Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-1543/2019-40

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci,(OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČL, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dalii Kanceljak, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, (OIB:52508873833), zastupana po punomoćniku Damiru Kralj – Anzelu, odvjetniku iz Rijeke, radi obvezno ništetnost, nakon glavne rasprave održane 2. prosinca 2025, 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o kreditu broj ugovora 051018116598 od 18. listopada 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, solemniziran od javnog bilježnika Božo Marković u Malom Lošinju, dana 20. listopada 2005. pod brojem OU-302/2005 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika i to:

Članak 3.

3.1.

u dijelu

“…s tim da je kamatna stopa promjenjiva.”

3.3.

"Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.”

3.5.

Ugovorne strane su suglasne da se od dana kada Korisnik kredita prestane primati plaću/mirovinu/ drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u Banci, na preostali neotplaćeni iznos kredita neće obračunavati i naplaćivati kamata određena st 3.1. ovog članka, već kamata važeća sukladno aktima Banke.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju ČL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 11.533,10 EUR s osnove promjenjive kamatne stope, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od 01.10.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o kreditu broj ugovora 051018116598 od 18. listopada 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, solemniziran od javnog bilježnika Božo Marković u Malom Lošinju, dana 20. listopada 2005. pod brojem OU-302/2005 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika i to:

Članak 1.

1.2.

u dijelu

".... 120.000,00 CHF (stodvadesettisućašvicarskihfranaka) u protuvrijednosti u kn obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke…"

1.5.

„Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.“

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju ČL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 9.936,45 EUR s osnove ništetne valutne klauzule, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata teče od 01.10.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju ČL, [adresa] Č [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos pripadajućih zakonskih zateznih kamata u visini od 6.234,98 EUR, u roku od 15 dana".

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene u odnosu na tužitelja u iznosu od 1,327,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose :

-1,38 EUR počam od 01.01.2006. godine,

-2,63 EUR počam od 01.02.2006. godine,

-7,93 EUR počam od 01.03.2006. godine,

-9,67 EUR počam od 01.04.2006. godine,

-8,52 EUR počam od 01.05.2006. godine,

-9,64 EUR počam od 01.06.2006. godine,

-13,67 EUR počam od 01.07.2006. godine,

-12,03 EUR počam od 01.08.2006. godine,

-12,13 EUR počam od 01.09.2006. godine,

-12,54 EUR počam od 01.10.2006. godine,

-0,81 EUR počam od 01.11.2006. godine,

-19,51 EUR počam od 01.12.2006. godine,

-20,98 EUR počam od 01.01.2007. godine,

-22,56 EUR počam od 01.02.2007. godine,

-20,29 EUR počam od 01.03.2007. godine,

-28,33 EUR počam od 01.04.2007. godine,

-28,34 EUR počam od 01.05.2007. godine,

-30,28 EUR počam od 01.06.2007. godine,

-30,28 EUR počam od 01.07.2007. godine,

-23,37 EUR počam od 01.08.2007. godine,

-33,63 EUR počam od 01.09.2007. godine,

-29,60 EUR počam od 01.10.2007. godine,

-30,13 EUR počam od 01.11.2007. godine,

-30,81 EUR počam od 01.12.2007. godine,

-24,03 EUR počam od 01.01.2008. godine,

-40,19 EUR počam od 01.02.2008. godine,

-41,61 EUR počam od 01.03.2008. godine,

-45,74 EUR počam od 01.04.2008. godine,

-47,48 EUR počam od 01.05.2008. godine,

-46,76 EUR počam od 01.06.2008. godine,

-52,65 EUR počam od 01.07.2008. godine,

-40,84 EUR počam od 01.08.2008. godine,

-23,37 EUR počam od 01.09.2008. godine,

-12,41 EUR počam od 01.10.2008. godine,

-7,08 EUR počam od 01.11.2008. godine,

-6,00 EUR počam od 01.12.2008. godine,

-10,02 EUR počam od 01.01.2009. godine,

-10,79 EUR počam od 01.02.2009. godine,

-20,08 EUR počam od 01.03.2009. godine,

-22,91 EUR počam od 01.04.2009. godine,

-47,43 EUR počam od 01.05.2009. godine,

-48,98 EUR počam od 01.06.2009. godine,

-55,48 EUR počam od 01.07.2009. godine,

-55,32 EUR počam od 01.08.2009. godine,

-56,18 EUR počam od 01.09.2009. godine,

-46,81 EUR počam od 01.10.2009. godine,

-40,75 EUR počam od 01.11.2009. godine,

-38,19 EUR počam od 01.12.2009. godine,

-26,10 EUR počam od 01.01.2010. godine,

-16,85 EUR počam od 01.02.2010. godine,

-3,87 EUR počam od 01.03.2010. godine,

i to do dana 10.02.2014. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl.29. stv.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015 godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene u odnosu na tužitelja u iznosu od 1.476,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose :

-75,36 EUR počam od 25.02.2014. godine,

-75,21 EUR počam od 25.03.2014. godine,

-75,06 EUR počam od 25.04.2014. godine,

-74,91 EUR počam od 25.05.2014. godine,

-74,75 EUR počam od 25.06.2014. godine,

-74,59 EUR počam od 25.07.2014. godine,

-74,44 EUR počam od 25.08.2014. godine,

-74,28 EUR počam od 25.09.2014. godine,

-74,12 EUR počam od 25.10.2014. godine,

-73,96 EUR počam od 25.11.2014. godine,

-73,79 EUR počam od 25.12.2014. godine,

-73,63 EUR počam od 25.01.2015. godine,

-73,46 EUR počam od 25.02.2015. godine,

-73,29 EUR počam od 25.04.2015. godine,

-73,12 EUR počam od 25.05.2015. godine,

-72,95 EUR počam od 25.06.2015. godine,

-72,78 EUR počam od 25.07.2015. godine,

-72,60 EUR počam od 25.08.2015. godine,

-72,42 EUR počam od 25.09.2015. godine,

-72,24 EUR počam od 25.10.2015. godine,

VIII. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju ČL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.889,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2019. podnio protiv tužene tužbu zahtijevajući da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 051018116598 zaključenog među parničnim strankama 18. listopada 2005., i to odredbe Ugovora o kreditu navedene u čl.3.1., čl.3.3., i čl. 3.5. ugovora, te čl.1.2. i čl. 1.5. tog ugovora o kreditu.

2. Također, tužitelj je u tužbi zatražio isplatu iznosa – povrat stečenog bez osnove kao posljedice navedenih odredbi ugovora o kreditu i to iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova promjenjive kamatne stope, i iznosa koje je preplatio s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na HRK.

3. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je tužbene zahtjeve specificirao podneskom od 24. studenog 2025. na način kako je to navedeno u toč.I., toč.II., toč.III., toč.IV. i toč.V. izreke ove presude.

4. Istim podneskom tužitelj je uz tužbene zahtjeve postavljene u tužbi, postavio i tužbeni zahtjev naveden u toč.V., a koji se odnosi na isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata nastalih do konverzije ugovora 30. rujna 2015.

5. Mada je postavljanjem tužbenog zahtjeva iz toč.V. izreke ove presude tužitelj preinačio u tom dijelu tužbu, tuženik se toj preinaci nije protivio pa je sud je sukladno odredbi čl. 190. st.4. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) smatrao da postoji pristanak tužene na preinaku tužbe.

6. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženom 18. listopada 2005. sklopio naprijed navedeni ugovor o kreditu kojim mu je tužena na raspolaganje stavila iznos od 120.000,00 švicarskih franaka (dalje CHF) u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB) važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,89% godišnje i to kao promjenjiva.

7. Dalje navodi da su stranke 26. siječnja 2016. sklopile Aneks navedenog ugovora o kreditu broj 151109069417 kojim su regulirali konverziju kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u KN s valutnom klauzulom u EUR.

8. Tužitelj tvrdi da je tužena ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja promjena je ovisila isključivo o odluci tužene, postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima zbog čega da su te odredbe ništetne, te da temeljem takovih ništetnih odredbi tužitelj ima pravo zahtijevati od tužene plaćanje iznosa navedenih u toč.II., toč.IV. i toč.V. izreke ove presude.

9. Tužitelj tvrdi da niti sklapanjem Aneksa ugovora, odnosno provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen glede iznosa koje je neosnovano platio tuženoj.

10. Tužena je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporila tužitelju status potrošača navodeći da je tužitelj, mada mu je kredit odobren kao stambeni kredit, iznos kredita uporabio u stjecanje nekretnine koju da je iznajmljivao i na taj način stjecao prihod.

11. Također, tužena je izjavila prigovor zastare potraživanja tužitelja, navela da je ugovor o kreditu sklopljen među strankama 18. listopada 2005. odraz slobodne volje ugovornih strana, da su sve odredbe ugovora o kreditu bile jasno i određeno navedene, da je tužena bila u obvezi ponuditi tužitelju konverziju ugovora što da je i učinila, da je nakon konverzije tužitelj izgubio pravo potraživati bilo kakovu naknadu a obzirom da je sklapanjem Aneksa od 26. siječnja 2016. prestao osnovni ugovor o kreditu sklopljen među strankama 18. listopada 2006.

12. Tužena je tvrdila da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule postupala sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da stoga ugovaranje tih odredbi nije bilo nedopušteno niti ništetno, da među strankama nije ugovorena fiksna kamatna stopa, da tužena ugovaranjem spornih odredbi ugovora o kreditu nije ništa stekla bez pravne osnove da je tužitelj prihvatio i matematički izračun iz konverzije.

13. Tužena je, za slučaj da sud utvrdi osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja, postavila i prigovor radi prijeboja kojeg je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja specificirala podneskom od 12. studenog 2025. na način kako je to navedeno u toč.VI. i toč.VII. izreke ove presude.

14. Obje parnične stranke zatražile su naknadu troškova parničnog postupka.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 9), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 051018116598 od 18. listopada 2005. (list 11 do 18), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list 19 do 28), Pregled uplata po kreditu broj 051018116598 (list 29 do 30), prometi po računu tužitelja (list 31 do 58), obavijest o naplati interkalarne kamate (list 59), amortizacijski plan (list 60 do 66), pregled uplata po kreditu broj 051018116598 (list 67 do 80), odgovor na tužbu (list 87 do 91), podnesak tuženika od 20. prosinca 2023. (list 96 do 101), podnesak tužitelja od 3. siječnja 2024. (list 102 do 114), podnesak tuženika od 22. siječnja 2024. (list 117 do 119), podnesak tužitelja od 26. siječnja 2024. S prilozima (list 120 do 125), podnesak tuženika od 23. siječnja 2025. (list 126 do 140), Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) (dodatak broj 1 ugovora o kreditu (list 143 do 147), potvrda izdana od Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka 14. siječnja 2025. (list 148), potvrda izdana od Zemljišnoknjižnog odjela Mali Lošinj od 1. veljače 2024. (list 149), Dopis Porezna uprave,Područnog ureda Rijeka, Ispostava Mali Lošinj, Klasa:410-01/25- 01/21, Urbroj:513-07-08-06-25-2 od 4. veljače 2025. (list 154), potvrda o visini dohotka i primitka izdana od Porezna uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostava Mali Lošinj Klasa:034-04/25-05/1, Urbroj:513-07-08-06-25-2 od 3. Veljače 2025. (list 155 do 167), podnesak tuženika od 19. veljače 2025. (list 168 do 169), dopis Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj Klasa:335-01/25-01/2, Urbroj:2170-08-02/20-25-2 od 24. veljače 2025. (list 170), rješenje odneseno od Ureda državne uprave u Primorsko – goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Mali Lošinj, Klasa: UP/I-335-03/13-01/127, Urbroj:2170-11-02/3-13-4 od 17. srpnja 2013. (list 171 do 173), rješenje doneseno od Ureda državne uprave u Primorsko – goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Mali Lošinj, Klasa:UP/I-335-03/17-01/38, Urbroj:2170-11-02/2-17-4 od 15. veljače 2017. (list 174 do 175), rješenje doneseno od Ureda državne uprave u Primorsko – goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Mali Lošinj, Klasa:UP/I-335-03/13- 01/126, Urbroj:2170-11-02/113-2 od 16. srpnja 2013. (list 176 do 177), rješenje doneseno od Ureda državne uprave u Primorsko – goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Mali Lošinj, Klasa:UP/I-335-03/10-01/115, Urbroj:2170-11- 01-10-5-SBJ od 30. lipnja 2010. (list 178 do 181), rješenje doneseno od Ureda državne uprave u Primorsko – goranskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Mali Lošinj, Klasa:UP/I-335-03/06-01/391, Urbroj:2170-84-03-06-8, od 10. kolovoza 2006. (list 182 do 183), podnesak tužitelja od 20. ožujka 2025. (list 184 do 186), saslušao svjedoke VL, NL (list 188 do 190), saslušao tužitelja (list 190 do 191), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darinki Cimera, nalaz i mišljenje vještaka Darinke Cimera od 22. srpnja 2025. (list 203 do 226), račun vještaka broj 38-1-1 od 22. srpnja 2025. (list 227), podnesak tuženika od 13. listopada 2025. (list 231 do 249), podnesak vještaka od 23. listopada 2025. (list 255 do 258), podnesak tuženika od 12. studenog 2025. (list 259 do 280), podnesak vještaka od 24. Studenog 2025. (list 294 do 295), podnesak tužitelja od 24. studenog 2025. (list 296 do 298), troškovnik tužitelja (list 300), troškovnik tuženika (list 302).

16. Sukladno odredbi čl.8. ZPP koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Među strankama nije sporno da su 18. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 051018116598 kojim je tužena tužitelju stavila na raspolaganje iznos od 120.000,00 CHF u protuvrijednosti KN obračunato po srednjem tečaju HNB, da je prvotno ugovorena visine kamatne stope od 4,89 %, da je kredit tužitelju odobren za dovršenje obiteljske kuće u [adresa].

18. Uvidom u Ugovor o kreditu od 18. listopada 2005. (list 11 do 15), sud je utvrdio da su tim ugovorom među strankama ugovorene i odredbe članaka ugovora navedene u toč.I. i toč.III. izreke presude, a za koje odredbe Ugovora o kreditu tužitelj tvrdi da su ništetne.

19. Među strankama nije sporno niti da su 26. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 151109069417, a kojim aneksom su regulirali konverziju kredita denominiranog u KN s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u KN s valutnom klauzulom u EUR.

20. Među strankama je sporno da li tužitelju nakon sklapanja Aneksa ugovora o kreditu i provedene konverzije pripada pravo tražiti da sud utvrdi ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na ugovaranje promjenjive visine kamatne stope i valute CHF.

21. Posljedično tome, među strankama je sporno da li tužitelju pripada pravo tražiti od tužene isplatu iznosa razlike nastale zbog povećanja visine stope ugovorene kamate i povećanja tečaja CHF imajući u vidu odredbe osnovnog ugovora o kreditu, stvarno izvršne uplate tužitelja po tim osnovama i iznose uplata koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženoj do dana konverzije, a da nakon sklapanja ugovora o kreditu nije došlo do povećanja visine kamatne stope i tečaja valute CHF.

22. Također je sporno da li tužitelju pripada i pravo tražiti od tužene isplatu zakonske zatezne kamate po osnovi preplate utvrđene zbog promjene visine kamatne stope i zakonske zatezne kamate po osnovi preplate zbog promjene tečaja valute CHF.

23. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača, da li je potraživanje tužitelja u zastari, a također je sporna visina potraživanja tužitelja.

24. Nadalje je među strankama sporno i da li se tužitelj u ovom parničnom postupku ima pravo pozivati na utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

25. Suprotno navodima tužene, po mišljenju ovog suda tužitelj i nakon sklapanja Aneksa ugovora ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti tih odredbi osnovnog ugovora i ima pravo pozivati se na utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupcima pokrenutim tzv. kolektivnim tužbama za zaštitu prava i interesa potrošača.

26. Naime, činjenica da je među strankama došlo do sklapanja Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzije kredita, ne može dovesti u pitanje utvrđenu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a niti pravo tužitelja da se na tu ništetnost poziva i nakon sklapanja Aneksa ugovora.

27. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu, nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te što ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim uvjeta iz čl.326. st.2. ZOO).

28. Člankom 327. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ) izričito je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a čl. 328. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

29. Slijedom navedenog, tužitelju temeljem navedenih odredbi ZOO pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi navedenih u toč.I. i toč.III. izreke ove presude.

30. Suprotno navodima tužene, tužitelj i nakon provedenog postupka konverzije kredita ima pravo zahtijevati potpuno obeštećenje, odnosno isplatu iznosa koji su posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu navedenih u toč.I. i toč.III. izreke ove presude, a koji iznosi mu nisu priznati u postupku konverzije kredita.

31. Naime, suprotno navodima tužene, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu, odnosno ugovora o konverziji, nije među strankama prestao pravni odnos uspostavljen sklapanjem Ugovora o kreditu od 18. listopada 2005., odnosno Aneks ugovora ne predstavlja novu pravnu osnovu nastalu među ugovornim stranama, odnosno ne predstavlja novaciju, a iz samog naziva Aneksa ("Dodatak broj 1. ugovora o kreditu") proizlazi da se ne radi o novonastalom ugovoru.

32. Po mišljenju ovog suda, tužitelj kao potrošač potpisom Aneksa ugovora o kreditu, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto niti pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim ili prisilnim.

33. Namjera i cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK /2015) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanja sa EUR dužnicima i to putem simulacije otplate.

34. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadne stečene koristi od ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35. Iz sadržaja Aneksa ugovora je razvidno da se taj dodatak odnosi na osnovni ugovor o kreditu, te su stoga pravna osnova ugovora o kreditu i novčana činidba i nadalje dodatkom ugovora nepromijenjeni.

36. Naime, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo sa naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednosti mjesečnog anuiteta.

37. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR umjesto za dotadašnju valutu CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada je tužitelj plaćao anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF.

38. Stoga se takva izmjena ne smatra obnovom (novacijom) u smislu odredbe čl.145. st.2. ZOO.

39. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, tužitelj kao potrošač ne gubi pravo zahtijevati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa izvršenih temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

40. Sve odredbe Glave IV a ZPK, pa tako i odredbe čl.19b i čl. 19c na koje ukazuje tužena, reguliraju ugovorni odnos koji je između tužitelja kao potrošača i tužene nastao temeljem ugovora o kreditu, a to proizlazi i iz odredbe čl.19a ZPK.

41. Također, po mišljenju ovog suda, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno u ugovoru (čl.247 u svezi s čl. 20. st.1. ZOO/05), već ima pravnu osnovu u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl.1111, čl.323.st.1., čl.20. st.1. ZOO/05 u svezi s čl.81 st.1. i čl. 87. st.1. ZZP/03).

42. ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, a koji odnos je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

43. Ugovornim odredbama Aneksa ugovora od 26. siječnja 2016., odnosno ugovorom o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

44. Ovaj sud smatra da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

45. Također, sud smatra da ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jesnim i nedvosmislenim odredbama zakona, da moraju imati razumnu svrhu, te da se ograničavanje takovih prava potrošača ne može vršiti na temelju bilo čijeg mišljenja.

46. Po mišljenju ovog suda, ne postoji nikakova pravna osnova niti odredba zakona koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite, izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju.

47. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, a taj zakon ne sadrži nikakovu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju ili da mu je to pravo ograničeno.

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u postupku Gos-1/2019 zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/2015 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli.

49. Tužitelj niti ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, nego svoj tužbeni zahtjev iz toč.I. i toč.III. izreke ove presude temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa stoga za ovaj postupak nije pravo relevantno shvaćanje iz postupka Gos-1/2019.

50. Tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer to nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa ni odredbama ZID ZPK.

51. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji 26. siječnja 2016., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

52. Odredbom čl.41. st.1. ZZP/14 propisano je da se potrošaču ne može odrediti niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st.2. istog članak propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

53. Dakle, sukladno čl.41. st.1. i st.2. ZZP/14, tužitelju se kao potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, a što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju, a niti se on može odreći tih prava jer bi ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno, bile ništetne.

54. Prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi koje bi tužitelj kao potrošač imao pravo potraživati protiv tužene kao kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz toč.I. i toč.III. izreke ove presude, pa se ne može smatrati da se tužitelj kao potrošač sklapanjem aneksa ugovoru, odnosno sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo se nije odrekao novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te nije niti ušlo u izračun prilikom konverzije.

55. Upravo potraživanja tužitelja iz toč.II., toč.IV. i toč.V. izreke ove presude, predstavljaju njegovo potraživanje koje nije ušlo u izračun prilikom konverzije kredita.

56. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope, tečaj valute CHF i naplatu tzv. ulazne naknade utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 18. listopada 2005. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužitelju bili poznati u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužitelju bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

57. Iako tužena osporava tužitelju status potrošača te navodi da, iako je kredit kojeg je tužitelj ostvario kod tužene namjenski stambeni kredit, da je tužitelj nekretninu iznajmljivao i ostvarivao zaradu, sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl.5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP).

58. Naime, sukladno navedenom članku, potrošač je fizička osoba ali samo kada sklapa ugovor ili djeluje na tržištu izvan profesionalne ili obrtničke djelatnosti.

59. Iz dopisa Ministarstva financija - Porezne uprave od 4. veljače 2025. (list 154), proizlazi da navedena Porezna uprava nema podatke da tužitelj ostvaruje dohodak od nekretnina.

60. Mada iz istog dopisa proizlazi da dohodak od nekretnine ostvaruje tužiteljeva supruga NL, iz potvrda o visini dohotka i primitaka (list 155 do 167), sud utvrđuje da supruga tužitelja taj dohodak ne ostvaruje kao obrtnik niti u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nego od iznajmljivanja dijela nekretnine u domaćinstvu.

61. Tužena nije dokazala da je tužitelj iznajmljivao nekretninu u okviru svoje profesionalne ili obrtničke djelatnosti, pa je neosnovan prigovor tužene da tužitelj nema status potrošača.

62. Osnovani su tužbeni zahtjevi tužitelja navedeni u toč.I. i toč.III. izreke ove presude , a koji se odnose na utvrđenje ništetnosti članaka ugovora o kreditu od 18. listopada 2005. vezano za ugovaranje promjenjive visine kamatne stope i tečaja CHF jednostranim odlukama tužene.

63. Naime, neosnovani su navodi tužene da se tužitelj ne može u ovom pojedinačnom postupku pozivati na učinke sudskih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (dalje kolektivne tužbe).

64. Suprotno navodima tužene, odredbom čl.502.c ZPP, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st.2. istog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

65. Presudom Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je u toč.I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu od toč.I. do toč.VII., izreke utvrđeno je da je, između ostalih i PBZ banka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese potrošača korisnika kredita na način da je s njima zaključivala ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je time tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), pa su te odredbe ništetne.

66. Stavove naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, potvrdio je i VSRH svojom odlukom Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

67. Iz navedenih odluka proizlazi utvrđenim da je tužena znala za rizik koji sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za CHF nije bila razumljiva, nije o tome obavijestila potrošače (u ovom slučaju tužiteljicu) na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje na temelju kojeg bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ili ne, prihvatiti rizik koji nosi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

68. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 18. listopada 2005., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalnopravnog propisa glede pitanje da li su neke odredbe istog ugovora nepoštene obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi i ovom postupku, imaju primijeniti odredbe iz ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

69. Odredbom čl.81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

70. Članak 82. st.1. ZZP/03 propisivao je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

71. Člankom 81. st.4. ZZP/03 bilo je propisano da je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, leži na trgovcu, u ovom slučaju tuženoj.

72. Osim što je sud uvidom u Ugovor o kreditu od 18. listopada 2005. utvrdio da je isti ugovor tipski ugovor o kreditu, sa unaprijed formuliranim sadržajem od strane tužene, a što je također utvrđeno i za Aneks sklopljen među strankama 26. siječnja 2016., iz iskaza tužitelja i svjedoka NL također proizlazi utvrđenim da se o odredbama osnovnog ugovora o kreditu među strankama nije pregovaralo, da nije imao nikakvu mogućnost nešto banci predlagati ili s njom dogovarati, da je imao povjerenje u banku čiji je bio dugogodišnji klijent, da mu je u banci rečeno da je valuta CHF sigurna, zaštićena, da nije imao razloga posumnjati u ono što mu je u banci rečeno i ponuđeno.

73. Cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostranu izmjenu visine kamatne stope i tečaja valute CHF, sud cijeni da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali da ne predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj bio lako razumljiv tužitelju kao potrošaču u smislu odredbe čl. 84.ZZP/03.

74. Obzirom na navedeno dopušteno je ocjenjivati da li su predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

75. Po mišljenju ovog suda, tužena, a na kojoj je, u smislu odredbe čl.81. st.4. ZZP/03 teret dokaza, nije to dokazala, niti je dokazala da se o spornim odredbama ugovora o kreditu među strankama pojedinačno pregovaralo.

76. Obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu, a kada se isti cijeni u kontekstu s iskazom tužitelja, sud utvrđuje da je među strankama zaključen tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem o kojem se među strankama nije pregovaralo, da tužitelju nisu dani nikakovi razumljivi razlozi o tome po kojim kriterijima dolazi do promjene visine kamatne stope i valute, nisu bili precizirani nikakovi parametri o kojima ovisi izmjena visine kamate i tečaja valute.

77. Naime, da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile tužitelju lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge i kriterije zbog kojih dolazi do promjene visine ugovorene kamatne stope i valute, a sve to na način da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija mogao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje su mogle proizaći i jesu proizašle iz spornih odredbi ugovora.

78. Tužitelj kao potrošač po mišljenju ovog suda, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogao procijeniti niti predvidjeti značenje ekonomskih posljedica koje su za njega proizašle prihvaćenjem spornih ugovornih odredbi, a od tužene nije na tužitelju razumljiv način informiran o tome koliko bi visina kamate i tečaj valute, a posljedično tome i visina anuiteta kredita, mogli narasti.

79. Iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je isključivo tužena kao banka bila ovlaštena odlučivati o promjeni odredbi o ugovorenoj visini kamatne stope i tečaju valute, o visini anuiteta bez ikakovog davanja mogućnosti tužitelju da o tim promjenama pregovara.

80. Iz navedenog, sud utvrđuje da je tuženoj kao jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužitelja, spornim ugovornim odredbama dana mogućnost da jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika mijenjajući jednostrano visinu kamatne stope i tečaj valute, visinu anuiteta kredita, te da tužitelj nije mogao predvidjeti niti utvrditi pravilnost izvršenih promjena visine kamatne stope, valute i anuiteta jer za to nije imao egzaktne kriterije.

81. Stoga su navedene odredbe ugovora o kreditu stvorile neravnotežu u odnosima između ugovornih strana, neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, a što je u smislu odredbe čl.4. ZOO protivno načelu savjesnosti i poštenja.

82. Tim člankom propisano je da su sudionici u obveznopravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznopravnog odnosa.

83. Po mišljenju ovog suda, kao mjerilo ponašanja na strani tužitelja kao potrošača treba uzeti u obzir ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke, treba uzeti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

84. Sud smatra da u slučaju sklapanja ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, mogli procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi na njihove financijske obveze mogle imati određene ugovorne odredbe.

85. Kako je sud utvrdio da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem nije postupala na opisani način, to je utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu, a kako je navedeno u toč.I. i toč.III. izreke presude ništetne, te su u tom smislu usvojeni tužbeni zahtjev tužitelja.

86. Ništetnost takovih ugovornih odredbi utvrđena je i već naprijed navedenim odlukama donesenim u kolektivnim postupcima radi zaštite prva i interesa potrošača kao korisnika kredita (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presuda VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019), a na utvrđenja iz navedenih presuda s pravom se poziva tužiteljica u ovom parničnom postupku.

87. Odredba čl.502 c ZPP propisuju direktne učinke presuda iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, a i odredbe čl. 138a ZZP/07 te čl. 118 ZZP/14, obvezuju ostale sudove na primjenu naprijed navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

88. Osim toga, odredbom čl.327 ZOO propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a sukladno sadržaju odredbe čl.328 ZPP pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

89. Osim što je sud naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, o potrebi utvrđenja i dokazivanja ništetnosti tih odredbi zauzeo je stav i VSRH u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., na način da je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a obzirom da postoji temeljem čl.502 c ZPP i čl.118. ZZP (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa prava zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene ništetnosti utvrđene u kolektivnom sporu.

90. Naime, ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, ako bi se i radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

91. Po mišljenju ovog suda, tužena na kojoj je teret dokaza, u tom smislu nije dokazala postojanje takvih posebnih okolnosti.

92. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja tužitelja navedenih u toč.II. i toč.IV. izreke ove presude, a kojeg je tužena izjavila.

93. Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio sudu 6. lipnja 2019.

94. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a kako je ništenost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

95. Obzirom da se u ovom slučaju radi o vraćanju stečenog bez osnove, a ne kako tvrdi tužena o zahtjevu za nakandu štete, primjenjuje se opći zastrani rok od 5 godina, a sukladno čl.225 ZOO.

96. Prema naprijed navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

97. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

98. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2019., utvrđeno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

99. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč.V. izreke ove presude osnovan je prigovor zastare istaknut po tuženoj.

100. Naime, taj tužbeni zahtjev tužitelj je prvi put postavio u podnesku od 24. studenog 2025., pa je cijeneći naprijed navedeno o nastupanju zastare, sud utvrdio da je u vrijeme postavljanja tužbenog zahtjeva iz toč.V. izreke ove presude, već bio protekao zastarni rok od 5 godina.

101. Stoga je tužbeni zahtjev naveden u toč.V. izreke ove presude odbijen.

102. Činjenica da je tužitelj tužbene zahtjeve iz toč.II. i toč.IV. izreke ove presude specificirao tek nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, ne znači da su ti njeni zahtjevi u zastari.

103. Ovo iz razloga jer tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenih zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbene zahtjeve koje je postavio do zaključenja prethodnog postupka, već iz opravdanih razloga, a nakon zaključenja prethodnog postupka i po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju, svoja novčana potraživanje uskladio s utvrđenjima iz nalaza vještaka i time konačno postavio tužbene zahtjeve.

104. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenje tužitelj je podneskom od 24. studenog 2025. (list 296 do 298) tužbene zahtjeve postavio na način kako je to navedeno u toč.II. i toč.IV. izreke ove presude.

105. Postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti su sukladni utvrđenjima provedenog vještačenja po vještaku Darinki Cimera.

106. Vještak Cimera je nalaz i mišljenje izradila sukladno zadaći koju joj je naložio sud i na temelju dokumentacije priležeće spisu.

107. Vještak je na temelju priležeće dokumentacije utvrdila da je tužitelj s osnova promjene visine prvotno ugovorene kamatne stope, preplatio tuženoj iznos od 11.533,10 EUR, da joj je s osnova promjene tečaja valute CHF preplatio iznos od 9.936,45 EUR.

108. Na navedene iznose vještak je obračunala zakonske zatezne kamate koje je utvrdila na iznos od 6.726,28 EUR po osnovi preplate zbog promjene visine kamatne stope, te na iznos od 3.223,18 EUR po osnovi preplate zbog promjene tečaja valute CHF.

109. Ukupan iznos zakonske zatezne kamate vještak je utvrdila na iznos od 9.949,46 EUR.

110. Vještak je također utvrdila da je tužena u postupku provođenje konverzije utvrdila preplatu tužitelja u iznosu od 3.714,48 EUR.

111. Nadalje je od iznosa ukupno utvrđene visine zakonske zatezne kamate (9.949,46 EUR) odbila iznos priznat tužitelju u konverziji (3.714,48 EUR), odnosno umanjila je potraživanje tužitelja za iznos efekta konverzije, te je utvrdila nenaplaćen potraživanje tužitelja po zakonskim zateznim kamatama u iznos od 6.234,98 EUR.

112. Sud je u cijelosti cijenio točnim, stručnim i istinitim utvrđenja vještaka Darinke Cimera iz nalaza od 22. srpnja 2025.

113. Ovo iz razloga što je vještak u nalazu detaljno obrazložila na koji način i na temelju kojih dokumenata priležećih spisu je utvrdila iznose koje je tužitelj preplatio tuženoj s osnova promjene visine kamatne stope, tečaja valute CHF u periodu od zaključenja ugovora o kreditu 18. listopada 2005. do provođenja konverzije 30. rujna 2015.

114. Na isti način vještak je obrazložila i na koji način je utvrdila visinu zakonske zatezne kamate na te iznose, te je obrazložila na koji način je umanjila ukupno potraživanje tužitelja za iznos kojeg je tužena priznala tužitelju u postupku konverzije.

115. Mada je tužena podnescima od 13. listopada 2025. i 12. studenog 2025. prigovorila točnosti izračuna vještaka, vještak Cimera je u očitovanju iz podneska od 23. listopada 2025. odgovorila na sve prigovore tužene te dodatno obrazložila metodologiju koju je koristila prilikom izračuna iznosa preplate tužitelja s osnova promjene visine kamatne stope i s osnova promjene tečaja valute CHF.

116. Tako je vještak navela da je preplatu s osnova promjene kamatne stope računala kao razliku stvarno plaćene kamate u valuti CHF i kamate u valuti CHF koju bi tužitelj platio po početnom otplatnom planu.

117. Navela je da je za preračunavanje za kunsku protuvrijednost primijenila početni isplatni tečaj budući da tekući tečaj zbog promjena sadrži i tečajnu razliku, te da se korištenjem početnog tečaja kod izračuna preplate s osnova promjene kamatne stope isključuje utjecaj promjene tečaja.

118. Dalje je obrazložila da se preplata po osnovi promjene tečaja računa na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti CHF i razlike tekućeg i početnog tečaja na način da je uplate u valuti po tekućem tečaju oduzela uplatu anuiteta u valuti po početnom tečaju.

119. Vještak je prikazala i rekapitulaciju preplate (list 257 do 258), iz koje je razvidno da je ukupna preplata po osnovi promjene visine kamatne stope i tečaja CHF jednaka razlici stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu korigiranih za razliku u nedospjeloj i dospjeloj glavnici.

120. Mada je vještak, a kako to navodi i tužena u podnesku od 12. studenog 2025. (list 260) pogrešno zbrojila iznose utvrđene kao preplatu s osnova povećanja visine kamatne stope i preplate s osnova promjene tečaja, vještak je konačno utvrdila točan iznos ukupne preplate, pa greška u računanju, odnosno pisanju zbroja nije utjecala na konačno utvrđenje visine preplate.

121. Kako je tužitelj tužbene zahtjeve navedene u toč.II. i toč.IV. izreke ove presude specificirao u skladu sa utvrđenjima iz nalaza vještaka, a kako istinitost nalaza vještaka nije dovedena u pitanje prigovorima tužene, sud je utvrdio osnovanim te tužbene zahtjeve tužitelja.

122. Tužitelj je u tužbenim zahtjevima navedenim u toč.II. i toč.IV. izreke ove presude zatražio i naplatu zakonskih zateznih kamata tekućih od dana konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. na ukupno utvrđene iznose.

123. Odredbom čl.1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenje zahtjeva.

124. Stoga je sud cijenio osnovanim i taj zahtjev tužitelja jer mu pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata pripada sukladno odredbi čl.29. ZOO, i jer je tužena iznose navedene u toč.II. i toč.IV. izreke presude bila dužna platiti tužitelju do dana konverzije 30. rujna 2015., a što nije učinila.

125. Cijeneći utvrđenu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa kredita, u kontekstu s odredbom čl.1111. ZOO, tužena je dužna tužitelju vratiti iznos kojeg je tužitelj preplatio u odnosu na iznos kojeg je bio dužan platiti temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.

126. Stoga nije osnovan navod tužene da je vještak prilikom utvrđivanja razlike u plaćanju s osnova promjene visine kamatne stope trebala utvrditi koja je promjena kamatne stope bila opravdana objektivnim kriterijima, odnosno utvrditi kolika je promjena kamatnih stopa trebala biti u spornom razdoblju, a o čemu je sud već naprijed obrazložio.

127. U toč.VI. i toč.VII. izreke ove presude navedena je odluka suda o zahtjevima tužene vezanim za njen prigovor radi prijeboja.

128. Po mišljenju ovog suda, tuženoj ne pripada pravo da od tužitelja traži isplatu iznosa koje je tužitelj platio po nižoj kamatnoj stopi i nižem anuitetu od početno ugovorenog.

129. Ovo iz razloga što ugovorne odredbe koje su ovom presudom utvrđene ništetnima nisu utvrđene ništetnima zbog postupanja tužitelja.

130. Kako je već sud naveo, sve odredbe ugovora o kreditu definirane su isključivo od strane tužene, te stoga tužitelj ne može snositi posljedice ništetnih odredbi koje je na svoju štetu odredila isključivo tužena svojom voljom.

131. Osim toga, tužitelj na ime smanjenja visine kamatne stope i tečaja valute CHF nije ništa stekla, obzirom da je stjecanje bilo jedino u korist tužene kao banke.

132. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbe čl.154. st.5., čl.155. st.1., čl.151. st.3. ZPP. te čl.29. ZOO.

133. Naime, mada tužitelj nije uspio tužbenim zahtjevom navedenim u toč.V. izreke ove presude, vezano za taj tužbeni zahtjev nisu nastali nikakovi posebni troškovi, pa je tužitelju dosuđen ukupno zatraženi trošak postupka.

134. O visini troškova postupak odlučeno je sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (22.897,65 EUR), troškovniku tužitelja, radnjama punomoćnika tužitelja provedenim u postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), te Pravilnika o stalnim sudskim vještacima.

135. Sud je tužitelju kao osnovan i potreban za vođenje ovog postupka dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eur (tbr.7.1. Tarife), trošak sastava podneska od 3. siječnja 2024., 26. siječnja 2024., 20. ožujka 2025. i 24. studenog 2025 u iznosima od po 500,00 eura (tbr.8.1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 18. siječnja 2024., 27. siječnja 2025., 2. travnja 2025. i 2. prosinca 2025. u iznosima od po 500,00 eur (tbr.9.1 Tarife), trošak PDV-a u iznosu od 1.125,00 eur (tbr.46 Tarife), trošak sudskog vještačenja u iznosu od 700,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu do 288,67 eur i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 275,40 eur.

136. Sukladno odredbi čl.151. st.3. ZPP i čl.29. ZOO tužena je dužna tužitelju platiti i zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak, a kako je navedeno u toč.VIII. izreke ove presude.

Mali Lošinj, 7. siječanj 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Dalia Kanceljak, odvjetnik

2. Punomoćniku tuženika – Damir Kralj - Anzel, odvjetnik

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte