Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kžzd-31/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću za mladež sastavljenom od Domagoja Raguža kao predsjednika vijeća za mladež, te sudaca Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika FC i HC zbog kaznenih djela iz članka 177. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22- u daljnjem tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog HC podnesenim protiv presude Općinskog suda u Koprivnici pod poslovnim brojem Kzd-51/2023-24 od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženim FC i HC za svako od dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11 zbog kojih su proglašeni krivima presudom prvostupanjskog suda na temelju članka 177. stavak 1. KZ/11 utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine pa se optužena FC na temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te joj se na temelju članka 57. stavak 1., 2. i 5. KZ/11 izriče djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci i isti se ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako optužena FC u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo s time da joj vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne dok se optuženi HC temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci te mu se na temelju članka 57. stavak 1., 2. i 5. KZ/11 izriče djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 8 (osam) mjeseci i isti se ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako optuženi HC u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo s time da mu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

II. Žalba optuženog HC odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Koprivnici proglasio je krivim FC i HC za počinjenje dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11 te je istima za svako od počinjenih kaznenih djelo iz članka 177. stavak 1. KZ/11 na temelju članka 177. stavak 1. KZ/11 u svezi sa člankom 48. KZ/11 i u vezi članka 49. KZ/11 utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 7 (sedam) mjeseci nakon čega je okrivljene osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te je na temelju članka 56. KZ/11 istima izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora na koju su optuženici osuđeni, neće izvršiti ako oba optuženika u roku od 3 (tri) godine ne počine novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 84/21 i 80/22– dalje u tekstu: ZKP/08, prvostupanjski sud propustio navesti brojeve Narodnih novina u kojima su objavljene izmjene i dopune Zakona koji je važio u vrijeme donošenja presude) optuženici su oslobođeni obveze snošenja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik koji se žali zbog odluke o kazni i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženike osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora te optuženi HC zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakone te zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji predlaže preinačiti pobijanu presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

2.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

2.2. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.

4. Optuženi se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ali u svojoj žalbi ne navodi niti konkretizira bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Suprotno takvim paušalnim žalbenim navodima, presuda suda prvog stupnja sadrži valjano obrazloženje o svim odlučnim činjenicama, koje su utvrđene na temelju izvedenih dokaza. Stoga je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao slijedom zakonske obveze koja proizlazi iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08 i pritom nije utvrdio da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Iako optuženik navodi da se žali i zbog povrede Kaznenog zakona, ne konkretizira o kojoj bi se povredi kaznenog zakona radilo niti obrazlaže u čemu bi se ista sastojala, a ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08 nije utvrdio da je na štetu okrivljenika povrijeđen Kazneni

zakon.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sadržajno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi ukazuje da postoje neki propusti okrivljenika u dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja njegove malodobne djece F i RC, no da ti propusti nisu takvog intenziteta i nisu grubi da bi predstavljali ostvarenje subjektivnih i objektivnih obilježja ovog kaznenog djela. Pri tome se ukazuje na razlike u iskazima voditelja mjera s osnova socijalne skrbi UC i DC. Žalitelj smatra da se okrivljenicima ne može staviti ne teret jer nisu mogli izgraditi kuću i ostvariti određenu razinu materijalnih uvjeta i to smatrati grubim zanemarivanjem djece u kaznenopravnom smislu.

6.1. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesnom i kritičnom ocjenom obrane oba okrivljenika i iskaza svjedoka JC, DC i KC te ostalih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo ispravan zaključak da su okrivljeni FC i RC počinili svaki po dva kaznena djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1. KZ/11.

6.2. Žalbeni navodi optuženog HC nisu osnovani jer je prvostupanjski sud nakon što je dao ocjenu izvedenih dokaza, a onda, na tako pravilno činjenično stanje, pravilno i primijenio kazneni zakon kada je utvrdio da su oba optuženika kao roditelji grubo zanemarili svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta na način kako je to opisano u izreci pobijane presude o čemu je dao jasne, argumentirane i provjerljive razloge, a koje prihvaća i ovo drugostupanjsko vijeće.

6.3. Nasuprot žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da se pobijana presuda temelji na izvedenim dokazima koje je prvostupanjski sud valjano analizirao i cijenio, kako pojedinačno, tako i njihovoj međusobnoj povezanosti. Opravdano prvostupanjski sud prihvaća iskaze svjedoka JC, DC, KC, EC i SC, nalazeći ih uvjerljivim, određenim i u suglasju s ostalim izvedenim dokazima. Optuženici su kao roditelji grubo zanemarili svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja svoje djece, a zanemariti podizanje znači ne voditi brigu o osnovnim potrebama egzistencije djeteta, o prehrani, njezi, zdravlju, odijevanju, stanovanju itd., dok zanemariti odgoj djeteta znači propustiti poduzeti korake i napore koji su prijeko potrebni za njegov odgoj ili za sprečavanje nastupanja odgojnih devijacija ili svojom neaktivnošću spriječiti i omesti odgoj djeteta odnosno razviti aktivnosti ili djelovanja koja su posredno ili neposredno, u očitoj suprotnosti s dužnošću i koja dovode do ugrožavanja odgoja djeteta, dok zanemariti obrazovanje znači ne voditi brigu o školovanju i drugim vidovima obrazovanja djeteta. Zbog iznesenog, prvostupanjski sud s razlogom ne prihvaća žalbene navode optuženog HC, jer iz ovako utvrđenih činjenica jasno proizlazi jedino mogući zaključak da je skrivljenim i protupravnim radnjama ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 177. stavak 1. KZ/11.

6.4. Oba optuženika su tako kao roditelji grubo zanemarili svoje dužnosti podizanja i odgoja djece. Glede oblika krivnje o počinjenju kaznenog iz članka 177. stavak 1. KZ/11, ovaj sud prihvaća detaljno iznesene razloge koje je u tom smislu naveo prvostupanjski sud na stranici 12. pobijane presude pa stoga osnovano nije prihvatio iskaz optuženika, kada su porekli počinjenje ovog kaznenog djela.

6.5. Stoga nije osnovana žalba optuženog HC zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Obzirom na navedeno proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice glede počinjenja kaznenog djela i odgovornosti optuženika. O tome je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo jasne i iscrpne razloge i na koje se upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

7. Sasvim određenom žalbenom argumentacijom državni odvjetnik osnovano napada odluku prvostupanjskog suda o izboru vrste i mjere kazne za oba optuženika i njihova kaznena djela. Kod toga državni odvjetnik osporava utvrđenje i ocjenu olakotnih okolnosti u pobijanoj presudi kao i podcjenjivanje ranije osuđivanosti oba optuženika kao otegotne okolnosti.

7.1. Takvi su žalbeni navodi državnog odvjetnika, i po ocjeni ovog suda, utemeljeni. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kao olakotnu okolnost na strani oba optuženika njihove prilike (roditelji petero i sedmero djece), a sasvim je pogrešno utvrdio za optuženika HC kao posebnu olakotnu okolnost činjenicu da je isti radio kako bi prehranio svoju obitelj jer je to njegova obveza kako to pravilno navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi ,a za optuženu FC da je ista zaposlena te da djeci prema svojim mogućnostima šalje džeparac i poklone za blagdane a s kojim posebnim olakotnim okolnostima je prvostupanjski sud pokušao opravdati primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne iz članka 48. stavak 2. KZ/11. Pri tome je takvo rezoniranje prvostupanjskog suda, a glede ublažavanja kazne, sasvim neprihvatljivo kada se ima u vidu da oba optuženika nisu priznala počinjenje kaznenog djela, nisu se pokajali niti iskazali žaljenje, a cijeneći i njihovu raniju osuđivanost posebno kod optuženog HC. Utvrđene olakotne okolnosti, kao što i državni odvjetnik opravdano ističe u žalbi, nisu takvog značaja da bi predstavljale osobito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma

7.2. Sumirajući gore izneseno, u pravu je državni odvjetnik kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je sudskim ublažavanjem kazne za svako od kaznenih djela iz članka 177. stavak 1. KZ/11 optuženicima utvrdio kazne zatvora ispod zapriječenog minimuma u trajanju od 7 (sedam) mjeseci (zapriječena je kazna zatvora u trajanju od jedne do tri godine), kao i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na kraju kada im je izrekao uvjetnu osudu s rokom kušnje od 3 (tri) godine, koja i po stavu ovog drugostupanjskog suda nije primjerena okolnostima počinjenog djela, te se takvom kaznom ne može ostvariti svrha kažnjavanja propisana u članku 41. KZ/11. Naime, za predmetna kaznena djela zapriječena je kazna zatvora od jedne do tri godine te je prvostupanjski sud odmjeravajući kaznu izrekao dvije kazne zatvora ispod minimuma, dok pritom nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude.

7.3. Stoga je prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika ovo vijeće smatralo kako se samo osudom oba optuženika na djelomičnu uvjetnu kaznu zatvora može postići svrha opće i posebne prevencije, pa je presudu valjalo preinačiti u odluci o kazni i utvrditi optuženicima za svako od kaznenih djela iz članka 177. stavak 1. KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine i nakon toga optuženu FC na temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci te joj se na temelju članka 57. stavak 1., 2. i 5. KZ/11. izreći djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 6 (šest) mjeseci i isti se ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako optužena FC u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo s time da joj vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne, optuženog HC temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci te mu na temelju članka 57. stavak 1., 2. i 5. KZ/11. izreći djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne zatvora iznosi 8 (osam) mjeseci i isti se ima izvršiti, dok se ostatak izrečene kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti, ako optuženi HC u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo

7.4. Vijeće je smatralo da su tako izrečene djelomične uvjetne kazne zatvora svojom visinom i rokom kušnje primjerene svim okolnostima počinjenog djela i nastupjelim posljedicama te će se time pozitivno utjecati na oba optuženika da shvate štetnost svog djela i preispitaju svoje dosadašnje ponašanje, a i druge da se ubuduće suzdrži izvršenja takvih i sličnih kaznenih djela. Time će se postići svrha kažnjavanja u pogledu opće i posebne prevencije te načelo individualizacije u kažnjavanju i pozitivno utjecati na optuženika da ne ponavlja više takva i slična kaznena djela.

8. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Slijedom navedenog, valjalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, temeljem članka 486. stavak 1. ZKP/08, preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, kao što je to navedeno pod točkama I/ izreke ove presude, dok je žalba optuženog HC u cijelosti odbijena kao neosnovana, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje, temeljem članka 482. ZKP/08, kako je to navedeno pod točkom II/ izreke ove presude.

Dubrovnik, 7. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća za mladež

Domagoj Raguž