REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-617/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja i Renate Marić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Dozet, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5268/2023-16 od 09. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5268/2023-16 od 09. lipnja 2025.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da su nepoštene i stoga ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te odredba o jednokratnoj naknadi iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 045-50-2742962 od 4. travnja 2005. solemniziranog /potvrđenog kod Javnog bilježnika mr. sc. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, Argentinska 4, dana 22. travnja 2005. pod poslovnim brojem: OU-331/2005-1, a koji ugovor je sklopljen između tužiteljice DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora i to:

-čl. 1. –iznos kredita – kunska protuvrijednost CHF 33.312,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

-čl. 2. – kamatna stopa – Redovna kamata 5,55% godišnja, promjenljiva, u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

-čl. 3. – naknada – 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da sa osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati tužiteljici DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.686,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-8,33 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

-11,44 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

-12,85 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

-9,11 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

-9,87 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

-3,83 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

-0,57 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

-2,92 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

-2,71 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

-0,34 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

-4,79 eura od 30. studenoga 2009. do isplate,

-8,35 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

-13,41 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

-12,25 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

-19,13 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

-17,82 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

-20,37 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

-42,37 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

-37,84 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

-51,67 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-46,89 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

-39,20 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

-6,29 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

-8,93 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

-7,21 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

-7,07 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

-7,05 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

-6,95 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

-88,90 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

-91,60 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

-114,50 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

-102,65 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-89,68 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

-87,88 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

-86,88 eura od 30. studenoga 2011. do isplate,

-93,04 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

-98,42 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

-99,13 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

-95,42 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

-97,93 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

-667,98 eura od 17. svibnja 2012. do isplate

i to za razdoblje od 31. prosinca 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 sa osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplati tužiteljici DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 697,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.285,15 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09. lipnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih zakonskih razloga, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz dosudu parničnog troška tuženiku sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, kao i trošak žalbe sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. U navodima žalbe tuženi ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi sa člankom 338. stavak 4. ZPP-a, smatra da obrazloženje presude nije sačinjeno u skladu sa zakonskim odredbama, jer da nije navedeno koje činjenice su stranke iznijele i koje dokaze su predložile, te koje činjenice je sud utvrdio i na temelju kojih dokaza. Nadalje ukazuje i na bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su dani razlozi međusobno proturječni i da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i ulaznoj naknadi ništetne, jer su tužiteljici bile jasne i razumljive, o istima sa pregovaralo, te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se sud pozvao samo na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a da je zanemario navode tuženika, da su pogrešno primijene odredbe Zakona o zaštiti potrošača, da nije proveden test transparentnosti i test poštenosti, da je pogrešno odbijen prigovor zastare, te da se tuženika ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa da tužiteljica ne pripada zatezna kamata od dana plaćanja. Odluku o troškovima postupka osporava i iz razloga što je tužiteljici priznat trošak podneska od 9.3.2025. kojim tužiteljica ispravlja svoju pogrešku iz tužbe, te trošak ročišta od 25.4.2025. za koji smatra da je nastao krivnjom tužiteljice.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika, te predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti i traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutih žalbenih razloga, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/25 dalje ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5.1. Suprotno navodima žalbe pobijana prvostupanjska presuda sadrži dovoljno jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik. U razlozima presude sud je naveo što je predmet spora, naznačio pravnu i činjeničnu osnovu, sadržaj izvedenih dokaza, a ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost niti nezakonitost pobijane presude, tako da ovaj sud ne nalazi osnovanim ni žalbeni razlog relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 388. stavak 4. ZPP-a.

6. U predmetnom postupku nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj 045-50-2742962 od 4. travnja 2005. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit na iznos od CHF 33.312,71 protuvrijednost u HRK po srednjem tečaju tuženika na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje osobnog motornog vozila, da je ugovorena kamatna stopa 5,55% godišnje promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovorena naknada za obradu kredita 3,30 % od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je kredit u cijelosti otplaćen. Nesporna je i visina restitucijskog zahtjeva za isplatu.

7. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno raspravio i ocijenio pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kao prethodno pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih (nepoštenih) odredbi.

8. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama, te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

8.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

8.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

8.3. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U- III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III-4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

9. Suprotno navodima žalbe na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi ugovora o kreditu, je saslušana tužiteljica iz čijeg iskaza proizlazi da kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, a upravo je na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope kao o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, budući je zaključen 1.7.2005.

10.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 su:

- odredba člankom 59. kojom je propisano da "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

- Odredba čl. 81. st.1. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82. ZZP da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. ZZP koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora.

- Odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- Odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- Odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- Odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- Odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Prvostupanjski sud je izvršio detaljnu analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, niti je bila upoznata od strane djelatnika banke sa rizicima takvih odredbi.

11.1. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen, da je imao kreditne uvjete koje je banka odredila i o kojima nije mogla pregovarati, pa iako je tužiteljica znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi ugovora o kreditu, niti saznanja što konkretno obuhvaća naknada za obradu kredita.

12. Da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju novog automobila.

13. Temeljem analize dokaznog postupka ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima valutne klauzule u CHF, kamatne stope prema Odluci banke, kao i naknade za obradu kredita koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču da bi mogao procijeniti koliku će ukupnu cijenu platiti u razdoblju otplate kredita.

14. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama ugovora tužiteljici nametnuo sporne ugovorne odredbe, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Visinu preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF tuženik je u postupku učinio nespornim, kao i iznos naknade za obradu kredita, pa kako je ugovorna odredba o otplati kredita u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, te odredba o naknadi za obradu kredita utvrđena ništetnom, osnovano je tuženik presuđen na isplatu plaćenih iznosa sukladno odredbi članka 1111. u vezi sa člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

17. Suprotno navodima žalbe pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare za pojedine individualne tražbine.

18. Glede tog pitanja stav prvostupanjskog suda je identičan stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Stoga se rok zastare računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. 6 2023., prije nego je protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, za sve utužene iznose nije nastupila zastara.

18.1. Što se tiče zastare restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, stav je prvostupanjskog suda u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO/91, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenje prvostupanjske presude.

19. Obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu, osnovano je prvostupanjski sud dosudio parnični trošak temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 155. Navodi žalbe da je tužiteljici neosnovano dosuđen trošak obrazloženog podnesaka od 9.3.2025. i za ročište 25. travnja 2025. nisu osnovani, jer je tužiteljica predmetni podnesak uputila na poziv suda, te je i odluka suda bila da se održi ročište 25. travnja 2025., te se ne može se smatrati da se radi o trošku u smislu članka 156. stavak 1. ZPP-a koji je nastao krivnjom tužiteljice.

20. Radi iznesenog je žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi pobijanu presudu.

21. Temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a, ovaj sud tužiteljici nije dosudio troškove sastava odgovora na žalbu, jer je ocijenio da isti nije bio potreban u ovom postupku povodom izjavljene žalbe.

U Požegi, 7. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević