REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7560/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kožul i Petrinović, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 5. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj 216-70/2004 od 25. veljače 2004. koji su sklopili tužitelj KČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (jedan cijelih pet posto) jednokratno “.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, da tužitelju KČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.605,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2004. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., [adresa], OIB 14036333877, da tužitelju KČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.566,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 25. veljače 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 216-70/2004 kojim je ugovoren kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kreditnih partija broj 216-50-010060 i 216-50-013612 kod iste banke. Tužitelj dalje navodi da mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit sa valutnom klauzulom u kunskoj protuvrijednosti od 107.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, a on se obavezao vratiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, zajedno s ugovorenim kamatama. Navodi da su ugovorne strane člankom 5. Ugovora ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedan cijelih pet posto) jednokratno. Tužitelj ističe da je predmetni kredit ugovorio kao potrošač, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. Smatra da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, navodi da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, ističe da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu niti zašto je baš određena u tom iznosu, tvrdi da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Također, navodi da je sporna ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom svega iznesenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba o naknadi sadržana u čl. 5. Ugovora ništetna i da tuženiku naloži da mu isplati iznos od 1.605,00 EUR sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2005. pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava da se radi o potrošačkom ugovoru, ističe da se svojstvo potrošača ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da predmetni ugovor nije sklopio u poslovne već privatne svrhe, navodi da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz te odredbe za njega proizlaze, tvrdi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, navodi da je sporna naknada i prije sklapanja predmetnog ugovora bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika, ističe da predmetna naknada nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, navodi da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te da je takva ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Tvrdi da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, odnosno da je mogao pregovarati o njezinom sadržaju, a osim toga osporava da bi ugovorna odredba o naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare te tvrdi da je bio pošten pa da bi stoga tužitelj u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke 25. veljače 2004. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5% jednokratno. Isto tako, nije sporno da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju naplatio jednokratnu naknadu u iznosu od 1.605,00 EUR.

5. Među strankama je prije svega sporno radi li se o potrošačkom ugovoru. Nadalje, sporno je to je li ugovorna odredba o naknadi sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, protivna prisilnim propisima, jesu li o toj ugovornoj odredbi stranke pojedinačno pregovarale i je li ista prouzročila neravnoteža u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi renoviranja kuće, odnosno kako bi riješio svoje stambeno pitanje, da je sredstvima kredita podigao i uredio kat kuće koji koristi isključivo za osobne potrebe te da nekretninu ne iznajmljuje niti je koristi za neku poslovnu djelatnost. Tužitelj je iskazao da s bankom nije pregovarao o ponuđenim uvjetima, da su mu rekli kako mora platiti predmetnu naknadu, da nije mogao mijenjati tu odredbu ugovora, da mu nitko nije objasnio zbog čega zapravo mora platiti ovu naknadu, odnosno koji su to konkretno troškovi obrade zahtjeva, te da mu je naknada naplaćena na način da je banka prilikom isplate kredita umanjila iznos kredita. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Na temelju iskaza tužitelja i sadržaja ugovora sud je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer sredstva kredita nisu korištena za obavljanje poslovne djelatnosti, već za adaptaciju kuće koju tužitelj koristi isključivo za osobne potrebe. Nadalje, iz izvedenih dokaza proizlazi da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 5. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj o istoj mogao pregovarati i utjecati na njezin sadržaj.

8. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće i pitanje ekonomske opravdanosti plaćanja dodatnih naknada s obzirom na to da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu zaključen i da se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

9. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade, bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o troškovima obrade nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istima moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Isto tako, tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom.

10. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

11. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o troškovima obrade koja je sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Tuženik je stoga sukladno čl. 1111. ZOO dužan vrati tužitelju ono što je stekao temeljem predmetne ugovorne odredbe. Među strankama nije sporna visina potraživanja, odnosno iznos koji je naplaćen prilikom isplate kredita.

12. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan isplatiti tužitelju i pripadajuće zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno do kada su troškovi obrade kredita naplaćeni. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Vezano za prigovor zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 3. lipnja 2025., 23. srpnja 2025. i 24. listopada 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 12. lipnja 2025. i 20. studenog 2025. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.500,00 EUR. Trošak podnesaka od 5. studenog 2025. i 14. studenog 2025. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP budući da se u istima u bitnome ponavljaju ranije izneseni navodi. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 33,18 EUR.

U Zagrebu 5. siječnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima