REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3663/19-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Zoranu Ivišu, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 2. listopada 2025. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 5. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik OTP banka d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.273,67 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-1,44 EUR teče od 10. svibnja 2006. g. do isplate,

-1,28 EUR teče od 10. lipnja 2006. g. do isplate,

-0,54 EUR teče od 10. srpnja 2006. g. do isplate,

-0,25 EUR teče od 10. kolovoza 2006. g. do isplate,

-0,88 EUR teče od 10. rujna 2006. g. do isplate,

-1,44 EUR teče od 10. listopada 2006. g. do isplate,

-0,18 EUR teče od 10. prosinca 2006. g. do isplate,

-3,85 EUR teče od 10. travnja 2007. g. do isplate,

-1,76 EUR teče od 10. svibnja 2007. g. do isplate,

-1,95 EUR teče od 10. lipnja 2007. g. do isplate,

-0,51 EUR teče od 10. srpnja 2007. g. do isplate,

-2,05 EUR teče od 10. kolovoza 2007. g. do isplate,

-1,99 EUR teče od 10. rujna 2007. g. do isplate,

-0,22 EUR teče od 10. listopada 2007. g. do isplate,

-1,67 EUR teče od 10. studenog 2007. g. do isplate,

-1,08 EUR teče od 10. prosinca 2007. g. do isplate,

-3,05 EUR teče od 10. siječnja 2008. g. do isplate,

-0,87 EUR teče od 10. veljače 2008. g. do isplate,

-7,14 EUR teče od 10. ožujka 2008. g. do isplate,

-5,06 EUR teče od 10. travnja 2008. g. do isplate,

-3,59 EUR teče od 10. svibnja 2008. g. do isplate,

-3,37 EUR teče od 10. lipnja 2008. g. do isplate,

-2,92 EUR teče od 10. srpnja 2008. g. do isplate,

-2,22 EUR teče od 10. kolovoza 2008. g. do isplate,

-2,60 EUR teče od 10. rujna 2008. g. do isplate,

-6,41 EUR teče od 10. listopada 2008. g. do isplate,

-9,47 EUR teče od 10. studenog 2008. g. do isplate,

-8,33 EUR teče od 10. prosinca 2008. g. do isplate,

-14,85 EUR teče od 10. siječnja 2009. g. do isplate,

-17,33 EUR teče od 10. veljače 2009. g. do isplate,

-20,38 EUR teče od 10. ožujka 2009. g. do isplate,

-15,03 EUR teče od 10. travnja 2009. g. do isplate,

-14,08 EUR teče od 10. svibnja 2009. g. do isplate,

-18,91 EUR teče od 10. lipnja 2009. g. do isplate,

-20,03 EUR teče od 10. srpnja 2009. g. do isplate,

-17,80 EUR teče od 10. kolovoza 2009. g. do isplate,

-18,81 EUR teče od 10. rujna 2009. g. do isplate,

-17,07 EUR teče od 10. listopada 2009. g. do isplate,

-18,62 EUR teče od 10. studenog 2009. g. do isplate,

-17,73 EUR teče od 10. prosinca 2009. g. do isplate,

-21,34 EUR teče od 10. siječnja 2010. g. do isplate,

-23,70 EUR teče od 10. veljače 2010. g. do isplate,

-23,20 EUR teče od 10. ožujka 2010. g. do isplate,

-25,22 EUR teče od 10. travnja 2010. g. do isplate,

-28,11 EUR teče od 10. svibnja 2010. g. do isplate,

-30,69 EUR teče od 10. lipnja 2010. g. do isplate,

-35,64 EUR teče od 10. srpnja 2010. g. do isplate,

-30,80 EUR teče od 10. kolovoza 2010. g. do isplate,

-43,10 EUR teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-36,65 EUR teče od 10. listopada 2010. g. do isplate,

-37,90 EUR teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,

-43,25 EUR teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-50,32 EUR teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-42,37 EUR teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-44,84 EUR teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

-41,34 EUR teče od 10. travnja 2011. g. do isplate,

-49,25 EUR teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,

-54,67 EUR teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-57,12 EUR teče od 10. srpnja 2011. g. do isplate,

-84,44 EUR teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,

-58,53 EUR teče od 10. rujna 2011. g. do isplate,

-54,67 EUR teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,

-55,62 EUR teče od 10. studenoga 2011. g. do isplate,

-55,27 EUR teče od 10. prosinca 2011. g. do isplate,

-58,64 EUR teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,

-61,00 EUR teče od 10. veljače 2012. g. do isplate,

-61,72 EUR teče od 10. ožujka 2012. g. do isplate,

-60,01 EUR teče od 10. travnja 2012. g. do isplate,

-60,92 EUR teče od 10. svibnja 2012. g. do isplate,

-61,87 EUR teče od 10. lipnja 2012. g. do isplate,

-60,45 EUR teče od 10. srpnja 2012. g. do isplate,

-60,32 EUR teče od 10. kolovoza 2012. g. do isplate,

-57,66 EUR teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,

-58,57 EUR teče od 10. listopada 2012. g. do isplate,

-60,55 EUR teče od 10. studenog 2012. g. do isplate,

-59,92 EUR teče od 10. prosinca 2012. g. do isplate,

-60,83 EUR teče od 10. siječnja 2013. g. do isplate,

-58,24 EUR teče od 10. veljače 2013. g. do isplate,

-57,25 EUR teče od 10. ožujka 2013. g. do isplate,

-60,91 EUR teče od 10. travnja 2013. g. do isplate,

I to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 10. svibnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.800,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 3. travnja 2006. g. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 18792/06 temeljem kojeg mu je odobren kredit radi kupnje novog motornog vozila u iznosu od 13.950,00 CHF isplaćen u kn prema prodajnom tečaju tuženika. Tuženik da je zadržao pravo jednostrano mijenjati utanačene odredbe Ugovora bez ikakvog pristanka tužitelja kao korisnika kredita, a da prije i za vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kako banka i trgovac, nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i Ugovorom utvrdio točne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbama spornog Ugovora da je ugovoren i CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja tuženik, kao banka i trgovac, nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Opisanim postupanjem da je narušena nužna ravnopravnost ugovornih strana i načelo jednakosti činidbi. Tužitelj je interpretirao sadržaj pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je donesena u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 između Udruge Franak, kao tužitelja, i više banaka kao tuženika između kojih je bio i tuženik iz koje proizlazi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima nepoštenu ugovornu odredbu o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Tužitelj je citirao i presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. iz koje proizlazi da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezanosti glavnice uz valutu CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Izravna posljedica ništetnih odredbi Ugovora u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika odnosno u dijelu kojim je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica da se očituje u tome što tužitelj u razdoblju od 10. travnja 2008. g. do 10. travnja 2013. g. svoju kreditnu obvezu preplatio ukupno u iznosu od 5.047,71 kn te je taj iznos tuženik stekao bez ikakve osnove. Navedeno je da je u ovoj tužbi predmet zahtjeva samo preplata po osnovi kamata dok će preplatu po osnovi tečajnih razlika tužitelj potraživati u drugom postupku. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 5.047,71 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i visinu zahtjeva i ističući prigovor zastare. Navedeno je da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obvezno-pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 10. travnja 2013. g. Nadalje, odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika da je pravno valjana odredba koja nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Tom odredbom stranke da su ugovorile odredivu činidbu, odredba nije ništetna niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. Tuženik da je bio dužan o svakoj izmjeni kamate pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što da je i činio. Kako je Ugovor o kreditu zaključen 2006. g. da se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. g. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenu u kolektivnom sporu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. navedeno je da donošenjem te presude nije otpala osnova stjecanja, a s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača te je tom presudom potrošačima pružena apstraktna zaštita, a za tužitelja da nije ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnove i visine tužbenog zahtjeva. To znači da u svakoj pojedinoj parnici tužitelj, kao potrošač, na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje osnove i visine tužbenog zahtjeva. Navedeno je da se ne radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom.

Na pripremnom ročištu od 11. lipnja 2024. g. ovom predmetu pripojen je predmet ovog suda broj P 2683/23 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne odluke.

U predmetu P 2683/23 tužitelj je naveo da je u istom Ugovoru, koji je predmet osnovnog postupka, ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica bez da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao banka i trgovac, informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da se takvim postupanjem narušava nužna ravnopravnost ugovornih strana te nastaje nerazmjer međusobnih činidbi i narušava načelo jednakosti činidbi. Kao izravna posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF da je preplata u iznosu od 1.767,61 EUR s pripadajućim kamatama, koji iznos da je tuženik stekao bez ikakve osnove. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 1.767,61 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i visinu zahtjeva i ističući prigovor zastare. Navedeno je da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obvezno-pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 10. travnja 2013. g. Nadalje, odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF da je pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova tako i s aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, da se s tužiteljem pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi te je potpuno informiran o rizicima ugovaranja te valutne klauzule. U vrijeme ugovaranja tuženik da je u ponudi imao i kredite uz valutnu klauzulu u EUR i USD, kao i kredite bez valutne klauzule odnosno u kn, ali da je tužitelj htio zaključiti ugovor upravo s valutnom klauzulom u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a tuženik pri tome da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U slučaju da sud odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem da je potrebno u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne nego i negativne razlike.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 15. siječnja 2025. g. te je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 2.273,67 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 18792/06 od 3. travnja 2006. g. s potvrdom o solemnizaciji privatne isprave, otplatnog plana i privatno naručenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ivana Buljana. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. g. i pisanu dopunu od 11. prosinca 2024. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.273,67 EUR s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa i mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa od početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 5,15% godišnje te uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 3. travnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu za kupnju novog motornog vozila s valutnom klauzulom na iznos od 13.950,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF kreditora na dan ispunjenja obveze. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,15% godišnje te da je odredbom čl. 10. određeno da je kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 10. travnja 2013. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 10. travnja 2013. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da tuženik pod 7) Societe-Generale Splitska banka d.d.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 5,15%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su ništetne.

Treba navesti da je dio navedene ugovorne odredbe ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 13.950,00 CHF po prodajnom tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan ispunjenja obveze prema otplatnom planu ništetne te je tužitelj stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. g. Vještak je u nalazu i mišljenju, izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, naveo da je dospijeće prvog anuiteta 10. svibnja 2006. g., a zadnjeg 10. travnja 2013. g. te je pojasnio da je u nalazu i mišljenju prikazao:

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su plaćeni tuženiku,

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su trebali biti plaćeni tuženiku u predmetnom razdoblju, sve na temelju Ugovora o kreditu,

-razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje,

-u stupcu 11 razlike anuiteta iskazanih u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika,

-u stupcu 11 a razlike anuiteta iskazanih u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženiku,

-u stupcu 11 b razlike anuiteta iskazanih u kn u koje su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, koje razlike da je iz stupaca 11 i 11 a kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženiku i

-stupcu 11 c preostale nepodmirene razlike anuiteta u EUR po fiksnom tečaju za konverziju.

U mišljenju je naveo da je u tablici 1, stupcu 11 b iskazao razlike anuiteta iskazanih u kn za razdoblje od 10. svibnja 2006. g. do 10. travnja 2013. g. u ukupnom iznosu od 17.089,95 kn, odnosno 2.268,23 EUR.

Tužitelj je u odnosu na pisani nalaz i mišljenje iznio prigovor u podnesku od 11. studenog 2024. g. navodeći da je vještak u pregledu razlike anuiteta prikazao u valuti EUR ali samo u odnosu na razliku anuiteta nakon prebijanja više s manje plaćenim, dok je iznos koji je tužitelj više platio iskazao samo u kn, pa je predloženo naložiti vještaku iznose iz stupca 11 iskazati u valuti EUR. Nadalje, da iznos koji je vještak jedino izrazio u EUR ne predstavlja iznos koji pripada tužitelju nego da je to iznos iz stupca 11 koji nije izražen u EUR.

Smatrajući da se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju koji se mogu otkloniti, sud je, postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istim vještakom koji je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 11. prosinca 2024. g. sasvim nepotrebno polemizirao sa zadatkom navodeći da je, po njegovom mišljenju, trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, pa da nije bilo potrebe razlike anuiteta iskazanih u stupcu 11 tablice nalaza i mišljenja od 23. rujna 2024. g. iskazanih u kn još iskazati i u EUR, s kojim se mišljenjem vještaka ovaj sud, najblaže rečeno, nikako ne slaže.

U nastavku dopune nalaza i mišljenja vještak je odlučio prikazati razliku anuiteta ''bez tzv. negativnih tečajnih razlika'' te je u završnom mišljenju naveo:

-da je u tablici 1 (prva varijanta: razlika anuiteta bez tzv. negativnih razlika), stupac 11 iskazao razlike anuiteta iskazanih u kn za razdoblje od 10. svibnja 2006. g. do 10. travnja 2013. g. u ukupnom iznosu od 17.131,00 kn, odnosno 2.273,67 EUR (stupac 11 c) te

-da je u tablici 2 (druga varijanta: razlika anuiteta s tzv. negativnim tečajnim razlikama), stupac 11 b iskazao razlike anuiteta iskazanih u kn za razdoblje od 10. svibnja 2006. g. do 10. travnja 2013. g. u ukupnom iznosu od 17.089,95 kn, odnosno 2.268,23 EUR (stupac 11 c).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. za isplatu radi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno od 6. lipnja 2023. g. za isplatu radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Tuženik je na pripremnom ročištu od 11. lipnja 2024. g. te u odgovoru na tužbu u pripojenom predmetu naveo da je vještak u nalazu i mišljenju dužan prikazati pozitivne i negativne razlike.

U odnosu na postojanje tzv. negativnih razlika odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje iznose od onih iz početnog otplatnog plana, treba navesti da je Vrhovni sud RH u odluci Rev 549/23 od 18. prosinca 2023. g. naveo slijedeće:

''U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".''

Kako je tuženik i u ovom predmetu samo općenito postavio materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, sud potraživanje tužitelja nije bio ni ovlašten ni dužan umanjivati.

Sud je prihvatio pisani nalaz i mišljenje s dopunom vještaka Ante Mrčele kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 2.273,67 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. g. određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate iz Narodnih novina broj 153/04, od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe u ovom i u pripojenom predmetu i podnesaka od 7. lipnja 2023. g. i 15. siječnja 2025. g. te zastupanja na ročištima od 11. lipnja i 2. listopada 2025. g. po 100 bodova (ukupno 600 bodova).

Ukupan broj bodova od 600 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.200,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (300,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.800,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Tužitelju nije priznat trošak privatnog vještačenja prije pokretanja postupka te zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer taj trošak, po ocjeni suda, nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 5. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).