Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1110/2023-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupanog po punomoćniku odvjetniku Krunoslavu Vuljaku i drugi iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, Zrinski trg 11, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetnici Dori Hanžeković Žuža i drugi iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi isplate, vrijednost predmeta spora 20.180,83 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 26. studenog 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja HE i u odsutnosti tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., dana 7. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) prema tuženiku Erste&Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) radi isplate novčanog iznosa od 23.006,39 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 12,14 € od 02.11.2008. do isplate

- na iznos od 16,77 € od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 18,65 € od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 20,56 € od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 14,87 € od 02.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,43 € od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 5,43 € od 02.06.2009. do isplate

- na iznos od 1,03 € od 02.07.2009. do isplate

- na iznos od 4,11 € od 02.08.2009. do isplate

- na iznos od 9,55 € od 02.09.2009. do isplate

- na iznos od 2,32 € od 02.10.2009. do isplate

- na iznos od 3,74 € od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 13,83 € od 02.12.2009. do isplate

- na iznos od 15,07 € od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 20,94 € od 02.02.2010. do isplate

- na iznos od 19,63 € od 02.03.2010. do isplate

- na iznos od 29,27 € od 02.04.2010. do isplate

- na iznos od 39,37 € od 02.05.2010. do isplate

- na iznos od 31,66 € od 02.06.2010. do isplate

- na iznos od 61,86 € od 02.07.2010. do isplate

- na iznos od 55,18 € od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 78,92 € od 02.09.2010. do isplate

- na iznos od 69,47 € od 02.10.2010. do isplate

- na iznos od 55,90 € od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 79,40 € od 02.12.2010. do isplate

- na iznos od 102,38 € od 02.01.2011. do isplate

- na iznos od 87,96 € od 02.02.2011. do isplate

- na iznos od 80,80 € od 02.03.2011. do isplate

- na iznos od 80,80 € od 02.04.2011. do isplate

- na iznos od 85,51 € od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 120,24 € od 02.06.2011. do isplate

- na iznos od 118,97 € od 02.07.2011. do isplate

- na iznos od 153,65 € od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 128,73 € od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 123,55 € od 02.10.2011. do isplate

- na iznos od 117,52 € od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 111,78 € od 02.12.2011. do isplate

- na iznos od 122,52 € od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 130,17 € od 02.02.2012. do isplate

- na iznos od 130,35 € od 02.03.2012. do isplate

- na iznos od 125,57 € od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 127,14 € od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 130,09 € od 02.06.2012. do isplate

- na iznos od 127,29 € od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 127,50 € od 02.08.2012. do isplate

- na iznos od 124,80 € od 02.09.2012. do isplate

- na iznos od 119,47 € od 02.10.2012. do isplate

- na iznos od 125,61 € od 02.11.2012. do isplate

- na iznos od 127,36 € od 02.12.2012. do isplate

- na iznos od 127,50 € od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 118,62 € od 02.02.2013. do isplate

- na iznos od 124,33 € od 02.03.2013. do isplate

- na iznos od 125,88 € od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 122,45 € od 02.05.2013. do isplate

- na iznos od 112,82 € od 02.06.2013. do isplate

- na iznos od 109,03 € od 02.07.2013. do isplate

- na iznos od 113,76 € od 02.08.2013. do isplate

- na iznos od 117,57 € od 02.09.2013. do isplate

- na iznos od 125,36 € od 02.10.2013. do isplate

- na iznos od 120,77 € od 02.11.2013. do isplate

- na iznos od 122,82 € od 02.12.2013. do isplate

- na iznos od 121,13 € od 02.01.2014. do isplate

- na iznos od 111,89 € od 02.02.2014. do isplate

- na iznos od 113,66 € od 02.03.2014. do isplate

- na iznos od 113,04 € od 02.04.2014. do isplate

- na iznos od 110,38 € od 02.05.2014. do isplate

- na iznos od 109,06 € od 02.06.2014. do isplate

- na iznos od 109,64 € od 02.07.2014. do isplate

- na iznos od 17.261,82 € od 30.07.2014. do isplate

po stopi od 14% godišnje od 02.11.2008.g. do 30.06.2011.g., nakon toga po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; potom od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) prema tužitelju HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate novčanog iznosa od 2.654,68 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- na iznos od 25,31 € od 02.05.2007. pa do isplate;

- na iznos od 27,17 € od 02.06.2007. pa do isplate;

- na iznos od 29,61 € od 02.07.2007. pa do isplate;

- na iznos od 29,60 € od 02.08.2007. pa do isplate;

- na iznos od 26,24 € od 02.09.2007. pa do isplate;

- na iznos od 31,23 € od 02.10.2007. pa do isplate;

- na iznos od 31,35 € od 02.11.2007. pa do isplate;

- na iznos od 27,85 € od 02.12.2007. pa do isplate;

- na iznos od 28,24 € od 02.01.2008. pa do isplate;

- na iznos od 21,05 € od 02.02.2008. pa do isplate;

- na iznos od 16,00 € od 02.03.2008. pa do isplate;

- na iznos od 11,02 € od 02.04.2008. pa do isplate;

- na iznos od 22,71 € od 02.05.2008. pa do isplate;

- na iznos od 25,95 € od 02.06.2008. pa do isplate;

- na iznos od 22,41 € od 02.07.2008. pa do isplate;

- na iznos od 29,47 € od 02.08.2008. pa do isplate;

- na iznos od 27,89 € od 02.09.2008. pa do isplate;

- na iznos od 20,91 € od 02.10.2008. pa do isplate;

- na iznos od 13,00 € od 02.12.2008. pa do isplate;

- na iznos od 2.187,67 € od 31.07.2014. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) prema tužitelju HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) radi isplate novčanog iznosa od 170,88 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- na iznos od 0,05 € od 02.11.2005. pa do isplate;

- na iznos od 0,67 € od 02.12.2005. pa do isplate;

- na iznos od 0,32 € od 02.01.2006. pa do isplate;

- na iznos od 3,42 € od 02.02.2006. pa do isplate;

- na iznos od 8,64 € od 02.03.2006. pa do isplate;

- na iznos od 10,04 € od 02.04.2006. pa do isplate;

- na iznos od 8,22 € od 02.05.2006. pa do isplate;

- na iznos od 9,31 € od 02.06.2006. pa do isplate;

- na iznos od 11,23 € od 02.07.2006. pa do isplate;

- na iznos od 11,51 € od 02.08.2006. pa do isplate;

- na iznos od 8,46 € od 02.09.2006. pa do isplate;

- na iznos od 9,56 € od 02.10.2006. pa do isplate;

- na iznos od 10,11 € od 02.11.2006. pa do isplate;

- na iznos od 10,92 € od 02.12.2006. pa do isplate;

- na iznos od 15,36 € od 02.01.2007. pa do isplate;

- na iznos od 18,34 € od 02.02.2007. pa do isplate;

- na iznos od 16,96 € od 02.03.2007. pa do isplate;

- na iznos od 17,76 € od 02.04.2007. pa do isplate;

IV. Međusobno se prebijaju utvrđena tražbina tužitelja HE iz točke I. izreke ove presude s osnova takozvanih pozitivnih tečajnih razlika i utvrđene tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz točke II. izreke ove presude s osnove takozvanih negativne tečajne razlike te se nalaže tuženiku Erste & Steiermarikische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a (čiji je OIB: 23057039320) da isplati tužitelju HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 20.180,83 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 47,21 € koja teče od 3.12.2010.

- na iznos od 102,38 € koja teče od 2.1.2011.

- na iznos od 87,96 € koja teče od 8.2.2011.

- na iznos od 80,80 € koja teče od 7.4.2011.

- na iznos od 85,51 € koja teče od 2.5.2011.

- na iznos od 120,24 € koja teče od 4.6.2011.

- na iznos od 118,97 € koja teče od 2.7.2011.

- na iznos od 153,65 € koja teče od 2.8.2011.

- na iznos od 128,73 € koja teče od 8.9.2011.

- na iznos od 123,55 € koja teče od 5.10.2011.

- na iznos od 117,52 € koja teče od 2.11.2011.

- na iznos od 111,78 € koja teče od 6.12.2011.

- na iznos od 122,52 € koja teče od 2.1.2012.

- na iznos od 130,17 € koja teče od 2.2.2012.

- na iznos od 130,35 € koja teče od 2.3.2012.

- na iznos od 125,57 € koja teče od 2.4.2012.

- na iznos od 127,14 € koja teče od 2.5.2012.

- na iznos od 130,09 € koja teče od 2.6.2012.

- na iznos od 127,29 € koja teče od 2.7.2012.

- na iznos od 127,50 € koja teče od 2.8.2012.

- na iznos od 124,80 € koja teče od 2.9.2012.

- na iznos od 119,47 € koja teče od 2.10.2012.

- na iznos od 125,61 € koja teče od 2.11.2012.

- na iznos od 127,36 € koja teče od 2.12.2012.

- na iznos od 127,50 € koja teče od 2.1.2013.

- na iznos od 118,62 € koja teče od 2.2.2013.

- na iznos od 124,33 € koja teče od 2.3.2013.

- na iznos od 125,88 € koja teče od 2.4.2013.

- na iznos od 122,45 € koja teče od 2.5.2013.

- na iznos od 112,82 € koja teče od 4.6.2013.

- na iznos od 109,03 € koja teče od 2.7.2013.

- na iznos od 113,76 € koja teče od 2.8.2013.

- na iznos od 117,57 € koja teče od 6.9.2013.

- na iznos od 125,36 € koja teče od 2.10.2013.

- na iznos od 120,77 € koja teče od 2.11.2013.

- na iznos od 122,82 € koja teče od 2.12.2013.

- na iznos od 121,13 € koja teče od 14.1.2014.

- na iznos od 111,89 € koja teče od 2.2.2014.

- na iznos od 113,66 € koja teče od 11.3.2014.

- na iznos od 113,04 € koja teče od 15.4.2014.

- na iznos od 110,38 € koja teče od 2.5.2014.

- na iznos od 109,06 € koja teče od 2.6.2014.

- na iznos od 109,64 € koja teče od 2.7.2014.

- na iznos od 15.074,15 € koja teče od 1.8.2014

i to od dana 03.12.2010. godine do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3A (čiji je OIB: 23057039320) da tužitelju HE iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.700,00 € sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 7. siječnja 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj HE odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 6. lipnja 2023. zaprimljena je tužba tužitelja HE koji tvrdi da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sa njegovim prednikom, pok. HE ĆE kao potrošačem dana 22.09.2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 51400607- 5102632515 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 107.955,98 CHF po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan korištenja kredita. Međutim, naglašava se da prilikom sklapanja ugovora tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije upozorio njegovog prednika AE na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Naime, tužitelj HE je otac sada pok. AE i njegov jedini zakonski nasljednik. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj HE predlaže da se njega sasluša zamolbenim putem kod Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, kao i uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. te rješenje o nasljeđivanju br. O-2219/2017. Tužitelj HE naglašava da točkom 3. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Dana 17.09.2019.g objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna. Citiranom Revizijskom odlukom potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.06.2018.g. Naglašava se da navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a ZPP-a. te u dokaz prethodno navedenog predlaže se izvršiti uvid u citirane presude. Nadalje tužitelj HE ističe da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom nepoštene ugovorne i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 22.268,37 EUR (167.781,05 kuna), tj. iznos koji ovom tužbom tužitelj HE potražuje. Štoviše tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bez valjane pravne osnove stekao i veći iznos zbog nepoštene ugovorne odredbe glede promjenjivosti kamatne stope, međutim, taj iznos tužitelj HE tvrdi da ne potražuje ovom tužbom. Budući je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. bio nepošteni stjecatelj, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a po prosudbi tužitelja HE dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu. U dokaz prethodno navedenog tužitelj HE predlaže uvid u pregled prometa po kreditu i početni otplatni plan kao i specifikaciju preplaćenih iznosa. Također tužitelj HE predlaže da se od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. pribavi obavijesti o promjenama kamatnih stopa. Za slučaj da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporavao visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj HE predlaže i provođenje financijsko- knjigvodstvenog vještačenja. Kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije njemu vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, to tužitelj HE isitče da podnosi ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu ovu tužbu i predlaže da donese slijedeću presudu: "Tuženik "Erste & Steiermärkische bank" d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB:23057039320 dužan je tužitelju UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 22.268,37 EUR (167.781,05 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023.g pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to od svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate.

2. U svom odgovoru na tužbu od 28. prosinca 2023. tuženik Erste&Steiermärkische je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja HE i to s više osnova. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što na zahtjev tužitelja HE za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj HE vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 6. lipnja 2023. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj HE vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja HE u zastari. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju HE. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova te se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine nezakonite u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedeno potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stoga ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju HE te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (a kako je to potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja HE kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Nastavno na gore navedeno, u ovom postupku tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže utvrditi da li je u

1 0

fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj HE bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja HE kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine. USRH navodi kako iz presuda VTS-a proizlazi da su predmet kolektivnog spora bile informacije koje je pojedina banka davala svim potrošačima generalno, kroz opće ili tržišne komunikacije, jer se radi o kolektivnoj, a ne individualnoj zaštiti potrošača. Tako USRH navodi: «...ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dana odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene utvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještetnosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštetnosti odredaba konkretnog ugovora...» U svjetlu prethodno navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužitelju HE bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja HE na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj HE mora biti svjestan i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju HE prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj HE je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je tužitelja HE kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o

1 1

valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: a) Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. informira potrošače pa tako i tužitelja HE da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, b) Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja HE) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj HE kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli, c) Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj HE također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj HE bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj HE mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tužitelj HE je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedenog predlaže se saslušanje tužitelja HE. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. PE (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Njezin pisani iskaz je ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Predloženim dokazima tuženik Erste &

1 2

Steiermärkische bank d.d. želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju HE odnosno da je tužitelj HE bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. PE svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz prethodno navedenog predlaže se izvršiti uvid u mail korespondencija gđe OE upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. . Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže: uvid u: a) dopis HNB-a, b) očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015. i c) grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Također predlaže se po potrebi financijsko vještačenje. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj HE, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu

1 3

prema svojim vjerovnicama. Zaključno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da tužitelj HE je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju HE kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj HE nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju HE kako je ranije opisano. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj HE i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj HE se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj HE je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju HE, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju HE je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da tužitelj HE predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno

1 4

preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja HE na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj HE potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja HE nije zastarjelo, što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj HE nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17). U tom smislu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da u prilogu dostavlja znanstveni članak profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. ZE, Stjecanje bez osnove objavljen u knjizi Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse - godišnjak 27, 1 (2020). u kojem navodi: „Ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Istoga je stajališta mr. sc. JE koji navodi: „ Budući da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je prema Pravnom shvaćanju dan pravomoćnosti deklaratorne presude, pa prije toga korisnik kredita (potrošač) nema pravo zahtijevati od banke da mu vrati „ono što je stekla bez osnove.“ Dakle, tražbina za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove dospijeva pravomoćnošću deklaratorne presude, te prije toga banka ne može biti u zakašnjenju, a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, uz glavnicu, i zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-a). Slijedom toga prije pravomoćnosti deklaratorne presude nema zakašnjenja, pa ne može nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Jednako tako, prije početka zastare „onoga što je stečeno bez osnove“ (glavnica) ne može početi teći ni zastara zahtjeva za zateznim kamatama na takvu svotu.“ Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev

1 5

tužitelja HE na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu. Čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno, te kada bi se i radilo o restitucijskom zahtjevu: - zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule mogla teći najranije od 15. lipnja 2018. godine. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj HE kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja HE zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja HE kao neosnovane te naloži tužitelju HE da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. (list sudskog spisa od broja 10 do 15), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] poslovni broj O-2219/2017 od 31. listopada 2017. (list sudskog spisa broj 8 i 9), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom između Erste&Steiermärkische bank d.d. i AE kao deponenta broj: 2402006-1031262160 / 85406010-8300906154 od 24. listopada 2005. (list sudskog spisa broj 233) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. od 31. kolovoza 2025. koja je i usmeno saslušana na ročištu dana 26. studenog 2025. (list sudskog spisa od broja 287 do 306 te 320 i 321). Na ročištu dana 25. rujna 2024. zamolbenim putem kod Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru saslušan je i tužitelj HE (list sudskog spisa broj 286).

4. Saslušan na ročištu dana 25. rujna 2024. zamolbenim putem kod Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru tužitelj HE je iskazao da njemu je poznato da njegov sin AE s Erste & Steiermärkische Bank d.d. zaključio je ugovor o kreditu, ali ne zna točno koje godine. Poznato mu je da se radilo o valuti CHF, ali ne zna u kojem iznosu. Prema tvrdnjama tužitelja HE također mu je poznato da njegov sin je nešto pregovarao s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. u vezi tog kredita. Prema tvrdnjama tužitelja HE iz pričanja svoga sada pokojnog sina AE poznato mu je da se je njegov sin žalio da mu je bila velika rata kredita, pa je on zbog toga za sina otplatio neku ratu. Taj kredit se odnosio za kupnju stana i sin je govorio da će prodati stan i zatvoriti taj kredit. Njegov sin se je njemu žalio da mu je velika rata zbog povećanja tečaja CHF. Tužitelj HE tvrdi da mu nije poznato da je sin nešto govorio vezano za kamate. Sin je stanovao u tom stanu koji je kupio na kredit kada je došao na godišnji odmor iz Amerike gdje je radio. Njegov sin taj stan koji je kupio na kredit nikada nije iznajmljivao. Na kraju svoga iskaza tužitelj HE je ustvrdio da mu je

1 6

poznato da njegov sin je kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u Poslovnici u Umagu otvorio račun, a plaću je primao u američkim dolarima.

5. Iz priloženog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Mladena Čopa iz [adresa] poslovni broj O-2219/2017 od 31. listopada 2017. ovaj sud je utvrdio da univerzalni zakonski nasljednik pokojnog AE rođenog **.**.1973., a umrlog **.**.2017. je njegov otac HE.

6. U svom nalazu i mišljenju od 31. kolovoza 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio: a) utvrditi iznose anuiteta u valuti CHF koje je korisnik kredita plaćao, da se isti preračunaju u kunske iznose prema primijenjenom tečaju (srednji tečaj kreditora) na dan prijenosa sredstava kredita, b) utvrditi kunske iznose koje je korisnik kredita plaćao prema primijenjenom tečaju za valutu CHF na dan plaćanja (srednji tečaj kreditora) tijekom čitave otplate kredita, c) izračunati preplate za svaki pojedini anuitet tijekom cjelokupne otplate kredita koja je predmet ovog postupka, te da se tako dobiveni kunski iznosi preplate preračunaju i u valutu EUR prema fiksiranom tečaju od 7,5345 HRK za 1 EUR, d) izračunati novčani iznos, izražen u eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove točke odgovora na tužbu i e) izračunati novčani iznos, izražen u eurima po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz ove točke podneska od 2.5.2024. te točke II. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. konstatira da HE (ovdje: tužitelj) je pravni sljednik iza pok. AE koji je zaključio u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102632515. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor:https://www.erstebank.hr/hr/opci - uvjeti - i - metodologija/gradjanstvo / 2013). Naglašava se da dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% p.a. Ugovor o oročenom kunskom depozitu s VK broj 8300616133 AE je u svojstvu deponenta zaključio s tuženikom u svojstvu banke dana 24.10.2005. godine Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj: 2402006- 1031262160/85406010-8300906154 (Prilog 3 Podneska tuženika od 03.05.2024. godine) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: 1) u čl. 1. ugovor se zaključuje na temelju pologa deponenta u korist banke, 2) u čl. 2. ugovoren je iznos depozita od 10.795,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, 3) u čl. 3. ugovoreno je oročenje uz valutnu klauzulu. Depozit služi kao instrument osiguranja tražbine banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, 4) u čl. 4. ugovoren je rok oročenja 301 mjesec računajući od dana uplate Depozita iz

1 7

točke 2. ovog Ugovora, 5) u čl. 5. ugovoren je istek oročenja na način da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja, odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, 6) u čl. 6. ugovoren je beskamatni oročeni depozit i 7) u čl. 7. ugovoreno je da deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom Ugovoru. Po isteku ugovorenog roka oročeni depozit i kamate banka isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan isplate deponentu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. navodi da temeljem podataka iz dokumenata Otplatni plan za kredit (prilog 3 uz tužbu od 01.08.2023. godine) i Pregled prometa po partiji kredita 5102632515 za razdoblje od 24.10.2005. do 01.08.2004. godine (Prilog 1 Podneska tuženika od 03.05.2024. godine) ona je utvrdila da je kredit isplaćen dana 24.10.2005. godine u iznosu od 107.955,98 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Primijenjeni tečaj pri isplati kredita 1 CHF= 4,74770 HRK angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika na web adresi https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Prikaz tečajne liste tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. br. 205 s primjenom na dan 22-24.10.2005. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosi 512.542,61 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102632515 za razdoblje od 24.10.2005. do 01.08.2004. godine (Prilog 1 Podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 03.05.2024. godine) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen u cijelosti dana 29.07.2014. godine. Temeljem podataka iz Pregled prometa po partiji kredita 5102632515 za razdoblje od 24.10.2005. do 01.08.2004. godine (Prilog 1 Podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 03.05.2024. godine) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila iznose obračunatih i naplaćenih anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene, a temeljem kojih je uz parametre kredita o iznosu i roku otplate izračunao primjenjivane kamatne stope. Prikaz realiziranog otplatnog plana kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 2. Prema realiziranom otplatnom planu tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate dospjela je u iznosu od 45.351,99 CHF, što je s glavnicom činilo ukupan dug od 153.307,97 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadaću vještačenja, osnovni elementi početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 107.955,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti i b) Početni tečaj = srednji tečaj za CHF tuženika na dan isplate kredita iznosi 1 CHF = 4,74770 HRK. Datume plaćanja i uplaćene iznose pojedinih anuiteta u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102632515 za razdoblje od 24.10.2005. do 01.08.2004. godine (Prilog 1 Podneska tuženika od 03.05.2024. godine). Uvid u tečajeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i HNB-a na dan podmirenja svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Uvjete oročenog depozita po kreditu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. tvrdi da je utvrdila iz Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 8300906154 (Prilog 3 Podneska tuženika od 03.05.2024. godine), dok je promet po računu oročenog depozita broj [broj depozita]

1 8

vještak utvrdio iz dokumenta Promet po računu br. 8300906154 ( Prilog 2 Podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 03.05.2024. godine). Izračuni se odnose na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U svezi same metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. ističe da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu dvojnog iskazivanja vrijednosti u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. ističe da će provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet,

druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Dakle, razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita plus tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. Izračun preplate po svakom anuitetu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita (1 CHF = 4,747700 HRK), kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i iznosa anuiteta da je plaćen po tečaju CHF na dan isplate kredita, odnosno pozitivnih tečajnih razlika, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 3. Izračun novčanog iznosa kao razlike između

1 9

iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je dala Tabeli br. 4. Izračun novčanog iznosa po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista plaćen po tečaju CHF naspram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. utvrdila preplate po svakom anuitetu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan isplate/korištenja kredita (1 CHF = 4,747700 HRK), kao tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i iznosa anuiteta da je plaćen po tečaju CHF na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, u ukupnom iznosu od *23.006,39 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. utvrdila razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja, odnosno negativne tečajne razlike, u ukupnom iznosu od *637,89 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. utvrdila novčani iznos, po isplati s računa oročenog depozita, kao razliku između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK kada je korišten na ime podmirenja kredita na dan 30.07.2014. godine u iznosu od *2.187,67 EUR kako je prikazano u Tabeli br. 5. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila: a) preplata s osnova tečajnih razlika kao više plaćena razlika između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *23.006,39 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 3, b) manje plaćeni anuiteti s osnova tečajnih razlika kao manje plaćena razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja, odnosno negativne tečajne razlike ukupno iznose *637,89 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4 i c) novčani iznos, po isplati s računa oročenog depozita, kao razlika između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan 30.07.2014. godine kada je korišten na ime podmirenja konvertiranog kredita iznosi *2.187,67 kako je prikazano u Tabeli br. 5.

7. Svojim podneskom od 2. svibnja 2024. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je između ostaloga specificirao svoj prigovor radi prijeboja kada je tečaj bio niži od početnog tečaja u iznosu od 640,75 € kao i s osnova razlike u depozitu koji je u

2 0

trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 2.180,44 € više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.

8. U svom podnesku od 8. svibnja 2024. tužitelj HE je između ostaloga istakao prigovor zastare u pogledu prigovora tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. radi prijeboja.

9. U svom podnesku od 15. rujna 2025. tužitelj HE ističe da je zaprimio nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. koja je utvrdio da je korisnik kredita u razdoblju kada je tečaj CHF bio viši od početnog predmetni kredit preplatio za iznos od 23.006,39 EUR. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je u nalazu i mišljenju utvrdila da je korisnik kredita u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog na ime predmetnog kredita manje platio iznos od 637,89 EUR. Dakle, korisnik kredita je predmetni kredit preplatio za iznos od 22.368,50 EUR. Nadalje, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je utvrdila da je na ime otplate kredita iskorišten depozit korisnika kredita koji je na dan zatvaranja kredita 30.07.2014.g iznosio 2.187,67 EUR, a za koji iznos tužitelj HE također umanjuje svoj tužbeni zahtjev tako da preostaje iznos od 20.180,83 EUR. Nadalje tužitelj HE ističe da je u ovom podnesku on sam izvršio prijeboj više plaćenih anuiteta sa manje plaćenim anuitetima u odnosu na početni tečaj, međutim, tužitelj HE predlaže da se ovaj podnesak dostavi angažiranoj vještakinji za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. kako bi se ista očitovala da li je tužitelj HE ispravno izvršio prijeboj. Budući da je tužitelj HE ustao tužbom radi plaćanja iznosa od 22.268,37 EUR svojim podneskom od 15. rujna 2025. tužitelj HE je smanjio svoj tužbeni zahtjev za iznos od 2.087,54 EUR te je izvršena završna specifikacija tužbenog zahtjeva tužitelja HE.

10. Saslušana na ročištu dana 26. studenog 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. je iskazala da s matematičkog stajališta su pozitivne tečajne razlike ispravno umanjene za negativne tečajne razlike te da ukupna tako iskazana razlika iznosi 22.368,50 eura. S financijskog aspekta može reći da bi ispravniji način prijeboja tužiteljeve i tuženikove tražbine bio da se na dan isplate sačine izračuni zatezne kamate koju potražuju kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tako i tužitelj HE te da se tada prema pravilima uračunavanja tražbine prebijaju na način da se najprije zatvara zatezna kamata a potom glavnica i to po principu od najstarije tražbine pa nadalje. Međutim, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. isitče da na način kako je tužitelj HE izvršio prebijanje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ni na koji način nije oštećen. Nitko od stranaka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. koje je prihvatio u cijelosti i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

11. Na ročište dana 26. studenog 2025. godine punomoćnici tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iako su bili uredno pozvani nisu pristupili, a prethodno svojim podneskom od 21. studenog 2025. odustali su od svog prijedloga za saslušanjem svjedokinje CE. Na ročištu dana 26. studenog 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991,

2 1

91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio zamjenicu punomoćnika tužitelja HE da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 26. studenog 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U vojoj završnoj riječi zamjenica punomoćnika tužitelja HE je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja HE u cijelosti na način kako je isti specificiran u podnesku tužitelja HE od 15. rujna 2025.

12. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja HE je osnovan u cijelosti, a djelomično je osnovan i istaknuti procesni prigovor radi prijeboja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

13. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

2 2

14. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

15. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U

2 3

slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja HE. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da pravni prednik tužitelja HE tj. njegov sada pokojni sin tužitelj AE nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. budući mu je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za AE iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

2 4

16. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

17. U odnosu na informiranost pravnog prednika tužitelja HE tj. njegovog sada pokojnog sina AE i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je AE bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu

2 5

između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

18. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja HE daj njegov sin iskoristio dobiveni kredit za kupnju stana.

19. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom

2 6

klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

20. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

2 7

21. Istaknuti prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. je po prosudbi ovoga djelomično osnovan u svezi razlike s osnova tečajnih razlika. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

22. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja

2 8

2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO- a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Iz navedenih razloga po prosudbi u zastari su sva ona potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. istaknutog kod prigovora radi prijeboja s osnova tečajnih razlika koja su dospjela do 4. travnja 2007. dok ona iza toga datuma nisu u zastari. Potraživanja tužitelja HE nisu u zastari budući su ista dosjela od 3.12.2010. pa nadalje. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

23. Nadalje valja naglasiti da je točno da čl. 326. st. 2. ZOO-a je propisano ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim iako je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. u cijelosti otplaćen prema shvaćanju ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi pravng prednika tužitelja HE tj. ĆE kao korisnika kredita u odnosu na tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja HE na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

24. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora i AE kao korisnika kredita broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5102632515 od 22. rujna 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak

2 9

protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

25. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj VE bio dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, koju činjenicu je ovaj sud utvrdio u točki I. izreke ove presude na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. Međutim, postoje i takozvane negativne tečajne razlike tj. kada se primjenjivao tečaj manji od inicijalnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio u točki II. izreke ove presude na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo HEZ dipl. oec. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice

3 0

da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“ Nije sporno da u ovoj parnici je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u svom podnesku od 02.05.2024. postavio određeni prigovor prijeboja i to prije zaključenja prethodnog postupka na ročištu dana 15. svibnja 2024. Prigovor zastare tužitelja HE u svezi istaknutog prigovora prijeboja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika je po prosudbi ovoga suda osnovan samo za one iznose koje dospijevaju do dana 04. travnja 2007. Naime, prema čl. 196. st. 1. ZOO-a prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nadalje je čl. 196. st. 2. ZOO-a propisano da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Zbog prethodno navedenih razlika ovaj sud je međusobno prebio utvrđena potraživanja stranka te je odlučio kao u izreci ove presude pod točkom IV.

26. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

27. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužitelja HE je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranom punomoćniku i to: 1) za sastav tužbe tužitelja HE od 6.6.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 €, 2) za sastave podnesaka tužitelja HE od 8.5.2024. i 15.9.2024. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 € za svaki od tih podnesaka, 3) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja HE dana 15.5.2024. na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 250,00 €, 4) za sastav podneska tužitelja HE od 12.1.2024. po Tbr. 8. toč. 4. važeće odvjetničke tarife iznos od 50,00 € i 5) za pristupe ročištima

3 1

punomoćnika tužitelja HE dana 25.9.2024. i 26.11.2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 500,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 2.800,00 €. Navedeni iznos je valjalo još uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 700,00 € tako da ukupni odvjetnički troškovi zatupanja tužitelja HE iznose 2.800,00 €. Također ovaj sud je priznao tužitelju HE i troškove vještačenja u iznosu od 200.00 €. Iz navedenih razloga tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. je naloženo da tužitelju HE naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.700,00 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V.

U Rijeci 7. siječnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja HE i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte