Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Garankić & partneri d.o.o., iz Poreča-Parenzo, protiv tuženika: 1. GB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. BARBARE PILAR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri, iz Rijeke, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon glavne rasprave zaključene dana 02. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika ad1 i punomoćnika tuženice ad2, dana 05. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tuženika ad1 da se u ovom predmetu odredi zastoj ili prekid postupka dok se postupak stečaja potrošača ne dovrši.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen između I. Tuženika GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja, i II.Tuženika MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja, potvrđen pod poslovnim brojem OV-7904/2021, 27. prosinca 2021. godine, te Anex ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen između I. Tuženika GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja, i II.Tuženika MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja, potvrđen pod poslovnim brojem OV-1050/2023, 03. ožujka 2023. godine, gube pravni učinak prema Tužitelju JB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje Tužiteljeve tražbine prema I.Tuženiku, u iznosu glavnice od 11.850,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Tuženik MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] je dužan dopustiti da Tužitelj JB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svoje potraživanje prema I.Tuženiku GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 11.850,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate namiri prodajom nekretnine, koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč, upisana kao „1. suvlasnički dio: 51/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji se sastoji od 51/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju zgrade, ukupne neto površine 51,26 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „A“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „A1“ u naravi kućni vrt i „A2“ u naravi jedno parkirališno mjesto.

III Nalaže se tuženicima da naknade tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.562,50 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove odluke do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

IV 1. Odbacuje se zahtjev tuženika ad1 GB za naknadu parničnih troškova.

2. Odbija se zahtjev tuženice ad2 MB za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 20. svibnja 2024. tvrdi da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, posl. br. 30 P-1192/2019-16 od dana 15. srpnja 2021. godine, utvrđeno kako je tuženik ad1 dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 11.850,00 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate. Tuženik ad1 da nikada nije tužitelju namirio dugovanje opisano tužbi, unatoč brojnim pozivima i upitima tužitelja. S tim u vezi, tužitelj navodi da je prije pokretanja ove tužbe podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji kako bi naplatio svoje potraživanje od tuženika ad1, međutim, bezuspješno iz razloga što da je tuženik ad1 blokiran od strane više vjerovnika sa znatnom količinom duga. Nadalje, tuženik ad1 da je, u cilju da onemogući namirenje dugovanja opisanog u tužbi, sa tuženikom ad2, svojom izvanbračnom suprugom, sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđen pod brojem OV-7904/2021, 27. prosinca 2021. godine te potom i 03. ožujka 2023. godine Anex Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđen pod brojem OV-1050/2023. Takvim Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, i Aneksom, tuženik ad1 da je odmah prenio svoje zemljišne čestice u vlasništvo tuženika ad2, a riječ da je o česticama koje da su u Općinskom sudu u Pazinu, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč-Parenzo, upisane kao: 1. 1. suvlasnički dio: 51/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji se sastoji od 51/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju zgrade, ukupne neto površine 51,26 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „A“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „A1“, u naravi kućni vrt i „A2“ u naravi jedno parkirališno mjesto, 2. 13. suvlasnički dio: 149/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) koji se sastoji od 149/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „G“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 141,17 m2, koji se proteže na sporedne dijelove: parkirna mjesta oznake „G1“ i „G2“ i spremište u podrumu zgrade oznake „G-12“, 3. 14. suvlasnički dio: 85/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-14) koji se sastoji od 85/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „H“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 75,14 m2, koji se proteže na sporedne dijelove: parkirna mjesta oznake „H1“ i „H2“ i spremište u podrumu zgrade oznake „H-9“, 4. 15. suvlasnički dio: 67/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15) koji se sastoji od 67/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „I“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 58,03 m2, koji se proteže na sporedne dijelove parkirno mjesto oznake „I1“ i spremište u podrumu zgrade oznake „I-6“, 5. K. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u 700/1911 dijela, 6. K. č. br. [katastarska čestica], ORANICA, površine 743 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 7. 5. suvlasnički dio: 132/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) koji se sastoji od 132/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva na stan u potkrovlju zgrade, ukupne neto površine 132,30 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „E“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „E2“, „F2“, „G2“ i „H2“ u naravi četiri parkirališna mjesta. Naime, prednje opisani prijenos vlasništva nad nekretninama učinjen da je isključivo s ciljem da se tužitelja onemogući u namirenju svoga dugovanja, kojeg da ima prema tuženiku ad1. Tome u korist da svjedoči i činjenica kako je presuda kojom je utvrđeno dugovanje tuženika ad1 prema tužitelju, donijeta dana 15. srpnja 2021. godine, a tuženik ad1 da je odmah u prosincu iste godine, dakle unutar 5 mjeseci, otuđio svoje nekretnine putem imenovanog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, da bi ih kasnije pravni sljednik tuženika ad1, ovdje tuženik ad2, otuđio trećoj osobi – tvrtki ADRIA ETA d.o.o. Zakonskom odredbom čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05…155/23 ), propisano da je kako svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Stavkom 2. istog članka propisano da je kako se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. S tim u svezi, tužitelj ističe kako je bankovni račun tuženika ad1 blokiran od strane Financijske agencije te time tuženik ad1 da nije likvidan da bi mogao namiriti tražbinu tužitelja. Preostala imovina tuženika ad1, odnosno opisane nekretnine, prenijete da su u vlasništvo tuženika ad2, kako bi se tužitelja izravno onemogućilo u namirivanju potraživanja, čime da su ispunjene zakonske pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Dužnik, u ovom slučaju tuženik ad1, da nema više dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, odnosno tužiteljeve tražbine, upravo zbog pravne radnje poduzete na štetu tužitelja. U konačnici, ističe se i činjenica da je tražbina tužitelja dospjela, po pravomoćnosti presude opisane u tužbi, odnosno nastupio da je rok za ispunjenje dužnikove tražbine, čime da je ispunjen i posljednji uvjet za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Jedina nekretnina koju da tuženik ad2 nije još otuđio trećoj osobi, a koju da je stekao 03. ožujka 2023. godine Anexom Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđenim pod brojem OV-1050/2023 da je „1. suvlasnički dio: 51/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji se sastoji od 51/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju zgrade, ukupne neto površine 51,26 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „A“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „A1“, u naravi kućni vrt i „A2“ u naravi jedno parkirališno mjesto“- a na kojoj nekretnini da je još uvijek upisan tuženik ad2. Navedene isprave da predstavljaju pravne radnje tuženika ad1 na štetu tužitelja kao njegovog vjerovnika jer da zbog njih tuženik ad1 nema nikakve druge tužitelju poznate ili dostupne imovine ili sredstva za ispunjenje tužiteljeve dospjele novčane tražbine. Radi naprijed opisanog tužitelj da je primoran sudskim putem zatražiti zaštitu svojih prava, radi čega da tužitelj podnosi ovu tužbu. Tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen između I. Tuženika GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja, i II.Tuženika MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja, potvrđen pod poslovnim brojem OV-7904/2021, 27. prosinca 2021. godine, te Anex ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen između I. Tuženika GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja, i II.Tuženika MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja, potvrđen pod poslovnim brojem OV-1050/2023, 03. ožujka 2023. godine, gube pravni učinak prema Tužitelju JB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje Tužiteljeve tražbine prema I.Tuženiku, u iznosu glavnice od 11.850,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. 2. II.Tuženik MB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] je dužan dopustiti da Tužitelj JB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svoje potraživanje prema I.Tuženiku GB s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 11.850,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate namiri prodajom nekretnine, koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč, upisana kao „1. suvlasnički dio: 51/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji se sastoji od 51/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju zgrade, ukupne neto površine 51,26 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „A“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „A1“ u naravi kućni vrt i „A2“ u naravi jedno parkirališno mjesto“.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ad1 navodi da ne osporava da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, posl. br. P-1192/2019-16 od dana 15. srpnja 2021. utvrđeno da je tuženik ad1 dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 11.850,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate, kao i da do današnjeg dana nije namirio to dugovanje, no osporava da bi tužitelj prema tuženiku ad1 upućivao brojne pozive i upite glede namirenja istog. Tuženik ad1 ne spori da je blokiran i da u ovom trenutku nije u mogućnosti namiriti predmetnu tražbinu tužitelja, no, spori da bi na bilo koji način poduzimao radnje usmjerene ka onemogućavanju naplate tužitelja, napose kroz zaključenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđenog pod brojem OV-7904/2021 27. prosinca 2021., te potom 03. ožujka 2023. aneksom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju potvrđenog pod brojem OV-1050/2023. Osporava se tužbena tvrdnja da bi MB bila izvanbračna supruga tuženika ad1, i to neovisno o konstatacijama iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđenog pod brojem OV-7904/2021 27. prosinca 2021. i pratećeg aneksa. Tome u prilog da govori činjenica da su tuženik ad1 i tuženica ad2 u postupku vođenom kod Općinskog suda u Poreču pod posl. br. P-15/13 izvršili diobu zajedničke imovine, a slijedom toga što da je između istih prestala izvanbračna zajednica. Do današnjeg dana izvanbračna zajednica da nije obnovljena, što da je u konačnici i vidljivo iz toga što da tuženik ad1 i tuženica ad2 ne prebivaju na istoj adresi. Pored toga, kada da se zna da je tuženik ad1 u invalidskoj mirovini, to da je njegovo zaključenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju s majkom svoje djece potpuno opravdano. Tuženici da su i danas u odličnim odnosima, ali da nisu u izvanbračnoj zajednici. Slijedom činjenice da se u ovom predmetu radi o tužbi radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, to da se u smislu čl. 71. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ističe prigovor prekluzije. Čl. 71. ZOO-a da glasi: "(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ovog zakona, a za ostale slučajeve u roku od 3 godine. (2) Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno, od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju." U konkretnom slučaju tužitelj da među ostalim pobija teretni ugovor i njegov aneks, sklopljen između tuženika ad1, kao primatelja uzdržavanja i tuženice ad2, kao davatelja uzdržavanja, potvrđenog pod posl. br. OV-7904/2021 27. prosinca 2021., te aneks tog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljenog između tuženika ad1, kao primatelja uzdržavanja i tuženice ad2, kao davatelja uzdržavanja, potvrđenog pod posl. br. OV-1050/2023 03. ožujka 2023. Takav ugovor da predstavlja teretno raspolaganje između osoba koje se ne nalaze niti u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, niti u krvnom srodstvu, te da se stoga tužba za pobijanje označenih pravnih radnji može podnijeti u roku od jedne godine. Imajući u vidu da je tužba podnesena 20. svibnja 2024., dok da je navedeni ugovor zaključen 27. prosinca 2021., a ankes istog 03. ožujka 2023., to da je razvidna utemeljenost istaknutog prigovora prekluzije. Iz iznesenih razloga, predlaže se sudu odbiti postavljene tužbene zahtjeve.

3. U odgovoru na tužbu tuženica ad2 prvenstveno ističe da joj nije poznato, niti je moglo biti poznato, kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, posl. br. 30 P-1192/2019-16 od dana 15. srpnja 2021. godine utvrđeno kako je tuženik ad1 dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 11.850,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 09. srpnja 2014. pa do isplate kao i da tuženik ad1 do današnjeg dana nije podmirio to dugovanje. Također, tuženici ad2 da nije poznato da bi tužitelj prema tuženiku ad1 upućivao bilo kakve pozive i upite glede namirenja istog. Nadalje se osporava da bi tuženica ad2 znala da bi tuženik ad1 na bilo koji način poduzimao radnje usmjerene ka onemogućavanju naplate tužitelja, a to posebice kroz zaključenje Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđenog pod brojem OV-7904/2021, 27. prosinca 2021. godine te zatim Dodatkom Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (dalje: Dodatak) od dana 03. ožujka 2023. godine, potvrđenog pod brojem OV-1050/2023. Nadalje, netočna da je tvrdnja da bi tuženica ad2 bila izvanbračna supruga tuženika ad1 i to neovisno o sklapanju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potvrđenog pod brojem OV-

7904/2021, 27. prosinca 2021. godine i pratećeg Dodatka. Tome u prilog da govori i činjenica da su tuženik ad1 i tuženica ad2 u postupku vođenom kod Općinskog suda u Poreču pod poslovnim brojem P-15/2013 izvršili diobu imovine posljedično prestanku izvanbračne zajednice. Presuda prethodno naznačenog poslovnog broja donesena da je dana 28. siječnja 2013. godine, dakle, znatno prije zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i njegovog Dodatka. Od tada pa do današnjeg dana izvanbračna zajednica da nije obnovljena, a što da je u konačnici i jasno i iz okolnosti kako tuženik ad1 i tuženica ad2 ne prebivaju na istoj adresi, a zajednički život u istome stanu da je uobičajena životna praksa kada su osobe u izvanbračnoj zajednici. Predmetnu činjenicu da potvrđuje i susjeda OB u izjavi koja da prileži odgovoru. Dodatno, ukazuje se na činjenicu kako su tuženik ad1 i tuženica ad2 roditelji dvoje maloljetne djece – od kojih da je jedno rođeno 2007. godine, dok da je drugo rođeno 2012. godine. Dakle, djeca da su rođena prije no što su tuženici izvršili diobu imovine radi prestanka izvanbračne zajednice, a koja okolnost da dakako govori u prilog tome kako nakon toga izvanbračna zajednica nije postojala. Također, tuženica ad2 ukazuje kako je u izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, različitom od osobe tuženika ad1. U slučaju potrebe, o istom da će se u daljnjem tijeku postupka dostaviti

dodatni podaci. Sudska praksa da navodi sljedeće: ,,Na zaključak o nepostojanju izvanbračne zajednice upućuje prije svega logičan i uvjerljiv iskaz tuženika, kojeg vjerodostojnim smatra i ovaj sud, a koji nije osporio postojanje veze sa tužiteljicom, već je isticao da ista nije uključivala zajednički život. [...] Iz uvjerenja o prebivalištu tuženika proizlazi da je u spornom razdoblju imao prijavljeno prebivalište u [adresa] u V. odnosno u ulici S. V. 8A u V., dok je adresa tužiteljice koja stoji na njezinoj osobnoj iskaznici, prema njezinom kazivanju, i nadalje u ulici R. B. 14C u Varaždinu, iz čega slijedi da tužiteljica nije ukazala da bi stranke u bilo kojem trenutku u sporno vrijeme imale prijavljeno zajedničko prebivalište.” (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž.3072/12-2 od 9. srpnja 2013.) “Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je tuženik s majkom tužitelja živio u izvanbračnoj zajednici s obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik s majkom tužitelja i s tužiteljem i njegovom obitelji živio u [adresa], u dvosobnom stanu, spavajući u istoj sobi s majkom tuženika od 1975. g., pa nadalje time da je takva fizička bliskost trajala do smrti majke tuženika, 1992. g. Na to ukazuje način svakodnevnog života (zajedničko konzumiranje hrane koju je pripravljala majka tužitelja, majka tužitelja je čistila i prala robu tužitelja i obavljala sve kućanske poslove). Nadalje, zajednički su stjecali predmetnu imovinu, odselili se u predmetnu kuću za odmor gdje su nastavili zajednički živjeti. Objektivno, radi se o bitnim sastavnicama zajedničkog života koji ukazuju na postojanje karakteristika životne i ekonomske zajednice kakvu karakterizira izvanbračna zajednica, a koja znatno prelazi okvire prijateljskog odnosno podstanarskog odnosa.” (Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj ŽS Vž Gž 446/2005-2 od 11. svibnja 2005.) ,,...ali je u ovom konkretnom predmetu utvrđeno da 1. tužiteljica V. K. ne samo što nije stanovala zajedno sa svojim bivšim suprugom I. K. na istoj adresi, već nije dokazala da bi u vrijeme štetnog događaja između njih postojala trajnija ekonomska i emotivna zajednica. Tužiteljica je bila zaposlena, a kod bivšeg supruga je dolazila u dane vikenda kada mu je kuhala ili bi donijela skuhanu hranu te je obrađivala vrt kada je bio u bolnici što ukazuje da je svom bivšem suprugu pružala pomoć prema svojim mogućnostima i u vrijeme kada mu je bila neophodna za vrijeme bolesti, a ne i na trajniju izvanbračnu zajednicu.” (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1121/2007-2 od 22. studenog 2007.) Dakle, kako bi se odnos mogao kvalificirati kao izvanbračna zajednica nužno da je da između osoba postoji trajnija životna, ekonomska i emotivna zajednica, a što da u predmetnom odnosu svakako izostaje. Sama činjenica sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju da nije i ne može biti dokaz kako među tuženicima postoji odnos koji bi se mogao smatrati izvanbračnom zajednicom. Pored toga, valja da istaknuti i kako je tuženik ad1 korisnik prava na invalidsku mirovinu pa da je stoga jasan ratio – razumljivo da je i opravdano zaključenje Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju upravo s tuženicom ad2, odnosno s majkom njegove djece, a imajući u vidu svrhu sklapanja takvog ugovora - pružanje materijalne sigurnosti i njege primatelju uzdržavanja do kraja njegovog života, osiguranje stalne skrbi, njege i financijske pomoći u zamjenu za prijenos imovine na davatelja uzdržavanja, koji da preuzima obvezu uzdržavanja. Nadalje, člankom 67. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ,,(1) Naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti

poznato. (2) Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. (3) Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. (4) Odricanje od nasljedstva smatra se besplatnim raspolaganjem.’’ Člankom 71. ZOO-a propisano da je sljedeće: „(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. (2) Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.“ Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju smatra da se naplatnim raspolaganjem. Ova vrsta ugovora da uključuje obvezu jedne strane (primatelja uzdržavanja) da prenese imovinu ili prava na drugu stranu (davatelja uzdržavanja), a zauzvrat davatelj uzdržavanja da preuzima obvezu pružanja uzdržavanja do kraja života primatelja uzdržavanja. Dakle, postoji da razmjena usluga i imovine, što da čini ovu transakciju naplatnom. Tako da i sudska praksa: ,,Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u predmetu poslovni broj Rev 555/19-2 od 27. svibnja 2003. nižestupanjski sudovi zaključuju da ugovor nije ništav jer nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke iz odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 – dalje: ZOO) te izražavaju shvaćanje da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju dvostrano obvezni ugovor koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadržava neka obilježja aleatornosti. Kako je utvrđeno da je prava volja stranaka bila upravo sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju to je ocjenjeno da predmetni ugovor ne može predstavljati i nema elemenata sklopljenog darovnog ugovora. ''(Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl. br. Rev 981/12-2 od 6. srpnja 2016. godine) ,,12. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je suprotno stajalištu tužiteljice naplatno raspolaganje, jer se obveza uzdržavanja preuzima za uzvrat prijenosu imovine. Takovo stajališta zauzima i Vrhovni sud RH u svojim odlukama npr. Rev-1697/2011-2 od 6. svibnja 2015., br. Rev-2254/2011-2 od 21. listopada 2015. ''(Županijski sud u Bjelovaru, posl. br. Gž-253/2022-3 od 2. ožujka 2023. godine). U predmetnom parničnom postupku tužitelj da pobija prethodno navedeni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i njegov Dodatak. Dakle, pretpostavke pobijanja glede naplatnog raspolaganja propisane čl. 67. ZOO-a da nisu zadovoljene jer da u vrijeme raspolaganja trećoj osobi (tuženica ad2) u čiju da je korist pravna radnja poduzeta to nije bilo poznato niti joj je moglo biti poznato. Povrh toga, treća osoba (tuženica ad2) da nije dužnikov bračni drug (niti izvanbračni – obzirom na odgovarajuću primjenu Obiteljskog zakona glede imovinskopravnih učinaka zajednice), ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja. Tim više, izvanbračna zajednica koja da je eventualno ranije postojala, u svakom da je slučaju prestala postojati 2013. godine i nakon toga više nikada da nije bila obnovljena. Stoga da se ne može smatrati kako je tuženici ad2 samim sklapanjem ugovora bilo, ili moglo biti poznato da istim nanosi bilo kakvu štetu eventualnim vjerovnicima tuženika ad1. Dakle, primjenjujući na ranije navedeno odredbu članka 71. ZOO-a u vidu rokova razvidno da je sljedeće: tužba da je podnesena 20. svibnja 2024. godine, dok da je navedeni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 27. prosinca 2021. godine, a Dodatak istog 03. ožujka 2023. godine, to da je jasno kako je tužitelj propustio podnijeti tužbu u zakonom propisanom roku te da je nastupila prekluzija prava pobijati poduzeto raspolaganje. Slijedom svega iznijetoga, tuženica ad2 predlaže sudu da po provedbi dokaznog postupka i zaključenju glavne rasprave donese presudu kojom se tužba i tužbeni zahtjev odbijaju kao u cijelosti neosnovani.

4. Tuženik ad1 je tokom postupka naveo da je u međuvremenu kod ovog suda pod posl. br. Sp-53/2025 pokrenuo stečaj potrošača. Predlaže da se u ovom predmetu odredi zastoj ili prekid postupka dok se postupak stečaja potrošača ne dovrši. Vođenjem ovog postupka da se pogoduje jednom od vjerovnika. U postupku stečaja potrošača tužitelj da je prijavio svoju tražbinu i u tom postupku da će se odlučivati o njegovoj tražbini.

Eventualna činjenica, na koju se tuženik ad1 poziva, da je kod ovog suda pod posl. br. Sp-53/2025 pokrenut stečaj potrošača nije, u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, razlog za zastoj, niti prekid parnice radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Zato je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

5. Prema čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Prema st. 2. istog članka smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

Prema čl. 67. st. 1. ZOO-a naplatno potraživanje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Prema st. 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

Prema čl. 71. st. 1. ZOO-a tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 67. st. 1. ovog zakona, a za ostale slučajeve u roku od 3 godine. Prema st. 2. istog članka rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno, od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju. Riječ je o prekluzivnim rokovima nakon proteka kojih prestaje pravo na pobijanje.

Sukladno čl. 11. st. 2. Obiteljskog zakona (dalje: ObZ) izvanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom zajednicom. Shodno tome, u slučaju kada je treća osoba izvanbračni drug dužnika, tada, u vezi s čl. 71. ZOO-a, rok za podnošenje tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji iznosi tri godine.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se stranke pozivaju, jer u protivnom prekoračuje njihove zahtjeve (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl. br. P-15/13-4 od 28. siječnja 2013. i službenu bilješku (60-61 i između 108 i 109), ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 27. prosinca 2021. (7-10), anex ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 03. ožujka 2023. (11-14), izjavu (56), elektronički zapis o prebivalištu (58), fotografije (71), presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo posl. br. P-1192/2019-16 od 15. srpnja 2021. (15-20), zahtjev za izravnu naplatu, punomoć i informaciju o nalogu plaćanja (21-24), izvadak iz zemljišne knjige (25-27). Saslušana je svjedokinja OB, predložena po tuženici ad2. Saslušane su parnične stranke. Nije saslušan svjedok DB, predložen po tuženici ad2, jer je tuženica ad2 navela da će tog svjedoka sama dovesti na ročište, tako da ga ne mora sud posebno pozivati (68), ali to nije učinila. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

8. Uvidom u presudu Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo posl. br. P-1192/2019-16 od 15. srpnja 2021. utvrđeno je da je tom presudom tuženiku ad1 naloženo da tužitelju isplati novčani iznos od 11.850,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana 09. srpnja 2014. do isplate. Nesporno je da je ta presuda pravomoćna.

Nesporno je da tuženik ad1 nije tužitelju namirio dugovanje po gornjoj presudi.

Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu, punomoć i informaciju o nalogu plaćanja utvrđeno je da je prije pokretanja ove parnice tužitelj podnio zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji, kako bi naplatio svoje potraživanje od tuženika ad1.

Nesporno je da je tuženik ad1 blokiran i da nije u mogućnosti namiriti predmetnu tužiteljevu tražbinu.

Uvidom u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 27. prosinca 2021. (dalje: ugovor) utvrđeno je da je tuženik ad1, kao primatelj uzdržavanja, s tuženicom ad2, kao davateljicom uzdržavanja, sklopio taj ugovor. Ugovor je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Hrvatin, iz [adresa], dana 27. prosinca 2021. pod brojem OV-7904/2021. U ugovoru stoji da se tuženica ad2 obvezuje doživotno uzdržavati tuženika ad1 svog izvanbračnog supruga, a da tuženik ad1 za pruženo uzdržavanje daje u vlasništvo svojoj izvanbračnoj supruzi tuženici ad2 sljedeće nekretnine: 13. suvlasnički dio: 149/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-13) koji se sastoji od 149/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „G“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 141,17 m2, koji se proteže na sporedne dijelove: parkirna mjesta oznake „G1“ i „G2“ i spremište u podrumu zgrade oznake „G-12“, 14. suvlasnički dio: 85/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-14) koji se sastoji od 85/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „H“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 75,14 m2, koji se proteže na sporedne dijelove: parkirna mjesta oznake „H1“ i „H2“ i spremište u podrumu zgrade oznake „H-9“, 15. suvlasnički dio: 67/781 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-15) koji se sastoji od 67/781 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 728 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela oznake „I“- stan, u prostoru drugog kata zgrade, površine 58,03 m2, koji se proteže na sporedne dijelove parkirno mjesto oznake „I1“ i spremište u podrumu zgrade oznake „I-6“, K. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u 700/1911 dijela, K. č. br. [katastarska čestica], ORANICA, površine 743 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 132/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) koji se sastoji od 132/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva na stan u potkrovlju zgrade, ukupne neto površine 132,30 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „E“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „E2“, „F2“, „G2“ i „H2“ u naravi četiri parkirališna mjesta. U ugovoru se utvrđuje da je tuženica ad2 i do sada brinula o svojem izvanbračnom suprugu tuženiku ad1. Utvrđuje se i da tuženici u izvanbračnoj zajednici žive dulje od 15 godina.

Uvidom u anex ugovora o doživotnom uzdržavanju od 03. ožujka 2023. (dalje: anex) utvrđeno je da su isti sklopili tuženik ad1, kao primatelj uzdržavanja i tuženica ad2, kao davateljica uzdržavanja. Anex je potvrđen dana 03. ožujka 2023. kod javnog bilježnika Marije Hrvatin, iz [adresa], pod brojem OV-1050/2023. Anexom je nadopunjen ugovor. Prema anexu tuženik ad1 daje u vlasništvo svojoj izvanbračnoj supruzi tuženici ad2, uz ostalo, i sljedeću nekretninu: "1. suvlasnički dio: 51/376 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) koji se sastoji od 51/376 dijela k. č. br. [katastarska čestica], KUĆA I DVORIŠTE, površine 700 m2, upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa stanom u prizemlju zgrade, ukupne neto površine 51,26 m2, u Planu posebnih dijelova oznake „A“, koji se proteže na sporedne dijelove označene u Planu etažnih dijelova kao „A1“ u naravi kućni vrt i „A2“ u naravi jedno parkirališno mjesto“ (dalje: predmetna nekretnina). Anexom tuženik ad1, za pruženo uzdržavanje, daje tuženici ad2 u vlasništvo i predmetnu nekretninu.

Nesporno je da je tuženik ad1 ugovorom i anexom odmah prenio navedene nekretnine u vlasništvo tuženice ad2.

Nesporno je da se tuženica ad2 kao vlasnik predmetne nekretnine, a temeljem ugovora i anexa, uknjižila sa 03. ožujkom 2023.

Nesporno je da je u prosincu 2021. tuženica ad2 nekretnine koje su bile predmet ugovora otuđila u korist treće osobe t.d. Adria Eta d.o.o.

Nesporno je da tuženica ad2 predmetnu nekretninu nije otuđila.

Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je tuženica ad2 uknjižena kao vlasnik predmetne nekretnine. To je među strankama i nesporno.

Među strankama je nesporno da su tuženici bili u izvanbračnoj zajednici. Sporno je da li su u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa bili u izvanbračnoj zajednici.

Nesporno je da su na fotografijama 3 i 6 (71) tuženici sa zajedničkom djecom, te da su te fotografije iz 2014.

Uvidom u elektronički zapis o prebivalištu utvrđeno je da je tuženik ad1 od 21. kolovoza 2020. do 12. kolovoza 2021. imao prijavljeno prebivalište na adresi: [adresa], a da od 12. kolovoza 2021. ima prijavljeno prebivalište na adresi: [adresa].

Uvidom u izjavu (56) utvrđeno je da se radi o izjavi OB, iz [adresa] od 06. kolovoza 2024. Tom izjavom navedena osoba izjavljuje da na adresi [adresa], u višestambenoj zgradi, tuženica ad2 stanuje u potkrovlju zgrade sama sa svoja dva malodobna sina.

Uvidom u presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl. br. P-15/13-4 od 28. siječnja 2013. i službenu bilješku utvrđeno je da je kod navedenog suda vođena parnica po tužbi tuženice ad2, kao tužiteljice, podnesenoj 16. siječnja 2013., protiv tuženika ad1, kao tuženika. Presudom je utvrđeno da je tuženica ad1 suvlasnik u ½ dijela nekretnina u k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tuženice ad2 na ½ dijela tih nekretnina. Iz obrazloženja presude je vidljivo da je tuženica ad1 u tužbi iznijela tvrdnju da su tuženici izvanbračni drugovi. Dakle, prema tvrdnji tuženice ad2 u toj parnici, tuženici su u vrijeme podnošenja tužbe (16. siječnja 2013.) bili u izvanbračnoj zajednici.

Prema iskazu svjedokinje OB, u bitnom, ista od 2016. živi u zgradi u kojoj, u stanu iznad, živi i tuženica ad2, koja je doselila krajem 2017. ili 2018. godine. Tuženica ad2 oduvijek u tom stanu živi sama s djecom. Tuženik ad1 nikada nije živio u tom stanu. Svjedokinja nikada nije vidjela tuženika ad1 da posjećuje tuženicu ad2 u stanu kojem ista živi. Svjedokinja viđa tuženika ad1 kako kosi travu u dvorištu zgrade preko puta, ali ne zna da li tuženik ad1 živi u toj zgradi. Nije joj poznato da li tuženica ad2 posjećuje tuženika ad1.

Prema iskazu tužitelja, u bitnom, tuženici su u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog aneksa bili u u izvanbračnoj zajednici. To mu je poznato iz razloga što tužiteljeva majka i tužiteljev otac imaju zajedničku imovinu u naselju Košutići. Po pričanju tužiteljeve majke, ista je osobno vidjela tuženike i njihovu djecu da zajedno dolaze za vikend u tu kuću, i to kako prije, tako i u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa, kao i poslije toga. Tužiteljeva majka je tuženike zadnji put vidjela u toj kući otprilike u lipnju 2025. Tada je vidjela i osobu koja je zajednička tetka tužitelju i tuženiku ad1, budući da su oni prvi bratići. Kada je tužiteljeva majka toj osobi rekla da je tuženik ad1 na sudu izjavio da tuženici više nisu u izvanbračnoj zajednici, to je kod te osobe izazvalo salvu smijeha. To posebno iz razloga što ta osoba živi odmah do kuće u koju tuženici dolaze svaki vikend. Tužitelj je osobno tuženike zadnji put vidio zajedno negdje krajem 2014. kada su se tužitelj i tuženik ad1 razišli na gradilištu tužiteljeve kuće, nakon čega je tužitelj s tuženikom ad1 prekinuo kontakte i zato osobno tuženike nikada nije vidio zajedno. No, budući da tužitelj voli "škiljiti" na facebooku na stranici brata tuženika ad1, vidio je fotografije koje prikazuju posjet tuženika tvornici automobila. Tuženica ad2 je znala za dugovanje tuženika ad1 prema tužitelju, jer je osobno bila prisutna na gradilištu na kojem su tužitelj i tuženik ad1 o tome raspravljali, Da li je tuženica ad1 znala i za presudu kojom je tuženiku ad1 naloženo da tužitelju to dugovanje plati, tužitelj ne zna.

Prema iskazu tuženika ad1, u bitnom, sa tuženicom ad2 nije u izvanbračnoj zajednici od 2014. ili 2015. godine. Sa tuženicom ad2 je sklopio ugovor, jer je ona majka njegove djece, pa se nada da će i njegova imovina na kraju ostati djeci. Tuženica ad2 je jedina osoba kojoj vjeruje i s kojom je mogao sklopiti takav ugovor. Svaki razvod ne predstavlja "krv i svađu", već je njihova izvanbračna zajednica završila kako je završila. Da su se rastali "kroz krv i svađu" sada bi mu se vjerovalo, ali tome nije bilo tako. Tuženica ad2 pomaže tuženiku ad1 isključivo temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Tuženica ad2 nije znala za njegovo dugovanje prema tužitelju. Tuženica ad2 je telefonski zvala tuženika ad1 kada je saznala da je pokrenuta ova parnica i pitala ga zašto se ona uopće spominje u ovoj parnici. Tuženici se često čuju, 90 % tih razgovora se svodi na njihovu zajedničku djecu, nisu posvađani i jednom mjesečno, kada ih njegovi roditelji pozovu na ručak, idu zajedno, zbog djece. I danas da sa tuženicom ad2 sklapa ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, opet bi napisali da su u izvanbračnoj zajednici, jer se time izbjegava porez na promet nekretnina. Da to nisu napravili, nastao bi enorman porez. Nije sporno da su tuženici 2016. bili zajedno u posjetu tvornici automobila. Bili su i idu zajedno i na druga mjesta, ali to je zato jer je tuženica ad2 skrbnik tuženika ad1. Zbog zdravstvenih problema koje tuženik ad1 ima, nekad je loše, a nekad je dobro. Kada je loše, potrebna mu je pomoć tuženice ad2. Na fotografijama (71) su vidljivi tuženici, njihova zajednička djeca, brat tuženika ad1 i njegova supruga, a radilo se o zajedničkom druženju.

Prema iskazu tuženice ad2, u bitnom, sa tuženikom ad1 nije u izvanbračnoj zajednici od 2013. Na fotografijama br. 3 i 6 (71) su tuženici sa zajedničkom djecom. Radi se o situaciji gdje su tuženici zajedno samo zbog djece. U ugovoru i aneksu tuženici su napisali da su u izvanbračnoj zajednici kako bi izbjegli plaćanje poreza. Tuženici zajedno sa zajedničkom djecom, kad god je prilika, odlaze vikendom u Košutiće u kuću roditelja tuženika ad1, gdje se zajedno druže. Tuženica ad1 to čini jer želi da djeca imaju dobar odnos sa svojim ocem – tuženikom ad1, a ostala je i u jako dobrim odnosima sa majkom tuženika ad1, koja joj je kao druga majka. Tuženici žive u istoj ulici. Tuženik ad1 živi u zgradi preko puta. Tuženici su u dobrim odnosima i zajednički skrbe nad zajedničkom djecom. Ta skrb je svakodnevna i, po potrebi, svako od njih skrbi nad djecom kako je trenutno potrebno. To se odnosi i na financiranje djece, zajednički ih financiraju. Od 2013. među tuženicima ne postoji nikakva ekonomska niti emotivna veza, odnos koji postoji među njima vezan je isključivo za njihovu djecu. Njihova izvanbračna zajednica se od 2013. nikada nije obnovila. Nikada joj tuženik ad1 nije spominjao da ima dugovanje prema tužitelju. Nikada nije prisustvovala na gradilištu razgovoru između tužitelja i tuženika ad1.

U ugovoru tuženici na više mjesta utvrđuju da su izvanbračni drugovi. U aneksu se također utvrđuje da su tuženici izvanbračni drugovi. I ugovor i aneks su solemnizirani kod javnog bilježnika, što znači da su tuženicima ti pravni poslovi pročitani, te im objašnjen smisao i posljedice tih poslova.

Što se tiče dijela iskaza tuženika ad1 u dijelu u kojem je iskazao da su tuženici u ugovoru napisali da su u izvanbračnoj zajednici, jer da se time izbjegava porez na promet nekretnina i da bi u suprotnom nastao enorman porez, isti je proturječan s izjavom samog tuženika ad1 prethodno iznijetom tokom parnice (109), da je ugovor i aneks sastavio odvjetnik, te da ih je tuženik ad1 samo potpisao ne čitavši što točno u njima piše. Nadalje, tuženik ad1 u odgovoru na tužbu nigdje ne navodi da su tuženici u ugovoru i aneksu napisali da su u izvanbračnoj zajednici radi izbjegavanja poreza. Konačno, tuženik ad1 je o tome iskazivao neposredno neuvjerljivo.

Što se, pak, tiče dijela iskaza tuženice ad2 u dijelu u kojem je iskazala da su u ugovoru i aneksu tuženici napisali da su u izvanbračnoj zajednici kako bi izbjegli plaćanje poreza, isti je proturječan sa izjavom same tuženice ad2 prethodno iznijetom tokom parnice (109), da su tuženici neuke stranke i da im nije točan pojam izvanbračne zajednice. Nadalje, tuženica ad2 u odgovoru na tužbu nigdje ne navodi da su tuženici u ugovoru i aneksu napisali da su u izvanbračnoj zajednici radi izbjegavanja poreza. Konačno, tuženica ad2 je o tome iskazivala neposredno neuvjerljivo.

Vezano za vrijeme prestanka izvanbračne zajednice tuženika, iskazi tuženika o tome nisu sukladni. Prema tuženiku ad1, njihova izvanbračna zajednica je prestala 2014. ili 2015., dok je prema tuženici ad2, ta izvanbračna zajednica prestala 2013. Nadalje, iskaz tuženice ad2 o tome je proturječan tvrdnji tuženice ad2 iz tužbe po kojoj je donijeta presuda na temelju priznanja, na koju se tuženica ad2 u odgovoru na tužbu poziva kao argument da je ta presuda posljedica prestanka izvanbračne zajednice tuženika, budući da se u toj tužbi tvrdi da su tuženici u izvanbračnoj zajednici.

Kraj iznijetog, sud, vezano za njihovu izvanbračnu zajednicu, ne prihvaća iskaze tuženika, već prihvaća utvrđenja samih tuženika iz ugovora i aneksa, te utvrđuje da su u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa tuženici bili u izvanbračnoj zajednici.

Pritom, a vezano za elektronički zapis o prebivalištu, prema kojem je prebivalište tuženika ad1 prijavljeno na adresama različitim od adrese tuženice ad2, te iskaz svjedokinje da tuženici ne žive zajedno, da tuženik ad1 živi u zgradi preko puta zgrade u kojoj živi tuženica ad2, kao i sadržaj izjave ove svjedokinje, za istaći je da je izvanbračna zajednica psihička, emocionalna, seksualna i emocionalna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca. Zajedničko stanovanje nije conditio sine qua non prosudbe postoji li izvanbračna zajednica, već volja tih osoba da u takvoj zajednici žive na način kako obima odgovara. Zato, ovi dokazi ne mogu, sa stupnjem izvjesnosti, dovesti u pitanje gornje utvrđenje suda.

Tužitelj ima prema tuženiku ad1 tražbinu dospjelu za isplatu. Zbog sklapanja ugovora i aneksa tuženik ad1 nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, pa se smatra da je pravna radnja tuženika ad1 (sklapanje ugovora i aneksa) poduzeta na štetu tužitelja. Posljedično, sukladno čl. 66. st. 1. i 2. ZOO-a, tužitelj može pobijati pravnu radnju tuženika ad1.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je naplatno raspolaganje, jer se u zamjenu za uzdržavanje daje imovina.

S obzirom da je tuženik ad1 u vrijeme raspolaganja znao za svoje dugovanje prema tuženiku, to je znao ili mogao znati da tim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju.

Kako je tuženica ad2 u vrijeme sklapanja ugovora i aneksa bila izvanbračni drug tuženika ad1, to se, sukladno čl. 67. st. 1. i 2. ZOO-a, smatra da joj je bilo poznato da tuženik ad1 poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju, s tim da se ovdje radi o oborivoj presumpciji, pa tuženica ad2 može dokazivati suprotno.

Prema iskazu tužitelja, tuženica ad2 je znala za dugovanje tuženika ad1 prema tužitelju (" ... jer je bila osobno prisutna na gradilištu na kome smo ja i tuženik ad1 o tome raspravljali."). S druge strane, prema iskazu tuženika ad1, tuženica ad2 nije znala za njegovo dugovanje prema tužitelju ("Tuženica ad2 nije znala za moje dugovanje prema tužitelju. Zvala me je telefonski kada je saznala da je pokrenuta ova parnica i pitala me zašto se ona uopće spominje u ovoj parnici."). Prema iskazu tuženice ad2, ista nije znala da tuženik ad1 ima dugovanje prema tužitelju ("Nikada mi GB nije spominjao da bi imao dugovanje prema JB ... Nikada nisam prisustvovala na gradilištu razgovoru između GB i JB.").

Iz rečenog je vidljivo da su iskazi tužitelja o tome, s jedne strane, te tuženika, s druge strane, međusobno u kontradikciji. Sud nije utvrdio nikakve činjenice po osnovi kojih bi neki od iskaza ocijenio vrijednosno negativnim. Tuženica ad2 je bila ta koja je trebala dokazati da joj nije bilo poznato da tuženik ad1 poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju. Kod iznesenog stanja stvari, sud nije mogao sa stupnjem izvjesnosti (o čemu je ranije bilo govora) formirati uvjerenje o toj činjenici, pa je o njenom postojanju, a temeljem čl. 221.a ZPP-a, zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja. U svijetlu ovog instituta sud je mišljenja da tuženica ad2 nije dokazala da nije znala da tuženik ad1 ima dugovanje prema tužitelju, pa onda ni da nije znala ili mogla znati da isti poduzetim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju. Pritom, sud je imao na umu i dio iskaza tuženika ad1 u kojem je iskazao da je tuženica ad2 jedina osoba kojoj vjeruje, a što bi moglo upućivati (bilo bi životno logično) da je ista znala za njegovo dugovanje prema tužitelju.

Kraj rečenog, sud utvrđuje da je tuženici ad2 bilo poznato da tuženik ad1 svojim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju.

Naplatno raspolaganje predmetnom nekretninom je izvršeno 03. ožujka 2023., a tužba podnesena 20. svibnja 2024.

To znači da je tužba podnesena unutar roka od tri godine iz čl. 71. st. 1. ZOO-a. Shodno tome, tužitelj nije prekludiran.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva presude.

6. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženici su izgubili ovu parnicu, pa su dužni tužitelju naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 05. studenog 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 02. siječnja 2025. 250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za zastupanje na ročištu 17. srpnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 21. listopada 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 02. prosinca 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 312,50 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.562,50 eur.

Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nije navedeno koji se novčani iznosi potražuju po osnovi ovih pristojbi), kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Tužitelju, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

Prema čl. 164. st. 2. ZPP-a stranka je dužna u zahtjevu za naknadu troškova određeno navesti troškove za koje traži naknadu, i to najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima.

Kako tuženik ad1 to nije učinio, to nisu ni postojale pretpostavke za meritorno odlučivanje o njegovom zahtjevu, pa je odlučeno kao u t. IV 1. dispozitiva presude.

Tuženica ad2 nije uspjela u ovoj parnici, pa joj tužitelj nije dužan naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV 2. dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 05. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku ad1 po zajedničkom punomoćniku za primanje pismena –

tuženici ad2, a ovoj p.p.,

3. tuženici ad2 p.p.

S u d a c: v.r.