Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-606/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog RN, zbog kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj: K-35/2023-43 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog RN i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi RN proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju čl. 117. st. 2. KZ- a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-a, kao i plaćanja nužnih izdataka postavljenog branitelja Danka Mandića, odvjetnika iz čl. 145. st. 1. t. 7. ZKP-a, koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

1.2. Istom presudom je na temelju čl. 452. t. 3. ZKP-a protiv optuženog RN odbijena optužba da bi počinio dva kaznena djela prijetnje iz čl. 139. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ-a činjenično i pravno opisana u točkama VI i VII izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-a odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 5. ZKP-a te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja Danka Mandića, odvjetnika, padaju na teret proračunskih sredstava toga suda.

2. Protiv osuđujućeg dijela predmetne prvostupanjske presude je optuženi RN putem branitelja Danka Mandića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu „sukladno žalbenim navodima preinači“ ili ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da optuženiku izrekne blažu kaznu.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je u odgovoru na žalbu osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo da drugostupanjski sud predmetnu žalbu kao neosnovanu odbije.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-700/2025 od 21. listopada 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pri čemu samo reproducira zakonski tekst odredbe čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a, bez ikakvog preciziranja u čemu bi se konkretno sastojala ta bitna proceduralna povreda na koju se uopćeno poziva. Stoga je ovaj drugostupanjski sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi neku od odlučnih činjenica (čl. 470. st. 3. ZKP-a), optuženik u žalbi u bitnome ističe da ga niti jedan od ispitanih svjedoka, uključujući i navodnu žrtvu ON, ne tereti za počinjenje predmetnog kaznenog djela, da nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da ON opisane ozljede nije zadobila prilikom tučnjave s TN, o čemu su inače iskazivale obje imenovane svjedokinje, te da na optuženika kao počinitelja konkretnog kaznenog djela ne upućuje niti nalaz i mišljenje angažiranog vještaka. Ujedno se u žalbi napominje te se protiv optuženika kod Općinskog suda u Čakovcu vode još tri kaznena postupka u kojima je ON izjavila da ga je lažno prijavila zbog ljubomore, što je učinila i u ovom kaznenom postupku, s time da je ona već bila ranije pravomoćno osuđena zbog lažnog prijavljivanja kaznenog djela na štetu optuženika.

8. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koji žalbom optuženika nisu dovedeni u razboritu sumnju.

8.1. Ponajprije treba reći da je prvostupanjski sud opravdano otklonio kao neistinite optuženikovu obranu, svjedočenja TN, CN i maloljetnog DN, te iskaz žrtve ON s rasprave. Osim što je te dokaze ocijenio neživotnima, nelogičnima i iskonstruiranima u cilju izbjegavanja kaznenopravne odgovornosti optuženika za kazneno djelo za koje se tereti, sud prvog stupnja je ujedno utvrdio da se oni ne podudaraju s nalazom i mišljenjem angažiranog sudskomedicinskog vještaka. Uz to ti su dokazi također u dosta detalja nedosljedni i proturječni, što dodatno urušava njihovu dokaznu snagu i vrijednost.

8.1.1. Tako npr. optuženik u prvom ispitivanju navodi da se žrtva „sama ozljeđivala, počela čupati za kosu i bacati na pod, pri čemu je udarila u stol“, da bi na raspravi izjavio da je žrtva konkretne ozljede zadobila u tučnjavi s njegovom majkom TN.

8.1.2. Svjedokinja TN je na prvom ispitivanju i kasnije na raspravi dala identične kontradiktorne opise predmetnog događaja kao i optuženik.

8.1.3. U naprijed spomenute verzije konkretnog incidenta ne uklapa se iskaz svjedokinje CN, optuženikove sestre, koja pak je rekla da su se žrtva i svjedokinjina majka TN tukle u dvorištu, a ne u kući kako tvrde svi ostali. To isto vrijedi i za svjedoka DN koji je izjavio da je vidio da je žrtva ON glavom počela lupati po zidu (što nije rekao nitko od ispitanih) i bacati se po podu.

8.1.4. Naposljetku žrtva je prilikom prvog ispitivanja na policiji za inkriminirani fizički napad i ozljeđivanje optužila upravo optuženika da bi na raspravi u cijelosti reterirala uz tvrdnju da je potonjeg lažno prijavila za predmetno kazneno djelo, a da je ozljede zadobila u tučnjavi s optuženikovom majkom TN.

8.1.5. Vezano za sve naprijed izložene proturječnosti i odstupanja u iskazima valja primijetiti da ispitanici nisu dali valjane, racionalne i logično prihvatljive razloge.

8.2. Sudskomedicinski vještak je u svom stručnom mišljenju odbio mogućnost da je dijagnosticirane ozljede žrtva zadobila uslijed pada ili prilikom čupanja kose, a kao sredstvo napada naznačio je cjepanicu, letvu ili sličan strani predmet, pri čemu se radilo o dva udarca slabog do srednjeg intenziteta, što pak se uklapa u verziju događaja koju je žrtva dala prilikom prvog ispitivanja na policiji.

8.3. Dakle, upravo iz naprijed iznijetih razloga se ocjena spomenutih personalnih dokaza od strane prvostupanjskog suda pokazuje valjanom i uvjerljivom.

8.4. S druge strane, ne treba zanemariti niti iskaz žrtve ON s prvog ispitivanja u kojem izravno i decidirano tereti optuženika za konkretno kazneno djelo. Istina, ovdje je riječ o tzv. nekonfrontiranom dokazu jer je iskaz dat u odsutnosti optuženika i njegova branitelja, međutim isti je zakoniti dokaz i pravilno je izveden s drugim dokazima, među inim, i s onima koji potvrđuju vjerodostojnost i istinitost činjeničnih tvrdnji koje je žrtva iznijela u tom prvom ispitivanju tereteći optuženika za predmetni delikt. Tu se prvenstveno misli na medicinsku dokumentaciju s lista 37 spisa predmeta u kojoj je konstatirano da je žrtva navela da je „danas popodne napadnuta od strane partnera“ i fotodokumentaciju iz koje su vidljive žrtvine ozljede (listovi 38-43 spisa predmeta), ali i na već spomenuti nalaz i mišljenje angažiranog sudskomedicinskog vještaka.

8.5. Što se tiče svjedočenja žrtva ON u drugim kaznenim postupcima, na što se poziva žalitelj, valja odgovoriti da svaki kazneni predmet treba sagledavati pojedinačno i zasebno, prema specifičnim okolnostima svakog od njih, a koje okolnosti utječu na sudsku ocjenu dokaza u smislu čl. 450. st. 2. ZKP-a i konačni zaključak o vjerodostojnosti svakog od dokaza ponaosob. Drugim riječima, tvrdnja da je određena osoba u jednom od kaznenih postupaka drugoga lažno optužila za počinjenje nekog kaznenog djela ne znači snagom automatizma da je to učinila i u drugom kaznenom postupku.

8.6. Slijedom svega izloženog ovaj žalbeni sud nalazi da je prvostupanjski sud na temelju postojeće dokazne građe i njene valjane ocjene pravilno zaključio da se optuženik kritične zgode doista ponio na način opisan u činjeničnom supstratu predmetne inkriminacije i time ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 117. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, a što optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

9. S obzirom da se optuženik ne žali zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je sud drugog stupnja pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, pri čemu nije našao da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uložene žalbe.

10. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti što je optuženik otac četvero malodobne djece i što se u međuvremenu pomirio sa žrtvom ON s kojom živi u izvanbračnoj zajednici i ima zajedničko dijete, dok mu je otegotnom cijenio činjenicu višestruke osuđivanosti zbog raznih kaznenih djela, odnosno što je optuženik recidivist koji kaznena djela čini s izrazitom upornošću i bezobzirnošću, pri čemu pokazuje visok stupanj kriminalne volje.

11. Optuženik u žalbi predlaže blažu kaznu s obzirom da su od inkriminiranog događaja protekle tri godine i da su se odnosi u obitelji stabilizirali, da je zaposlen te da je svoje ponašanje uskladio sa zakonom i više ne čini kaznena djela.

12. U sklopu utvrđenih olakotnih i otegotne okolnosti u konkretnom slučaju naročito upada u oči optuženikov mnogobrojni kazneni recidivizam koji upućuje na veći stupanj njegove krivnje, a koji proizlazi iz višekratnog kršenja zakona, što kada se stavi u odgovarajući vrijednosni razmjer s ostalim konstatiranim osnovama relevantnim za odluku o kazni jamačno ukazuje na primjerenost kazne zatvora na koju je optuženik u ovom slučaju osuđen, neovisno o naprijed iznijetim olakotnim okolnostima na koje se poziva žalitelj. Uz sve navedeno ne treba izgubiti iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o optuženikovom fizičkom napadu i ozljeđivanju žene, čemu potonja nije ni na koji način doprinijela. Prema tome izrečena kazna zatvora je primjerena već naprijed obrazloženom povećanom stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, na tragu je proklamiranog načela individualizacije u kažnjavanju, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a.

13. Slijedom svega iznijetog valjalo je na temelju čl. 482. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 7. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic