REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1116/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Lidiji Klašnja-Petrović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, od 16. rujna 2025., poslovni broj: P-578/2024-7, 7. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, od 16. rujna 2025., poslovni broj: P-578/2024-7.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti, koji je podnio tuženik UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsko rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjski sud svoju odluku temelji na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP) i na Direktivi vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. i da pobijana odluka nije pravilna i zakonita jer sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje (ne)poštenosti ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka, u kojem će sud provoditi dokaze na te okolnosti. Poziva se na odluke Županijskih sudova i na odluku Suda Europske Unije u predmetu C-472/11, u kojoj je istaknuto da nacionali sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranka pa da je ovakvim postupanjem prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a., zatim se poziva na odredbu članka 98. ZZP-a i članka 81. stavka 4. ZZP-a te ističe da je prvostupanjski sud samo paušalno ustanovio da je odredba kojom se ugovora mjesna nadležnost nepoštena.

2.2. Osim navedenog tuženik navodi, da sve i da se iz bilo kojeg razloga smatra da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog ugovora nepoštena, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti i da bi opet za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Zagrebu i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a te da se prvostupanjski sud nije ni osvrnuo na podredne navode tuženika pa rješenje suda u tom smislu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ujedno navodi da se udaljenost prebivališta tužitelja od nadležnog suda u Zagrebu ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i jer tužitelj u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta.

2.3. U odnosu na činjenicu da prvostupanjski sud svoju mjesnu nadležnost temelji i na odredbi članka 19.1 stavka 1. Zakona potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK) prema kojoj bi potrošač mogao pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, tuženik navodi da se ZPK uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos jer je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a sam propisuje u odredbi članka 29. da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona te da se odredba članka 19.1. ZPK-a odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti i primjenjuje se isključivo na sporove koji su obuhvaćeni u glavi IV.B ZPK-a jer je nesporno da tuženik ima odobrenje za pružanje usluga pri potrošačkom kreditiranju.

2.4. Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska odluka sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zbog čega nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žabi ukazuje, a nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP-a jer je prvostupanjski sud u odnosu na mjesnu nadležnost omogućio tuženiku iznošenje svih relevantnih činjenica, kao i odlučnih činjenica koje bi ukazivale na to da sporna ugovorna odredba nije nepoštena, odnosno da su stranke o istoj pregovarale, a osim toga tuženik na okolnosti predmetnog prigovora nije predložio dokaze koje bi prvostupanjski sud trebao provesti. Prvostupanjski sud nije počinio ni druge bitne povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a, u svezi s člankom 381. istog zakonskog propisa. U postupku je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Prvostupanjski sud odbija prigovor mjesne nenadležnosti uz obrazloženje da je nesporno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu te da je odredbom članka 81. ZZP/03 (odredba članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 79/07 i 125/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o operativnom leasingu broj: 21301/08 od 12. veljače 2008.), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud se u obrazloženju odluke poziva i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojoj se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula, koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i prema kojoj opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer odredba članka 17.11 Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu nije bilo posebno pregovarana i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe pa ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi isti, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, bio primoran snositi dodatne troškove, što se ne odnosi jednako i na tuženika pa da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

7. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da odredba o ugovorenoj nadležnosti (članak 17.11. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, da se radi o odredbi, kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koju je formulirao tuženik, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj i da kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, zbog zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnut troškovima i dodatnom ulaganju vremena, a uvažavajući udaljenost prebivališta tužitelja do mjesta nadležnosti ugovorenog suda (220 km u jednom smjeru).

8. U konkretnom slučaju stranke su člankom 17.11. Ugovora o operativnom leasingu broj 21301/08 od 12. veljače 2008., za slučaj spora, ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovarano, jer tuženik na ove okolnosti nije niti predložio dokaze, a ta odredba, i prema ocjeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer bi s obzirom na njegovo prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebao putovati na Općinski građanski sud u Zagrebu u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja i ugovorenog suda, bio izvrgnut financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se ugovorena odredba jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga se u smislu članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07; dalje ZZP/07), radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva).

9. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

10. Ujedno sudska nadležnost prosuđuje se s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu. Odredba članka 19.l stavka 1. ZID ZPK/15, koja je na snazi od 30. rujna 2015., procesna je odredba koja određuje sudsku nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i ta odredba se mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj nadležnosti, bez obzira na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Dakle, u vrijeme podnošenja tužbe na snazi je odredba koja određuje sudsku nadležnost u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu pa stoga primjena članka 29. stavka 1. ZID ZPK/15, koja određuje da se ZID ZPK/15 ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona, dovodi do pretjeranog formalizma i protivna je odlukama Suda Europske unije i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., prema kojima potrošač kao slabija ugovorna strana mora biti zaštićen pravilima o nadležnosti. Pri tome su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se odredba članka 19.1. ZPK-a odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti i primjenjuje se isključivo na sporove koji su obuhvaćeni u glavi IV.b ZPK-a, s obzirom da se prema definiciji iz članka 19.l, ista odnosi na sve sporove koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu.

11. U odnosu na navode tuženika istaknute uz prigovor mjesne nenadležnosti da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelji podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je iskoristio svoje pravo da se o tome izjasni, kao i mogućnost isticanja prigovora mjesne nenadležnosti da se tuženik pri isticanju prigovora mjesne nenadležnosti pozvao samo na sudsku praksu i nije predložio dokaze u odnosu na istaknuti prigovor pa tako niti saslušanje tužitelja, kao niti osobnog bankara.

12. Kako se u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o sudskoj nadležnosti i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 102. stavku 1. tog Zakona i kako se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba članka 19.l stavka 1. ZID ZPK/15, valjalo je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

13. Tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

Slavonski Brod, 7. siječnja 2026.

Sutkinja

Lidija Klašnja-Petrović