Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kžzd-3/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Marte Jelić kao predsjednice vijeća za mladež, te Nikše Lučića i Pera Miloglava kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv VP zbog dva kaznena djela iz članka 172. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17,118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog VP podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Kzd- 103/2021-30 od 17. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog VP kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Osijeku optuženi VP je proglašen krivim da je počinio dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavak 1. i 2. KZ/11 te mu je za svako od tih kaznenih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci nakon čega je optuženik na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci nakon čega mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna na koju je osuđen u trajanju 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ukoliko isti u vremenu provjeravanja 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/21 i 80/22– dalje u tekstu: ZKP/08, prvostupanjski sud propustio navesti brojeve Narodnih novina u kojima su objavljene izmjene i dopune Zakona koji je važio u vrijeme donošenja presude) okrivljeniku je naloženo plaćanje troškova ovog kaznenog postupa i to iznos od 100,00 eura na ime paušala, te trošak svjedoka u iznosu od 25,27 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv presude žalbu je podnio optuženi VP putem braniteljice Morise Mikić odvjetnice u Donjem Miholjcu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i oslobodi optuženika, podredno da istu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku na dužno razgledavanje.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba optuženog VP nije osnovana.

4. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj navodi da se presuda ne može ispitati jer je proturječna sama sebi i razlozima navedenim u obrazloženju i to obrazlaže time da je u obrazloženju presude navedeno da se nije prijavljivao na Zavod za zapošljavanje radi pronalaska zaposlenja, dok je u točki 12. obrazloženja navedeno da je iz potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje razvidno da je optuženik u razdoblju od 9. veljače do 5. travnja 2021. bio prijavljen u evidenciji nezaposlenih Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

4.1. Suprotno takvim žalbenim navodima pobijana presuda nije proturječna niti nerazumljiva jer je prvostupanjski sud u citiranoj točki obrazloženja naveo da je razvidno iz potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje da se optuženik u inkriminiranom razdoblju, osim u razdoblju 9. veljače do 5. travnja 2021. nije prijavljivao na navedeni Zavod, dok je iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranja razvidno da se optuženik u vrijeme inkriminacije nije nalazio u radnom odnosu.

4.2. Bitna povreda na koju se poziva okrivljenik u žalbi po braniteljici postoji samo onda ako se zbog određenih nerazumljivosti izreke ili obrazloženja odnosno drugih razloga pobijana presuda ne bi moglo ispitati, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

4.3. Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženog VP prvostupanjski je sud u obrazloženju presude, a nakon što je proveo sve raspoložive i potrebne dokaze, dao jasne, određene i potpune razloge zašto neke činjenice i na temelju kojih dokaza smatra utvrđenim, a između istaknutih razloga ne postoji proturječje. Stoga se pobijana presuda, unatoč žalbenim navodima može ispitati, a žalba okrivljenika iz ovog žalbenog razloga nije osnovana.

5. U svojoj žalbi optuženik tvrdi da je povrijeđen i kazneni zakon, međutim iz sadržaja žalbe vezano za taj žalbeni osnov, proizlazi kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženi VP proglašen krivim, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sadržajno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi u bitnome osporava zaključke suda o postojanju namjere da bi počinio inkriminirana kaznena djela, tvrdeći da iz opravdanih razloga nije plaćao uzdržavanje za svoje dvoje malodobne djece jer optuženik u inkriminirano vrijeme nije radio, imao je obiteljskih problema, a uzdržavao je i sina iz drugog braka čiju obvezu uzdržavanja također ima, a iz čega proizlazi da žalitelj pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.1. Prvostupanjski je sud na osnovi obrane optuženika i pročitane materijalne dokumentacije kao i iskaza svjedokinje CP utvrdio da je optuženik u inkriminirano vrijeme bio radno sposoban, radio je „na crno“ i nije plaćao uzdržavanje za svoju malodobnu djecu. Postojanje obveze uzdržavanja druge optuženikove djece ne oslobađa optuženika obveze uzdržavanja oštećenih A i OP jer je obveza roditelja redovno doprinositi uzdržavanju svoje djece, optuženik je na isto bio obvezan i pravomoćnom presudom, a uzdržavanje jednog djeteta i samoinicijativno davanje prioriteta jednoj obvezi uzdržavanja u odnosu na drugu djecu ne isključuje druge obveze uzdržavanja.

6.2. Razmotrivši razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju presude za svoja utvrđenja odlučnih činjenica, kao i istaknute prigovore u žalbi optuženika, a kojima u suštini ne iznosi ništa novo što već nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj sud drugog stupnja, ocjenjuje da optuženik VP u navodima svoje žalbe nije ni najmanje doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda kojom je oglašen krivim da je počinio dva kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavak 1. i 2. KZ/11 na način kako je opisano u izreci pobijane presude.

6.3. Sud prvog stupnja temeljito je i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao obranu optuženika VP danu u tijeku postupka pri čemu ju je detaljno analizirao samu za sebe, kao i u vezi s drugim dokazima koji su provedeni u tijeku postupka i osnovano zaključio da njegova obrana nije vjerodostojna.

6.4. Suprotno navodima žalbe optuženika, sud prvog stupnja je pravilnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedokinje, obrane optuženika te dokumentacije pročitane u dokaznom postupku je po stavu drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi argumentirano, sveobuhvatno i valjano obrazložio da je optuženik bio u mogućnosti i da je bio radno sposoban da privređuje i da daje dužno uzdržavanje, što prihvaća i ovaj sud.

6.5. Slijedom naprijed navedenog, po pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda utvrđeno je da optuženi VP u inkriminiranom periodu bio u objektivnoj mogućnosti doprinositi za uzdržavanje djece u iznosima kako je to određeno ovršnom ispravom presudom, odnosno da je kod optuženika postojala namjera da ne plaća za uzdržavanje svoje djece.

6.6. Budući da optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenih djela za koja je proglašen krivim, to žalba optuženika VP zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

7. Ispitujući odluku o kazni, u smislu odredbe članka 478. ZKP/08., a s obzirom da je žalba izjavljena u korist optuženika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio i vrednovao u smislu članka 47. KZ/11. sve okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne pa je tako kao olakšavajuću okolnost na strani optuženika cijenio činjenicu da je isti u cijelosti podmirio svoju obvezu uzdržavanja za oba djeteta, dok je kao otegotno cijenio dosadašnju kaznenu i prekršajnu osuđivanost.

7.1. Za istaći je da pri tome prvostupanjski sud nije podcijenio ili precijenio niti utvrđene olakotne, niti utvrđene otegotne okolnosti. Polazeći od stupnja krivnje optuženika, te društvene opasnosti počinjenih kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne za navedeno kazneno djelo, pravilno je prvostupanjski sud optuženiku za svako kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci nakon čega ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci nakon čega je na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženom primijenio uvjetnu osudu, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 2 (dvije) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi VP u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

7.2. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda takva vrsta i mjera kazne koja je izrečena optuženiku dostatna je da može utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenog djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno i da takva kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem terećenog kaznenog djela nanio društvu u cjelini (članak 41. i članak 47. KZ/11).

8. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 7. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća za mladež

Marta Jelić