REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-180/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 20. studenog 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Davora Mirkovića, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika u Osijeku, nakon javne objave presude 5. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 124165 sklopljenog dana 10.06.2011. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Naknade i troškovi vezani za korištenje Kredita se naplaćuju sukladno odredbama Posebnih uvjeta poslovanja Banke i odredbama Odluke o naknadama za usluge Banke.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju KS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 199,66 eura (slovima: stotinu devedeset devet eura šezdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku u razdoblju od 21. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju KS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 290,60 eura (slovima: dvije stotine devedeset eura šezdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 5. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 562,50 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 10. lipnja 2011. sa prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 124165, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 6.012,31 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate kredita u trajanju od 5 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Nadalje, da je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita te da je tuženik dana 20. lipnja 2011. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.504,34 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 199,66 EUR.

1.3. Tužitelj navodi da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega smatra da je ista nepoštena i ništetna te da ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, smatra da je kao nepošteni stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Slijedom navedenoga, predlaže donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 5. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena predmetna naknada te naložiti tuženiku isplatu iznosa naplaćene naknade sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti su neosnovani te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2.1. Tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima, kojim tvrdnjama se tuženik izričito protivi.

2.3. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja te navodi da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, da bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine", broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.; dalje: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

2.4. Ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tuženik ističe da bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga da sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, smatra da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.5. Ukoliko bi se pak zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, navodi da je zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 10.06.2011.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (11.06.2011.g.), a tužba je podnesena tek 2. travnja 2025.

2.6. Dalje navodi u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5., stoga da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni.

2.7. U odnosu na ulaznu naknadu da je u ugovorima o kreditu potpuno jasno navedeno kako se naknade i troškovi vezani za korištenje kredita naplaćuju sukladno odredbama posebnih uvjeta poslovanja banke i odredbama odluke o naknadama za usluge banke, a koje su prihvaćene suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik navodi da ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse.

2.8. Tuženik dodaje da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove.

2.9. Dalje navodi da ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

2.10. Nadalje, da je potpuno jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 2. travnja 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Poziva se na odredbu članka 225. ZOO- a kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te ističe da kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, da je sasvim jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo.

2.11. Poziva se na presudu Suda EU broj C-621/17 od 3. listopada 2019. te odluke domaćih sudova u istoj pravnoj stvari (odluka ŽS u Splitu posl. broj Gž-1215/2020, presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj P-913/2021, presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški P-675/2021).

2.12. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (pregled prometa po kreditu i očitovanje tuženika od 25. ožujka 2025.), saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: 124165 od 10. lipnja 2011. (str. 11-15 spisa), pregled prometa po kreditu (str.8) te očitovanje tuženika od 25. ožujka 2025. (str.10). U postupku je saslušan tužitelj ZS kao stranka u svrhu dokazivanja (str.176-179). 4.1. Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije proveden jer je tužitelj odustao od ovog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2025. jer tuženik nije osporavao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu 199,66 eura koliko je i naplaćeno tužitelju s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva u skladu sa odredbom čl. 5. Ugovora.

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Punomoćnici parničnih stranaka su na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. studenog 2025. naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti glavnu raspravu.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 124165 sklopljenog 10. lipnja 2011. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade i troškova vezanih za korištenje kredita sukladno odredbama Posebnih uvjeta poslovanja tuženika i odredbama o naknadama za usluge banke.

6. Tužitelj je Ugovor sklopio sa prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. vidljivo iz Ugovora, a pravno sljedništvo je dokazano izvatkom iz sudskog registra priloženom uz tužbu. Međutim, tuženik nije niti osporavao pasivnu legitimaciju pa je sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija te da nije sporno da su parnične stranke dana 10. lipnja 2011. sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 124165 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 6.012,31 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita i to za kupnju novog motornog vozila navedenog na računu/predračunu prodavatelja Autocentar Bilić d.o.o. [adresa], po cijeni navedenoj u istom.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti naknade i troškove vezano za korištenje kredita sukladno odredbama Posebnih uvjeta poslovanja tuženika i odredbama o naknadama za usluge banke. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu (str.6-15).

6.4. S obzirom da je iz članka 2. Ugovora vidljivo da se radi o namjenskom kreditu, odnosno kreditu čija je namjena kupnja novog motornog vozila navedenog na računu/predračunu prodavatelja Autocentar Bilić d.o.o. [adresa], što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača.

6.5. Iz samog Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužitelj u tužbi naznačio vps u iznosu 1.340,50 eura, a potom na pripremnom ročištu postavlja vps u iznosu 1.526,88 eura navodeći da taj iznos predstavlja zbroj zahtjeva, deklaratornog kojim traži utvrđenje ništetnosti u visini 1.327,22 eura i kondemnatornog kojim traži isplatu iznosa 199,66 eura, sve sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama ("narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP).

7.2. Rješenjem od 20. studenog 2025. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 199,66 eura u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 199,66 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž- 286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8.3. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit u Splitskoj banci za kupovinu automobila. Došao je u banku raspitati se za kredit koji može dobiti s obzirom na primanja, a u banci su mu dali papire odnosno ugovor koji je trebao ovjeriti kod javnog bilježnika što je i učinio. Nitko mu ništa nije posebno objašnjavao niti mu je rečeno da mora platiti bilo kakve naknade. Nakon tri mjeseca je isplatio i zatvorio kredit. Nije mu omogućeno pregovaranje o odredbama ugovora već mu je dan unaprijed pripremljeni ugovor. Prije nego je potpisao ugovor čitao ga je, ali ga nije razumio. Odredbu o ulaznoj naknadi nije uočio niti je razumio o čemu se radi. Upitan je li primijetio odredbu s obzirom da se ista nalazi na prvoj stranici ugovora i da je lako uočljiva, tužitelj je iskazao da je vidio da piše nešto o naknadi u ugovoru, ali da to nije shvatio. Prije podizanja kredita se nije savjetovao s nikim tko je ekonomske struke jer mu je u auto- kući rečeno da kredit može ostvariti isključivo u Splitskoj banci te je ondje i podigao kredit. Prilikom transakcije nije uočio da mu je isplaćeni iznos po kreditu umanjen za iznos ulazne naknade iz razloga što je isplata išla izravno na račun Auto-centra Bilić. U vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti udio u trgovačkom društvu, a automobil je kupio isključivo za osobne potrebe. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 5. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (10. lipnja 2011.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.2. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

9.3. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. 10.1. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

10.2. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

11. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz dopisa tuženika na str.10 spisa, a iznos naplaćene naknade nije bio sporan u postupku.

11.2. Iz dopisa tuženika na str. 10 spisa proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1504,34 kuna što je kunska protuvrijednost iznosa 199,66 eura.

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da mu u banci nitko ništa nije posebno objašnjavao niti mu je rečeno da mora platiti bilo kakve naknade, da mi nije bilo omogućeno pregovaranje o odredbama ugovora već da mu je dan unaprijed pripremljeni ugovor) sa sadržajem članka 5. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporna odredba članka 5 Ugovora ništetna je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj naknadi" odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100 ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

14.8. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 5. ožujka 2004. jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.3. Stopa zatezne kamate je za razdoblje od 21. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. propisana odredbom 29. stavka 2. ZOO i obračunava se po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

15.4. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 199,66 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str.180/181).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu na kojemu je zaključena glavna rasprava popisao trošak u ukupnom iznosu od 853,10 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženog podneska zaprimljenog 14. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr.8.1. Tarife, 25 bodova), za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije tuženiku u iznosu 50,00 eura (Tbr.36.3. Tarife, 25 bodova, jednako i ŽS u Slavonskom Brodu, Gž- 1061/2024-3 od 12. veljače 2025.), za zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na ročištu 8. rujna 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja iznos od 12,50 eura (Tbr.9.5., 25% nagrade), za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu 20. studenog 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 5. siječnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 12,5 bodova) što ukupno iznosi 237,50 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 237,50 eura treba dodati zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,55 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 290,60 eura.

16.5. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP tužitelju je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamatu tekuća od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuća od 5. siječnja 2026. do isplate.

16.6. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen u iznosu 562,50 eura je kao neosnovan jer je previsoko postavljen budući da je odmjeren prema vps-u od 1.526,88 eura kako je tužitelj naznačio na troškovniku dok je u postupku utvrđen vps u iznosu 199,66 eura.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.125,00 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 290,60 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 5. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku.