Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1344/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari protiv tužitelja GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. srpnja 2025. broj P-1533/2025-9, dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. srpnja 2025. broj P-1533/2025-9.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 229,29 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 133,71 EUR od 30. kolovoza 2006. do isplate i na iznos od 95,58 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 269,91 EUR sa zateznom kamatom od 17. srpnja 2025. do isplate, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za isplatu iznosa od 133,71 EUR i 95,58 EUR koji su isplaćeni tuženici na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz toč. 6.1. i toč. 11.1. Ugovora o kreditu broj 919937 koji je sklopljen između tužitelja i pravne prednice tuženice Volksbank d.d. sa zateznom kamatom od dana plaćanja, a odnose se na plaćenu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - jesu li navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene (ništetne) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova novčanih iznosa koji su plaćeni temeljem tih odredaba, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je u Ugovoru o kreditu broj 919937 koji je sklopljen 29. kolovoza 2006. između tužitelja i pravne prednice tuženice (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) ugovoreno u toč. 6.1. pravo tuženice na naplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te pod toč. 11.1. pravo tuženice na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit koji je bio vezan uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu radi kupnje automobila za osobne potrebe koji mu je trebao radi prijevoza do mjesta rada, da mu je ta vrsta kredita ponuđena iz razloga što "svi uzimaju takve kredite" pri čemu ga nitko od zaposlenika banke nije informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredaba, pa tako niti o obvezi plaćanja tzv. ulazne i izlazne naknade, a niti je bio u mogućnosti pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba

- da sud prihvaća vjerodostojnim iskaz tužitelja u kojem navodi da nije bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama i da mu iste nisu bile pojašnjene, a da je sklapanju pravnog posla s prednicom tuženice pristupio s potpunim povjerenjem jer mu je ta vrsta kredita preporučena kao najpovoljnija, da tuženica nije dokazala da se pregovaralo o spornim odredbama i da je informirala tužitelja o opravdanosti, strukturi i načinu obračuna naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, a što znači da tuženica nije postupala u dobroj vjeri

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pregovaralo jer to tuženica nije dokazala i da te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom i primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu novčanih iznosa koji su plaćeni temeljem ništetnih odredaba od 133,71 EUR i 95,58 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja primjenom čl. 1115. ZOO.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, a posebice iz razloga što ne sadrži sve elemente iz čl. 338. ZPP i što nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno što sud nije naveo razloge koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze provodio i kako ih je ocijenio, te je svoju odluku propustio pravilno obrazložiti jer se obrazloženje svodi na ono što je konstatirano pod toč. 12. obrazloženja. Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je ugovorena u toč. 11.1. Ugovora o kreditu ističe da je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i nije protivna prisilnim propisima, da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke da bi bila nepoštena, odnosno - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz obrazloženja presude se može zaključiti da sud smatra da sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru o kreditu ukazuje na nepostojanje pojedinačnih pregovora, a da isto samo po sebi uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača što nije u skladu s odredbama ZZP/03. Osim toga sud je propustio utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o "prosječnom potrošaču" u smislu ZZP i praksi Suda Europske unije koji je u svojoj praksi uveo standard "prosječnog potrošača" kao dobro obaviještene, razumno pažljive i oprezne osobe i da se samo toj osobi može pružiti potrošačka zaštita. Sve navedeno odnosi se i na razloge osporavanja ocjene nepoštenosti toč. 6.1. Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pri čemu smatra da je tužitelj bio dužan dokazati da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo u smislu čl. 219. ZPP i da tužitelj isto nije dokazao cijeneći da je na istu okolnost predložio svoje saslušanje i uvid u Ugovor o kreditu. Radi svega navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje, te primjenu materijalnog prava, posebice vezano uz ocjenu prigovora zastare.

7. Ispitujući presudu u odluci o glavnoj stvari po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP u vezi čl. 467. st. 1. ZPP s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, te jasno i određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP s obzirom da obrazloženje presude sadrži sve ono što treba sadržavati prema citiranoj zakonskoj odredbi, a kako se radi o sporu male vrijednosti to nije dopušteno presudu pobijati radi relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, međutim, kako tuženica navedenu bitnu povredu dovodi u vezi s povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP to ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda niti u smislu povezanosti s odredbom koja propisuje što mora sadržavati obrazloženje sudske odluke.

8. Na utvrđeno činjenično stanje koje ne može biti predmetom pobijanja u sporu male vrijednosti prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornim odredbama nije pregovaralo, s time da je tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala personalne dokaze, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 81. st. 4. ZZP/03) i da je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila prednica tuženice i da na sadržaj ugovornih odredaba nije mogao utjecati, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva za kredit i za prijevremenu otplatu kredita (tzv. ulaznu i izlaznu naknadu), tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetne odredbe nisu bile predmetom pregovaranja, niti su mu iste pojašnjene, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornim odredbama nije pregovaralo.

10. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

11. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

12. Prvostupanjski sud je isto tako utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) iz toč. 6.1. Ugovora o kreditu što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade, pa kako se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa, a kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha to je pravilno istu ocijenio ništetnom (čl. 87. st. 1. ZZP/03), utvrdivši isto kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. Pravilno je i daljnje utvrđenje prvostupanjskog suda da niti toč. 11.1. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pregovaranja pa tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja, pa se i po ocjeni ovoga suda radi o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica, njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (koji su objektivno nastali), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

15. S obzirom da tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Uopćene tvrdnje tuženice da se prijevremenom otplatom kredita narušava likvidnost i kamatonosna struktura bilance tuženice, u situaciji kada navedene tvrdnje tuženica činjenično ne dovodi ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne za zaključak da iste dokazuju da je tuženici nastala šteta.

15.1. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. ZOO na koji se pozivala tuženica tijekom postupka, a koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. ZOO i čl. 64. st. 1. ZZP/03 pa se ne može govoriti o pravu tuženice na ugovorenu naknadu štete po tom osnovu.

16. Tuženica je tvrdila u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnim, razumljivim i lako uočljivim odredbama radi čega njihovu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

17. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 133,71 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita te iznosu od 95,58 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčane iznose temeljem ništetnih odredaba i koje je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ih je stekla.

18. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena/ustanovljena ništetnost, cijeneći da je u ovom postupku ustanovljena ništetnost (kao prethodno pitanje). Rok zastare ne može teći od pravomoćnosti sudskih odluka iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača jer u tom postupku ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, odnosno postupanje banaka u vezi naplate tih naknada nije bilo predmetom utvrđivanja.

19. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

20. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

21. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka samo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. i III. izreke.

22. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženice je odbijen primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun