Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2915/2019-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZA iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupane po punomoćnicima Matteu Cattonaru i Nikoli Kardumu, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetnici Dori Hanžeković Žuža i drugi iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 201,19 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 20. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice ZA i zamjenice punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5101986752 od 19.07.2004. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, i to sljedeća odredba:

točka 8

„Kamatna stopa je promjenjiva...“ „Kamata se obračunava primjenom direktne metode“

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ZA koji glasi: "2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici preplaćeni iznos s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, u iznosu od 1.515,83 HRK / 201,19 € sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je €opska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznose od:

- na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.01.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.02.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.03.2007. pa do isplate

na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.05.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.08.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,05 HRK / 0,01 € s kamatom tekućom od 01.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 10,79 HRK / 1,43 € s kamatom tekućom od 01.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,74 HRK / 1,43 € s kamatom tekućom od 01.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,69 HRK / 1,42 € s kamatom tekućom od 01.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,69 HRK / 1,42 € s kamatom tekućom od 01.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,64 HRK / 1,41 € s kamatom tekućom od 01.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,64 HRK / 1,41 € s kamatom tekućom od 01.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,59 HRK / 1,41 € s kamatom tekućom od 01.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,50 HRK / 1,39 € s kamatom tekućom od 01.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,50 HRK / 1,39 € s kamatom tekućom od 01.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,45 HRK / 1,39 € s kamatom tekućom od 01.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 10,40 HRK / 1,38 € s kamatom tekućom od 01.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,40 HRK / 1,38 € s kamatom tekućom od 01.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,35 HRK / 1,37 € s kamatom tekućom od 01.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,26 HRK / 1,36 € s kamatom tekućom od 01.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,21 HRK / 1,36 € s kamatom tekućom od 01.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 68,04 HRK / 9,03 € s kamatom tekućom od 01.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,75 HRK / 8,99 € s kamatom tekućom od 01.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,46 HRK / 8,95 € s kamatom tekućom od 01.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 67,17 HRK / 8,91 € s kamatom tekućom od 01.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 66,93 HRK / 8,88 € s kamatom tekućom od 01.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 66,59 HRK / 8,54 € s kamatom tekućom od 01.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 66,35 HRK / 8,81 € s kamatom tekućom od 01.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 66,01 HRK / 8,76 € s kamatom tekućom od 01.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 65,72 HRK / 8,72 € s kamatom tekućom od 01.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 65,39 HRK / 8,68 € s kamatom tekućom od 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 65,10 HRK / 8,64 € s kamatom tekućom od 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,76 HRK / 8,60 € s kamatom tekućom od 01.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,47 HRK / 8,56 € s kamatom tekućom od 01.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,18 HRK / 8,52 € s kamatom tekućom od 01.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 63,85 HRK / 8,47 € s kamatom tekućom od 01.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 63,56 HRK / 8,44 € s kamatom tekućom od 01.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 63,22 HRK / 8,39 € s kamatom tekućom od 01.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 62,84 HRK / 8,34 € s kamatom tekućom od 01.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 25,81 HRK / 3,43 € s kamatom tekućom od 01.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 25,62 HRK / 3,40 € s kamatom tekućom od 01.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,52 HRK / 3,39 s kamatom tekućom od 01.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,38 HRK / 3,37 € s kamatom tekućom od 01.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,18 HRK / 3,34 € s kamatom tekućom od 01.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 25,04 HRK / 3,32 € s kamatom tekućom od 01.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 24,89 HRK / 3,30 € s kamatom tekućom od 01.06.2011. pa do isplate

u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se, sukladno čl. 29. ZOO-a, za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

III. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužiteljice ZA koja tvrdi da je kao korisnica kredita, s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. zaključila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607-5101986752 na iznos od 53.340,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. važeće na dan puštanja kredita u tečaj te uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, time da je na dan sklapanja ugovora bila ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje. Navedena tvrdnja po prosudbi tužiteljice ZA bi trebala biti nesporna, a podredno predlaže se uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. Nadalje tužiteljica ZA ističe da odredbama čl. 8. predmetnog ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa kao promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom kreditora, ovdje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., te je kao takva ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima te je ona oštećena za preplaćeni iznos kamata u visini koja će biti utvrđena i precizirana nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za računovodstvo I financije. Potom tužiteljica ZA ukazuje da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da je, između ostalih i tužena banka, u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. godine. Osim toga, Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. revizijskom odlukom Rev-2245/17 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora. Pored već predloženih dokaza tužiteljica ZA predlaže uvid u: a) sudske odluke P-1401/2012, Pž-7129/13-4, Revt- 249/14-2, U-III- 2521/2105, Rev-2245/17, Rev-2868/2018, C-154/15, C-307/15 i C-308/15, b) pregled prometa po kreditu koji sadrži knjigovodstvene kartice kredita (specifikaciju uplata), c) početni otplatni plan, d) obavijesti o promjenama po kreditu i promjenama kamatnih stopa i e) otplatni plan. Također se predlaže vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije. Slijedom iznijetog, tužiteljica ZA predlaže da naslovni sud, po provedenom postupku, donese sljedeću presudu: „1. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak, odnosno ništetna je odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5101986752 od 19.07.2004. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, i to sljedeća odredba: točka 8 „Kamatna stopa je promjenjiva...“ „Kamata se obračunava primjenom direktne metode“ „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“ 2. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici, s osnove preplaćene kamatne stope, iznos od 5.100,00 kn (slovima: pet tisuća i sto kuna), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja će kamata biti precizirana za pojedina razdoblja s početkom tijeka na pojedine iznose nakon provedenog vještačenja po vještaku za računovodstvo i financije, u roku od 15 dana. 3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se, sukladno čl. 29. ZOO-a, za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 13. svibnja 2020. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice ZA i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica ZA i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 9. veljače 2016. godine sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže da se izvrši uvid u a) Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. , b) prihvat konverzije i c) obračun konverzije. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice ZA koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice ZA je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe se dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka

– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - Z) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: a) Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; b) Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice ZA i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice ZA kao potrošača i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovca; c) Tužiteljica ZA kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i d) Tužiteljica ZA je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnica kredita u EUR-ima, koja se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jasno je da tužiteljica ZA nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužiteljica ZA uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužiteljica ZA osporavala provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice ZA, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice ZA i naloži tužiteljici ZA da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice ZA tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužiteljice ZA u zastari. Na zahtjev tužiteljice ZA za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica ZA vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice ZA u zastari. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) on bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da je on to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. posebno napominje da je tužiteljici ZA kamatna stopa već 01.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, dana 01.05.2011. godine snižena je na 5,35%, a zatim je 01.10.2011. godine kamatna stopa ponovno snižena i to na 5,00% te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U dokaz navedenog predlaže se uvid u: a) pregled prometa po partiji kredita, b) obavijest o promjeni kamatne stope od 03.05.2011., c) obavijest o promjeni kamatne stope od 06.10.2011. i d) obavijest o kreditu od 15.01.2014. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužiteljici ZA, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljici ZA kamatna stopa već 01.05.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje ističe kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije nepošteno. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. isto tako ističe kako je tužiteljici ZA pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u: a) citiranu Metodologiju i b) obavijest o usklađivanju kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je on tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao

1 0

definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je on i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužiteljica ZA nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. posebno ističe da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. već je kroz ZPK tužiteljici ZA pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. 2) ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužiteljici ZA, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Ova tvrdnja je po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nesporna, a podredno se predlaže uvid u : a) pregled prometa po kreditu koji prileži spisu i b) HNB-ova objava o prosječnoj ponderiranoj stopi od 9. prosinca 2013. (NN 149/13). Naglašava se da uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužiteljice ZA, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica ZA osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužiteljica ZA se odrekla uživati blagodat odredbe čl 11. st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice ZA, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da deklaratorna zaštita koju traži tužiteljica ZA u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije te tuženik Erste&Steiermärkische

1 1

bank d.d. se poziva na Prof. dr. sc. SA: “Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, zbornik “Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse“, Zagreb, 2014. godina. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Naglašava se da u pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (TA, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava da bi na strani tužiteljice ZA nastupila šteta, kao i da bi on ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljice ZA. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljica ZA se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu ZA nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d., već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak tužiteljica ZA želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen

1 2

odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu ZA o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužiteljica ZA imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice ZA dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužiteljice ZA nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Na kraju svoga odgovora na tužbu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ZA kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljici ZA budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita), pa bi, stoga, tužiteljica ZA bila dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.05.2011. godine pa nadalje, jer je je tužiteljici ZA kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužiteljici ZA, koja iznosi CHF 1.176,94 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 7.405,31 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužiteljice ZA. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Ukoliko bi tužiteljica ZA osporavala visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnosti i sa zadatkom: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice ZA podredno odbije tužbene zahtjeve tužiteljice ZA kao neosnovane te naloži tužiteljici ZA da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. (list sudskog spisa od broja 35 do 38),

1 3

Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. (list sudskog spisa od broja 20 do 28) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. od 6. ožujka 2021. (list sudskog spisa od broja 409 do 430). Na ročištu dana 20. studenog 2025. u svojstvu stranke saslušana je tužiteljica ZA (list sudskog spisa broj 24 i 625).

4. Saslušana na ročištu dana 20. studenog 2025. tužiteljica ZA je učinila nespornim da je sa službenikom banke zaključila ugovor o kreditu dana 19.07.2004. uz promjenjiv kamatnu topu te valutnu klauzulu CHF. Kredit joj je trebao za kupnju stana u [adresa] gdje i danas stanuje. Prema tvrdnjama tužiteljice ZA taj stan je korišten isključivo za njezino osobno stanovanje te nije nikad korišten za iznajmljivanje ili neke poslovne svrhe. Sam ugovor o kreditu koji je predmet ove parnice napisala je sama banka i ona je to mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Što se tiče promjenjive kamatne stope o tome nisu uopće niti razgovarali. Na temelju čega je banka kasnije mijenjala kamatnu stopu tužiteljica ZA tvrdi da joj je potpuno nejasno. Da li je dobivala neke obavijesti kada dolazi do promjene kamatne stope tužiteljica ZA tvrdi da se više ne sjeća ali i ukoliko je i dobivala neke obavijesti ona na to nije mogla niti na koji način utjecati. Nadlaje tužiteljica ZA tvrdi da je bila i kod bilježnika radi solmenizacije ugovora o kreditu ali niti sam bilježnik joj nije ništa objašnjavao u svezi promjenjive kamatne stope. Budući je kasnije naglo porastao tečaj CHF u odnosu na HRK dobila je na kućnu adresu materijale od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. radi eventualne konverzije. Nadalje tužiteljica ZA je učinila nespornim da je zaključila Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. kojim je napravljena konverzija pa su joj se u budućnosti rate nešto smanjile. U svezi valutne klauzule u tijeku je jedna druga parnica kod ovoga suda te je donesena nepravomoćna presuda u njezinu korist pod poslovnim brojem P-442/2021 od 16. siječnja 2025. ali je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uložio žalbu tako da ista još nije pravomoćna. Nadalje tužiteljica ZA je iskazala da ne zna zbog čega je odabrala baš tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ali pretpostavlja da je dobila neku sugestiju od svojih prijatelja ili poznanika. Kada je razgovarala sa službenicom tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. njoj je ona odmah ponudila kredit uz promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu CHF uz obrazloženje da je to najpovoljnije na tržištu tako da o nekim drugim opcijama nisu niti razgovarali. Na kraju svoga iskaza tužiteljica ZA je iskazala da ona nije imala razloga ne vjerovati službenici banke. Nije čak niti pročitala ugovor o kreditu kojeg je potpisala uključujući i aneks tom ugovoru.

5. U svom nalazu i mišljenju od 6. ožujka 2021. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio: a) izračunati iznos više plaćene kamate kao razliku između stvarnih uplata kamate i kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu, odnosno razliku između kamate koja je plaćena po kamatnim stopama koje je banka svojevoljno određivala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, b) izračunati novčani iznos izražen u CHF i HRK po mjesecima kao razliku između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.06.2011. godine do

1 4

30.09.2015. godine i c) utvrditi da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. konstatira da ZA (ovdje: tužiteljica) zaključila je u svojstvu korisnice kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 19.07.2004. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5101986752 (list 35-40, 341-346 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 53.340,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj, 2) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, 3) U čl. 7. ugovoren je način vraćanja kredita u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog anuiteta je 435,55 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke i 4) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku sklapanja ugovora iznosi 05,49% godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita u valutu EUR. Dana 09.02.2016. godine zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101986752 sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR koji je solemniziran od Javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz RIjeke pod posl.br. OV- 987/16 dana 09.02.2016. godine (list 23-30 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1( U čl. 2.2. ugovoreno je da se mijenja partija kredita u 5114119914., 2) U čl. 3.1. ugovoren je izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan podmirenja, 3) U čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije, 4) U čl. 4.1. usuglašeno je da korisnik kredita izjavljuje da duguje banci kreditoru: a) 0,01 CHF dospjele glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, b) 0,00 CHF dospjele ugovorne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, c) 0,00 CHF dospjele zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja i d) nedospjele glavnice kredita iznos 18.029,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 5) U čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznose 12.691,34 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 6) U čl. 5.3. ugovoreno je da je na dan zaključenja ovog Aneksa utvrđen više uplaćen iznos (preplata) od 7.328,09 HRK čije korištenje se regulira Sporazumom iz čl. 7, te da su sve uplate od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa i 7) U čl. 7.2. usuglašeno je da se dio više uplaćenog iznosa iz čl. 5.3. koji ne prelazi 50% iznosa budućih anuiteta u

1 5

EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve promjene u prijelaznom razdoblju koristi za podmirenje 50% budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. ističe da temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan za kredit od 24.09.2019. godine (list 215-219, 362-366 spisa) i dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5101986752 na dan 30.09.2015. godine (list 163-170, 389-396 spisa) ona je utvrdila da je kredit isplaćen dana 26.07.2004. godine u iznosu od 53.340,00 CHF. Temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5101986752 na dan 30.09.2015. godine (list 163-170, 389-396 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila da je na dan isplate kredita primijenjen srednji tečaj tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji je iznosio 1 CHF = 4,815 HRK. Prikaz tečajne liste tuženika br. 142 s primjenom od 24. do 26. 07. 2004. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Naime, s obzirom da je 26.07.2004. godine bio ponedjeljak primjenjivala se zadnja utvrđena lista s primjenom od subote, 24.07.2004. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan za kredit od 24.09.2019. godine (list 215-219, 362-366 spisa) u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine. Osnovni elementi početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 53.340,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa iz ugovora= 5,49% p.a. i c) Početni tečaj = srednji tečaj tuženika isplate kredita = 1 CHF = 4,8150 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu - promjeni kamatne stope (list 194-213, 324-340 spisa) i dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5101986752 za razdoblje od 21.07.2004. godine do 29.09.2015. godine (list 367-384 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. višekratno vršio izmjene kamatnih stopa i iznose anuiteta po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF i mjesečnih anuiteta s datumom njihove primjene za razdoblje od isplate kredita do 30.09.2015. godine (obračuna konverzije kredita). prema tvrdnjama angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih obroka u izračunu ona je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5101986752 za razdoblje od 21.07.2004. godine do 29.09.2015. godine (list 367-384 spisa) i Pregled prometa po partiji kredita 5114119914 za razdoblje od 01.09.2015. do 08.09.2019. godine (list 356-361 spisa). Nadalje uvid u tečajeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan svake pojedina uplate ona je utvrdio uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Uvid u sve uplate uzete u obzir pri izračunu konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila temeljem dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5101986752 na dan 30.09.2015. godine (list 163-170, 389-396 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5101986752 za razdoblje od 21.07.2004. godine do 29.09.2015. godine (list 367-384 spisa) i Pregled prometa po partiji kredita 5114119914 za razdoblje od 01.09.2015. do 08.09.2019. godine (list 356-361 spisa). Naglašava se da izračun se odnosi na razdoblje određeno zadatkom vještaku, a tijek

1 6

poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom. U svezi metodologije izračuna u odnosu na zadatak vještačenja, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. tvrdi da je utvrdila iznos preplaćene kamate kao razliku između iznosa kamate koja je stvarno plaćena i iznosa kamate koja bi bila plaćena primjenom ugovorene redovne kamatne stope. S obzirom da je predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom utvrđena je više plaćena kamata u valuti CHF. Kunska protuvrijednost više plaćene kamate obračunata je po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan isplate kredita. Za izračun Ad b) iznos manje plaćene kamate angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. objašnjava da je to utvrdila kao razliku između iznosa kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu i kamate koja je stvarno plaćena. S obzirom da je predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom utvrđena je manje plaćena kamata u valuti CHF. Kunska protuvrijednost više plaćene kamate obračunata je po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan isplate kredita. Obračunom razlike kamate u kunskoj protuvrijednosti po početnom tečaju kredita eliminira se utjecaj promjene tečaja s osnova valutne klauzule, te na taj način utvrđena razlika kamata predstavlja novčanu razliku isključivo po osnovi promjenjive kamatne stope. Naime, promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između plaćenog anuiteta u CHF obračunatog po tečaju na dan plaćanja i plaćenog anuiteta u CHF obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Ad a) Izračun iznosa više plaćene kamate kao razlike između stvarnih uplata kamate i kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu, odnosno razliku između kamate koja je plaćena po kamatnim stopama koje je banka svojevoljno određivala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala u Tabeli br. 4. Ad b) Izračun novčanog iznosa izraženog u CHF i HRK po mjesecima kao razliku između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.06.2011. godine do 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Ad c) Izračun utvrđenja da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) , te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6 i Tabeli br. planu Ad a) Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. utvrdila iznos više plaćene kamate kao razlike između stvarnih uplata kamate i kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu, odnosno razliku između kamate koja je plaćena po kamatnim stopama koje je banka svojevoljno određivala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u ukupnom

1 7

iznosu od 314,80 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 1.515,83 HRK. Pojedinačni preplaćeni iznosi više plaćene kamate specificirani su u stupcu 16 Tabele br. 4. Ad b) Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. utvrdila novčani iznos kao razliku između kamata koje bi tužiteljica ZA platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.06.2011. godine do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 1.176,95 CHF, odnosno 5.667,04 HRK. Pojedinačni iznosi manje plaćene kamate specificirani su u valuti CHF u stupcu 15, te u valuti HRK u stupcu 16 Tabele br. 5. Ad c) U odnosu na zadatak da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je dala pregled plaćenih obveza po kreditu s osnova kamate i glavnice u Tabeli br. 6, te rekapitulaciju izračuna konverzije u Tabeli br. 7, a temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5101986752 na dan 30.09.2015. godine (list 163-170, 389-396 spisa) i svog izračuna. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljičine kunske uplate iz razdoblja do 30.09.2015. godine po realiziranoj otplati CHF kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja valute CHF u odnosu na HRK u iznosu od 311.275,46 HRK u koji iznos je uključena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno 308.713,49 HRK bez iznosa obračunate i naplaćene naknade, samo s osnova kamate i glavnice. Izračun konverzije nije vršen uzimajući u obzir valutu kredit CHF-EUR, već HRK-EUR, odnosno sve tužiteljičine kunske uplate suprotstavljane su simulaciji otplate kredita u valuti EUR na način kao da je tužiteljica ZA od dana isplate kredita imala obvezu po EUR kreditu sa svim promjenama kamatne stope i tečaja EUR-HRK po kreditu u EUR. U odnosu na zadatak utvrđenja da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama članka 19. c, jer je konverzija provedena na način da je: 1) na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju na dan isplate kredita, primijenjen tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u u kunama s valutnom klauzulom u EUR (na dan 26.07.2004. godine srednji tečaj tuženika je iznosio 1 EUR=7,377 HRK) 2) umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijenjena je kamatna koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (6,45% p.a.), 3) početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijenjen je novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2., i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih

1 8

stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (simulirana otplata EUR kredita u Izračunu konverzije), 4) su svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoreni u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, bez obračuna zatezne kamate, 5) ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se: – ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. 6) iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđen je na dan 30. rujna 2015. godine kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR 7). učinak konverzije utvrđen kao razlika: – stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja (1 CHF=6,39 HRK) iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. je utvrdila: Ad a) iznos više plaćene kamate kao razlike između stvarnih uplata kamate i kamate koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu, odnosno razliku između kamate koja je plaćena po kamatnim stopama koje je banka svojevoljno određivala u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 314,80 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 1.515,83 HRK. Pojedinačni preplaćeni iznosi više plaćene kamate specificirani su u stupcu 16 Tabele br. 4. Ad b) novčani iznos kao razlika

1 9

između kamata koje bi tužiteljica platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01.06.2011. godine do 30.09.2015. godine ukupno iznosi 1.176,95 CHF, odnosno 5.667,04 HRK. Pojedinačni iznosi manje plaćene kamate specificirani su u valuti CHF u stupcu 15, te u valuti HRK u stupcu 16 Tabele br. 5. Ad c) Prilikom izračuna konverzije u izračunu su uzete u obzir sve tužiteljičine kunske uplate vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama i tečaj kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita do konverzije 30.09.2015. godine, a koje su vršene u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika/HNB-a na dan plaćanja po stvarno realiziranom otplatnom planu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Izvršene uplate u kunama uračunavane su u simuliranu otplatu kredita denoniminiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR s primjenjivanim tečajem HRK/EUR na dan izvršenog plaćanja. Dakle, pri izračunu konverzije nije uzeta u obzir valuta CHF-EUR, već HRK-EUR. Konverzija kredita je provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Nitko od stranaka nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. kojeg je u cijelosti prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Svojim podneskom od 7. svibnja 2021. između ostaloga sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ZAA dipl. oec. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je specificirao svoj prigovor radi prijeboja. Također i tužiteljica ZA je svojim podneskom od 19. studenog 2025. izvršila konačno preciziranje svoga tužbenog zahtjeva.

7. Na ročištu dana 20. studenog 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 20. studenog 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnik tužiteljica ZA je predložilo usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice ZA u cijelosti dok zamjenica punomoćnika tuženika S & Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice ZA je djelomično osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 /

2 0

51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i EA kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetna točka 8. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. prema kome tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Također prema tvrdnjama tužiteljice ZA nije sporno da je zaključen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. ali ona takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećena pa se potražuju preplate s osnova ništetne promijene kamatne stope koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenjao tj. radi se o stjecanju bez pravne osnove. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove odnosno opreza radi ukoliko sud smatra drugačije istaknut je procesni prigovor radi prijeboja.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne

2 1

stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu

2 2

korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužiteljice ZA. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužiteljica ZA nije mogla pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. budući joj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužiteljicu ZA iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i

2 3

pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužiteljice ZA i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužiteljica ZA bila u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sama tužiteljica ZA.

15. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19.

2 4

srpnja 2004. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice ZA koja tvrdi da je dobivenim kreditom riješila svoje stambeno pitanje.

16. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban

2 5

nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

17. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

18. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19.

2 6

srpnja 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Između stranaka nije sporno da je zaključen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužiteljica ZA ističe da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužiteljica ZA kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužiteljica ZA kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njezinoj prosudbi mora jojbiti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije omogućila tužiteljici ZA da bude doveden u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo. U ovoj parnici se potražuje preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dok u parnici koja se je između istih stranaka vodila kod ovoga suda pod poslovnim brojem P-442/2021 tužiteljica ZA tvrdi da

2 7

joj je u istovjetnom sporu nepravomoćno dosuđena pretplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

20. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. prestao je postojati pa tužiteljica ZA kao korisnica kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. Tim Aneksom broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice ZA koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice ZA je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu

2 8

upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužiteljica ZA i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da je ništetna odredba točka 8. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5101986752 od 19. srpnja 2004. (gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci samga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.). Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

21. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju

2 9

svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu

3 0

promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

22. Točna je da bi za tužiteljicu ZA bilo povoljnije da nije prihvatila ponudu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da sklopi Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 510986752 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i ZA od 9. veljače 2016. Međutim tužiteljica ZA nije bila dužna sklopiti taj aneks ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bila je u potpunosti informirana kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

23. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu

3 1

imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio T, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od

3 2

21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

24. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkama II.

25. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice E i F, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede

3 3

za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

U Rijeci 7. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice ZA i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.