2181/07 od 28. rujna 2007. (stranica spisa 13-14) presuda Trgovačkog suda u Osijeku , SS u Slavonskom Brodu, broj: P- 10/2020- 14 od 7. kolovoza 2020. (stranica spisa 15-28), presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj 16 Pž-3899/2020-4 od 1. veljače 2022. (stranica spisa 29-32), odštetni zahtjev od 1. travnja 2022 s povratnicom, odgovor tuženika od 19. travnja 2022. (stranica spisa 61- 63), ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja (stranica spisa 96-128), obračuni mirovinskih primanja (stranica spisa 62, 129-130), također je sud pročitao i sudsku praksu koju su stranke dostavile u tijeku postupka : odluku Ustavnog suda RH broj U- III- 2571/2014 od 17. lipnja 2015. (stranica spisa 175-179), Odluka Vrhovnog suda broj Rev-3122/2019-2 od 4. lipnja 2019. (stranica spisa 187-192), Presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-4046/2020-3 od 17. rujna 2021. (stranica spisa 180-183), presuda ŽS u Zadru poslovni broj Gž-602/2021- 2 od 1. lipnja 2021., presuda Vrhovnog suda RH Rev-X-1045/2013 od 8. siječnja 2014. (stranica spisa 184-186), a s obzirom da su stranke u tijeku postupka ukazivale na različitost sudske prakse o istom pravnom pitanju. Sud nije izvodio dokaz priklopom spisa ovoga suda poslovni broj: Pn-38/2021 kao i priklopom spisa Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Bordu poslovni broj: P-10/2020, nego je sud izvršio uvid u navedene spise i pravomoćne odluke donesene u istima putem sustava eSpis, a sve u cilju nepotrebnog odugovlačenja postupka, s obzirom da je među strankama sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja, dok ostale činjenice nisu sporne, dakle, odluka o sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja. S obzirom na navedeno sud niti nije posebno cijenio pročitane isprave, jer u postupku niti nije sporno da tužitelj osiguraniku tuženika isplaćuje invalidsku mirovinu zbog zadobivene ozljede na radu kod pravnog prednika tuženika.

9. S obzirom na spor među strankama valja istaknuti kako je odredbom članka 214. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021. – dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema stavku 2. istog članka, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

9.1. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

9.2. Odredbom članka 226. stavka 1. ZOO, propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

9.3. Nadalje, odredbom članka 227. stavak 1. ZOO propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.

10. Prema odredbi članka 161. stavka 1.Zakona o mirovinskom osiguranju (2013) ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. - dalje: ZOMO), Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, prema odredbi stavka 2. istog članka zakona, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

10.1. Odredbom članka 162. stavka 1. ZOMO, je propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je odredbom stavka 3. istog članka zakona, propisano da za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

11. Sukladno prethodno cit. odredbama ZOMO, tužitelj ima pravo na naknadu štete, odnosno pravo regresnog potraživanja od ovdje tuženika kao pravnog slijednika poslodavca njegovog osiguranika PP jer je prednik tuženik odgovoran za nastalu invalidnost tuženikova osiguranika, jer poslodavac nije imao osobu određenu i osposobljenu za pružanje prve pomoći u slučaju ozljede na radu ili iznenadne bolesti do upućivanje na liječenje zdravstvenoj ustanovi, a slijedom koje ozljede tužitelj tužitelj svom osiguraniku PP isplaćuje invalidsku mirovinu. Naime, šteta je kod radnika - osiguranika evidentno nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, a što je utvrđeno pravomoćno presudom Prekršajnog suda u Slavonskom Bordu broj: IV/G-2181/07 od 28. rujna 2007., a također odgovornost prednika tuženika proizlazi i presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, poslovni broj: 3/P-10/2020-14 od 7. kolovoza 2020. u kojoj je sud naveo kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tuženik nije postupao u cijelosti u skladu s pravilima struke, jer ovlaštena osoba i to voditelj asfaltne grupe ĆP u ime tuženika nije osigurao rad na siguran način tako da je osigurao da se valjak na vrijeme zaustavi, isti je u vrijeme štetnog događaja bio na finišeru, što je bilo udaljeno od mjesta štetnog događaja 6 m, a nije objasnio što je tamo radio jer nije radnik na finišeru, nego je bio dužan pratiti radni proces i intervenirati kad se valjak približio osiguraniku tužitelja, a ne se pouzdati u to da se podrazumijeva da osiguranik tužitelja i drugi radnici moraju voditi računa o položaju strojeva.

12. Tužitelj visinu svoje tražbine dokazuje rješenjem o priznanju prava osiguraniku PP na invalidsku mirovinu, obračunom isplata HZMO-a od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2022. za korisnika invalidske mirovine PP.(stranica spisa 62), izvatkom HZMO-a iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja za korisnika PP, za utuženo razdoblje, a osobito sporno razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019.

12.1. U pogledu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud navedene isprave prihvaća u cijelosti, jer naime, prema odredbi članka 230. stavka 1. ZPP isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok je prema odredbi stavka 3. istog članka zakona, dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. S obzirom da tuženik nije dokazao da su u predmetnim isprava neistinito utvrđene činjenice ili da su predmetne isprave nepravilno sastavljene, sud nije imao razloga posumnjati u istinitost istih.

13. U pogledu prigovora zastare valja navesti da je ZOMO specijalni propis koji normira prava i obveze iz sustava mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj, a Glava X. citiranog Zakona normira vrste šteta koje tužitelj ima pravo zahtijevati pa tako u odredbi članka 161. stavak 1. ZMO takvu štetu opisuje kao novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naime, prema odredbi članka 161. stavak 3. ZOMO zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Upravo opisani oblici štete - kao kapitalizirani iznos ili povremena novčana davanja - determiniraju i primjenu odredbe članka 165. stavak 1. ZMO prema kojoj potraživanja naknade štete, prema odredbama tog Zakona, zastarijevaju istekom rokova određenim Zakonom o obveznim odnosima. Kako se u konkretnom slučaju bez dvojbe radi o potraživanju povremenih davanja koja dospijevaju mjesečno, to ista - sukladno odredbi članka 226. stavak 1. ZOO zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja, Međutim pravo iz kojeg potječu pravovremene tražbine zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine iz članka 227. stavak 1. ZOO-a. Imajući u vidu da tužitelj potražuje na ime invalidske mirovine iznos od 44.395,94 kune, a za razdoblje 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019. (preostali dio za razdoblje 1. travnja 2017. – 31. ožujka 2022. tuženik je kao nesporan platio u izvanusudskom mirnom postupku), a uzimajući u obzir da je tužba podnesena 4. svibnja 2022., to je djelomično osnovan prigovor zastare. Naime, najstarije utuženo potraživanje je ono od 1. travnja 2017., koje dospijeva najkasnije 1. svinja 2017. (mirovina za travanj 2017.), a koje u bruto iznosu iznosi 1.909,69 kuna (stranica spisa 96-94 doznake za travanj 2017)., a za koje ovaj sud utvrđuje da je nastupila zastara jer je od dospijeća do podnošenja tužbe protekao petogodišnji zastarni rok. Međutim, u odnosu na potraživanja tužitelja koja se odnose na razdoblje 1. svibnja 2017. do 31. ožujka 2019., a koja ukupno iznose 42.486,25 kuna, nije protekao petogodišnji zastarni rok, stoga je u tom djelu prigovor zastare neosnovan. S tim u svezi valja istaknuti kako se sukladno odredbi članka 241. stavak 1. ZPP, zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

13.1. Naime, tužiteljevo potraživanje iz predmetnog spora po svojoj pravnoj prirodi, neovisno o terminologiji, a kako je i sam tužitelj naveo, a koju terminologiju koristi ZMO-a (naknada štete) je regresno potraživanje, a ne tražbina naknade štete, s obzirom da tužitelj po ZMO-a isplaćuje osiguraniku PP invalidsku mirovinu i naknadu za tjelesno oštećenje, kao posljedicu ozljeda zadobivenih na radu kod tuženika 10. svibnja 2007., i na temelju odredbe članka 162. stavka 3. u vezi s člankom 161. stavkom 1. i 2. točkama 1. i 3. ZMO-a ima pravo na povrat isplaćenog (regresa) od tuženika koja je odgovoran za štetni događaj (tužitelj isplatom invalidskih mirovina stječe pravo da se regresno naplati od tuženika), zbog čega tužiteljevo potraživanje po tim osnovama za razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019. zastarijeva u općem roku zastare od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluke poslovni broj: Rev-1251/2022-2 od 20. lipnja 2023., Rev-1322/2019-2 od 4. lipnja 2019. i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2571/2014 od 17. lipnja 2015.).

U odnosu na oprečnu sudsku praksu koje su stranke dostavljale u tijeku postupka valja istaknuti da (pravomoćne) sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, no za razliku od zemalja common law sustava u Republici Hrvatskoj ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimke su propisane odredbama članka 394.a i 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku). (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluke poslovni broj: Rev- 1251/2022-2 od 20. lipnja 2023.)

14. Slijedom svega navedenoga valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 42,486,25 kuna, koje se odnosi na regresno potraživanje tužitelja za isplatu invalidske mirovine osiguranika tuženika PP za razdoblje 1. svibnja 2017. do 31. ožujka 2019., te odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja za regresno potraživanje isplaćene invalidske mirovine osiguraniku PP za mjesec travanj 2017. u iznosu od 1.909,69 kuna, jer je isto u zastari.

15. U konkretnoj pravnoj stvari tužba je podnesena u svibnju 2022. godine te je utuženo potraživanje iskazano u valuti kuna, međutim, od podnošenja tužbe do presuđenja došlo do promijene valute u Republici Hrvatskoj, odnosno uvođenja eura kao službene valute.

Odredbom članka 14. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22., 88/22.) propisano je da se novčani iznosi koji se moraju platiti ili obračunati preračunavaju se primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97. Nadalje u stavku 5. istoga članka propisano je da poslovni subjekt, kreditna institucija, kreditna unija, institucija za platni promet, institucija za elektronički novac, drugi vjerovnik sukladno propisu kojim se uređuje potrošačko kreditiranje, pružatelj financijske usluge, tijelo javne vlasti, Hrvatska narodna banka, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Financijska agencija, HP-Hrvatska pošta d. d., Središnje klirinško depozitarno društvo d. d., Državni zavod za statistiku i drugi dužni su preračunati novčane iznose iz stavka 1. ovoga članka te cijene i druge novčane iskaze vrijednosti iz stavka 4. ovoga članka uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz članaka 4. i 5. Uredbe (EZ) br. 1103/97 i sukladno ovom članku te, ako je primjenjivo, sukladno članku 15. ovoga Zakona.

Slijedom navedenoga, sud je utužena potraživanja tužitelja, sukladno fiksnom tečaju konverzije, preračunao u euro, a kako je to pobliže naznačeno u izreci.

16. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju priznao i zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. ZOO, a koja teče od isteka paricijskog roka za ispunjenje po dostavljenom odštetnom zahtjevu (stranica spisa 61-63). Naime, tužitelj je zakonsku zateznu kamatu potraživao od 22. travnja 2022. iz odštetnog zahtjeva proizlazi da je tužitelj tuženika pozvao na ispunjenje obveze u roku 15 dana, tuženik je odštetni zahtjev zaprimio 11. travnja 2022., dakle rok od 15 dana istekao je 26. travnja 2022. pa tužitelj ima pravo potraživati kamatu od 27. travnja 2022. Slijedom navedenoga, a temeljem odredbe članka 183. stavak 1. ZOO i članka 29. stavak 1. ZOO, sud je tužitelju priznao zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos od 27. travnja 2022., dok je zahtjev za zakonsku zateznu kamatu od 22. travnja 2022. do 26. travnja 2022. sud odbio kao neosnovan.

17. U pogledu troškova postupka valja istaknuti da tužitelj nije potraživao naknadu parničnih troškova, dok je tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 25. studenog 2025. podnio zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka i to troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu 52,69 EUR. Sukladno odredbi članka 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) obveza plaćanja pristojbe, ako tim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, stoga kako u konkretnoj pravnoj stvari postupak nije pravomoćno okončan, navedena obveza za tuženika nije nastala, stoga o tome sud nije odlučivao, nego će o istome sud donijeti odluku po pravomoćnosti ove odluke.

18. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, [adresa]

2. Tuženik Strabag d.o.o. po prokuristu VP