REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6373/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], H [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić&Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, ( prije: Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao pravni slijednik Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9) zastupan po generalnom punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40, prema generalnoj punomoći Su-26/25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika JU, odvjetničkog vježbenika, 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništena odredba Ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika sadržana u čl. 6.1. Ugovora, a koja glasi:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (petsto kuna) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita"

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl.11.2. Ugovora, a koja glasi:

"11.2. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora."

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 537,97 eura (slovima: petsto trideset sedam eura i devedeset sedam centi ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 141,19 eura od 21. 12. 2007. do isplate,

- 396,78 eura od 29. 4. 2011. do isplate,

po stopi određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, nadoknaditi parnične troškove tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 539,81 eura (slovima: petsto trideset devet eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 7. siječnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 750,00 eura (slovima: sedamsto pedeset eura ).

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 25. listopada 2024. tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 19. prosinca 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 213200 kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio iznos od 21.998,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita ( točka 1. ugovora).

2. Točkom 6.1. ugovora određeno je: "6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."

3. Prednik tuženika je tužitelju dana 20. prosinca 2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu 1.063,83 kuna/141,19 eura.

4. Točkom 11.2. Ugovora određeno je: "11.2. Prijevremena otplata kredita:

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora."

5. Tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio 28. travnja 2011., za što je tuženiku platio naknadu u iznosu 2.989,57 kuna/396,78 eura.

6. Predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravni položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Prednik tuženika je na opisani način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

7. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8. Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 6.1. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Također, prednik tuženika tužitelju nije prezentirao koje on točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također u ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju.

9. Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Sporna odredba 11.2. ugovora u slučaju prijevremenog vraćanja kredita govori samo o "uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora", dakle prednik tuženika je tom ugovornom odredbom sebi u biti ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

10. Također, sporna ugovorna odredba je nerazumljiva jer iz iste za početak nije jasno da li je potrebno platiti ikakvu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, a nastavno nije jasno da li u slučaju prijevremene otplate kredita treba platiti naknadu koja je propisana općim aktom kreditora koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora ili koji će važiti u vrijeme same prijevremene otplate.

11. U tužbi i na pripremnom ročištu 11. rujna 2025. tužitelj traži da se utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 213200 između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorna obveza tužitelja da predniku tuženiku plati naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita, dakle točka 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita te točka 11.2. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, kao i isplatu na ime plaćane naknade za obradu zahtijeva i administraciju kredita iznos od 141,19 eura kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2007. do isplate i isplatu na ime plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 396,78 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2011. do isplate te trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

12. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 6. ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita ( čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Navedena odreda jasno je koncipirana ugovorom te unesena u ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati sa tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana19. prosinca 2007. sklopili ugovor o kreditu. Sastavni dio ovog ugovora su bitni sastojci među kojima se navodi da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz pisani zahtjev sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama tuženika. Budući da je tužitelj prijevremeno vratio kredit, očito je da su ugovorne strane dogovorile uvjete takve prijevremene otplate. Tuženik 2007. kada je ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu u postotku od preostalog- nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno čl. 345. st. 3. ZOO-a. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika koji je dostupan svima, pa tako i tužitelju. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva (list 89- 97 spisa).

13. Među strankama je nesporno: da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu dana 19. prosinca 2007. te visina tzv. ulazne naknade u iznosu 141,19 eura i datum plaćanja 20. prosinca 2007. i visina tzv. izlazne naknade u iznosu 396,78 eura i datum plaćanja 28. travnja 2011. ( odgovor na tužbu i pripremno ročište 11.9.2025.).

14. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara te osnovanost tužbenog zahtjeva.

15. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: preslika ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. (list 6-14 spisa), potvrda pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. od 2. svibnja 2011. o otplati kredita u cijelosti (list 15 spisa), otplatna tablica po kreditu (list 16 spisa), kartica prometa po kreditu (list 18-22 spisa) i saslušan je tužitelj (list 165-166 spisa).

16. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa pravnim prednikom tuženika kao kreditora je razvidno da se radi o namjenskom kreditu - kupnja vozila (članak 3. predmetnog ugovora). Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je u vrijeme podizanja kredita radio na poslovima održavanja u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Bjelovaru, a po zanimanju je vodoinstalater. Osobno vozilo mu je bilo potrebno jer mu se supruga razboljela pa ju je vozio na preglede i pretrage u Zagreb, dakle vozilo je kupio za osobne potrebe. Vozilo koje je kupio nikad nije iznajmljivao, a niti ga je koristio za trgovačke ili poslovne djelatnosti već isključivo za osobne potrebe. U konkretnom slučaju tužitelj je kao korisnik kredita sklopio sa pravnim prednikom tuženika - namjenski kredit za kupnju vozila, dakle predmetni ugovor je sklopljen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita, dakle tužitelj je sklopio kredit za osobne potrebe, pa je razvidno da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 ).

17. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe 6.1. i 11. 2. ugovora o kreditu kojeg je sklopio tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, a kojim odredbama je ugovoreno da je pravni prednik tuženika ovlašten zaračunati naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita i naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, a sukladno Odluci o naknadama banke te za isplatu uplaćene naknade za obradu zahtijeva i administraciju kredita u iznosu 141,19 eura i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 396,78 eura.

18. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. kojeg je sklopio tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika kao kreditorom je razvidno da je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 21.998,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan isplate kredita ( točka 1. ugovora) sa rokom otplate od 84 mjeseca. Točkom 6.1. ugovora propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Točkom 11.2. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu i prije ugovorenog roka s time da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom prema Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

19. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je sve oko kredita išlo brzo, tako da je u auto kući izabrao vozilo, a već slijedeći dan su ga zvali iz banke da mu je odobren kredit i da dođe po papire. Došao je u banku te su mu dali papire i odnio ih na ovjeru kod javnog bilježnika. Istaknuo je da mu nisu objašnjene odredbe ugovora o kreditu u auto kući, a niti u banci, dok je ugovor pročitao na relaciji banke do javnog bilježnika. Odredbu o naknadi za obradu kredita nije primijetio, a niti mu je objašnjeno zbog čega se plaća. Kada se odučio prijevremeno zatvoriti kredit da je podigao kredit u drugoj banci i nije mogao dobiti papire za auto dok nije platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. Nije mu poznato zbog čega je platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a niti od čega se naknada sastoji jer mu ništa nije objašnjeno (list 165-166 spisa).

20. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora je razvidno da se radi o standardiziranom ( tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05; u daljnjem tekstu: ZOO- a) propisano je da su opći uvjeti ugovora; ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana ( sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuje ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenu, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog članka istog Zakona propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan.

21. Odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

22. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora i iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor unaprijed bio pripremljen od strane kreditora, banke te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenog od strane banke koji korisnik kredita može potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,10% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,10% od iznosa kredita. Ugovor sadrži i odredbu prema kojoj se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktom kreditora, bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade.

23. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, te da u trenutku sklapanja ugovora sa pravnim prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila, a niti je bio upoznat sa naknadom za prijevremenu otplatu kredita. Iskaz tužitelja je prihvaćen kao istinit jer je isti životno uvjerljiv i logičan.

24. Ugovor je kreditu je djelomično prilagođen potrebama klijenata, ovdje tužitelja i to samo u dijelovima koje se tiču iznosa kredita, roka otplate i namjene, međutim to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojom se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je dalje isti, kao i oni bitni elementi na kojima pravni prednik tuženika kao kreditor ustraje i bez kojih isti ne bi bio sklopljen.

25. Tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle isti nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

26. Budući da je odredba ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu naknade, već je upravo tuženik taj koji odlučuje o visini naknade, a korisnik kredita nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom čl. 270. ZOO-a predmetna ugovorna odredba čl. 11.2. ugovora je ništetna.

27. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe ugovora nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo mora to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Nesporno je da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) te naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11.2.) bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme u vrijeme sklapanja ugovora. Prednik tuženika prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao ( razvidno iz iskaza tužitelja) te pravni prednik tuženika nije prezentirao tužitelju koje on točno ima troškove u vezi odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži te prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit.

29. Budući da je odredba čl. 6.1. koja se odnosila na naplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 11.2.) bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo (razvidno iz iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora), niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu pa je time pravni prednik tuženika postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03); stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava te su odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. ništetne na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a i odlučeno je kao u točki I. i II. izreke presude.

30. Budući da su odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. ugovora o kreditu od 19. prosinca 2007. ništetne na temelju čl. 322. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 19. prosinca 2007. zbog ništetne odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) u iznosu 141,19 eura (visina nesporna - pripremno ročište 11.9.2025.) i zbog plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 396,78 eura ( visina nesporna- pripremno ročište 11.9.2025.) na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te je odlučeno kao pod točkom III. izreke

31. Kamate su određene na temelju čl. 1115. ZOO-a.

32. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništenosti spornih odredbi ugovora je razvidno da zastara još nije počela niti teći te je odbijen prigovor zastare kao neosnovan.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23; dalje: ZPP-a ) te vrijednosti tužbenog zahtjeva ( vps 537,97 eura ) i zatraženim troškovnicima.

34. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 50 bodova po Tbr. 7/1, sastav podneska 12.12.2024. - 50 bodova po Tbr. 8/1, zastupanje na raspravama 11.9.2025. i 17.11.2025. - 100 bodova ( 2 x 50 bodova) po Tbr. 9/1, ukupno 200 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj:138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura, te PDV-a (25%) u iznosu 100,00 eura, ukupno 500,00 eura.

35. Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i na presudu 26,54 eura, ukupno 39,81 eura.

36. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku, odvjetniku u iznosu 500,00 eura i troška sudskih pristojbi 39,81 eura, ukupno 539,81 eura.

37. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

38. Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka u iznosu 750,00 eura jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1.ZPP-a.

Zagreb, 7. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika