Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3596/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja ĐE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB 89755384389, radi poništenja rješenja, 7. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, Sektora za žigove i industrijski dizajn, Klasa: UP/I-381-05/93-010/3826, Ur. broj: 559-03/3-25- 031/IC od 1. rujna 2025.

Il Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak te mu se nalaže da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/I-381-05/93-010/3826, ur. broj: 559-03/3-25-031/IC od 1. rujna 2025. obustavljen je postupak koji se vodio povodom zahtjeva tužitelja za proglašavanje ništavim industrijskog dizajna broj M930170 (u registru navedenog nositelja SE).

2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da industrijski dizajn M930170 predstavlja plagijat njegovog proizvoda mjerača količine pića MAM-MAI kojeg je on razvio i proizvodio od 1989. godine. Smatra da je tuženik neosnovano odbio rješavati meritum spora jer je nositelj dizajna SE preminuo te je dizajn prestao vrijediti, ističe da je pogrešno naveden datum smrti (**.**.2018. umjesto 13. siječnja 2007.), smatra da je počinjeno kazneno djelo ili gruba nepažnja od strane tuženika prilikom postupanja. Iz tužbe proizlazi da zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i meritorno rješavanja njegovog zahtjeva.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja, osim što je potvrdio da je tijekom upravnog postupka pogrešno utvrđen datum smrti nositelja spornog industrijskog dizajna, odnosno da je isti preminuo **.**.2007., a ne kako je pogrešno utvrđeno 8. kolovoza 2018., no da navedeno nema utjecaj na rješavanje ove upravne stvari.

4. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 98. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), budući da tužitelj faktično osporava primjenu prava, ne osporava odlučne činjenice, a stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito nisu zahtijevale održavanje rasprave.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao isprave u spisu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Odredbama članka 44. stavaka 2., 3. i 10. Zakona o industrijskom dizajnu (Narodne novine 173/2003, 54/2005, 76/2007, 30/2009, 49/2011, 46/2018, dalje Zakon) propisano je: Zavod će donijeti rješenje o proglašavanju industrijskoga dizajna ništavim ako se utvrdi da nisu postojali uvjeti za registraciju industrijskoga dizajna predviđeni ovim Zakonom. Industrijski dizajn može se proglasiti ništavim iz razloga navedenih u članku 9. ovoga Zakona, i to za sve vrijeme trajanja zaštite, kao i nakon prestanka vrijednosti industrijskoga dizajna. Zahtjev za proglašavanje industrijskoga dizajna ništavim mora biti podnesen kako je propisano Pravilnikom.

Odredbom članka 22. stavka 1. točke 2. Pravilnika o industrijskom dizajnu (Narodne novine 72/2004, 117/2007, 66/2011, 125/2013, 43/2017, dalje Pravilnik) propisano je da zahtjev za proglašavanje industrijskoga dizajna ništavim treba sadržavati i podatke o nositelju dizajna (ime, prezime i adresu, ako se radi o fizičkoj osobi, odnosno tvrtku i sjedište, ako se radi o pravnoj osobi).

Odredbom članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. Odredbom članka 128. stavka 2. ZUP-a propisano je da će rješenje oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.

8. Prema stavu ovog suda u ovom je predmetu sporno pravno pitanje da li se postupak povodom zahtjeva za proglašavanje ništavim industrijskog dizajna čija je vrijednost prethodno prestala može voditi ukoliko je bivši nositelj dizajna pokojan i nema nasljednika.

9. Iz osporenog rješenja i isprava u spisu proizlazi da je tužitelj podnio 5. svibnja 2025. zahtjev za proglašavanje ništavim industrijskog dizajna broj M930170 (čija je vrijednost prestala 1998. godine) na temelju odredbe članka 44. stavka 3. Zakona o industrijskom dizajnu. Podnositelj zahtjeva temelji svoj zahtjev na razlozima pravne nevaljanosti dizajna navedenim u članku 9. točki 2. Zakona o industrijskom dizajnu i tvrdnji da osporavani dizajn ne udovoljava uvjetima zaštite industrijskog dizajna propisanim člancima 3. i 4. Zakona o industrijskom dizajnu zbog nedostatka novosti kao neophodnog uvjeta ostvarivanja zaštite prava iz osporavanog dizajna.

Tijekom postupka utvrđeno je da je prijava za registraciju osporavanog dizajna podnesena 21. srpnja 1993., koji je registriran dana 7. kolovoza 1995., uz naznaku nositelja i dizajnera VE, s naznakom proizvoda „mjerač količine pića u bocama” u razredu (6) Cl. 10-04 Međunarodne klasifikacije za industrijski dizajn. Uvidom u registar industrijskog dizajna Zavod je utvrdio kako je osporavani dizajn prestao vrijediti zbog isteka razdoblja trajanja dana 22. kolovoza 1998. godine, pri čemu je prestanak vrijednosti osporavanog dizajna objavljen dana 28. veljače 1999. godine u službenom glasilu Zavoda br. 1/1999. Obzirom da iz podnositeljevog zahtjeva proizlazi daje nositelj osporavanog dizajna SE preminuo, u konačnici je utvrđeno da je isti preminuo **.**.2007.

10. Tuženik je u rješenju obrazložio da je osporavani dizajn prestao vrijediti prije smrti svog nositelja te da stoga taj dizajn nije bio predmet nasljeđivanja po smrti nositelja industrijskog dizajna i da nije došlo do prijenosa dizajna na nasljednike kao nove nositelje. Stoga je utvrđeno kako od trenutka smrti u registru upisanog nositelja osporavanog dizajna taj dizajn nema nositelja u odnosu na kojeg bi se istaknuo zahtjev za proglašavanje takvog industrijskog dizajna ništavim, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. točki 2. Pravilnika o industrijskom dizajnu ("Narodne novine", broj 72/2004, 117/2007, 66/2011 i 125/2013) u vezi s odredbom članka 44. stavka 10. Zakona o industrijskom dizajnu. Budući da osporavani dizajn nema nositelja u odnosu na kojeg bi se vodio dvostranački postupak za proglašavanje industrijskog dizajna ništavim, ne postoje pravne pretpostavke za vođenje predmetnog postupka po zahtjevu za proglašavanje industrijskog dizajna br. M930170 ništavim, radi čega je tuženik na temelju odredbe članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP) obustavio upravni postupak.

11. Sud ne prihvaća stav tuženika kao ispravan.

12. Naime, iz citirane odredbe članka 44. stavka 3. jasno proizlazi da se industrijski dizajn može proglasiti ništavim i nakon prestanka vrijednosti industrijskoga dizajna. Pritom nije propisan subjektivni ili objektivni zastarni rok za podnošenje takvog zahtjeva čije bi protjecanje rezultiralo prekluzijom prava na podnošenje takvog zahtjeva. Uz navedeno, opće je načelo da se na ništavost može pozvati u svako doba (članak 128. ZUP-a).

Nadalje, niti jednom odredbom Zakona ili Pravilnika nije propisano da postupak proglašavanja ništavim industrijskog dizajna nužno mora predstavljati kontradiktoran postupak. Naime, u odredbi članka 22. stavka 1. točke 2. Pravilnika samo je propisano da zahtjev za proglašavanje industrijskoga dizajna ništavim treba sadržavati i „podatke o nositelju dizajna“, a što zahtjev tužitelja nesporno i sadržava.

Ovaj sud smatra da oglašavanje ništavim industrijskog dizajna faktično predstavlja upravni postupak oglašavanja ništavim rješenja o registraciji tog dizajna u skladu s odredbom članka 128. ZUP-a u vezi s odredbom članka 44. Zakona, jer, u situaciji kada Zavod donosi rješenje o proglašavanju industrijskoga dizajna ništavim, time faktično oglašava ništavim ranije doneseno rješenje o registraciji industrijskoga dizajna, slijedom čega se faktično i smisleno na opisanu situaciju primjenjuje odredba članka 128. ZUP-a, koja propisuje (stavak 1.) da će se rješenje oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja, a koji razlozi su propisani odredbom članka 44. i 9. Zakona.

Stoga, iako je činjenica da je u većini slučajeva kod podnošenja zahtjeva za oglašavanje ništavim u upravni postupak doista uključen i živući aktualni ili raniji nositelj dizajna (ili nasljednici kao sveopći pravni sljednici po članku 5. Zakona o nasljeđivanju), koji tada ima pravo i isticati prigovore kojima osporava navode podnositelja zahtjeva, sud smatra da su javnopravna tijela dužna ispitati postoje li razlozi za ništavost čak i u slučaju da je raniji nositelj dizajna pokojan i bez nasljednika. Navedeno stoga što ništavost, ukoliko postoji, predstavlja takav nedostatak industrijskog dizajna koji ga čini nepostojećim od samog početka (ex tunc), što znači da nikada nije proizveo pravne učinke, te su javnopravna tijela dužna oglasiti ništavim takvo rješenje (i dizajn) ili po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, u svako doba.

Radi navedenog ovaj sud smatra da je postupak povodom zahtjeva za oglašavanje ništavim industrijskog dizajna moguće (i nužno) provesti i ukoliko više ne postoji osoba koja je bila nositelj spornog dizajna, niti njegovi nasljednici, a tužitelj je podnio (valjani) prijedlog za oglašavanje ništavim dizajna. Dakle, prema stavu suda, ukoliko je tužitelj podnio valjani zahtjev za oglašavanje ništavim industrijskog dizajna po kojem je moguće postupiti, tuženik je tada dužan o takvom zahtjevu dužan meritorno odlučiti čak i u slučaju da je raniji nositelj dizajna preminuo nakon prestanka vrijednosti dizajna i čak i ako nema nasljednika, jer je tijekom postupka potrebno utvrditi da li je tužitelj uz zahtjev dostavio takve dokaze kojima može dokazati da je sporni dizajn ništav (s učinkom ex tunc). Vjerodostojnim dokazima ranijeg dizajna smatraju se oni kojima se nedvojbeno potvrđuje da registrirani industrijski dizajn čija valjanost se osporava, u vrijeme podnošenja prijave nije udovoljavao uvjetima koji su propisani za ostvarivanje pravne zaštite koja proizlaze iz njegove registracije, a to su novost i individualni karakter sukladno odredbama člankaka 3., 4. i 5. Zakona (a kako je to tuženik obrazložio i samom tužitelju u dopisu od 17. siječnja 2025., list 38 spisa).

13. Konačno, ističe se da u provedenom postupku tuženik nije pribavio rješenje o nasljeđivanju iza pok. ŠE, odnosno da uopće nije utvrđivao da li iza pokojnog nositelja dizajna postoje ili ne postoje nasljednici te da li je i sam tužitelj, kao sin VE, nasljednik ili ne.

14. S obzirom na sve navedeno, tuženik nije osnovano primijenio odredbu članka 46. stavka 5. ZUP-a kojom je propisano da, kad se „tijekom postupka“ utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će se obustaviti postupak, a budući da, prema stavu suda, nedvojbeno postoje pravne pretpostavke za vođenje upravnog postupka. Slijedom iznesenog, sud utvrđuje da je rješenje tuženika nezakonito, radi čega je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci.

U ponovljenom postupku tuženik je dužan prvotno utvrditi da li je zahtjev tužitelja sastavljen u skladu s Pravilnikom. Ukoliko jest i ukoliko zahtjev ne bude odbačen, tada je tuženik dužan utvrditi da li iza pokojnog VE postoje nasljednici te, ukoliko da, njih uključiti u upravni postupak. Konačno, ukoliko je zahtjev uredan, tuženik je dužan u svakom slučaju (bez obzira na postojanje nasljednika) provesti ispitni postupak i meritorno odlučiti o zahtjevu tužitelja.

15. Podredno se ističe da, ukoliko bi se zauzeo stav da je za odlučivanje o ništavosti rješenja o registraciji spornog dizajna nužno da aktualni ili raniji nositelj dizajna bude živ ili da ima nasljednike te da bez njega nije moguće voditi upravni postupak (s kojim se stavom, kako je već navedeno, sud ne slaže budući da se radi o ništavosti), ističe se da je rješenje tuženika i u tom slučaju nezakonito. Naime, tuženik je odmah po primitku zahtjeva tužitelja saznao za činjenicu da je raniji nositelj spornog dizajna umro prije pokretanja upravnog postupka, budući da je ova činjenica navedena u samom zahtjevu (pri čemu nije od važnosti broj godina proteklih od smrti istog). Slijedom navedenog, ukoliko bi se zauzeo stav da postupak oglašavanja ništavim nije moguće voditi bez nositelja dizajna, u tom bi slučaju bilo potrebno zahtjev tužitelja odbaciti na temelju odredbe članka 41. stavka 2. ZUP-a, koji propisuje da će službena osoba rješenjem odbaciti zahtjev kad utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka.

Zagreb, 7. siječnja 2026.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 127. stavak 2. ZUS-a).

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis