Poslovni broj: Us I-1662/2024-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja RĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženika Grada Solina, Gradonačelnika, Ulica Stjepana Radića 42, Solin, OIB:40642464411, radi prestanka službe, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja GĆ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnice Martine Radić Šunjić i u odsutnosti tuženika, 5. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Grada Solina, Gradonačelnika, Klasa: UP/I-112-02/23-01/2, Urbroj: 2181-9-01-24-2 od 4. lipnja 2024.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.
II. Odbija se prijedlog Komunalnog društva grada Solina d.o.o. za sudjelovanjem u svojstvu zainteresirane osobe u ovom sporu.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/I-112-02/23-01/2, Urbroj: 2181-9- 01-24-2 od 4. lipnja 2024. utvrđuje se da službeniku RĆ, ovdje tužitelju, stavljenom na raspolaganje zbog ukidanja Upravnog odjela „Vlastiti pogon za obavljanje komunalnih djelatnosti u gradu Solinu“ prestaje služba dana 31. svibnja 2024. po sili zakona.
2. U pravodobnoj tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužitelj u bitnom navodi da osporeno rješenje nije doneseno od ovlaštene osobe, da je nezakonito, manjkavo te neprovedivo. Osporeno rješenje donio je i potpisao gradonačelnik Grada Solina. Tužitelj je bio zaposlen na neodređeno vrijeme u Vlastitom pogonu za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu [adresa], dakle u upravnom tijelu. Citira i poziva se na odredbu članka 5. stavka 1. i 2. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 86/2008, 61/2011, 4/2018, 96/2018, 112/2019), te odredbe čl. 207. st.1. i članka 209. st.2. ZUP-a. U obrazloženju osporenog rješenja da je navedeno kako je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj Rješenjem ovog tijela KLASA:UP/I- 112- 02/23-01/2;URBROJ: 2181-9-01-23-1 od 20. studenog 2023.g. stavljen na raspolaganje u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna, uzevši u obzir činjenicu da službenik nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s Komunalnim društvom grada Solina d.o.o. kako je to predviđeno Odlukom o ukidanju Vlastitog pogona (Službeni vjesnik grada Solina broj 72/23). Navedenim Rješenjem uređen je prestanak službe, te su i obzirom na trajanje radnog odnosa odnosno službe tužitelja neispravno navedeni i vremenski periodi stavljanja na raspolaganje, obzirom na duljinu staža službenika. Obrazloženjem osporenog rješenja nisu utvrđena stečena materijalna prava tužitelja ostvarena temeljem prethodnog Rješenja kojim je službenik i primljen u službu, poput otpremnine, jubilarne nagrade, isplate naknade za godišnji odmor, ovo sve jer se ne radi o prelasku na novo radno mjesto unutar ustrojstvene jedinice ili drugog upravnog tijela već se radi o prestanku službe. Dakle, u postupku da su počinjene apsolutno bitne povrede odredaba postupka, rješenje ne sadrži sve elemente koje mora sadržavati, a razlozi u obrazloženju ne opravdavaju izreku rješenja. Obzirom da je pobijano Rješenje doneseno od strane Gradonačelnika Grada Solina, tužitelj je onemogućen podnijeti žalbu protiv navedenog Rješenja, već je protiv istog prisiljen pokrenuti upravni spor. Člankom 6. st.1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi propisano je da o žalbi na Rješenja odlučuje općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan. Samim postupkom donošenja Rješenja o prestanku službe, povrijeđeno je tužiteljevo legitimno pravo na žalbu, te se suprotno zakonu i neutemeljenom samovoljom prisiljava tužitelja pristupiti sudskom sporu pred Upravnim sudom. Sukladno odredbi čl.135. ZUP-a, prije donošenja rješenja moraju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje, a stranci se mora omogućiti da ostvari i zaštiti svoja prava i interes. Povrijeđeno je i načelo zakonitosti iz čl. 4. ZUP-a jer činjenice utvrđene u postupku ne upućuju na primjenu materijalno-pravnog propisa na kojeg se pobijani akt poziva. Poglavito u osporenom aktu postoji povreda načela materijalne istine iz čl. 7. ZUP-a. Dakle, navedenim postupanjem povrijeđena su sva temeljna načela Zakona o upravnom postupku. Dužnost je svih tijela državne vlasti, pa time i nadležnih tijela lokalne i područne (regionalne samouprave) u ovom slučaju, tumačiti odredbe Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanim čl. 3. Ustava. Najviše vrednote ustavnog poretka RH su vladavina prava i poštivanje prava čovjeka, a prava iz radnog odnosa su temeljna prava svih građana RH. One su temelj za tumačenje ustava. Obveza poštivanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i dugih propisa u skladu s dva važna načela koja su sastavnice navedenih ustavnih vrednota. To su načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. U pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. Ovo su stajališta Ustavnog suda RH izražena kroz odluke U-I-659/1994 i dr. od 15.ožujka 2000 (NN 31/00) i broj U-IIIB-4366/2005 (NN 53/06). Kada stranci nije osigurano procesno jamstvo koje joj omogućuje Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (pravo na izjavljivanje žalbe), kada upravno tijelo nije činjenice utvrdilo na zakonom dopušten način, kada se stranci nije omogućilo da se o činjenicama izjasni, kada stranci nije omogućeno predlaganje dokaza, kada joj nisu osigurana procesna jamstava koja postupak čini pravičnim u smislu čl.6. st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jasno je da je došlo do kršenja osnovnih načela pravnog poretka, pa bi izvršenje takvog rješenja također bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka. U konkretnom slučaju da su povrijeđene sve materijalno pravne norme iz Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike na štetu tužitelja. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se tužba uvažava, poništava osporeno rješenje tuženika i nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora.
2.1. Tužitelj je u tužbi podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe navodeći da je pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske pokrenut postupak dana 16. studenog 2023. od ukupno 29 podnositelja i to: Zahtjev za ocjenu zakonitosti Odluke o ukidanju Vlastitog pogona Grada [adresa] i Prijedlog za donošenjem rješenja o obustavi izvršenja navedene Odluke do donošenja Presude. Navedenim postupkom zatražena je zaštita za preko 80 zaposlenih u Vlastitom pogonu Grada Solina kojima su grubo prekršena prava iz službeničkog i namješteničkog odnosa. Pored tužbi Upravnom sudu tužitelj i brojne njegove kolege svoja materijalna prava biti će prisiljeni zatražiti putem Općinskog suda u Splitu u sporovima za isplatu. Dakle, samim Zahtjevom za ocjenu zakonitosti Odluke o ukidanju Vlastitog pogona Grada [adresa] i Prijedlogom za donošenjem rješenja o obustavi izvršenja navedene Odluke do donošenja Presude, tužitelj kao podnositelj očekuje rješavanje pitanja važnog za ovu pravnu stvar, pa su i tim dokazane i potvrđene pretpostavke da sud uvaži prijedlog za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe. Slijedom navedenog predlaže donošenje rješenja kojim podnesena tužba predstavlja odgodu osporenog rješenja tuženika.
3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode iz tužbe te se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tužitelj da je primljen u službu na neodređeno vrijeme kod tuženika na radno mjesto voditelja odsjeka za javnu rasvjetu i energetsku učinkovitost u Vlastitom pogonu tuženika. Suprotno tužbenim navodima, osporavano rješenje da sadrži sve bitne elemente propisane odredbama čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21 – u daljnjem tekstu: ZUP), kako u kratkoj i određenoj izreci koja sadržava odluku, tako i u obrazloženju u kojem je jasno utvrđeno činjenično stanje te navedeni svi razlozi donošenja rješenja, uz citiranje propisa temeljem kojih je riješena predmetna upravna stvar. Nadalje, odredbom članka 109. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 86/08, 61/11, 04/18, 112/19 – u daljnjem tekstu: ZSNLPS), određeno je da istekom roka raspolaganja službeniku prestaje služba po sili zakona. U provedenom postupku prethodno je utvrđeno da je tužitelj rješenjem tuženika od 20. studenoga 2023. godine, KLASA: UP/I-112-02/23-01/2, URBROJ: 2181-9-01-23-1, stavljen na raspolaganje zbog ukidanja Vlastitog pogona tuženika, i to u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna (što u potpunosti odgovara duljini trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika), s obzirom na to da isti nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa zainteresiranom osobom. Odredbama čl. 106. ZSNLPS-a propisano je da se na dužinu i tijek roka raspolaganja primjenjuju opći propisi o radu koji se odnose na dužinu i tijek otkaznog roka, a odredbom čl. 121. st. 5. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) određeno je da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. S obzirom na to da je tijekom prethodnog postupka utvrđeno da je tužitelj bio privremeno nesposoban za rad u razdoblju od donošenja prethodno navedenog rješenja tuženika o stavljanju na raspolaganje do 16. ožujka 2024., sukladno prethodno citiranim relevantnim zakonskim odredbama, tužitelju je rok raspolaganja istekao dana 31. svibnja 2024. Odredbom čl. 111. st. 1. ZSNLPS-a propisano je da se o prestanku službe donosi rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe. Ističe i da su odredbama čl. 115. ZSNLPS-a propisani razlozi za prestanak službe službeniku po sili zakona, što se, sukladno odredbama čl. 116. ZSNLPS-a, odnosi i na namještenike. Tako ZSNLPS propisuje da služba prestaje po sili zakona, pored taksativno pobrojanih razloga, i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, u koje slučajeve zasigurno spada i notorno mora spadati ukidanje upravnog tijela (u konkretnom slučaju – Vlastitog pogona tuženika) u kojem je službenik, odnosno, namještenik bio zaposlen te, nastavno na to, njegovo neprihvaćanje premještaja kod novoosnovanog trgovačkog društva, što jasno propisuje i čl. 108. st. 3. ZSNLPS-a. Naprosto je jasno, logično i jedino moguće da službeniku, odnosno, namješteniku koji nije prihvatio premještaj kod novoosnovanog trgovačkog društva, a prethodno je upravni odjel u kojem je bio zaposlen ukinut, prestane služba kod tuženika po sili zakona upravo iz istaknutih razloga.
3.1. U odnosu na istaknute tužbene navode da je pobijano rješenje donijela neovlaštena osoba, odnosno, u konkretnom slučaju, Gradonačelnik tuženika, tuženik ističe da je odredbama čl. 5. st. 1. i 2. ZSNLPS-a određeno je da rješenje o prijmu u službu, rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i o prestanku službe, donosi pročelnik ili službena osoba kojoj je rješavanje o tome utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, sukladno pravilniku o unutarnjem redu. Isto tako, odredbom čl. 5. st. 3. ZSNLPS-a propisano je da o imenovanju i razrješenju pročelnika upravnog tijela te o drugim pravima i obvezama pročelnika odlučuje rješenjem općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan. U konkretnoj situaciji nije sporno da je Vlastiti pogon tuženika ukinut Odlukom Gradskog vijeća tuženika 24. listopada 2023., kojom Odlukom je određeno da „svi službenici i namještenici prelaze u novoosnovano trgovačko društvo“, koje je „obvezno preuzeti sve radnike koji su bili u ukinutom Vlastitom pogonu za obavljanje komunalnih djelatnosti, na način da istima ponudi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojih će, prilikom prelaska, ostvariti minimalno sva prava koja su imali temeljem dosadašnjih rješenja o prijmu“. Ukidanjem Vlastitog pogona tuženika te stavljanjem na raspolaganje dotadašnjeg upravitelja tog pogona, nije bilo moguće imenovanje osobe koja bi redovno bila ovlaštena donositi rješenja o prestanku službe službenika, odnosno, namještenika, kao što je predmetno pobijano rješenje. Upravo iz tog razloga, u nedostatku nižerangirane ovlaštene osobe u vidu upravitelja pogona, odnosno, pročelnika ili druge službene osobe kojoj je rješavanje o tome utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, pobijano rješenje je donio Gradonačelnik tuženika, kao za to jedina odgovorna i ovlaštena osoba kod tuženika. Naime, mjerodavnim odredbama čl. 41., 42. i 43. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 68/18, 110/18, 32/20), koje uređuju vlastiti pogon kao organizacijski oblik obavljanja komunalnih djelatnosti, određeno je da vlastitim pogonom upravlja upravitelj pogona ili pročelnik jedinstvenog upravnog odjela ako je pogon osnovan kao organizacijska jedinica jedinstvenog upravnog odjela, a istoga imenuje i razrješava gradonačelnik. Propisano je da upravitelj pogona organizira i vodi rad vlastitog pogona te odgovara gradonačelniku za materijalno i financijsko poslovanje i za zakonitost rada vlastitog pogona, a tek na temelju ovlasti gradonačelnika sklapa ugovore s drugim fizičkim ili pravnim osobama. Na prava, obveze i odgovornosti, kao i druga pitanja u vezi s radom upravitelja vlastitog pogona te ostalih zaposlenih u vlastitom pogonu, a koja nisu uređena Zakonom o komunalnom gospodarstvu, primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju radni odnosi službenika i namještenika u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno, odredbe ZSNLPS-a. Odgovarajuće primjenjujući sve citirane mjerodavne zakonske odredbe, kao i odredbe iz Odluke o ukidanju Vlastitog pogona tuženika, na konkretnu situaciju koja je vrlo specifična, tuženik je, u nedostatku redovite ovlaštene osobe u vidu upravitelja pogona, odnosno, pročelnika, donošenje pobijanog rješenja, kao i svih ostalih istovrsnih rješenja, prepustio čelniku i odgovornoj osobi tuženika, odnosno, Gradonačelniku, iz razloga što je isti redovito ovlašten odlučivati o statusu upravitelja pogona, odnosno, pročelnika, koji Gradonačelniku redovito odgovara za poslovanje i zakonitost rada pogona te temeljem njegove ovlasti sklapa ugovore s drugim osobama. U situaciji nedostatka pročelnika i nepostojanja druge osobe kojoj bi rješavanje o prestanku službe službenika bilo utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, kao i nemogućnosti eventualnog postavljanja vršitelja dužnosti upravitelja pogona jer je Vlastiti pogon tuženika u trenutku donošenja pobijanog rješenja već ukinut, jedina odgovorna i osoba ovlaštena za donošenje pobijanog rješenja bio je upravo Gradonačelnik tuženika.
3.2. Što se tiče tvrdnji tužitelja da je samim postupkom donošenja osporenog rješenja o prestanku službe povrijeđeno njegovo pravo na žalbu, još jednom se upućuje na prethodno istaknute obrazložene navode o donošenju osporenog rješenja od strane Gradonačelnika tuženika, kao osobe koja je nedvojbeno temeljem zakona bila ovlaštena donijeti osporeno rješenje. Eventualno pogrešna uputa o pravnom lijeku sadržana u rješenju sama za sebe ne može biti razlog za poništavanje rješenja. Tužitelju je omogućeno ostvarivanje pravne zaštite neovisno o danoj uputi o pravnom lijeku i za istog nisu nastupile štetne posljedice, kako on neosnovano pokušava istaknuti u svojoj tužbi. Naime, čak i kad bi sud našao da je u pobijanom rješenju dana pogrešna uputa o pravnom lijeku, sukladno odredbama čl. 111. ZUP-a, na tužitelju je bio izbor hoće li postupiti po uputi ili će pak izjaviti drugi pravni lijek kojeg je cijenio dopuštenim, u ovom slučaju, eventualno žalbu kao remonstrativni pravni lijek o kojem bi odlučio Gradonačelnik kao odgovorna osoba tuženika. Nadalje, tužbeni navodi tužitelja o navodno počinjenim apsolutno bitnim povredama odredaba postupka iz razloga što pobijano rješenje ne sadrži sve elemente koje mora sadržavati, konkretno, utvrđenja osnovnih materijalnih prava tužitelja u obrazloženju pobijanog rješenja, u potpunosti su neosnovani iz sljedećih razloga. Kao što je i prethodno navedeno, Odlukom o ukidanju Vlastitog pogona tuženika jasno je određeno da „svi službenici i namještenici prelaze u novoosnovano trgovačko društvo“ gdje će se istima ponuditi „sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojih će, prilikom prelaska, ostvariti minimalno sva prava koja su imali temeljem dosadašnjih rješenja o prijmu“. Dakle, tužitelju, koji je i sklopio ugovor o radu s novoosnovanim trgovačkim društvom, i dalje pripadaju sva materijalna prava koja je stekao radom u Vlastitom pogonu tuženika, što je nesporno utvrđeno citiranom Odlukom, ali i novim ugovorom o radu između tužitelja i novoosnovanog trgovačkog društva, u kojem je još jednom utvrđeno i potvrđeno zadržavanje i ostvarivanje svih prava tužitelja koja mu pripadaju temeljem prethodnog rada u Vlastitom pogonu tuženika, koja materijalna prava svi radnici trgovačkog društva i stvarno trenutno u cijelosti konzumiraju. Dakle, odluka o materijalnim pravima tužitelja ne predstavlja obvezni sadržaj osporenog rješenja jer ne postoje nikakvi zakonski ili drugi razlozi koji bi sprječavali da se o tim pravima odluči posebnim rješenjem. Stoga, izostanak odluke o materijalnim pravima tužitelja u pobijanom rješenju nikako nije niti može biti razlog nezakonitosti, odnosno, razlog za poništavanje pobijanog rješenja, jer je takvu odluku moguće donijeti naknadno, u bilo kojem trenutku, po eventualnom zahtjevu tužitelja. Zakon o komunalnom gospodarstvu u odredbama čl. 33., 34. i 35. predviđa trgovačko društvo kao organizacijski oblik obavljanja komunalnih djelatnosti, uz uvjet da u tom trgovačkom društvu jedinica lokalne samouprave ima sve dionice, odnosno, udjele, na koji način se osigurava zaštita javnog interesa, ali i pravni kontinuitet svih organizacijskih oblika koji služe za obavljanje jedne od najbitnijih javnih djelatnosti i službi, kao što je komunalna djelatnost.
3.3. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na osnovna pravna načela, najviše vrednote Ustava Republike Hrvatske te njegove opće odredbe i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i navodno relevantnu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, tuženik ističe da su iznesene tvrdnje očito iznesene u ovoj tužbi, kao i u svim drugim istovrsnim tužbama vezanim za pobijanje rješenja donesenih tijekom procesa ukidanja Vlastitog pogona tuženika, sa isključivom svrhom pokušaja osiguravanja povoljne materijalnopravne i procesne pozicije u navedenim postupcima te sugeriranja sudu navodne povrede osnovnih ljudskih prava tužitelja i drugih službenika, odnosno, namještenika, u tom procesu, što je apsolutno netočno i, nažalost, očito maliciozno istaknuto samo za potrebe navedenih sudskih postupaka. Tuženik je, kao i Komunalno društvo Grada Solina d.o.o. u svim svojim postupanjima naglasak stavljao primarno na zadržavanje, a u nekim segmentima i povećanje prava svih uključenih službenika, odnosno, namještenika (u novim ugovorima o radu radnicima je koeficijent složenosti poslova povećan za 15 % u odnosu na raniji koji su imali u Vlastitom pogonu tuženika, čime su im osnovna primanja povećana za 15 %), zbog čijih je interesa, u situaciji značajnog širenja i povećanja broja stanovnika tuženika tijekom proteklih godina te, samim time, potrebe pružanja većeg opsega komunalnih djelatnosti, i pokrenut predmetni postupak osnivanja trgovačkog društva za obavljanje komunalnih djelatnosti u kojem će biti jasno definirana prava i obveze svih radnika, na način da im bude pružena maksimalna zaštita u ostvarivanju svih njihovih pripadajućih prava. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te istome naložiti naknadu troškova ovog upravnog spora.
3.4. Zaključno, što se tiče prijedloga tužitelja da predmetna tužba ima odgodni učinak izvršenja osporenog rješenja, takav prijedlog da je u cijelosti neosnovan i nezakonit. Podnošenje zahtjeva za ocjenu zakonitosti Odluke o ukidanju Vlastitog pogona tuženika Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske te prijedloga za donošenje rješenja o obustavi izvršenja navedene Odluke do donošenja presude, kao niti najavljivanje nekakvih budućih sporova za isplatu pred redovnim sudom, ne predstavljaju razloge kojima bi se potkrijepila potreba odgodnog učinka predmetne tužbe, a kakve imaju u vidu odredbe čl. 26. st. 2. ZUS-a. Posebno se naglašava da je netočno da je Vlastiti pogon tuženika imao preko 80 zaposlenih, već je istih bilo 65 (od kojih je njih 60 dobrovoljno prihvatilo prelazak kod zainteresirane osobe, gdje trenutačno rade), a navedeni broj je očito istaknut i preuveličan kako bi se pokušao naglasiti negativni položaj zaposlenih te nepoštivanje njihovih prava, što apsolutno nije slučaj. Ponovno tuženik ističe da je tužitelju bilo ponuđeno sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa Komunalnim društvom Grada Solina d.o.o., u skladu s odredbama članka 108. ZSNLPS.a što isti nije prihvatio, za razliku od većine drugih namještenika prethodno zaposlenih u Vlastitom pogonu tuženika. Stoga da je sasvim jasno da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke propisane ZUS-om za odgodni učinak tužbe, odnosno, izvršenjem osporenog rješenja tužitelju ne nastaje nikakva šteta posebno ne takva koja bi se teško mogla popraviti, naročito iz razloga što je osporeno rješenje deklaratorne naravi te se istim samo utvrđuje prestanak službe tužitelja, čiji su učinci počeli djelovati već samim ukidanjem Vlastitog pogona tuženika te sklapanjem ugovora o radu između tužitelja i Komunalnog društva Grada Solina d.o.o. Iz navedenih razloga se sudu predlaže navedeni prijedlog tužitelja radi odgodnog učinka tužbe u cijelosti odbiti kao neosnovan.
4. Dana 18. srpnja 2025. u spis predmeta zaprimljen je podnesak Komunalnog društva grada Solina d.o.o. u kojem navodi da se uključuje u spor kao zainteresirana osoba, navodeći da je tužitelju nakon donošenja Odluke o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu [adresa], ponuđeno sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa zainteresiranom osobom, u skladu s relevantnim odredbama čl. 108. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 86/08, 61/11, 04/18, 112/19), koju ponudu isti nije prihvatio, za razliku od većine drugih namještenika prethodno zaposlenih u Vlastitom pogonu za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu Solinu (u daljnjem tekstu: Vlastiti pogon tuženika), koji su nakon sklapanja ugovora o radu započeli s radom i ispunjavanjem preuzetih ugovornih obveza kod zainteresirane osobe, koje stanje uredno egzistira i u vrijeme podnošenja ovog odgovora na tužbu. Upravo iz razloga što većinu radnika zainteresirane osobe čine bivši namještenici prethodno zaposleni u Vlastitom pogonu tuženika, a imajući u vidu podnošenje mnogobrojnih istovrsnih tužbi naslovnom sudu za poništenje rješenja o prestanku službe navedenih radnika, zainteresiranoj osobi bi, za slučaj prihvaćanja tih tužbenih zahtjeva te poništavanja osporavanih rješenja, itekako bilo ugroženo njezino postojanje te izvršavanje djelatnosti radi kojih je osnovana jer bi ostala bez većine svojih radnika te bi joj praktički bio onemogućen rad, što bi nesporno imalo višestruke značajne negativne posljedice na funkcioniranje tuženika te svakodnevni život njegovih stanovnika. Poništavanje osporenog rješenja, kao i svih drugih rješenja u istovrsnim sporovima između istih stranaka kod naslovnog suda, svakako bi povrijedilo pravni interes i prava zainteresirane osobe jer je osnivanje, rad i obavljanje komunalne djelatnosti zainteresirane osobe nužno povezano upravo sa radom bivših zaposlenika Vlastitog pogona tuženika, pa da se stoga uključuje u predmetni spor kao zainteresirana osoba, te dostavlja i odgovor na tužbu
4.1. Navedeni podnesak ovaj Sud je razmatrao kao prijedlog Komunalnog društva grada Solina d.o.o. da se uključi kao zainteresirana osoba u ovom sporu. U odnosu na takav prijedlog valja reći kako je odredbom članka 17. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/2024; dalje: ZUS) propisano da su stranke u sporu tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.
4.2. Odredbom članka 20. stavka 1. ZUS-a propisano je da zainteresirana osoba je svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes. Stavkom 2. istog članka propisano je da zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da će sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke pozvati zainteresiranu osobu da sudjeluje u sporu. Stavkom 4. istog članka propisano je da zainteresirana osoba može se uključiti u spor u svakom trenutku.
4.3. Iz sadržaja spis predmeta i obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je osporenim rješenjem tuženika tužitelju prestala služba po sili zakona zbog isteka roka raspolaganja koji je određen rješenjem tuženika od 20. studenog 2023. uzevši u obzir činjenicu da tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s Komunalnim društvom grada [adresa] d.o.o. kako je to predviđeno u Odluci o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu [adresa] od 24. listopada 2023. Stoga, kako je tužitelj odbio ponudu za sklapanje ugovora o radu s Komunlanim društvom grada Solina d.o.o., a osporenim rješenjem je utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelju po sili zakona istekom roka raspolganja, to ovaj Sud ocjenjuje kako Komunlano društvo grada Solina d.o.o. nije zainteresirana osoba u smislu citirane odredbe članka 20. stavka 1. i 2. ZUS-a istoj poništavanje osporenog rješenja ne bi povrijedilo njezino pravo ili pravni interes, pa je stoga Sud odbio njezin prijedlog i riješio kao pod točkom II. rješenja.
5. U sporu je održana rasprava 4. prosinca 2025., a čime je kao i dostavom podneska strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti.
6. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora i pregledao je cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
6.1. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.
7. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.
9. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen na neodređeno vrijeme u Vlastitom pogonu za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu Solinu.
10. Među strankama je sporno je li osporenim rješenjem kojim je tužitelju prestala služba po sili zakona s danom 31. svibnja 2024., povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
11. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je Gradsko vijeće Grada Solina donijelo Odluku o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu Solinu, KLASA: 024-02/23-01/6, URBROJ: 2181-9-02-01-23-5 od 24. listopada 2023. i Odluku o povjeravanju obavljanja komunalnih djelatnosti Komunalnom društvu grada [adresa] do.o., Stjepana Radića 42, OIB: [osobni identifikacijski broj], KLASA: 024-02/23-01/6, URBROJ: 2181-9-02-01-23-7 od 24. listopada 2023.
12. U članku 2. stavku 1. navedene Odluke o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu Solinu od 24. listopada 2023. propisano je da ukidanjem vlastitog pogona svi službenici i namještenici mogu prijeći u novoosnovano trgovačko društvo. Komunalno društvo grada Solina d.o.o. obvezno je preuzeti sve radnike koji su bili u ukinutom Vlastitom pogonu za obavljanje komunalnih djelatnosti, na način da istima ponudi sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, temeljem kojih će prilikom prelaska, ostvariti minimalno sva prava koja su imali temeljem dosadašnjih rješenja o prijemu.
13. Spisu predmeta ovog upravnog spora prileži presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-311/2023-8 od 29. travnja 2025. kojim je odbijen zahtjev CĆ iz [adresa] i dr. za ocjenu zakonitosti Odluke o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu Solinu, KLASA: 024- 02/23-01/6, URBROJ: 2181-9-02-01-23-5 od 24. listopada 2023. odnosno ocijenjeno da navedena Odluka nije u nesuglasju sa zakonom.
14. Nadalje, iz podataka spisa predmeta, kao i obrazloženja osporenog rješenja tuženika razvidno je da je tužitelj rješenjem tuženika Klasa: UP/I-112-02/23-01/2, Urbroj: 2181-9-01-23-1 od 20. studenog 2023. stavljen na raspolaganje u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna uzevši u obzir činjenicu da tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme s Komunalnim društvom grada Solina d.o.o. kako je to predviđeno u Odluci o ukidanju Vlastitog pogona.
15. Osporeno rješenje tuženika doneseno je pozivom na odredbu članka 5. i 109. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine, broj 86/08, 61/11, 04/18, 112/19 – u daljnjem tekstu: Zakon) u postupku pokentuom po službenoj dužnosti.
16. Prema odredbi članka 109. stavak 1. Zakona istekom roka raspolaganja službeniku prestaje služba po sili zakona.
17. S obzirom na podatke spisa predmeta, među strankama nesporne činjenice, te imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu prema ocjeni ovog Suda osporenim rješenjem tuženika, uz obrazloženje koje je njime dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.
18. Prije svega, u odnosu na prigovor tužitelja da je osporeno rješenje doneseno od strane neovlaštene osobe, odnosno u konkretnom slučaju Gradonačelnika tuženika, za navesti je da isti ovaj Sud ne nalazi osnovnim.
18.1. Ovo stoga, jer je odredbom članka 5. stavka 1. i 2. ZSNLPS-a određeno da rješenje o prijmu u službu, rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama službenika, kao i o prestanku službe, donosi pročelnik ili službena osoba kojoj je rješavanje o tome utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, sukladno pravilniku o unutarnjem redu. Nadalje, odredbom članka 5. stavka 3. ZSNLPS-a propisano je da o imenovanju i razrješenju pročelnika upravnog tijela te o drugim pravima i obvezama pročelnika odlučuje rješenjem općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan.
18.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je Vlastiti pogon tuženika ukinut Odlukom Gradskog vijeća tuženika 24. listopada 2023., kojom Odlukom je određeno da „svi službenici i namještenici prelaze u novoosnovano trgovačko društvo“. Ukidanjem Vlastitog pogona tuženika te stavljanjem na raspolaganje dotadašnjeg upravitelja tog pogona (rješenje tuženika Klasa: UP/I-112-02/23-01/1, Urbroj: 2181-9- 01-23-1 od 10. studenog 2023. prileži spisu), nije bilo moguće imenovanje osobe koja bi redovno bila ovlaštena donositi rješenja o prestanku službe službenika, odnosno, namještenika, kao što je predmetno pobijano rješenje. Stoga, u situaciji nedostatka pročelnika i nepostojanja druge osobe kojoj bi rješavanje o prestanku službe službenika bilo utvrđeno opisom poslova radnog mjesta, kao i nemogućnosti eventualnog postavljanja vršitelja dužnosti upravitelja pogona jer je Vlastiti pogon tuženika u trenutku donošenja osporenog rješenja već ukinut, jedina odgovorna i osoba ovlaštena za donošenje osporenog rješenja je upravo Gradonačelnik tuženika u skladu s odredbom članka 23. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09, 110/21; dalje: ZUP) kojom je propisano da ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o upravnoj stvari rješenje donosi čelnik tijela, dakle, u konkretnom slučaju Gradonačelnik tuženika.
19. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, imajući u vidu podatke spisa predmeta osporeno rješenje tuženika temelji na pravilnoj primjeni naprijed citirane odredbe članka 109. stavka 1. Zakona.
20. Naime, tužitelj tijekom ovog upravnog spora niti ne spori da je u vrijeme donošenja rješenja o prestanku službe postojalo izvršno rješenje o stavljanju na raspolaganje, da nije bilo mogućnosti rasporeda unutar odnosnog upravnog tijela za vrijeme trajanja raspolaganja, te da je proteko rok raspolganja određen rješenjem o stavljanju na raspolganje tužitelja, već smatra da obzirom na trajanje radnog odnosa odnosno službe tuženika nije pravilno određen vremenski period stavljanja na raspolaganje, dakle, obzirom na duljinu staža službenika. Isto tako smatra da je osporenim rješenjem trebalo utvrditi stečena materijalna prava tužitelja.
20. Navedeni prigovori tužitelja nisu osnovani. Naime, stavljanje na raspolaganje i prestanak službe po sili zakona nakon isteka roka raspolaganja povezane su, ali zasebne upravne stvari. Predmet upravne stvari prestanka službe po sili zakona istekom roka raspolaganja ne obuhvaća pitanja vezana uz (ne)zakonitost stavljanja službenika na raspolaganje, već je ograničen na pitanje postojanja izvršenog rješenja o stavljanju na raspolaganje, (ne)mogućnost rasporeda unutar odnosnog upravnog tijela za vrijeme trajanja raspolaganja te isteka roka raspolaganja. Pravni elementi mjerodavni za stavljanje na raspolaganje, kao i duljina trajanja vremena raspolaganja predmet su zasebnog upravnog postupka, a odlučne činjenice i mjerodavne pravne norme različito uređuju ova dva instituta. Stoga, prigovori tužitelja koji se odnose na činjenice i okolnosti vezane za samo stavljanje na raspolaganje (vremenski period trajanja raspolaganja) nisu od utjecaja na rješavanje ovog spora. Glede prigovora tužitelja u pogledu materijalnih prava tužitelja, za navesti je da pravilno tuženik ističe da isto ne predstavlja obvezni sadržaj osporenog rješenja jer se radi o rješenju deklaratorne naravi, dakle, istim se samo utvrđuje činjenica prestanka službe tužitelja istekom roka raspolaganja, te ne postoje nikakvi zakonski ili drugi razlozi koji bi sprječavali da se o tim pravima odluči posebnim rješenjem.
21. Ne stoji niti prigovor tužitelja da osporeno rješenje tuženika nije valjano obrazloženo, već upravo suprotno, prema ocjeni ovog Suda, osporeno rješenje tuženika dostatno je obrazloženo u skladu s odredbom članka 98. ZUP-a.
22. Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika je zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
23. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci presude.
24. Naposljetku, u okolnostima kada ovaj Sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, te kada je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-311/2023-8 od 29. travnja 2025. odbijen zahtjev CĆ iz [adresa] i dr. za ocjenu zakonitosti Odluke o ukidanju Vlastitog pogona za obavljanje komunalnih djelatnosti u Gradu [adresa], KLASA: 024-02/23-01/6, URBROJ: 2181-9-02-01-23-5 od 24. listopada 2023. odnosno ocjenjeno da navedena Odluka nije u nesuglasju sa zakonom, na koji postupak ocjene zakonitosti se tužitelj poziva kao razlog za odgodni učinak predmetne tužbe, to je valjalo odbiti prijedlog tužitelja za odgodom izvršenja osporenog rješenja u smislu odredbe članka 42. ZUS-a, pa je stoga riješeno kao pod točkom I. izreke rješenja.
25. Tužitelju, u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu troškova spora koji je izgubio (točka III. izreke rješenja).
U Splitu 5. siječnja 2026.
S U T K I NJ A
Danijela Čipčić Buzov
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA:
- Tužitelju, po opunomoćenici,
- tuženiku, uz spis upravnog tijela po pravomoćnosti
- Komunalno društvo grada Solina d.o.o., po opunomoćeniku,
- u spis
