Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1411/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Goranu Mrkić, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. EO iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 28. studenoga 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010441946/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužitelja, a koji je potvrđen 22.03.2005. kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova pod br. OU-228/05.-1, na iznos od 45.000,00 CHF u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženika o kamatnim stopama i u dijelu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak).

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju JO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], J, isplati ukupan iznos od 7.822,92 € (sedamtisućaosamstodvadesetdvaeura- idevedesetdvacenta) i to iznos od 6.570,35 € s osnova preplaćenog iznosa kredita te iznos od 1.252,57 € s osnova razlike glavnice i utvrđenog manjka prilikom provođenja konverzije kredita, sve uvećano za daljnju zakonsku zateznu kamatu koja na te iznose teče od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje ZOO) po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do konačne i potpune isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

3.019,31 € (tritisućedevetnaesteuraitridesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 7. siječnja 2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana dok je sud odbio tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 437,50 €.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 21.03.2005. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010441946/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 22.03.2005. kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova pod br. OU-228/05.-1, na iznos od 45.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim obrocima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF Slavonske banke d.d. s dospijećem prvog dana u mjesecu, zajedno s početnom kamatnom stopom od 4,90 % koju banka može mijenjati svojom odlukom i sukladno tome povećati mjesečnu ratu koja se obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po važećem tečaju kreditora na dan plaćanja. Odredbom čl. 6.st.1. Ugovora, tuženik je za sebe ugovorio nepripadno visoku naknadu u iznosu od 1,0 % od iznosa kredita koju je bila obvezna platiti jednokratno unaprijed, kao i sve druge troškove.

1.1. Kako je 30.9.2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), banka mu je ponudila konverziju kredita i dostavila mu izračun konverzije zajedno sa simuliranim otplatnim planom u eurima i popisom uplata za namirenje obveza po predmetnom kreditu izvršenih do 30.9.2015. Stanje nedospjele glavnice preračunate u eurima na dan konverzije bilo je 18.895,36 €, a u vrijeme konverzije bio je u manjku u iznosu od 624,78 €. Pristao je na konverziju jer mu je mjesečna rata zbog promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule porasla za gotovo 50 %.

1.2. Smatra da su ugovorene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržane u navedenom ugovoru o kreditu, nepoštene i kao takve ništetne jer su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača. Odredba o kamatnoj stopi je po svom sadržaju nerazumljiva i neodređena, a tuženik kao sastavljač ugovora i stručnjak u poslu, nije ga obavijestio o svim rizicima potpisivanja ugovora s takvom klauzulom, nije mu predočio moguće i predvidive razloge eventualnog povećanja kamatne stope niti mu je kasnije, nakon što je jednostrano povećao kamatnu stopu, dostavio pokazatelje koji bi povećanje eventualno mogli opravdati. Jednako tako nije mu objasnio niti rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF tako da nije mogao čak ni pretpostaviti visinu obveze prema tuženiku po zaključenom kreditu.

1.3. Naveo je da prema odredbi čl. 269.st.2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva, a u konkretnom slučaju ne samo da nije bila određena nego nije bila ni odrediva. Osim toga, ugovorne odredbe kojima se anuitet veže uz valutu švicarski franak bile su nerazumljive, nepoštene i prema tome ništetne jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati ga o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018., Ustavnog suda br. U-III-2521/2015 kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14-2, Rev-2868/18-2, Rev-2245/17-2.

1.5. Naglašava kako ni na koji način nije sudjelovao niti mogao sudjelovati u kreiranju sadržaja dodataka osnovnom ugovoru (Aneksa) koji joj je bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Nije bilo pregovaranja među strankama oko sadržaja tih akata, oko visine kamatne stope koje je tuženik primijenio kod izračuna ostatka duga, visine kamatne stope predviđene dodatkom, nije se pregovaralo o sudbini preplaćenog iznosa. Nije mu poznato da li je kod konverzije tuženik uračunao i pripadajuće kamate na svaki pojedini mjesečno preplaćeni iznos niti su mu prezentirane ranije odluke o kamatnim stopama koje su primijenjene kod konverzije itd., a čime je stavljen kao potrošač u neravnopravan položaj. Naveo je da zaključenjem Aneksa nije obeštećen za preplaćene kamate i anuitete koji su do 30.9.2015. povećani s obzirom na rast tečaja CHF, a posebno ne u odnosu na preplatu utvrđenu u čl. 2. Aneksa. Osporava i točnost izračuna konverzije koji mu nije prezentiran na način da bi ga kao prosječni potrošač mogao razumjeti. Da je izračun očigledno pogrešan vidljivo je i iz obračuna konverzije sačinjeno po tuženiku.

1.6. Kako nije financijsko-knjigovodstveni stručnjak, nije mogao odrediti tužbeni zahtjev s navođenjem ukupnog iznosa tražbine kao i svih pojedinačnih mjesečnih iznosa te će ga nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti.

1.7. Pozivajući se na odredbe čl. 269., čl. 279. i čl. 323 u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a te čl. 186.b i 502. c. ZPP-a predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tužitelj je u podnesku od 08. studenog 2025. specificirao toč. 2. i 3. tužbenog zahtjeva opisanog kao u izreci presude, predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 09. rujna 2019. i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao i pravni interes za vođenje ovog postupka. Ističe kako je sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavljaju rec iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Naime, upravo je iznos koji tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos umanjio obveze po konvertiranim kreditima u EUR. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranih kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranim kreditima, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Ističe prigovor zastare potraživanja i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužitelj sklopili 21.03.2005. Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010441946/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 22.03.2005. kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova pod br. OU-228/05.-1;

- da je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje;

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja;

- da je kamatna stopa promjenljiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa Ugovoru što stranke potvrđuju svojim potpisom;

- da su stranke zaključile 03.03.2016. Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010441946/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je utvrđen manjak na dan 30.9.2015. u iznosu od 624,78 €.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbi navedenih Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz ugovor o kreditu;

- da li je osnovani istaknuti tuženikov prigovor zastare potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao svjedoka SO, tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije provodio dokaz saslušanjem svjedoka, bivšeg djelatnika tuženika jer je tuženik u podnesku od 21.10.2024. (list spisa 160) odustao od tog dokaznog prijedloga.

7. Svjedok SO, iskazao je da je 2005. tužitelj s bivšom Slavonskom bankom zaključio ugovor o kreditu u iznosu od 45.000,00 CHF za adaptaciju kuće na rok otplate od 20 godina. S obzirom da je s tužiteljem zajedno radio u MUP Valpovo, tužitelj ga je zamolio da mu bude sudužnik po kreditu koji mu je bio nužan da bi mogao ostvariti pravo na kredit. Nije pregovarao s djelatnicima banke vezano za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu jer je te pregovore obavljao tužitelj. Tužitelj mu je samo javio kada trebaju ići na ovjeru kod javnog bilježnika. Nema nikakvih konkretnih saznanja za pregovaranje tužitelja s djelatnicima banke u vezi ostvarenja uvjeta za odobrenje kredita. Zna da je tužitelj uredno otplaćivao rate kredite jer ga banka nije nikada pozivala vezano za eventualno neplaćene rate kredita. Jedinu obavijest koju je od sadašnje Addiko Bank primio je da je tužitelj otplatio kredit. Poznato mu je da je tužitelj sklapao aneks ugovora osnovnom ugovoru jer je bio potpisnik istoga te da je tužitelj taj kredit podigao kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće i nikome ju nije iznajmljivao niti je u toj kući obavljana kakva pravna djelatnost ili obrt jer je tužitelj još uvijek djelatnik Policijske postaje Osijek.

8. Tužitelj CO, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2005. zaključio ugovor o kreditu u poslovnici bivše Slavonske banke d.d. Osijek u Valpovu i pregovarao je s djelatnikom banke, ali ne zna o kojoj se osobi radilo. U to vrijeme radio je u Policijskoj postaji Valpovo i bio mu je potreban stambeni kredit za adaptaciju kuće u protuvrijednosti sadašnjih 30.000,00 €. Namjeravao je kredit podići u eurima, ali zbog visine plaće, djelatnik banke mu je rekao da taj kredit može ostvariti ako ga podigne u CHF što je iznosilo 45.000,00 CHF uz uvjet da mimo toga ima sudužnika i trebala je hipoteka na kuću. Kuća se vodila na njegovoj pok. majci koja je pristala na hipoteku. Djelatnik banke ga nije uopće upozoravao na rizike vezano za kredite u CHF niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na eur. U pojam promjenjivosti kamatne stope, tečaja i valute slabo se razumije, ali je vjerovao djelatniku banke da je taj kredit u CHF jedino najpovoljniji. Banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora. Sačinjene ugovore djelatnik banke mu nije tumačio već mu je rekao da ih ovjeri kod javnog bilježnika zajedno sa sudužnikom i majkom kao davateljem hipoteke. Letimično je pogledao ugovore i isključivo ga je zanimao iznos kredita, rok otplate od 20 godina kao i visina rate. Javni bilježnik im je ugovore ovjerio i iste je vratio u banku i kredit mu je odobren i isplaćen u kunama na njegov tekući račun jer je bio klijent tadašnje Slavonske banke koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja Addiko bank. Kredit je sav utrošio u adaptaciju kuće i podigao je kredit kao fizička osoba i kuću nikada nije iznajmljivao. Poslije majčine smrti naslijedio ju je te u njoj živi sa suprugom i dvoje djece. U kući se nikada nije obavljao obrt ili bilo kakva pravna djelatnost. Početne rate su mu iznosile oko 1.450,00 kn da bi se s vremenom povećale na iznos od oko 2.100,00 kn. Misli da ne bih ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata iznosila kao ova povećana. Banka mu je slala obavijesti zbog povećanja iznosa rata i išao je tražiti razloge povećanja rate i djelatnici banke su mu rekli da to tako mora biti zbog kredita u CHF. Nikada ne bi podizao kredit da je znao da će mu rate zbog promjenjive kamatne stope, tečaja i valute CHF biti znatno povećane. Uredno je otplaćivao i povećane rate kredita da bi iz banke dobio poziv i ponudu na sklapanje aneksa ugovora koji je zaključen 2016. I aneks ugovora je sklapan isključivo na način i pod uvjetima banke. Dodao je da nije imao uopće preplate već je morao i dodatno isplatiti 624,78 €. Kredit je u cijelosti isplatio ove godine negdje u travnju i o tome je dobio potvrdu banke i brisana je hipoteka. Sklapanjem dodatka ugovoru nije se odrekao prava na povrat više plaćenih iznosa, a po osnovi ništetnosti osnovnih odredbi ugovora o kreditu, uz napomenu da nije dobio potpune informacije vezano za posljedice sklapanja dodatka ugovora.

9. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković od 29. travnja 2025. zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da razlika kamata bez negativnih razlika (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene) iznosi 1.046,87 €, tečajna razlika iznosi 2.775,30 € (razlika između više i manje plaćenih iznosa), a zatezna kamata iznosi 1.431,00 € od datuma plaćanja do 30.09.2015. Utvrđen manjak prilikom provođenja konverzije iznosi 624,78 €, a razlika glavnice iznosi 627,79 €, odn. sveukupno 1.252,57 €. Tako da ukupna razlika iznosi 6.487,64 €.

10. Tužitelj je u podnesku od 18. lipnja 2025. predložio dopunu vještačenja budući da tuženik nije istakao prigovor prijeboja niti postavio protutužbeni zahtjev, a sukladno stavu Vrhovnog suda RH br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. da sud ne može sam svojevoljno odbijati tečajne razlike za vrijeme dok su one bile niže od tečaja isplate kredita u CHF.

11. Vještakinja je 7. kolovoza 2025. napravila dopunu nalaza i mišljenja te izračunala samo pozitivne razlike tako da razlika nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope iznosi 1.046,87 €, tečajna razlika iznosi 3.664,36 €, a zakonska zatezna kamata samo na pozitivne razlike iznosi 1.859,12 €, odn. sveukupno 6.570,35 €, a sa razlikom glavnice prilikom provođenja konverzije i utvrđenog manjka u iznosu od 1.252,57 €, sveukupna razlika iznosi 7.822,92 €.

12. Tuženik u podnesku od 19. kolovoza 2025. prigovara nalazu i mišljenju navodeći da vještakinja nije odgovorila da li je konverzija provedena sukladno ZID ZPK.

13. Vještakinja se u podnesku od 19. rujna 2025. očitovala na podnesak tuženika navodeći da je konverzija u cijelosti matematički ispravna te da su sve uplate koje su izvršene na partiju kredita osim zateznih kamata i troškova korištene prilikom izračuna konverzije, a sukladno odredbama ZID ZPK.

14. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje, dopunu nalaza i mišljenja kao i očitovanje vještakinje jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

15. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz svjedoka SO, tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude u cijelosti osnovan.

16. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

17. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

17.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

18. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

18.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

19. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

19.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

20. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

21. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

22. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,90 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

23. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

29. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82.

90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

30. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

31. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

32. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

33. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu

34. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

35. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

36. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,

7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

37. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbe o promijeni visine kamatne stope kao i valutne klauzule. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi.

38. Osim toga, vještakinja je u svom očitovanju navela da je konverzija sačinjana sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, odn. čl. 19 c te je u cijelosti matematički ispravna i sve uplate koje su izvršene na partiju kredita osim zateznih kamata i troškova korištene su prilikom izračuna konverzije.

39. Dakle, predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sačinjen je isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

40. Iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

41. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

42. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024., Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024. kao i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 5132/2024 od 11.11.2025.).

43. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

44. Iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

44.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

45. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 12.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

46. Slijedom svega iznijetoga tužitelj ima pravni interes za vođenjem ove parnice.

47. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

48. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

49. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 3.456,81 €, a priznati su troškovi postupka u iznosu od 3.019,31 €, koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 100,00 € na ime sastava podneska od 21.11.2019. po Tbr. 8/3. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 14.06.2023., 06.11.2024., 18.06.2025. i 08.11.2025. sve po Tbr. 8/1. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 14.10.2019., 20.12.2019., 04.12.2024. i 28.11.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište od 25.11.2019. po Tbr. 9/5. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište od 22.10.2024. po Tbr. 9/2. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 537,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 2.150,00 € te iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja.

50. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 437,50 € koji se odnosi na iznos od 125,00 € na ime sastava podneska od 21.11.2019. budući je tužitelju priznato već četiri podneska po Tbr. 8/1. Tarife, na iznos od 187,50 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 25.11.2019. jer je ročište odgođeno te mu pripada trošak po Tbr. 9/5. Tarife te na iznos od 125,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 22.10.2024. jer mu pripada trošak po Tbr. 9/2. Tarife, a što mu je sud i priznao.

51. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 7. siječnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika