REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-1071/2024-73
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Tihomira Volića & Nataše Ružička & Tee Cabadaj Cafuta, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku Odvjetničkog društva Lovrić Novokmet Smrček d.o.o. [adresa], sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 24. studenog 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 07. siječnja 2026. godine,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se preinaka tužbe tužitelja, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva u vezi preplate po osnovi tečajnih razlika, ali i u vezi razlike glavnice obračunate konverzijom kredita, te promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva tužitelja u vezi potraživanja zatezne kamate na pojedine konačno istaknute novčane tražbine u ukupnom iznosu od 2.029,24 Eura, 7.145,25 Eura i 11.262,10 Eura, prema podnesku tužitelja od 09. listopada 2025. godine.
II. Odbacuje se tuženikov uvjetni prigovor radi prebijanja, istaknut na zadnjoj glavnoj raspravi održanoj dana 24. studenog 2025. godine u vezi tuženikove tražbine u ukupnom iznosu od 1.180,68 Eura, kao nedopušten i kao nepravovremeno podnesen.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
" I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.029,24 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava : na iznos od 14,45 EUR počev od dana 14.9.2007 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 15.10.2007 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 14.11.2007 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 20.12.2007 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 29.1.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.2.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 6.3.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 8.4.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 30.5.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.7.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.8.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.9.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.10.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.11.2008 pa do isplate
na iznos od 14,45 EUR počev od dana 1.12.2008 pa do isplate
na iznos od 31,05 EUR počev od dana 1.1.2009 pa do isplate
na iznos od 31,05 EUR počev od dana 1.2.2009 pa do isplate
na iznos od 31,05 EUR počev od dana 1.3.2009 pa do isplate
na iznos od 31,05 EUR počev od dana 1.4.2009 pa do isplate
na iznos od 31,05 EUR počev od dana 1.5.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.6.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.7.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.8.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.9.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 20.10.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 19.11.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.12.2009 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.1.2010 pa do isplate
na iznos od 51,80 EUR počev od dana 1.2.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 1.3.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 9.4.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 12.5.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 2.6.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 5.7.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 26.8.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 21.9.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 4.10.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 8.11.2010 pa do isplate
na iznos od 37,22 EUR počev od dana 23.12.2010 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 13.1.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 15.2.2011 pa do isplate
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 9.3.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 10.4.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 15.5.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 14.6.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 13.7.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 3.8.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 1.9.2011 pa do isplate
na iznos od 30,80 EUR počev od dana 24.10.2011 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 7.11.2011 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.12.2011 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.1.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.2.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.3.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 12.4.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 12.5.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.7.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 18.7.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.8.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 12.9.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 15.10.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.11.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.12.2012 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.1.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.2.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.3.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.4.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.5.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.6.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.7.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.8.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.9.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 1.10.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.11.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.12.2013 pa do isplate
na iznos od 18,92 EUR počev od dana 2.1.2014 pa do isplate
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 7.145,25 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava : na iznos od 0,06 EUR počev od dana 26.9.2005 pa do isplate
na iznos od 8,67 EUR počev od dana 1.11.2008 pa do isplate
na iznos od 11,92 EUR počev od dana 1.1.2009 pa do isplate
na iznos od 15,51 EUR počev od dana 1.2.2009 pa do isplate
na iznos od 17,34 EUR počev od dana 1.3.2009 pa do isplate
na iznos od 13,15 EUR počev od dana 1.4.2009 pa do isplate
na iznos od 12,17 EUR počev od dana 1.5.2009 pa do isplate
na iznos od 5,81 EUR počev od dana 1.6.2009 pa do isplate
na iznos od 2,01 EUR počev od dana 1.8.2009 pa do isplate
na iznos od 6,06 EUR počev od dana 1.9.2009 pa do isplate
na iznos od 5,48 EUR počev od dana 19.11.2009 pa do isplate
na iznos od 7,00 EUR počev od dana 1.12.2009 pa do isplate
na iznos od 12,80 EUR počev od dana 1.1.2010 pa do isplate
na iznos od 18,71 EUR počev od dana 1.2.2010 pa do isplate
na iznos od 16,56 EUR počev od dana 1.3.2010 pa do isplate
na iznos od 25,19 EUR počev od dana 9.4.2010 pa do isplate
na iznos od 32,26 EUR počev od dana 12.5.2010 pa do isplate
na iznos od 29,33 EUR počev od dana 2.6.2010 pa do isplate
na iznos od 53,88 EUR počev od dana 5.7.2010 pa do isplate
na iznos od 69,64 EUR počev od dana 26.8.2010 pa do isplate
na iznos od 65,08 EUR počev od dana 21.9.2010 pa do isplate
na iznos od 56,03 EUR počev od dana 4.10.2010 pa do isplate
na iznos od 55,77 EUR počev od dana 8.11.2010 pa do isplate
na iznos od 96,09 EUR počev od dana 23.12.2010 pa do isplate
na iznos od 90,52 EUR počev od dana 13.1.2011 pa do isplate
na iznos od 74,92 EUR počev od dana 15.2.2011 pa do isplate
na iznos od 78,48 EUR počev od dana 9.3.2011 pa do isplate
na iznos od 70,43 EUR počev od dana 10.4.2011 pa do isplate
na iznos od 89,53 EUR počev od dana 15.5.2011 pa do isplate
na iznos od 116,77 EUR počev od dana 14.6.2011 pa do isplate
na iznos od 135,44 EUR počev od dana 13.7.2011 pa do isplate
na iznos od 165,18 EUR počev od dana 3.8.2011 pa do isplate
