Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvtska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-40/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici odvjetnici Matei Begić iz Siska, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, [adresa], 21000 Split, zastupani po punomoćniku Vedranu Kopiloviću odvjetniku iz OD Žurić i Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 2. prosinca 2025., na ročištu za objavu presude 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 071113250823 od 13. studenog 2007,g., izmijenjenog Dodatkom ugovoru o kreditu od 11. ožujka 2021.g., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, te da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama kreditora na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, isplatiti tužitelju GK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.516,09 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023., pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i to na iznos od:

- 14,29 € počevši od 01.12.2008.

- 21,00 € počevši od 01.01.2009.

- 21,10 € počevši od 01.02.2009.

- 21,17 € počevši od 01.03.2009.

- 21,33 € počevši od 01.04.2009.

- 21,19 € počevši od 01.05.2009.

- 20,89 € počevši od 01.06.2009.

- 31,53 € počevši od 01.07.2009.

- 34,53 € počevši od 01.08.2009.

- 34,51 € počevši od 01.09.2009.

- 34,10 € počevši od 01.10.2009.

- 34,29 € počevši od 01.11.2009.

- 34,15 € počevši od 01.12.2009.

- 34,09 € počevši od 01.01.2010.

- 34,06 € počevši od 01.02.2010.

- 33,89 € počevši od 01.03.2010.

- 33,86 € počevši od 01.04.2010.

- 33,56 € počevši od 01.05.2010.

- 33,53 € počevši od 01.06.2010.

- 33,62 € počevši od 01.07.2010.

- 33,82 € počevši od 01.08.2010.

- 33,79 € počevši od 01.09.2010.

- 33,97 € počevši od 01.10.2010.

- 34,25 € počevši od 01.11.2010.

- 34,15 € počevši od 01.01.2011.

- 34,00 € počevši od 01.02.2011.

- 33,96 € počevši od 01.03.2011.

- 34,18 € počevši od 01.04.2011.

- 34,14 € počevši od 01.05.2011.

- 34,01 € počevši od 01.06.2011.

- 34,00 € počevši od 01.07.2011.

- 34,19 € počevši od 01.08.2011.

- 34,21 € počevši od 01.09.2011.

- 34,18 € počevši od 01.10.2011.

- 34,24 € počevši od 01.11.2011.

- 34,30 € počevši od 01.12.2011.

- 34,36 € počevši od 01.01.2012.

- 34,43 € počevši od 01.02.2012.

- 34,38 € počevši od 01.03.2012.

- 34,11 € počevši od 01.04.2012.

- 34,09 € počevši od 01.05.2012.

- 34,04 € počevši od 01.06.2012.

- 33,75 € počevši od 01.07.2012.

- 33,69 € počevši od 01.08.2012.

- 33,64 € počevši od 01.09.2012.

- 33,71 € počevši od 01.10.2012.

- 33,45 € počevši od 01.11.2012.

- 33,31 € počevši od 01.12.2012.

- 33,61 € počevši od 01.01.2013.

- 33,60 € počevši od 01.02.2013.

- 33,56 € počevši od 01.03.2013.

- 33,71 € počevši od 01.04.2013.

- 33,62 € počevši od 01.05.2013.

- 33,56 € počevši od 01.06.2013.

- 32,52 € počevši od 01.07.2013.

- 32,46 € počevši od 01.08.2013.

- 32,07 € počevši od 01.09.2013.

- 32,40 € počevši od 01.10.2013.

- 32,50 € počevši od 01.11.2013.

- 32,42 € počevši od 01.12.2013.

- 32,35 € počevši od 01.01.2014.

- 29,74 € počevši od 01.02.2014.

- 27,42 € počevši od 01.03.2014.

- 27,36 € počevši od 01.04.2014.

- 27,16 € počevši od 01.05.2014.

- 26,98 € počevši od 01.06.2014.

- 26,91 € počevši od 01.07.2014.

- 26,45 € počevši od 01.08.2014.

- 21,37 € počevši od 01.09.2014.

- 21,30 € počevši od 01.10.2014.

- 21,33 € počevši od 01.11.2014.

- 21,33 € počevši od 01.12.2014.

- 21,30 € počevši od 01.01.2015.

- 20,51 € počevši od 01.02.2015.

- 16,40 € počevši od 01.03.2015.

- 16,21 € počevši od 01.04.2015.

- 16,03 € počevši od 01.05.2015.

- 15,95 € počevši od 01.06.2015.

- 15,90 € počevši od 01.07.2015.

- 15,14 € počevši od 01.08.2015.

- 11,38 € počevši od 01.09.2015.

- 11,33 € počevši od 01.10.2015.

- 11,41 € počevši od 01.11.2015.

- 11,36 € počevši od 01.12.2015.

- 11,37 € počevši od 01.01.2016.

- 10,57 € počevši od 01.02.2016.

- 6,51 € počevši od 01.03.2016.

- 6,43 € počevši od 01.04.2016.

- 6,32 € počevši od 01.05.2016.

- 6,32 € počevši od 01.06.2016.

- 6,33 € počevši od 01.07.2016.

- 5,20 € počevši od 01.08.2016., pa do isplate.

3. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, naknaditi troškove parničnog postupka u visini od 1.548,00 €, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. od dana 07.01.2026., pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja sadržana u podnesku od 25. studenog 2025.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu 13.2.2024. tužitelji u bitnom navodi da je sa tuženikom 13.11.2011. zaključio ugovor o kreditu broj 071113250823 za kupovinu i adaptaciju kuće u iznosu od 35.000,00 eura solemniziran kod javnog bilježnika Višnje Antoš Kovačićek broj: OV-14373/07.u [adresa] 19.11.2007. Naprijed citiranim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 35.000,00 € u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužitelj tvrdi da su dodatkom ugovoru o kreditu od 11.3.2021. izmijenjene pojedine odredbe Ugovora o kreditu zbog produženja roka otplate kredita. Tužitelj tvrdi da je odredbom članka 3. pod točkom 3.1. ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnja, promjenjiva, te pod točkom 3.3. istog članka ugovoreno je da se promjena kamatnih stopa vrši i dopunama Odluke o kamatama kreditora na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tužitelj tvrdi da u razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom mijenjao kamatnu stopu, a uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Tužitelj tvrdi da je s tuženikom adhezijski sklopio tipski Ugovor o kreditu, znači pristupio je već po tuženiku sastavljenom Ugovoru o kreditu te se o odredbama tog ugovora, a posebno o odredbi o visini i načinu promjene kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj tvrdi da je tuženik jednostrano odredio početnu kamatnu stopu i tijekom ugovornog odnosa svojim Odlukama istu jednostrano mijenjao, bez ikakvih konzultacija ili pregovora s tužiteljem kao potrošačem, te Ugovor o kreditu ne sadrži egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tvrdi da je člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 - dalje u tekstu: ZZP), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 96. stavak 2. ZZP-a propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj tvrdi da prema članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna . Tužitelj tvrdi da članak 269. Zakona o obveznim odnosima propisuje („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje u tekstu: ZOO) da činidba iz obveznopravnog odnosa mora biti moguća, dopuštena, određena ili odrediva, a članak 270. istog zakona, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tužitelj tvrdi da članak 272. ZOO-a propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Tužitelj tvrdi da u Ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranka nije naveden niti jedan parametar pomoću kojega bi se određivala kamatna stopa te stoga ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika nije razumljiva, a sama činidba nije odrediva. Tužitelj tvrdi da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama kreditora na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Tužitelj tvrdi da naprijed formulirana činidba nije niti određena niti odrediva te je stoga ništava sukladno članku 272. ZOO-a. Tužitelj tvrdi da je tuženik tijekom otplate predmetnog kredita više puta jednostrano povisio kamatnu stopu u odnosu na Ugovorom o kreditu ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 % godišnje ,a tužitelj je u posjedu samo obavijesti od 28.06.2013. g., 24.12.2013., 8.7.2014.., 8.1.2015., 8.7.2015., 7.1.2016, 7.7.2016., 24.12.2013.g.,08.07.2014.g., te je u vremenskom periodu:

- od 15.07.2013. kamatna stopa povišena na 6,71 %

- od 15.04.2014. kamatna stopa povišena na 6,51 %

- od 26.07.2014. kamatna stopa povišena na 6,25 %

- od 26.01.2015. kamatna stopa povišena na 6,04 %

- od 26.07.2015. kamatna stopa povišena na 5,84%

- od 26.01.2016. kamatna stopa povišena na 5,62 %

- od 26.07.2016. kamatna stopa povišena na 5,31 %

Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika ništetna, tužitelj tvrdi da je tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi plaćao da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana te je na taj način preplatio tuženiku ukupni iznos od 2.506,01 €. Tužitelj tvrdi a sukladno članku 323. ZOO-a, da je pravna posljedica ništetnosti odredbe ugovora je obveza svake ugovorne strane da drugoj ugovornoj strani vrati sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora, a primjenom odredbi o stjecanju bez osnove iz članka 1115. istog zakona, ako je stjecatelj nepošten (a što tuženik svakako jest obzirom je u svom tipskom ugovoru o kreditu tužitelju nametnuo ništetnu odredbu o kojoj se nije moglo pregovarati), zatezne kamate se moraju vratiti od dana stjecanja, znači plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

2. U svom odgovoru na tužbu od 11.4.2024. tuženik u bitnom u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i po visini. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tuženik tvrdi da nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 071113250823 od dana 19. studenog 2007.g. (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ali sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik tvrdi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Pž-7129/13 i Revt 249/14. Tuženik tvrdi da tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovoru o kreditu broj 51094/07 (dalje kao: „Ugovor o kreditu“) kojim je bilo ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, te da je tuženik tijekom razdoblja otplate periodički mijenjao (povisio) prvotno ugovorenu kamatnu stopu a kao razlog osnovanosti svojeg tužbenog zahtjeva, tužitelj se u Tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 i pokušava svoj tužbeni zahtjev „podvesti“ pod utvrđenja iz navedene presude tvrdnjom da je naslovni sud dužan držati se utvrđenja iz te parnice prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu. U vezi s navedenim, tuženik ukazuje kako se u postupku pred VTSRH odlučivalo o tužbenom zahtjevu udruge Potrošač koja se isključivo referirala na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valutna klauzula (CHF). Upravo je bit cijele parnice pred VTSRH bila tvrdnja tamo tužitelja da su ugovori koji sadrže i valutnu klauzulu u CHF i odredbu o jednostranoj metodologiji promjene kamatne stope pretegotni za potrošače jer sadrže dva varijabilna elementa, od kojih je kod prvog, uslijed financijske krize, došlo do drastičnih promjena. Naime, za razliku od CHF-a tečaja, EUR tečaj je već godinama stabilna valuta slijedom čega u konkretnom slučaju nema govora o mogućnosti primjene utvrđenja i sudskih stajališta u konkretnom predmetu, a time i mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja kao osnovanog. Tuženik a, prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Tuženik tvrdi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2024. godine pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Nesporno je da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20.3.2018. revizijski sud zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje:„Parnica Potrošač“) prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici. Prema stajalištu iznesenom u istoj presudi Vrhovnog suda RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tuženik tvrdi da je tužitelj tužbu podnio nakon proteka zastarnog roka od 5 godina (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje opći zastari rok), odnosno 3 godine (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje zastarni rok za anuitete, odnosno naknadu štete) računajući od datuma pravomoćnog okončanja Parnice Potrošač (13.6.2014.) kada su zastarni rokovi za utuženje počeli teći iznova. Tuženik tvrdi da je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok (bar u pogledu tražbina koje tužitelj zahtijeva po osnovi navodno preplaćenih kamata), te tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik se poziva na priopćenje Vrhovnog suda od 1.3.2022. koji je pojasnio svoje navode ističući, cit.:“Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Tuženik tvrdi da u slučaju da sud usvoji tvrdnje tužitelja kako se na ovaj predmet imaju primijeniti utvrđenja Parnice Potrošač, tada i zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u tom predmetu. Tuženik tvrdi a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva da tužitelj pogrešno smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž- 7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti. U ovoj parnici najprije iz razloga navedenih u poglavlju 1. ovog odgovora na Tužbu. Ovo je potvrdio i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ističe: „…kako je tužitelj uzeo kredit u kunama, a ne u valuti CHF, na nju se ne odnose učinci kolektivne tužbe. To znači da prvostupanjski sud u nastavku postupka treba provesti dokazni postupak, u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka, u odnosu na ovaj konkretan ugovor o kreditu, a prema parametrima iz citiranih presuda…“Tuženik tvrdi da je tužitelj dužan sudu dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove. Tuženik tvrdi da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Tuženik tvrdi da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije, a općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga, a što tužitelj nije ni pokušao, te tuženik svako daljnje raspravljanje smatra bespredmetnim. Tuženik tvrdi da osporena odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena, odnosno ništava, a što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/2007 pa nadalje; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 99. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 96. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Tuženik tvrdi da tužitelj pogrešno drži da se može pozivati na utvrđenja iz Presude broj Pž- 7129/13 bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, te je tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da ni jedna od tri pretpostavke propisane 1111. st. 3. ZOO-a nije ostvarena. Tuženik tvrdi da zahtjev tužitelja da se ništetnim utvrdi sporna odredba Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu kao takvu, je protivna prisilnim propisima a materijalno pravo koje je na snazi bilo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju što se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Tuženik tvrdi da tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Tuženik tvrdi da je netočno pozivanje tužitelja da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, jer je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, a transparentnost u izmjenama kamatne stope vidljiva je iz Obavijesti o izmjeni kamatne stope, u kojoj tuženik jasno navodi kojim se parametrima vodio temeljem izmjena. Tuženik tvrdi da se o spornoj odredbi pregovaralo, da je sporna odredba ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, te ne poznavanje prava nikoga ne sprječava. Tuženik se poziva na praksu Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11.11.2013. Tuženik tvrdi da je osporavana odredba Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, a njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik tvrdi da sporne ugovorne odredbe nisu prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik tvrdi da su se kamatne stope mijenjale Odlukom tuženika, ali su se pri tom uvažavale odredbe Ugovora i drugih internih akata Banke, a poglavito vodeći računa o tržišnim uvjetima. Tuženik tvrdi da promjenom kamatnih stopa nije zloupotrijebio svoj položaj, jer euro je bila stabilna valuta nepodložna većim promjenama, te nije došlo do rasta obveze tužitelja koji bi opravdavao ovaj zahtjev. Tuženik tvrdi da je kroz vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa kamata kako padala, tako i rasla. Tuženik tvrdi da je promjena kamatne stope bila zakonom dopuštena, a kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Tuženik tvrdi da odredba članka 3.3. Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja, te napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, te se protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Tuženik tvrdi da se načelo savjesnosti i poštenja ne može tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka. Zbog svega naprijed navedenog tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Podneskom od 25.11.2025. tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog novčanog iznosa od 2.516,09 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od plaćanja pa do isplate. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka, te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanja o visini potraživanja. Zbog naprijed navedenog riječ je o postupanju koje je dopušteno (čl. 190. st. 2. ZPP-a) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka. U odnosu na takva postupanja Vrhovni suda RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova, te i građanskog odjela VSRH održanom 26.11.2021. donio zaključak broj: Su IV-162/2021 koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Uzimajući u obzir navedeni stav VSRH kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud je dopustio preinaku, te je o istom odlučeno izrekom rješenja sadržano u ovoj presudi i rješenju.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu i dodatak broj 1 Ugovora o kreditu (str. 9-18 predmeta), otplatni plan za kredit s prikazom prometa računa (str. 19-48 predmeta), obavijesti tuženika o izmjenama kamatne stope uz nove otplatne planove (str. 49-87 predmeta), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja (str. 112-114 predmeta), te je izveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću (str. 126-131) predmeta.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 19.11.2007. godine Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao i dodatak broj 1 Ugovora o kreditu (moratorij i prolongacija) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini iznosa od 35.000,00 eura, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora (tuženik) i da je početno ugovorena kamatna stopa u visini od 5,49% (čl. 3.1. Ugovora o kreditu). Između stranaka sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je tijekom otplate kredita više puta mijenjao kamatne stope, te se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 5,49% na 6,25% od 1.12.2008. do 30.6.2009., nadalje, 6,75% od 1.7.2009. do 31.7.2013. , nadalje, 6,71% od 1.8.2013. do 31.1.2014., 6.51% od 1.2.2014. do 31.7.2014. 6,25% od 1.8.2014. do 31.1.2015., 6,04% od 1.2.2015. do 31.7.2015., 5,84% od 1.8.2015. do 31.1.2016., 5,62% od 1.2.2016. do 31.7.2016., i od 1.8.2016. po stopi od 5,31%, te tužitelj i tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženik kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, niti metodu izračuna tih parametara. Sud posebno napominje da je tuženik kao banka tužitelju isplatio 35,000,00 € temeljem Ugovora o kreditu ali u protuvrijednosti kuna, te se nije uopće na stranom tržištu zaduživao u eurima, jer je kuna bila jedino sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, te se tuženik ne može pozivati na nikakve promjene na svjetskom tržištu, niti na eventualne promjene temeljem raznih parametara EURIBOR-a jer nije u nikakav rizik ušao, budući je kredit isplatio u kunama, a ne u eurima.

7. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj GK u bitnome tvrdi da se 2006. godine oženio slijedom čega je htio riješiti svoje stambeno pitanje tako da kupi nekretninu u tu svrhu. Tužitelj tvrdi da je odabrao nekretninu, a radilo se o nekretnini njegove mame i tete, slijedom čega je otišao kod tuženika te je rekao za što mu trebaju novci i koji iznos mu treba, a tuženik je potvrdio da može realizirati kredit za kupnju nekretnine. Tužitelj tvrdi da je cjelokupni iznos kredita isplaćen na račun njegove tete kao kupoprodajna cijena, dok se njegova mama kao suvlasnica odrekla svoga djela. Tužitelj tvrdi da u vrijeme kada se raspitivao za kredit, banka mu je rekla da mora donijeti dokumente vezane za stanje nekretnine koju kupuje kao i liste od svoje plaće, a kako bi utvrdili njegovu kreditnu sposobnost, što je tužitelj i učinio. Tužitelj tvrdi da je kredit ugovoren s rokom otplate od 20 godina u valuti euro. Tužitelj tvrdi da nije bilo nikakvih pregovora u svezi kamatne stope. Tužitelj tvrdi da je ugovor o kreditu pročitao u cijelosti, sada koliko se sjeća, a činu mi se da je za kamatnu stopu stajalo da je nepromijenjena, no ne može se sjetiti, a radilo se o promjenjivoj kamatnoj stopi, no ne sjeća se koliki je bio postotak kamate. Tužitelj tvrdi da mu u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije pojasnio način mijenjanja kamatne stope. Tužitelj tvrdi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao trgovačko društvo niti je bio član trgovačkog društva niti je imao registriran obrt niti se bavio slobodnom djelatnošću. Tužitelj tvrdi da je kuću koju je kupio sredstvima od kredita kupio isključivo radi stanovanja njega i njegove bračne družice, odnosno rješavanje stambenog pitanja. Tužitelj tvrdi da je tuženik sastavo odredbe ugovora o kreditu, a u kojem sastavljanju odredaba ugovora tužitelj nije sudjelovao niti ga je tko što pitao vezano za sadržaj ugovornih odredaba već mu je samo dana ponuda koju je mogao uzeti ili odbiti. Tužitelj tvrdi da je kod tuženika realizirao kredit iz razloga što je bio klijent tuženika i kod njega je imao otvoren tekući račun. Tužitelj tvrdi da osim ponude za predmetni kredit, tuženik mu nije dao druge ponude, već mu je isključivo predmetni kredit ponudio. Tužitelj tvrdi da mu je prije potpisivanja ugovora rečeno koliki će biti mjesečni anuiteti, ali taj anuitet u roku otplate nikad nije bio isti, i tužitelju nije bilo jasno zbog čega se iznos mjesečnog anuiteta mijenjao. Tužitelj tvrdi da je dao i mjeru osiguranja kredita, odnosno bianko mjenicu, a morao je ugovoriti i životno osiguranje te je kredit osiguran hipotekom na nekretnini koja je bila predmet kupovine. Tužitelj tvrdi da je morao plaćati i osiguranje same nekretnine, a zbog potresa iz 2020. tražio je od tuženika odgodu plaćanja na šest mjeseci, jer je nekretnina koju je kupio tim kreditom oštećena i dobila je narančastu naljepnicu odnosno ista nije uporabljiva i do danas nije obnovljena. Tužitelj tvrdi da je tom odgodom plaćanja kredita od šest mjeseci, tužitelju rata mjesečna povećana, a i produžen rok otplate kredita. Tužitelj tvrdi da s tuženikom nije bilo pregovora ili je mogao prihvatiti uvjete ili odbiti, a ukoliko ne bi plaćao mjesečne anuitete, tužitelj tvrdi da bi mu tuženik uzeo kuću koju je kupio tim kreditom. Tužitelj tvrdi da nije u cijelosti otplatio kredit te ima još dvije godine za plaćati, a dospjele anuitete je isključivo plaćao tužitelj i to na način da je odlazio u banku i podmirivao mjesečne anuitete i to najkasnije do 15. u mjesecu. Tužitelj tvrdi da je od tuženika dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope, te se obraćao tuženiku vezano za te obavijesti, ali mu je tuženik rekao da ne može ništa u ugovoru promijeniti. Tuženik tvrdi da nekretninu koju je kupio predmetnim ugovorom nije nikada davao u najam, te se nekretnina nalazi na adresi [adresa] i na toj adresi tužitelj nikad nije imao prijavljeno trgovačko društvo, obrt ili sl.. Tužitelj tvrdi da mu nije jasno što to znači promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj

8. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužitelj i tuženik nisu o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovarali niti su tužitelju objašnjavani način i mehanizam izmjene kamatne stope, a niti je tužitelj na tu odredbu ugovora mogao utjecati. Kako ni sklopljeni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženik ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle kako nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, to je ovaj sud stava da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu iz članka 3.1. nepoštena i kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač ima obvezu vratiti banci. Nadalje prema stavu ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sporna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora. Slijedom navedenog odredba članka 3.1. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci tuženika kao banke protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO te ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3.1. Ugovora o kreditu. Paušalni prigovor tuženika na iskaz tužitelja sud je u cijelosti odbio kao neosnovan.

9. U odnosu na daljnje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je predmet ovog spora sukladno čl. 81. ZZP-a ovaj sud je utvrđivao da li su kumulativno ispunjeni uvjeti. Sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) suprotno nije dokazao.

10. Kako je prethodno navedeno kamatna stopa ("cijena") u Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,49%, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti sukladno Odluci o kamatama i naknadama, te je kamatna stopa sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati jest uočljiva, ali sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

11. Odredba članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dočim je u stavku 3. članka 96. propisano ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

12. Nadalje, u odredbi članka 97. ZZP/07 propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. citiranog Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13. Odredbom članka 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice da tužitelj nije bio upoznat s parametrima temeljem kojih će se mijenjati visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja te odredbe Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je stajališta da čl. 3.1. Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, tuženik kao vjerovnik tj. kreditor jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa na takav način tuženik kao kreditor je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

14. Nadalje sud ističe kako je ugovornu odredbu članka 3.1.Ugovora o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru o kreditu nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

15. Sud je na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću. Vještak u nalazu i mišljenju od 27.5.2025. navodi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi za vremenski period od 1.12.2008. do 1.8.2016. 2.516,09 €. Nalaz i mišljenje vještaka Vlatka Panjkovića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik do zaključenja glavne rasprave ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

16. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik s osnova promjenjive kamatne stope tj. na ime razlike isplati preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

17. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom članka 295. ZOO propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao. Tuženik na kojem je teret dokaza (članak 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe članka 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje), iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

18. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

19. U odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos koji je plaćen sud je dosudio zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do isplate na svakomjesečnu razliku pri plaćanju anuiteta. Sud je imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji se treba vratiti i to svakomjesečno od dospijeća anuiteta, pa sve do isplate. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi članka 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

20. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen 13.11.2007. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 13.2.2024..

21. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem članka 154., 155. i 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak u ukupnom novčanom iznosu od 1.548,60 €, a koji troškovi se odnose na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife u iznosu od 200,00 €,

- trošak zastupanja na ročištima 7.11.2024., 17.12.2024., i 2.12.2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 200,00 €, za svako ročište po Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife, ukupno 600,00 €,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 25.11.2025. u visini od 200,00 €.

Punomoćniku tužiteljice je za pruženu intelektualnu uslugu priznat trošak u visini od 1.000,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV u visini od 25% što iznosi 250,00 €, dakle, ukupno za pruženu intelektualnu uslugu 1.250,00 €

- tužitelju je priznat i trošak na ime vještačenja u iznosu od 250,00 €.

- tužitelju je priznat i trošak prijevoza po Tbr. 49. stavak 3. OT-a (90 km x 0,54 eura) 48,60 eura.

Tužitelju je ukupno priznat parnični trošak u visini od 1.548,60 €, te je s ostalim zahtjevom za naknadu troškova odbijen.

22. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja, tj. od 7. siječnja 2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

23. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 7. siječnja 2026.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 7.1.2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice odvjetnica Matea Begić iz Siska

- pun. tuženika OD Žurić & Partneri iz Zagreba