REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj Povrv-563/2025-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika TM, DM, UM, BM, CM, RM, EM, ČM, ŽM, NM, ĐM, IM, GM, JM, OM, LM, FM, ŠM, ĆM, KM i M&M Commerce d.o.o. kao suvlasnika stambene zgrade u [adresa], 18a, sve zastupa upravitelj K-INDEX d.o.o. Zagreb, Medveščak 23/I, OIB 03334333643, a njega zastupa punomoćnica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja Tokić d.d. Sesvete, Ulica 144. brigade Hrvatske vojske 1a, OIB 74867487620, kojeg zastupa punomoćnik Željko Jutriša, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i drugo, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 7. siječnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Bože Miletića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1517/2019 od 27. ožujka 2019. i odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I Odbacuju se protutužba u dijelu u kojem protutužbeni zahtjev glasi:
„Poništava se Odluka suvlasnika zgrade [adresa], 18a od 1. rujna 2016. kojom se pričuva povećava na iznos od 4,5 kn/m za prodane prostore i 0,45 kn/m za neprodane stanove.“
II Odbacuje se protutužba u dijelu u kojem podredni protutužbeni zahtjev glasi: „Utvrđuje se ništetnim Odluka suvlasnika zgrade [adresa], 18a od 1. rujna 2016. kojom se pričuva povećava na iznos od 4,5 kn/m za prodane prostore i 0,45 kn/m za neprodane stanove.“
III Obustavlja se parnični postupak u odnosu na protutužbu u dijelu u kojem protutužbeni zahtjev glasi:
„Utvrđuje se zajednička pričuva suvlasnika zgrade [adresa], 18a u visini od 0,27 eura/m[2] neto korisne površine počev od 1. prosinca 2019. pa sve dok za to postoje razlozi.“
IV U odnosu na dio protužbenog zahtjeva iz točke III ovog rješenja postupak će se nakon pravomoćnosti ovog rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred ovim sudom.
V Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova postupka.
VI Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Na prijedlog tužitelja-protutuženika kao ovrhovoditelja od 27. ožujka 2019. javni bilježnik Božo Miletić iz Zagreba je istog dana donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-1517/2019 kojim je tuženiku-protutužitelju kao ovršeniku, tada s tvrtkom Tokić, d.o.o., naloženo da tužiteljima isplati iznos od 12.432,00 kn odnosno 1.650,01 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i nastali trošak u iznosu od 1.793,50 kn odnosno 238,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate i predvidivi trošak u iznosu od 1.033,00 kn odnosno 137,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama od pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate. Protiv tog rješenja o ovrsi tuženik-protutužitelj je pravovremeno podnio prigovor pa je ovaj sud rješenjem poslovni broj Povrv-1700/2019 od 31. svibnja 2019. stavio rješenje o ovrsi izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha dok je u odnosu na dio u kojem je naloženo plaćanje nastavljen parnični postupak kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
2. Tuženik u prigovoru osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Dodaje da ovršni prijedlog ne sadrži adrese i OIB [osobni identifikacijski broj]e tužitelja, a vjerodostojna isprava nema podatke o nekretnini na koju se odnosi pričuva tj. nema predmeta i vrste obveze pa nije vjerodostojna isprava u smislu čl. 31 st. 2 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje: OZ). Ističe da je sve utužene račune osporio i vratio tužiteljima jer su protivni odredbama Zakona o vlasništvu (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje: ZV). Naime, tuženik tvrdi da je većinski suvlasnik obračunao pričuvu u povećanom iznosu od 4,50 kn samo na prodane stanove i poslovne prostore dok na neprodane stanove i poslovne prostore pričuva iznosi 0,45 kn tj. 10 puta manje čemu se tuženik protivio. Ističe da je takvo obračunavanje zajedničke pričuve protivno čl. 90 ZV-a i da ide u korist samo najvećem suvlasniku koji nije uspio prodati sve prostore. Predlaže da sud odbaci ovršni prijedlog tj. tužbu i potražuje naknadu troška postupka.
3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu tužitelji u podnesku od 21. studenog 2019. navode da prema čl. 39 st. 4 OZ-a u tužbi ne trebaju biti navedene adrese i OIB svih suvlasnika te da je dovoljna adresa i OIB upravitelja. Ističu da su navodi tuženika o nedostacima financijske kartice neosnovani jer je ona izvadak iz poslovnih knjiga koji je u čl. 31 st. 1 OZ-a definiran kao vjerodostojna isprava i kao takav je podoban za donošenje rješenja o ovrsi. Dodaju da se podaci o zgradi i prostoru na koji se odnosi pojedini iznos nalaze pod stavkom broj računa i da je na temelju te oznake moguće identificirati nekretninu na koju se odnosi pričuva. U konkretnom slučaju pričuva se odnosi na tuženikov poslovni prostor površine 115,11 m[2] koji je upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao E-56, izgrađeno na k. č. br. [katastarska čestica], u naravi stambena zgrada u [adresa], 18a. Budući da prema međuvlasničkom ugovoru i ugovoru o upravljanju zajednička pričuva iznosi 4,50 kn/m[2] odnosno 0,60 eura, za tuženikov poslovni prostor to ukupno iznosi 518,00 kn odnosno 68,75 eura. U odnosu na tuženikove navode da postoji razlika u pričuvi između prodanih i neprodanih stanova ističu da to nije od utjecaja na ovaj spor, nego da pojedini suvlasnik može prema čl. 88 ZV-a tražiti od suda da smanji pričuvu koju je odredila većina i dodaju da je prema čl. 89 st. 3 ZV-a dozvoljeno odstupanje od pravila da suvlasnici u snošenju zajedničke pričuve sudjeluju sukladno svojim suvlasničkim dijelovima. Navode da je predmet ovog postupka održivost platnog naloga, a ne zakonitost međuvlasničkog ugovora te dodaju da je tuženik dužan plaćati zajedničku pričuvu u skladu s međuvlasničkim ugovorom sve dok je on na snazi.
4. U podnesku od 26. studenog 2019. tuženik Tokić d.d. je podnio protutužbu. U njoj navodi da je tuženik dužan plaćati pričuvu u iznosu od 4,50 kn/m[2] , a suvlasnik M&M Commerce d.o.o. koji je vlasnik neprodanih prostora za njih plaća pričuvu od 0,45 kn/m[2] što je protivno zakonu. Budući da tražbina tužitelja proizlazi iz pravne osnove koja je protivna zakonu koji ima jaču pravnu snagu od međuvlasničkog ugovora, smatra da je nije dužan podmirivati sve dok sud iznos zajedničke pričuve ne svede na pravičnu mjeru. Svojim protutužbenim zahtjevom tuženik traži da se poništi odluka suvlasnika zgrade [adresa], 18a od 1. rujna 2016. kojom se pričuva povećava na iznos od 4,5 kn/m[2] za prodane prostore i 0,45 kn/m[2] za neprodane prostore, da se utvrdi zajednička pričuva suvlasnika ove zgrade u visini od 2,00 kn/m[2] neto korisne površine od 1. prosinca 2019. dok za to postoje razlozi i potražuje naknadu parničnog troška, a na ročištu od 21. siječnja 2020. postavio je i podredni protutužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim odluka suvlasnika zgrade [adresa], 18a od 1. rujna 2016. kojom se pričuva povećava na iznos od 4,50 kn/m[2] za prodane prostore i 0,45 kn/m za neprodane prostore.
5. U odgovoru na protutužbu tužitelji-protutuženici navode da je odluka suvlasnika zgrade od 1. rujna 2016. zakonita jer ju je potpisao suvlasnik koji ima većinu suvlasničkih udjela u zgradi, smatraju da protutužba nije dovoljno određena, osporavaju osnovanost tog tužbenog zahtjeva i aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka. Također smatraju da protutužbeni zahtjevi nisu u vezi s tužbenim zahtjevom i da o odlučivanju o protutužbenom zahtjevu ne ovisi odluka o tužbenom zahtjevu. Ističu da čak i kad bi sud usvojio tuženikov zahtjev za poništenje odluke suvlasnika, to ne bi imalo nikakvog učinka na obvezu tuženika da podmiri utuženo potraživanje jer poništaj djeluje ex nunc. Tvrde i da je datum 1. prosinca 2019. od kojeg tuženik traži da se utvrdi plaćanje pričuve u iznosu od 2,00 kn/m[2] proizvoljan, a i sam iznos je manji od zakonom propisane minimalne pričuve iz čl. 380 st. 2 ZV-a koja bi iznosila 2,70 kn/m[2] . Predlažu da sud odbaci protutužbeni zahtjev, usvoji tužbeni zahtjev i potražuju naknadu parničnog troška.
6. Sud je u ovom predmetu 31. ožujka 2022. donio presudu i rješenje poslovni broj Povrv-1700/2019-19 kojom je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbacio protutužbeni zahtjev. Povodom žalbe tuženika- protutužitelja Županijski sud u Šibeniku je rješenjem poslovni broj Gž-513/2022-3 od 7. srpnja 2025. ukinuo presudu i rješenje ovog suda i vratio je predmet na ponovni postupak.
7. Sud je pročitao sve isprave u spisu i to: financijsku karticu otvorenih stavki prostora (str. 4), izvatke iz sudskog registra (str. 6-7), izvadak iz zemljišne knjige (str. 24), međuvlasnički ugovor s prilogom II (str. 25-37), ugovor o upravljanju zgradom [adresa], 18a u [adresa] (str. 38-41), odluku suvlasnika od 1. rujna 2016. (str. 55-6), prijedlog godišnjeg programa upravljanja od 1. rujna 2016. (str. 57- 58), godišnji program upravljanja za 2019. (str. 63).
8. Sud nije pribavio podatke o tome koliko je pričuve uplatio suvlasnik M&M Commerce d.o.o. jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u sporu, a financijsko vještačenje i pribavljanje podataka o tome koliko su ostali suvlasnici platili za zajedničku pričuvu u utuženom razdoblju nije provedeno jer je tuženik te dokaze predložio tek u fazi glavne rasprave s tim da nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 299 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) da bi se ti dokazi mogli prihvatiti.
9. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, osnovanost protutužbenog zahtjeva te aktivna i pasivna legitimacija u odnosu na protutužbeni zahtjev.
10. Predmet ovog postupka je naplata pričuve. Prema čl. 90 ZV-a zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, a namijenjena je za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova. Protutužbeni zahtjev je usmjeren na osporavanje utvrđenog iznosa pričuve pa je prema ocjeni suda protutužbeni zahtjev u vezi s tužbenim zahtjevom te je protutužba u ovom predmetu podnesena u skladu s čl. 189 st. 1 ZPP-a. Kako je prema protutužbenom zahtjevu tužitelj suvlasnik koji osporava iznos zajedničke pričuve, a tuženici su ostali suvlasnici te iste nekretnine tj. obuhvaćene su sve osobe na koje se odnosi zajednička pričuva, neosnovani su prigovor o nedostatku aktivne legitimacije u odnosu na Tokić d.d. i prigovor promašene pasivne legitimacije ostalih suvlasnika.
11. U ovršnom prijedlogu tj. tužbi doista nisu navedeni OIB [osobni identifikacijski broj]i i adrese tužitelja, no to prema čl. 39 st. 4 OZ-a nije ni potrebno jer su ovrhovoditelji tj. tužitelji suvlasnici zgrade, a radi se o tražbini koja se naplaćuje u korist sredstava zajedničke pričuve tako da je za urednost tužbe dovoljno što je naveden OIB i adresa upravitelja zgrade K-Index d.o.o. Prema čl. 31 st. 2 OZ-a vjerodostojna isprava je podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Uvidom u financijsku karticu otvorenih stavki prostora (str. 4) utvrđeno je da je u njoj naveden vjerovnik tj. upravitelj kao zastupnik suvlasnika, dužnik tj. tuženik s ranijom tvrtkom Tokić, d.o.o. i iznos i vrijeme ispunjenja novčane obveze. U njoj nisu navedeni predmet i vrsta novčane obveze jer nigdje nije navedeno da se radi o potraživanju zajedničke pričuve niti je navedeno na koju bi se nekretninu to potraživanje odnosilo. Tvrdnja tužitelja da je prema broju računa moguće utvrditi na što se odnosi utuženo potraživanje ne znači da ovaj izvadak iz poslovnih knjiga predstavlja vjerodostojnu ispravu na temelju koje je prema čl. 31 st. 1 i 2 OZ-a moguće donijeti rješenje o ovrsi. Međutim, kako je rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha u ovom predmetu stavljeno van snage i da se u ovom parničnom predmetu raspravlja o osnovanosti potraživanja tužitelja, ti formalni nedostaci izvatka iz poslovnih knjiga nemaju utjecaja u samoj parnici jer se potraživanje tužitelja ne može temeljiti samo na ovoj jednostranoj ispravi.
12. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za suvlasnički udio 56, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 24) utvrđeno je da je tuženik Tokić d.d. suvlasnik nekretnine koju čini k. č. br. [katastarska čestica] u naravi stambeno poslovna zgrada br. 18 i 18-a u [adresa] i dvorište u [adresa][2] i da njegov suvlasnički dio predstavlja 363/10000 dijela, etažno vlasništvo (E-56), a čini ga poslovni prostor oznake PP3 u prizemlju neto korisne površine 115,11 m[2] koji se sastoji od poslovnog prostora, dva predprostora, dva WC-a i terase, vanjsko parkirno mjesto VP5 u dvorištu neto korisne površine 4,95 m[2] , vanjsko parkirno mjesto VP6 u dvorištu neto korisne površine 3,58 m , vanjsko parkirno mjesto VP7 u dvorištu neto korisne površine 3,58 m[2] , vanjsko parkirno mjesto VP8 u dvorištu neto korisne površine 3,58 m[2] , vanjsko parkirno mjesto VP9 u dvorištu neto korisne površine 4,16 m[2] i spremište SP3 u podrumu I razina neto korisne površine 14,86 m[2] , sveukupne površine 149,82 m . Kao suvlasnik nekretnine tuženik Tokić d.d. je prema čl. 380 st. 1 ZV-a dužan uplaćivati sredstva zajedničke pričuve.
13. Tužitelji od tuženika potražuju pričuvu u iznosu od 518,00 kn mjesečno pa kako je ukupna površina njegovog poslovnog prostora 115,11 m[2] iz toga proizlazi da je tuženiku doprinos za zajedničku pričuvu obračunat prema cijeni od 4,50 kn/m[2] .
14. Iz priloga II međuvlasničkog ugovora (str. 25-33) proizlazi da zajednička pričuva iznosi 4,50 kn/m[2] , a prema čl. 9 međuvlasničkog ugovora od 30. prosinca 2016. (str. 34-37) taj se iznos primjenjuje na stambene i poslovne prostore dok upotreba koeficijenta od 0,10 za prostor prije prve prodaje znači da pričuva za te neprodane prostore iznosi 0,45 kn/m[2] . U odluci suvlasnika koja je stupila na snagu 1. rujna 2016. (str. 55, 56), odnosno prije donošenja ovog međuvlasničkog ugovora, utvrđena je cijena pričuve od 4,50 kn/m[2] za prodane nekretnine i njihove dijelove i 0,45 kn/m[2] za neprodane nekretnine i njihove dijelove. S obzirom na to da se utuženo potraživanje prema financijskoj kartici otvorenih stavki prostora od 20. veljače 2019. (str. 4) odnosi na razdoblje od siječnja 2017. do prosinca 2018., tada se doprinos za zajedničku pričuvu naplaćivao prema odluci sadržanoj u međuvlasničkom ugovoru i njegovom prilogu II, a ne prema odluci suvlasnika koja se primjenjuje od 1. rujna 2016.
15. Prema čl. 89 st. 2 ZV-a doprinose za zajedničku pričuvu snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno, a prema čl. 89 st. 3 ZV-a suvlasnici mogu odrediti drukčiji ključ raspodjele doprinosa zajedničkoj pričuvi i to suglasnom odlukom svih suvlasnika u pisanom obliku. U konkretnom slučaju iznos doprinosa za zajedničku pričuvu određen je ovisno o tome je li prostor prodan ili ne pa se radi o izuzetku jer suvlasnici nekretnine ne snose doprinose za zajedničku pričuvu razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima i tada prema čl. 89 st. 3 ZV-a takva odluka treba biti donesena u pisanom obliku i mora biti suglasna odluka svih suvlasnika. Uvidom u odluku (str. 55, 56) i prilog II međuvlasničkog ugovora (str. 25-33) sud je utvrdio da sporna odluka o doprinosu za zajedničku pričuvu nije donesena suglasnom odlukom svih suvlasnika. Štoviše, utvrđeno je da osim tuženika tu odluku i prilog II nije potpisao nijedan drugi suvlasnik osim M&M Commerce d.o.o. koji je većinski suvlasnik predmetne nekretnine. Iz navedenog proizlazi da odluka o doprinosima za zajedničku pričuvu sadržana u međuvlasničkom ugovoru i njegovom prilogu II prema kojoj iznos doprinosa pojedinog suvlasnika ovisi o tome je li prostor prodan ili ne nije donesena u skladu s čl. 89 st. 3 ZV-a pa nije zakonita i prema njoj se ne može naplaćivati doprinos za zajedničku pričuvu od pojedinog suvlasnika pa tako ni od tuženika.
16. Slijedom navedenog, kako je doprinos za zajedničku pričuvu koji se potražuje od tuženika u utuženom razdoblju obračunat na temelju nezakonito donesene odluke sadržane u međuvlasničkom ugovoru, tužitelji ne mogu od tuženika potraživati utuženi iznos pa je sud u točki I izreke ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.
17. Tuženik svojim protutužbenim zahtjevom traži poništaj, a podredno utvrđenje ništetnosti Odluke suvlasnika objekta u [adresa] i 18a prema kojoj bi pričuva iznosila 4,50 m[2] za prodane nekretnine i njihove dijelove te 0,45 m[2] za neprodane nekretnine i njihove dijelove u kojoj je navedeno da stupa na snagu 1. rujna 2016. Budući da je ova odluka donesena prije međuvlasničkog ugovora od 30. prosinca 2016. i da je iznos zajedničke pričuve čije plaćanje tužitelji potražuju u ovom predmetu određen odredbama tog međuvlasničkog ugovora, a ne ovom odlukom, tuženik u ovom sporu nema pravnog interesa za poništaj odluke od 1. rujna 2016. odnosno za utvrđenje da bi ta odluka bila ništetna. Tuženik pogotovo nema pravni interes za pobijanje odluke na temelju koje se u ovom sporu ne utvrđuje iznos doprinosa za pričuvu kad je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu utvrdio da on nije osnovan jer je odluka o iznosu tog doprinosa sadržana u međuvlasničkom ugovoru i njegovom prilogu II nezakonita. Sud je stoga odbacio protutužbu u dijelu u kojem se traži poništaj odluke suvlasnika od 1. rujna 2016., odnosno podredno utvrđenja njene ništetnosti zbog nedostatka pravnog interesa u točkama I i II izreke rješenja.
18. Tuženik svojim protutužbenim zahtjevom traži i da sud utvrdi da zajednička pričuva suvlasnika predmetne nekretnine iznosi 2,00 kn/m[2] odnosno 0,27 eura/m neto korisne površine počevši od 1. prosinca 2019. pa sve dok za to postoje razlozi. Odluka o visini doprinosa za zajedničku pričuvu je jedan od poslova koji se tiču redovitog upravljanja stvarju u suvlasništvu pa ako nije moguće postići većinu glasova računajući po suvlasničkim dijelovima, tada svaki od suvlasnika prema čl. 40 st. 3 ZV-a može tražiti od suda da donese odluku o visini doprinosa za zajedničku pričuvu jer je za održavanje stvari, konkretno nekretnine, nužno da to bude određeno. Prema čl. 40 st. 5 ZV-a sud o tome odlučuje o izvanparničnom postupku jer u ovom predmetu nema spora o tome tko su suvlasnici i kolika je veličina njihovih suvlasničkih dijelova. S obzirom na to da se o visini doprinosa za zajedničku pričuvu odlučuje u izvanparničnom postupku, sud je u skladu s čl. 19 st. 1 ZPP-a u točki III izreke rješenja obustavio ovaj postupak u odnosu na taj zahtjev, a postupak će su u odnosu na njega nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka nakon pravomoćnosti tog rješenja.
20. Tuženik je uspio u sporu samim time što je odbijen tužbeni zahtjev, neovisno o tome što je njegova protutužba dijelom odbačena, a dijelom je o njoj potrebno odlučiti prema pravilima izvanparničnog postupka. Sud je stoga u skladu s čl. 154 st. 1 ZPP-a odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
21. Iako tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka jer je uspio u sporu, sud je odbio njegov zahtjev za naknadu troška postupka. Naime, prema čl. 164 st. 1 ZPP-a sud o naknadi troškova odlučuje na određen zahtjev stranke bez raspravljanja, a stranka je prema čl. 164 st. 2 ZPP-a dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Tuženik je u troškovniku predanom na ročištu 25. studenog 2025., kojim ukupno potražuje naknadu troška u iznosu od 1.187,50 eura, zatražio nagradu za zastupanje na dva ročišta u iznosu od ukupno 400,00 eura i za sastav dva obrazložena podneska ukupno 400,00 eura. Budući da u odnosu na ove radnje tuženik nije naveo datume kad se pojedino ročište održalo ni datume kad su ti podnesci predani, prema ocjeni suda njegov zahtjev za naknadu troška u tom dijelu nije određen u smislu čl. 164 st. 2 ZPP-a. Zatražena nagrada za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2019. nije priznata jer tog dana nije održano ročište u ovom predmetu u kojem je tužba podnesena tek u ožujku 2019. Nije mu priznata ni nagrada za pristup na ročište 14. veljače 2020. jer tog dana u ovom predmetu nije održano i nije bilo ni zakazano ročište.
U Sesvetama 7. siječnja 2026.
Sutkinja
Martina Ivanković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
1. odvjetnica Maja Buhin na 59/19
2. odvjetnik Željko Jutriša