na iznos od 137,69 EUR počev od dana 1.9.2011 pa do isplate
na iznos od 110,66 EUR počev od dana 24.10.2011 pa do isplate
na iznos od 111,62 EUR počev od dana 7.11.2011 pa do isplate
na iznos od 110,20 EUR počev od dana 1.12.2011 pa do isplate
na iznos od 117,52 EUR počev od dana 1.1.2012 pa do isplate
na iznos od 124,30 EUR počev od dana 1.2.2012 pa do isplate
na iznos od 124,52 EUR počev od dana 1.3.2012 pa do isplate
na iznos od 119,06 EUR počev od dana 12.4.2012 pa do isplate
na iznos od 120,65 EUR počev od dana 12.5.2012 pa do isplate
na iznos od 122,16 EUR počev od dana 2.7.2012 pa do isplate
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
na iznos od 119,09 EUR počev od dana 18.7.2012 pa do isplate
na iznos od 121,81 EUR počev od dana 1.8.2012 pa do isplate
na iznos od 113,29 EUR počev od dana 12.9.2012 pa do isplate
na iznos od 117,17 EUR počev od dana 15.10.2012 pa do isplate
na iznos od 119,92 EUR počev od dana 1.11.2012 pa do isplate
na iznos od 122,42 EUR počev od dana 1.12.2012 pa do isplate
na iznos od 121,52 EUR počev od dana 1.1.2013 pa do isplate
na iznos od 112,20 EUR počev od dana 1.2.2013 pa do isplate
na iznos od 118,49 EUR počev od dana 1.3.2013 pa do isplate
na iznos od 120,79 EUR počev od dana 2.4.2013 pa do isplate
na iznos od 117,35 EUR počev od dana 2.5.2013 pa do isplate
na iznos od 108,99 EUR počev od dana 1.6.2013 pa do isplate
na iznos od 104,40 EUR počev od dana 1.7.2013 pa do isplate
na iznos od 108,40 EUR počev od dana 1.8.2013 pa do isplate
na iznos od 112,18 EUR počev od dana 2.9.2013 pa do isplate
na iznos od 119,67 EUR počev od dana 1.10.2013 pa do isplate
na iznos od 115,21 EUR počev od dana 2.11.2013 pa do isplate
na iznos od 117,82 EUR počev od dana 2.12.2013 pa do isplate
na iznos od 118,84 EUR počev od dana 2.1.2014 pa do isplate
na iznos od 108,54 EUR počev od dana 4.2.2014 pa do isplate
na iznos od 111,29 EUR počev od dana 1.3.2014 pa do isplate
na iznos od 110,02 EUR počev od dana 1.4.2014 pa do isplate
na iznos od 106,90 EUR počev od dana 2.5.2014 pa do isplate
na iznos od 106,35 EUR počev od dana 2.6.2014 pa do isplate
na iznos od 106,38 EUR počev od dana 1.7.2014 pa do isplate
na iznos od 110,03 EUR počev od dana 1.8.2014 pa do isplate
na iznos od 114,31 EUR počev od dana 1.9.2014 pa do isplate
na iznos od 113,43 EUR počev od dana 1.10.2014 pa do isplate
na iznos od 115,31 EUR počev od dana 3.11.2014 pa do isplate
na iznos od 118,54 EUR počev od dana 1.12.2014 pa do isplate
na iznos od 116,90 EUR počev od dana 2.1.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 2.2.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 2.3.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 1.4.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 5.5.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 1.6.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 1.7.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 1.8.2015 pa do isplate
na iznos od 117,69 EUR počev od dana 1.9.2015 pa do isplate
sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po s topi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 11.262,10 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 962,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.401,10 Eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 07. siječnja 2026. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.”
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
II. Tužitelj SŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] je dužan tuženiku Addiko bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 3.875,00 Eura, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika u vezi naknade parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 3.875,00 Eura, do zatraženog iznosa od 8.125,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 4.250,00 Eura.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podneskom od 20. ožujka 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 5140030242-69700008819/2005, zaključenog dana 12. travnja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek – pravnog prednika tuženika, koji je bio kreditor tužitelja.
2. U historijatu tužbe je istakao da mu je navedeni kreditor, sukladno Ugovoru, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 90.000,00 CHF, sve u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek, na dan korištenja kredita. Tim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 240 mjeseci (20 godina), a u trenutku podnošenja ove tužbe je kredit bio otplaćen u cijelosti.
3. Međutim, tužitelj je naveo kako je za trajanja otplate kredita po Ugovoru, kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužitelja, a sve to sukladno čl. 4. Ugovora, koja glasi „promjenjivost kamatne stope“, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među ostalim bankama, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici u razdoblju od 10. rujna 203. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ta drugostupanjska presuda VTS je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine.
4. Tužitelj je naveo da je Ugovor, osim sa promjenjivom kamatnom stopom, zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF), te da je odlukom VTS od 14. lipnja 2018. godine, donesenoj u predmetu broj Pž-6632/17, utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Također, tužitelj napominje da je o ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao Ustavni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju U-I-3685/15 i dr., a temeljem navedenih tumačenja je donesena i navedena odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
5. Osim što je u tužbi citirao neke dijelove odluke USRH, na koju se pozvao, tužitelj je istakao i što je to propisano čl. 502. c. ZPP, naglasivši da slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 79/07, 125/07, 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07). Potom je tužitelj istakao da je sa pravnim prednikom tuženika sklopio Aneks Ugovoru u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, napomenuvši da tužitelj nije provedbom konverzije, obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.
6. U tom smislu tužitelj je istakao da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule, vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, te ta činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnome, matematički rezultat preplate bio u bitnome drukčiji. Po tužitelju je posljedica koju na ovaj predmet imaju utvrđenja iz navedenih pravomoćnih odluka VTS u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenja ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest da se u konkretnom slučaju treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).
7. Tužitelj je sačinio okvirni izračun za potrebe ove parnice, te je utvrdio da tužitelj nije u postupku konverzije uopće obeštećen niti za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa, niti za više plaćene iznose, zbog primjene navedene valu tne klauzule, te smatra da mu je tuženik do 30. rujna 2015. godine, ostao dužan sa tih osnova iznos od 23.213,89 kuna sa naslova preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope, ali i 43.102,78 kuna, sa naslova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule. Također, tužitelj smatra da mu je tuženik s osnova razlike glavnice ostao dužan isplatiti iznos od 33.426,72 kuna (navodeći da je nakon provedene konverzije kredita glavnica u valuti Eura izražena u kunskoj protuvrijednosti, koju je utvrdio tuženik, bila veća od one glavnice koja bi na dan 30. rujna 2015. godine, bila da se na kredit u valuti CHF nisu primjenjivale ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), te tvrdi da je u postupku konverzije tužitelju neosnovano, zbog svega navedenog, utvrđen manjak u iznosu od 7.352,38 kuna, koji mu je tuženik također dužan vratiti jer je za taj iznos tuženik tužitelju, po mišljenju tužitelja, neosnovano povećao obvezu.
8. Shodno tome, tužitelj u smislu navedene pravomoćne presude, predlaže da se tuženika sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO, obveže da vrati i isplati tužitelju sve što je primio na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora, odnosno predlaže da se tuženika obveže na isplatu iznosa od 29.213,89 kuna sa zateznom kamatom (kako je to navedeno na listu 3-4 spisa), iznosa od 40.779,10 kuna (koja svota se odnosi na zbroj potraživanja po osnovi razlike glavnice i manjka utvrđenog konverzijom kredita – 33.426,72 + 7.352,28 = 40.779,10) sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. godine, ali i iznosa od 43.102,78 kuna, sa zateznom kamatom (kako je to navedeno na listu 4- 5 spisa), kao i da tužitelju tuženik nadoknadi parnične troškove.
9. Podneskom od 01. rujna 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, u najkraćim crtama na način da je osporio sve razloge zbog kojih
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
je tuženik pobijao tuženi zahtjev tužitelja, a podneskom od 09. listopada 2025. godine, tužitelj je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, uskladio visinu svog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka, na način da je predložio svojim konačnim novčanim zahtjevom da se tuženika obveže da isplati tužitelju slijedeće iznose:
- 2.029,24 Eura, sa zateznom kamatom na sve specificirane mjesečne iznose preplate,
- 7.145,25 Eura, sa zateznom kamatom na sve specificirane mjesečne iznose preplate,
- 11.262,10 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine,
- 962,50 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, ali i da mu nadoknadi parnične troškove.
10. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tuženika iz više razloga. Naime, tuženik smatra da je zbog sklopljenog Aneksa, neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. U tom smislu, tuženik tvrdi da je konverzija izvršena sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle u smislu Zakona koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja lex specijalis u odnosu na odredbe ZOO i ZZP, pa kako je tužitelj pristao na konverziju kredita, stranke su ugovorile Aneksom, promjenu sadržaja Ugovora na način da se „ima“ smatrati (riječ „ima“ ili „imati“, bez obzira tumači li se gramatički ili logički, treba tumačiti u sasvim drugačijem kontekstu i sa drugačijim značenjem od onoga za što ju odvjetnik tuženika koristi u ovom slučaju, a za što je sasvim logična i gramatički primjenjivija riječ u hrvatskom jeziku „treba“, dakle tuženik je namjeravao istaći da se „treba smatrati“ – opaska suca), da su u trenutku sklapanja Ugovora, sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u Eurima, ali i da se treba smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora umjesto početno ugovorene kamatne stope kakva je bila ugovorena Ugovorom s valutnom klauzulom u CHF, ugovorili kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja na dan sklapanja Ugovora, uvažavajući njezine naknadne izmjene.
11. Po tuženiku je pravna posljedica sklapanja Aneksa, da su prestale postojati odredbe Ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (ovdje se odvjetnik tuženika ponovo zabunio u pisanju jer je očito namjeravao napisati „prednika tuženika“ – opaska suca), odnosno valutna klauzula u CHF, te se po tuženiku opet „ima“ smatrati da nikada nisu niti postojale te odredbe jer su zamijenjene odredbama Aneksa s učinkom ex tunc. Tuženik, na temelju navedenog, tvrdi i zaključuje, da sud i kada bi htio pristupiti ocijeni ništetnosti odredaba Ugovora, po tuženiku to ne bi mogao učiniti, zbog činjenice da sporne odredbe više ne postoje, pa se po tuženiku opet "ima" smatrati da nisu nikada niti postojale. Taj stav tuženik opravdava pozivajući se na sudsku praksu Županijskog suda u Varaždinu i to broj Gž-1057-18 od 06. prosinca 2018. godine, ali i na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1792/15 od 29. rujna 2016. godine (kao da je baš ta sudska praksa navedenog drugostupanjskog i prvostupanjskog suda, nešto jako bitna ili izuzetno važna za donošenje predmetne odluke – opaska suca).
12. Kako je tuženik odgovor na tužbu sročio, ni manje ni više, nego na 39 stranica formata A4, a ovaj sud u ovom dijelu obrazloženja ove odluke, ne nalazi svrhu da detaljno opisuje baš sve tvrdnje ili citate, odnosno navode tuženika bilo o tome što po
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
tuženiku Aneks predstavlja ili o tome što to proizlazi iz odredaba ZIDZPK/15, ali i neke druge navode tuženika, valjalo se fokusirati samo na bitne razloge zbog kojih je tuženik osporio tužbeni zahtjev, a to su slijedeće tvrdnje:
- tužbeni zahtjev tužitelja treba biti odbijen jer se temelji na odredbama Ugovora, za koje se u pravnom prometu smatra da ne postoje i da nisu nikada postojale,
- tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je tuženik već nadoknadio (odvjetnik tuženika opet omaškom u pisanju, sasvim nepotrebno, poistovjećuje tuženika sa tuženikovim pravnim prednikom – opaska suca), sukladno obvezi propisanoj Zakonom o potrošačkom kreditiranju (kada bi ta ideja tuženika da tužitelj nema što potraživati temeljem ništetnih odredaba Ugovora, doista bila točna, a ne besmislena, onda bi sudska praksa u Republici Hrvatskoj bila potpuno jednosmjerna i svi tužbeni zahtjevi bi se u ovakvim pravno istovrsnim parnicama, odbijali kao neosnovani, a daleko je od toga da je u tom smislu sudska praksa jednosmjerna – opaska suca),
- konverzijom kredita je utvrđen manjak od 7.352,38 kuna, a što znači da tužitelj niti prije sklapanja Aneksa nije redovito ispunjavao svoje obveze iz Ugovora, a sada se pokušava okoristiti činjenicom da su u međuvremenu donesene presude VTS u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava na koje se poziva u tužbi,
- tužbeni zahtjev tužitelja treba biti odbijen jer na to po tuženiku upućuje „jasno izražena intencija zakonodavca pri donošenju ZPK, sudska praksa i pravna teorija,
- novčana tražbina tužitelja je zastarjela (obzirom da je odgovor na tužbu pisan tijekom 2019. godine, te da je već do tada jasno evoluiralo pravno stajalište da se ne radi o zastarjelom novčanom potraživanju oštećenih potrošača, kao u slučaju predmetnog tužitelja, te da je upravo takva sudska praksa bila jednosmjerna, tijekom daljnjih godina sudovanja, pa sve do danas u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci“ ili „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“, očito se taj prigovor tuženika iznosi u ovom slučaju, eto tek tako, da se nađe jer su ga iznosile potpuno neosnovano baš sve banke u ovakvim pravno istovrsnim predmetima – opaska suca),
- da odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, te da tuženik nije stekao povećane iznose bez osnove (jasno je da tuženik nije baš ništa stekao temeljem Ugovora, a činjenica što odvjetnik tuženika, potpuno nepotrebno poistovjećuje tuženika i tuženikove pravne prednike, se ponavlja u više navrata u odgovoru na tužbu – opaska suca),
- da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presude VTS broj Pž -6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora, uopće nije podložna testu poštenja u smislu čl. 81. ZZP/03 i podredno da ista ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu,
- da nije sporno da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d., koja je sa tužiteljem sklopila Ugovor, no Ugovor je sklopljen prije nego li je došlo do pripajanja Slavonske banke d.d., tuženiku, a ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je tijekom 2005. godine, sklapala Slavonska banka d.d., nisu bile predmet odlučivanja u Parnici Potrošač, već se u toj parnici odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba, pored ostalih banka koje su bile tužene u tom postupku i o potrošačkim ugovorima koje je sklapala tužena banka (dakle, pravni sljednik kreditora u ovom slučaju), pri čemu nisu bile iste ugovorne odredbe koje su sklapali Slavonska banka d.d. i tuženik iz ove parnice, pa se na predmetni Ugovor ne mogu primijeniti „utvrđenja“ iz presuda donesenih u Parnici Potrošač jer se u tim odlukama uopće nije odlučivalo o nepoštenosti odredaba Ugovora (ovaj prigovor tuženika je sud ocijenio osnovanim – opaska suca),
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
- da u vrijeme sklapanja Ugovora, nije niti bio na snazi ZZP/07, već ZZP/03, koji za razliku od kasnijeg zakona nije uopće poznavao takvu vrstu tužbe, niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima, da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice, pa čak i da nije izvršena konverzija kredita, nema mjesta primjeni čl. 118. ZZP/14, odnosno čl. 138. a ZZP/07 i čl. 502.c. ZPP,
- tuženik smatra da je ugovorna odredba iz Ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora a priori valjana (jer je činidba tužitelja bila određena, odnosno odrediva), te da stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja iz čl. 81. ZZP/03, niti mogu biti ništetne odredbe Ugovora,
- tužitelju je bilo protumačeno sve što je trebao znati u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,
- da prednik tuženika nije stekao bez osnove novčani iznos koji tužitelj potražuje u ovom predmetu, već na temelju valjane pravne osnove, odnosno na temelju Ugovora, pa u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove,
- da pored pravne osnove, nije osnovana niti visina istaknutog zahtjeva, a kako je kredit u cijelosti ispunjen, po tuženiku, tužitelj nema pravo isticati da su ništetne odredbe Ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli.
13. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka pojedinim podnescima dorađivao, već iznesene prigovore iz odgovora na tužbu (te je podneskom od 16. siječnja 2025. godine, po prvi put prigovorio da tužitelj nije imao svojstvo potrošača na dan sklapanja Ugovora, a tim podneskom je po prvi put i istakao neodređeni prigovor radi prebijanja), a nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno nakon što je vještak dostavio svoj pisani nalaz i mišljenje, tuženik je u podnesku od 15. listopada 2025. godine, ustvrdio da je vještak propustio navesti tzv. negativne razlike u odnosu na kamatnu stopu u razdobljima u kojima je bila niža od početno ugovorene (netočno, tvrdeći da je već u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike jer takav prigovor nije bio istaknut u odgovoru na tužbu, već je bio istaknut u fazi glavne rasprave, odnosno tek u podnesku od 16. siječnja 2025. godine – opaska suca), pridržavajući sebi nekakvo pravo tek tada, dakle u fazi glavne rasprave, da konkretizira taj prigovor u novčanom smislu, nakon izrade vlastitog matematičkog izračuna. Nakon usmenog saslušanja odgovorne osobe financijskog vještaka, tuženik je na zadnjoj održanoj raspravi, posredstvom odvjetnika, istakao uvjetni prigovor radi prebijanja novčanih tražbina stranka (dakle, samo u slučaju, ukoliko sud udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja), potražujući da se utvrdi novčana tražbina tuženika, prema tužitelju u iznosu od 1.180,68 Eura, po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, ali i po osnovi kamata koje je tužitelj plaćao tijekom otplate kredita, do dana konverzije kredita u valutu Eura, po kamatnoj stopi koja je bila manja od početno ugovorene, sukladno Ugovoru.
14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, sud je saslušao tužitelja, kao i odgovornu osobu financijskog vještaka, Zrinka Ručevića, te je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, ali i u pisani nalaz i mišljenje vještaka od 18. rujna 2025. godine.
15. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
16. Konačni novčani zahtjev tužitelja, koji je bio utemeljen na ništetnim odredbama Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način na koji je ista ugovorena, a imajući pri tome u vidu pravna stajališta iz djelomično pravomoćne presude TSZ broj P-1401/12 od srpnja 2013. godine, te drugostupanjskih odluka VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je ocijenjen neosnovanim.
17. Obzirom da je tužitelj u podnesku od 09. listopada 2025. godine, preinačio tužbu, uskladivši visinu svog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka, a o toj preinaci tužbe, nije bila donesena procesna odluka tijekom postupka, valjalo je uvodno navedenim rješenjem u izreci ove odluke dopustiti takvu preinaku tužbe iz razloga svrsishodnosti u smislu čl. 190. ZPP.
18. O odbacivanju uvjetnog tuženikovog prigovora, radi prebijanja novčanih tražbina stranaka, također je odlučeno uvodno istaknutim rješenjem jer tuženik prije svega u fazi prethodnog postupka nije niti istakao takav određeni u novčanom smislu, prigovora radi prebijanja (a trebao ga je istaći da sud o njemu može meritorno raspravljati), već je određeni novčani uvjetni prigovor radi prebijanja bio istaknut tek na zadnjoj glavnoj raspravi, posredstvom punomoćnika tuženika, u iznosu od 1.180,68 Eura. Osim toga, prigovor radi prebijanja podrazumijeva da stranka (u ovom slučaju tuženik), ne osporava pravnu osnovu tuženog zahtjeva suprotne stranke (tužitelja), pa u tom kontekstu samo predlaže da se utvrdi novčana tražbina tuženika, prema toj suprotnoj stranci (tužitelju u ovom slučaju) i da se međusobna potraživanja stranaka prebiju. Kako je u ovom slučaju, tuženik iz više razloga osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, te je unatoč takvom osporavanju pravne osnove tužbenog zahtjeva, predložio u fazi glavne rasprave da se samo ukoliko sud ipak ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdi tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.180,68 Eura (pri čemu tuženik nije niti artikulirao na konkretan način ili nekakvom izrijekom protutužbenog zahtjeva ili izrijekom prigovora radi prebijanja, da se potom novčane tražbine stranaka prebiju), valjalo je odbaciti taj uvjetni prigovor radi prebijanja, kao nedopušten i nepravovremen, tim više što već postoji sudska praksa po kojoj nije dopušteno isticati uvjetne prigovore radi prebijanja (dakle, čak i da je tuženik u ovom slučaju, pravovremeno – a što inače nije, u fazi prethodnog postupka, istako određeni u novčanom smislu, navedeni uvjetni prigovor radi prebijanja).
19. Međutim, nakon što su donesene u formi uvodnog rješenja, procesne odluke o preinaci tužbe i isticanju konkretnog uvjetnog prigovora tuženika radi prebijanja, tek u fazi glavne rasprave, valjalo je obrazložiti zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
20. Prvenstveno valja naglasiti da je sudska praksa u ovakvim pravno istovrsnim predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura" u kojima na strani tuženika sudjeluju one banke koje se bile tužene i u predmetu TSZ broj P-1401/2012, već duži niz godina, potpuno raznovrsna i to kako na nivou prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, tako i na nivou revizijskog, najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, dakle Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka, odnosno svim sucima koji sude u ovakvim predmetima, ali i baš svim odvjetnicima u Republici Hrvatskoj.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
21. Imajući u vidu baš te činjenice o posve raznovrsnoj sudskoj praksi, ovaj sud je ipak odlučio izvesti sve predložene dokaze po tužitelju, dakle i financijsko vještačenje, kako bi se u slučaju utvrđenja da je u pravnom smislu osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, na nivou bilo kojeg suda, moglo donijeti meritornu odluku i o pravnoj osnovi i o visini tužbenog zahtjeva, premda ovaj sud smatra da je tuženik u ovom slučaju opravdano prigovorio pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva iz razloga koji će sada biti iznesen.
22. Naime, činjenica da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije niti istakao formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnih pojedinih odredaba Ugovora, već da svoju predmetnu novčanu tražbinu temelji isključivo na ništetnim odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na način na koji je ista ugovorena, a sukladno već istaknutim pravomoćnim pravnim utvrđenjima iz drugostupanjskih odluka VTS, navedenim u točci 16., ovog obrazloženja, kojima je u bitnom potvrđena presuda TSZ broj P-1401/12 od srpnja 2013. godine, pogotovo cijeneći sadržaj historijata tužbe tužitelja, jasno upućuje na zaključak da tužitelj i tvrdi i smatra da se na Ugovor, sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, bez daljnjega , trebaju primijeniti navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u „Parnici Potrošač“.
23. Međutim, tuženik ipak po uvjerenju ovoga suda, posredstvom predmetnog suca, opravdano smatra da se u ovom slučaju u pogledu navedenog Ugovora, ne mogu primijeniti navedena pravna utvrđenja i to stoga što kreditor ili navedeni pravni prednik tuženika – Slavonska banka d.d. Osijek, nije bila stranka parničnog postupka vođenog pred TSZ, pod brojem P-1401/12.
24. Nesporno je između stranaka da je navedeni kreditor tužitelja, sukladno Ugovoru, bio pravni prednik tuženika, kao što je i nesporno da tuženik iz ove parnice nije bio kreditor tužitelja, prema Ugovoru, odnosno da je do pripajanja Slavonske banke d.d. Osijek, tuženiku iz ove parnice došlo tek nakon sklapanja Ugovora, a kako Slavonska banka d.d. Osijek, nije bila stranka – tuženik u parnici Potrošač, pred TSZ pod brojem P-1401/12, sasvim je zbog toga jasno kako svi potrošački ugovori koje je sklapala navedena Slavonska banka d.d. Osijek tijekom 2005. godine (pa tako i na dan kada je sklopljen navedeni Ugovor), nisu bili (niti su mogli biti) predmetom razmatranja u tom parničnom postupku, niti se na potrošačke ugovore Slavonske banke d.d. Osijek, uopće odnosio sadržaj pravomoćne presude iz predmeta TSZ broj P-1401/12.
25. Imajući u vidu ove činjenice, po uvjerenju ovog suda, posredstvom predmetnog suca, tužitelj je ukoliko je namjeravao uspjeti sa svojim podnesenim predmetnim kondemnatornim, odnosno novčanim tužbenim zahtjevom, svakako trebao prethodno istaći i formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnih odredaba Ugovora (koje podnošenje deklaratornog zahtjeva je mogao obrazložiti po pravilima analogije, dakle na način na koji su takvi deklaratorni zahtjevi bili obrazloženi u tužbi koja je bila podnesena protiv više banaka kod TSZ i zavedena pod broj P-1401/12, da bi se tek po eventualnom utvrđenju osnovanosti tog i takvog formalnog deklaratornog zahtjeva koji je mogao biti istaknut u podnesenoj tužbi tužitelja , vezanog za ništetnost točno određenih odredbi ili dijelova pojedinih odredbi Ugovora, mogla utvrđivati osnovanost visine istaknutog novčanog zahtjeva jer se niti jedno od pravnih utvrđenja iz presude TSZ broj P-1401/12 od srpnja 2013. godine, a li i niti jedno od pravnih utvrđenja iz
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
navedenih dvaju drugostupanjskih odluka VTS, ne odnosi na kreditora tužitelja, odnosno na Slavonsku banku d.d. Osijek.
26. Okolnost da u parnicama koje oštećeni potrošači pokreću pred raznim općinskim sudovima, protiv raznih banaka koje su inače bile stranka ili tuženici u parnici TSZ pod brojem P-1401/12, radi isplate stečenog bez osnove ili stečenog na temelju osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih pojedinih odredaba iz svih potrošačkih ugovora, koje su sklapale tužene banke iz predmeta TSZ broj P -1401/12 u točno određenom razdoblju za svaku od tih banaka, nikada nije bilo potrebe isticati formalne deklaratorne zahtjeve (upravo stoga jer je pravomoćnom presudom u predmetu TSZ pod brojem P-1401/12, utvrđeno da su ništetni svi potrošački ugovori u vezi valutne klauzule – CHF i promjenjive kamatne stope, sklopljeni u točno određenom razdoblju), već je pozivajući se na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude u „Parnici Potrošač“, svaki oštećeni potrošač mogao u svojoj podnesenoj tužbi, protiv banaka koje su bile tužene u „Parnici Potrošač“, istaknuti samo kondemnatorni zahtjev, ne dovodi do zaključka da se po pravilima analogije, to odnosi i na tužitelja jer je tužitelj u vezi navedenog Ugovora, bio kreditiran od strane banke koja nije bila uopće stranka u „Parnici Potrošač“, što samo po sebi znači, da ne postoji nikakva formalna odluka o tome da bi uopće bile ništetne bilo koje odredbe potrošačkih ugovora koje je sklapala Slavonska banka d.d. Osijek, a pogotovo ne one o valuti kredita ili o promjenjivoj kamatnoj stopi na dan 11. travnja 2005. godine, kada je sklopljen navedeni Ugovor.
27. Vodeći računa o činjenici da tužitelj nije u ovome predmetu uopće formalno tražio da se deklaratornim zahtjevom utvrde ništetnim pojedine odredbe Ugovora o valuti kredita (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je pogrešno smatrao da se i na njegov Ugovor, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presude donesene u predmetu TSZ broj P-1401/2012, a ovaj sud je već naglasio zbog čega se ne mogu primijeniti ta pravna utvrđenja u vezi navedenog Ugovora, pravna posljedica takvog propusta tužitelja jest da ne postoji pravna osnova za usvajanje bilo kojeg dijela predmetne konačne novčane tražbine tužitelja, pa je tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo odbiti kao neosnovan, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva.
28. Sud inače pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u smislu čl. 327. st.1. Zakona o obveznim odnosima i na nju se može pozvati svaka stranka, ali ovaj sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja, dakle u pravnoj situaciji kada formalnom sudskom odlukom nije utvrđen niti djelomično ništetnim Ugovor, te kada se na Ugovor ne mogu primijeniti navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u "Parnici Potrošač", tužitelj svakako trebao u podnesenoj tužbi kojom je tražio da mu se isplati sve za što je smatrao da je oštećen ili da je tužitelj stekao bez osnove (odnosno uz pravnu osnovu koja je otpala), da prethodno istakne deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora, da bi se tek na temelju takve formalne sudske odluke, moglo raspravljati i o kondemnatornom zahtjevu, tijekom ovog postupka i o istom donijeti odluka bilo u formi presude koja će obuhvatiti i odluku o deklaratornom i kondemnatornom zahtjevu tužitelja u vezi Ugovora, bilo u formi presude kojom će se odlučiti samo o kondemnatornom zahtjevu tužitelja, ali tek nakon eventualne pravomoćnosti međupresude, kojom bi se u ovome predmetu odlučilo o osnovanosti deklaratornog zahtjeva tužitelja u vezi ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
29. Kako je polazišni pravni stav tužitelja, istaknut u historijatu tužbe (a sud je inače vezan odlučivati u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja), o tome da se u smislu čl. 502. c ZPP, ali i u smislu čl. 138.a ZZP/07, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe podnesene TSZ u smislu čl. 502. a., st.1. ZPP, bio pogrešan jer se u ovom slučaju ne mogu primijeniti ta pravna utvrđenja, obzirom da kreditor tužitelja nije bio stranka parnice vođene pod brojem P-1401/2012, pred TSZ, nije bilo opravdanog razloga da se barem djelomično usvoji novčano potraživanje tužitelja, istaknuto u podnesku od 09. listopada 2025. godine, te je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja s obzirom na tužitelj nema pravnu osnovu da uopće potražuje od tuženika bilo kakvu isplatu temeljem Ugovora, a koju pravnu osnovu bi tužitelj svakako imao, po uvjerenju ovoga suda, da je kreditor tužitelja bila jedna od banaka koja je bila tužena u predmetu vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/2012 ili da je tužitelj barem u ovoj parnici istakao deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnih pojedinih odredaba Ugovora, pa da je ovaj sud udovoljio tom deklaratornom zahtjevu tužitelja.
30. Zbog navedenog je valjalo odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, ne ulazeći u ostale razloge zbog kojih je tuženik osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja u ovome predmetu, a koji drugi razlozi osporavanja tužbenog zahtjeva bi bil i bitni da se razmotre u presudi da je kojim slučajem ovaj sud zaključio da se u ovom slučaju na Ugovor, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu TSZ broj P-1401/2012.
31. Ukoliko bilo koji sud u povodu odlučivanja o pravnim lijekovima (neovisno o tome, radi li se o redovnom ili izvanrednom pravnom lijeku koji će biti podnesen u ovome predmetu), smatra da se na Ugovor sklopljen između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, unatoč svemu navedenom, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu TSZ broj P-1401/2012, ovaj sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem i u tom slučaju će se lako moći odlučiti o opravdanosti visine istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja.
32. Kako je tužitelj izgubio ovu parnicu, dužan je u smislu čl. 154.st.1. ZPP, nadoknaditi tuženiku sve opravdane parnične troškove.
33. Parnični trošak tuženika je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora sukladno čl. 155. ZPP (dakle, vodeći računa samo o onim troškovima potrebnim za vođenje parnice), a na temelju troškovnika odvjetnika tuženika i primjenom važeće Odvjetničke tarife.
34. Tuženiku je u vezi pisanog odgovora na tužbu, priznat iznos od 500,00 Eura , te mu je još u vezi podneska datiranog sa 14. studenim 2025. godine, kojim se očitovao na vještački nalaz na poziv suda, priznat još daljnji opravdan trošak u iznosu od 500,00 Eura. Pored toga, tuženiku je za zastupanje po punomoćnicima na ročištima održanim dana 04. studenog 2019. godine, 14. listopada 2020. godine, 23. travnja i 24. studenog 2025. godine, priznat iznos od 500,00 Eura po ročištu ili ukupno 2.000,00 Eura, dok je za zastupanje na ročištu održanom dana 10. veljače 2025. godine (koje je bilo odmah odgođeno zbog izostanka svjedoka s tog ročišta, kojeg svjedoka je sud planirao saslušati na tom ročištu), sukladno Tbr. 9.t.5. Odvjetničke tarife, priznat tuženiku samo iznos od 100,00 Eura.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
35. Obzirom da je na opisani način utvrđen opravdan trošak tuženika u ovoj parnici u iznosu od 3.100,00 Eura, tuženiku je još na taj iznos priznat iznos od 775,00 Eura, po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost od opravdanih troškova, a kako tuženik posredstvom odvjetnika uopće nije potraživao naknadu troškova za sufinanciranje predmetnog financijskog vještačenja u ovome predmetu, valjalo je odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tuženika, posredstvom njegovog punomoćnika u osobi odvjetnika, dosuditi tuženiku naknadu troška u ukupnom iznosu od 3.875,00 Eura ili obvezati tužitelja da taj novčani iznos isplati tuženiku.
36. Preko dosuđenog, do zatraženog iznosa je odbijen zahtjev tuženika u vezi naknade parničnog troška, kao neosnovan.
37. Naime, već je istaknuto u točci 33., ovog obrazloženja da je sud vodio računa kod donošenja odluke o parničnom trošku, da se tuženiku nadoknade samo oni opravdani troškovi koji su bili potrebni za ovu parnicu, naravno, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva odvjetnika tuženika (kako odvjetnik tuženika, troškovnikom nije potraživao naknadu troškova u vezi novčanog iznosa s kojim je tuženik sufinancirao izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, tužitelja se ne može obvezati da i taj novčani iznos koji je tuženik platio za vještačenje i koji je utrošen za tu svrhu, nadoknađuje, tuženiku).
38. Obzirom na gore navedeno, tuženiku nisu priznati kao opravdani i potrebni za ovu parnicu, troškovi za sastavljanje ukupno 6 podnesaka i to onih datirani sa 03. prosincem 2019. godine, 07. siječnjem, 27. veljače i 05. listopadom 2020. godine, ali i troškovi za sastavljanje podnesaka od 16. siječnja i 19. veljače 2025. godine jer sud ne smatra opravdanim troškove tuženika za sastavljanje potpuno nepotrebnih podnesaka, koje odvjetnik tuženika očito u ovom predmetu sastavlja da ishodi bar novčanu naknadu i nagradu od svoje stranke ili da se pokuša financijski okoristiti sastavljanjem kojekakvih podnesaka mimo zahtjeva suda, dakle, kad god se odvjetnik tuženika sjeti da nešto nepotrebno napiše ili nepotrebno analizira izvedene dokaze u ovoj parnici, bez da je od strane suda pozvan na dostavu nekog određenog podneska.
39. U konkretnom slučaju je tuženik posredstvom odvjetnika propustio uz odgovor na tužbu dostaviti određene materijalne dokaze, pribavljanje kojih je tužitelj predložio od tuženika još u tužbi, pa kako je tuženik na prvom održanom pripremnom ročištu bio pozvan da dostavi sudu te materijalne dokaze koje je tužitelj predložio da se pribave od tuženika (pri čemu, sud na ročištu održanom dana 04. studenog 2019. godine, nije tražio od tuženika ili njegovog odvjetnika da besmisleno dostavlja bilo kakav podnesak uz zatražene materijalne dokaze, koji su propušteni da se dostave uz odgovor na tužbu), bilo je potpuno nepotrebno sastavljati podnesak od 03. prosinca 2019. godine (s idejom samo da odvjetnik tuženika tim podneskom, posve nepotrebno, obavijesti sud koje to materijalne dokaze dostavlja u prilogu podneska, ali da ujedno za taj podnesak od sadržajno dvije rečenice uprihodi bilo kakav novčani iznos, a kamoli iznos od 625,00 Eura, koliko je dotični tražio za sastavljanje tog podneska, uz obračunati PDV na taj trošak) jer je bilo dovoljno da su se sudu ili na pripremnom ročištu predaju u spis ti materijalni dokazi ili da ih je dostavio tuženik u prilogu odgovora na tužbu ili da ih je samo proslijedio, e komunikacijom sudu.
(ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
40. Nadalje, vezano za podnesak tuženika od 07. siječnja 2020. godine, tim podneskom je odvjetnik tuženika potpuno nepotrebno u jednoj rečenici obavijestio sud o plaćanju predujma za vještačenje u iznosu od tadašnjih 1.000,00 kuna (iako sud nije niti tražio od stranaka da posebnim dopisom o plaćanju predujma , obavještavaju sud jer uvijek u takvim slučajevima, čim neka stranka doista plati neki zatraženi predujam na račun suda, računovodstvo suda o uplati sačini službenu bilješku, koja se uvezuje u spis, pa je dostavljanje stranačkih podnesaka u tom smislu potpuno besmisleno i nepotrebno), a sada troškovnikom odvjetnik tuženika potražuje naknadu troška za sastavljanje tog podneska u iznosu od 625,00 Eura sa obračunatim PDV, koji trošak za sastavljanje navedenog podneska se ne može smatrati potrebnim za ovu parnicu, a mnogi odvjetnici stranaka po principu, možda prođe (što kod predmetnog suca ne prolazi), pokušavaju ušićariti ili ishoditi koju stotinu ili tisućicu Eura više u vezi naknade parničnih troškova, na taj i tome slične načine.
41. Podneskom od 27. veljače 2020. godine (list 305 -313 spisa), kojim je tuženik sebi uzeo za pravo da se očituje na navode tužitelja iz podneska od 17. prosinca 2019. godine, mimo zahtjeva suda za nekakvim posebnim očitovanje (dopisom od 30. prosinca 2019. godine, sud je samo dostavio radi znanja punomoćniku tuženika podnesak tužitelja od 17. prosinca 2019. godine, a ne radi nekakvog nepotrebnog ili sasvim suvišnog očitovanja), tuženik je posredstvom odvjetnika gotovo 2 puna mjeseca po primitku navedenog dopisa suda od 30. prosinca 2019. godine, ali i podneska suprotne stranke, eto tek tako jer se to tada sjetio odvjetnik tuženika, pri čemu je nepotrebno ponavljao već neke iznesene tvrdnje u vezi konverzije kredita istaknute u odgovoru na tužbu, dorađivao ili razrađivao već istaknute prigovore iz odgovora na tužbu, očito pokušavši na taj način ušićariti barem od svoje stranke koji Eura više u vezi naknade i nagrade za sastavljanje nepotrebnih podnesaka koji su sudu dostavljeni, bez nekog posebnog poziva suda. Taj podnesak je sud također ocijenio potpuno nepotrebnim za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP.
42. Podneskom od 05. listopada 2020. godine (list 335-344), odvjetnik tuženika se ničim izazvan, dakle bez poziva suda na posebno pisano očitovanje, odlučio dopuniti dosadašnje navode i tvrdnje, pa se očitovati o podnesku tužitelja od 13. ožujka 2020. godine (radi se o podnesku kojeg je odvjetnik tuženika zaprimio još 6 mjeseci ranije, isključivo radi znanja, ali ne i u vezi nekakvog očitovanja), elaborirajući ponovo o učincima konverzije kredita (kao da to nije bilo dovoljno već obrađeno u dotadašnjim podnescima tuženika, prije svega u odgovoru na tužbu), utjecaju nekih odluka na ovu parnicu, pozivajući se na nekakvu sudsku praksu i ponovo se očitujući o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ali i potraživanju tužitelja u vezi zateznim kamata, sve potpuno nepotrebno i taj podnesak u smislu čl. 155. ZPP, nije mogao biti tretiran, kao potreban za ovu parnicu.
43. Podneskom od 16. siječnja 2025. godine, tuženik se ponovo nepotrebno, bez zahtjeva suda ili poziva na nekakvo pisano očitovanje, očitovao "na dosadašnji tijek postupka" (ako tuženik, kao stranka plaća svom odvjetniku naknadu i nagradu prema Odvjetničkoj tarifi, za sastavljanje baš svakog podneska, neovisno o tome je li tuženik po odvjetniku takve podneske dostavlja sudu na zahtjev suda ili tek tako, kad god se to odvjetnik stranke sjeti, svaki odvjetnik tuženih banka se u ovakvim predmetima sa vrijednošću predmeta spora kakva jest u ovom slučaju, može lako okoristiti na vrlo unosan način, time da uprihodi nekoliko tisuća Eura od svoje stranke – opaska suca), (ranije spis broj P-56/2023, P-618/2019)
kao da sud zanima očitovanje bilo koje stranke na tijek postupka, time da je u tom podnesku ponavljao već ranije iznesene tvrdnje, pozivajući se na neke konkretne sudske odluke, a ujedno je u fazi glavne rasprave iznio i neke nove prigovore, između ostalog da tužitelj nema svojstvo potrošača i da tuženik nije nepošteni stjecatelj. Taj podnesak je također u smislu čl. 155. ZPP, ocijenjen potpuno nepotrebnim za ovu parnicu.
44. Napokon, elektroničkim podneskom od 19. veljače 2025. godine, odvjetnik tuženika je ponovo, kao i u slučaju sastavljanja podneska od 07. siječnja 2020. godine, dostavio sudu dokaz o plaćanju na račun suda, zatraženog predujma za pokriće troškova financijskog vještačenja, sada bez ikakvog posebnog pisanog podneska (za razliku od sastavljanja podneska datiranog sa 07. siječnjem 2020. godine), a za taj samo elektronički podnesak je potraživao naknadu i nagradu u iznosu od 625,00 Eura ukupno uz obračunati porez na taj trošak, premda je u spis uvezana potvrda iz računovodstva suda (list 604) o tome da je tuženik platio taj zatraženi iznos od 167,28 Eura, na račun suda, pa se bilo kakvo dostavljanje podatka o tome od strane stranke (bilo u formi pisanog ili samo elektroničkog podnesak), čini potpuno nepotrebnim i suvišnim vezano za temu potrebnih troškova za ovaj postupak, no ukoliko odv jetnik tuženika i za sastav tog elektroničkog podneska, može od svoje stranke realizirati određenu naknadu troška, onda je posve razumljivo koja je svrha ne samo odvjetnika tuženika iz ove parnice, nego i svih odvjetnika drugih banaka ili stranaka, koji u raznovrsnim predmetima, sud nepotrebno obavještavaju o plaćanju predujma za vještačenje na račun suda.
45. Kako je na ovoj opisani način detaljno obrazloženo zbog čega je sud samo troškove za sastav dvaju podnesaka tuženika ocijenio opravdanim u ovoj parnici, a zbog čega nije ocijenio potrebnim za ovu parnicu troškove u vezi sastavljanja svih ostalih podnesaka tuženika, valjalo je odlučiti kao u izreci iz istaknutih razloga.
U Bjelovaru, 07. siječnja 2026. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 08. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.
