Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], JC
Poslovni broj: P-313/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice OC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Bojanu Bacingeru,odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 5.siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 218- 50-3852436 koji je solemniziran po javnom bilježniku Kvakan Ivanu, dana 27.12.2006. godine, pod poslovnim brojem OU-826/06-1 u dijelu koji glasi:
NAKNADA
„Naknada 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju VADAS ANITI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 413,51 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama počevši od 30.12.2006. godine po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju VADAS ANITI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 312,50 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 21.12.2006 godine u [adresa] Ugovor o kreditu broj: 218-50-3852436 dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 136.363,95 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 27.12.2006. godine, pod poslovnim brojem OU-826/06-1.
1.1.U čl. 3. ugovorena je ulazna naknada za obradu kredita u visini od 0,50 % iznosa odobrenog kredita, i to kao jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Citirana odredba čl. 3. ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Riječ je o odredbi kojom o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a zbog čega tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njezin sadržaj. Stoga je tužitelju kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom naknade za obradu kredita - koja je struktura troškova, te zašto je naknada određena upravo u visini od 0,50 %. Takva obveza tužitelja kao potrošača čini je u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično tome citirana ugovorna odredba smatra se nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO). Činjenica da čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakve parametre za donošenje informirane odluke tužitelja kao korisnika kredita na temelju potpune obavijesti, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o predmetnoj odredbi, rezultat je dovođenja tužitelja u neravnopravan položaj koji za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. S tim u vezi, odredbom čl. 296. ZOO je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
1.2. Odredbom čl. 295. ZOO je propisano da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovora, bilo da se na njih ugovor poziva. Opće je poznato da se odredbama akta kreditora, ovdje tuženika, koji regulira materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Da se citirana odredba ugovora smatra nepoštenom potvrđuje i odredba čl. 53. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama.
1.3. Prema Direktivi 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29) u članku 3. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U st. 2. istog članka propisuje se kako se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Iz citirane Direktive u konačnici slijedi da u slučaju kad prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu - tuženiku. Isti pravni stav zauzeo je i sud EU vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ u smislu davanja odgovora na pitanje da li plaćena ulazna naknada odgovara stvarno pruženoj usluzi i troškovima, a o čemu je bilo govora u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojim se, između ostalog, u točki 78. utvrđuje: „Naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima iz čega slijedi da odredba koja bi za učinak imala izuzimanje prodavatelja robe ili pružatelja usluga od obveza dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i na njegovu štetu može stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“ Razvidno je kako je tekst ugovora, koji je sastavljen u banci od strane tuženika, potpisan i predan klijentu - tužitelju, radi solemnizacije ugovora, odnosno da je isti formularni, tipski ugovor, koji sadrži ugovorne klauzule određene kao model za sklapanje budućih ugovora, te kako je tuženiku bila isključena mogućnost pregovaranja o bilo kojem elementu ugovora. Pa tako iz ugovora ne proizlazi tečaj po kojem će se obračunavati sporna naknada, niti je igdje utvrđeno hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili nešto treće. Prema tome je ugovorena ulazna naknada nepoštena i ništetna odredba, netransparentna i protivna ugovornom načelu savjesnosti i poštenja, jer tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi „obrade kredita“ niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. Tužitelj stoga postavlja deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe kojom su utvrđeni troškovi „obrade kredita“, a koja je s obzirom na nemogućnost pregovaranja o njenom sadržaju nepoštena i tipska. Ujedno podnosi i tužbu radi isplate, obzirom je sporna odredba prouzročila na strani tuženika stjecanje bez osnove. Naime, tužitelj je temeljem navedenog članka prilikom isplate kredita dana 29.12.2006. na ime troškova „naknade za obradu kredita“ morao platiti iznos od 3.115,62 HRK ( 0,50 % od iznosa kredita), a što po tečaju konverzije iznosi 413,51 eura, a što potvrđuje potvrda banke od 15.1.2025. Tužitelj i danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom. Stoga tužitelj opravdano smatra kako je riječ o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj odredbi te da joj je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.
1.4. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba iz čl.3. predmetnog ugovora o kreditu , da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 413,51 eura, sa zakonskom zateznom kamatom , te da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
2. Tuženiku je dana 20.10.2025. dostavljen poziv za podnošenje odgovora na tužbu, uz priloženu tužbu i priloge, uz napomenu da je dužan u roku od 30 dana podnijeti pisani odgovor na tužbu, te upozorenje da ako ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, a bude udovoljeno uvjetima iz čl.331b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 79/19-dalje ZPP), donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ( presuda zbog ogluhe).
3. U postupku je izvršen uvid u potvrdu banke – tuženika o naplaćenoj naknadi od 0,50 % od iznosa kredita ( list 8 spisa), Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog ( list 10-14 spisa).
4. Imajući na umu da je udovoljeno uvjetima za donošenje presude zbog ogluhe propisanom odredbom čl. 331.b. st.1. točke 1. -4. Zakona o parničnom postupku jer su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, a isti nije u danom roku podnio odgovor na tužbu , dok osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koje nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio sam tužitelj, a niti sa činjenicama koje su opće poznate , a isto ne postoje niti opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a niti je riječ o zahtjevu o kojem strane ne mogu raspravljati, to je sud slijedom navedenog odlučio kao pod točkom I. i II. izreke presude.
5. Odluka o troškovima temelji se na odredi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura ( Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife), zahtjev za dostavom dokumentacije ( Tbr. 36.3. Tarife), u iznosu od 50,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura, što ukupno iznosi 312,50 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 132,98 eura, a s obzirom na odredbu čl. 20. Zakona o sudskim pristojbama kojim je određeno da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi.
6. Stoga je riješeno kao u izreci.
Čakovec, 5.siječnja 2026.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.
O tome obavijest:
1. tužiteljica po pun.
2. tuženik
