R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-20/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog drtušva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 5. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Ksenije Penić, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tužene ĐA, odvjetnice, nakon javne objave presude, 5. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.918-50-3611998, od dana 16.08.2006. god., sklopljenog između tužitelja AA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tužene RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora, a koja

u čl. 1. glasi: “Kunska protuvrijednosti CHF 22.563,24 (dvadesetdvijetisućepetstošezdesetitri švicarskih franka dvadesetčetiri švicarskihf ranaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja”. ;

u čl. 2.: „ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora....”; u čl. 7. „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, ...”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici AA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 2.434,91 eura (slovima: dvije tisuće četiristo trideset četiri eura i devedeset jedan cent) na ime stečenog bez osnove i to:

- zbog naplate anuiteta po ništetnim odredbama na ime razlike zbog naplate anuiteta po ništetnim odredbama o „valutnoj klauzuli”, sve zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. 12. 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. 01. 2008. godine do 31. 07. 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- od dana 01.10.2006. god. na iznos od 1,04 eura pa do isplate,

- od dana 01.11.2006.god. na iznos od 0,82 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2006.god. na iznos od 0,18 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2006.god. na iznos od 0,13 eura pa do isplate,

- od dana 01.04.2008.god. na iznos od 0,10 eura pa do isplate,

- od dana 01.01.2009.god. na iznos od 9,74 eura pa do isplate,

- od dana 01.02.2009.god. na iznos od 11,35 eura pa do isplate

- od dana 01.03.2009.god. na iznos od 12,11 eura pa do isplate

- od dana 01.04.2009.god. na iznos od 10,00 eura pa do isplate

- od dana 01.05.2009.god. na iznos od 10,43 eura pa do isplate,

- od dana 01.06.2009.god. na iznos od 7,54 eura pa do isplate,

- od dana 01.07.2009.god. na iznos od 5,40 eura pa do isplate,

- od dana 01.08.2009.god. na iznos od 6,02 eura pa do isplate,

- od dana 01.09.2009.god. na iznos od 7,23 eura pa do isplate,

- od dana 01.10.2009.god. na iznos od 7,17 eura pa do isplate,

- od dana 01.11.2009.god. na iznos od 6,03 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2009.god. na iznos od 8,32 eura pa do isplate,

- od dana 01.01.2010.god. na iznos od 10,20 eura pa do isplate,

- od dana 01.02.2010.god. na iznos od 12,88 eura pa do isplate,

- od dana 01.03.2010.god. na iznos od 12,36 eura pa do isplate,

- od dana 01.04.2010.god. na iznos od 16,03 eura pa do isplate,

- od dana 01.05.2010.god. na iznos od 15,45 eura pa do isplate,

- od dana 01.06.2010.god. na iznos od 16,89 eura pa do isplate,

- od dana 01.07.2010.god. na iznos od 28,71 eura pa do isplate,

- od dana 01.08.2010.god. na iznos od 26,47 eura pa do isplate,

- od dana 01.09.2010.god. na iznos od 34,10 eura pa do isplate,

- od dana 01.10.2010.god. na iznos od 31,73 eura pa do isplate,

- od dana 01.11.2010.god. na iznos od 27,73 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2010.god. na iznos od 36,83 eura pa do isplate,

- od dana 01.01.2011.god. na iznos od 48,48 eura pa do isplate,

- od dana 01.02.2011.god. na iznos od 40,66 eura pa do isplate,

- od dana 01.03.2011.god. na iznos od 43,79 eura pa do isplate,

- od dana 01.04.2011.god. na iznos od 40,40 eura pa do isplate,

- od dana 01.05.2011.god. na iznos od 41,33 eura pa do isplate,

- od dana 01.06.2011.god. na iznos od 57,40 eura pa do isplate,

- od dana 01.07.2011.god. na iznos od 59,32 eura pa do isplate,

- od dana 01.08.2011.god. na iznos od 73,28 eura pa do isplate,

- od dana 01.09.2011.god. na iznos od 66,80 eura pa do isplate,

- od dana 01.10.2011.god. na iznos od 59,58 eura pa do isplate,

- od dana 01.11.2011.god. na iznos od 59,54 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2011.god. na iznos od 59,28 eura pa do isplate,

- od dana 01.01.2012.god. na iznos od 63,35 eura pa do isplate,

- od dana 01.02.2012.god. na iznos od 66,97 eura pa do isplate,

- od dana 01.03.2012.god. na iznos od 67,79 eura pa do isplate,

- od dana 01.04.2012.god. na iznos od 65,88 eura pa do isplate,

- od dana 01.05.2012.god. na iznos od 67,81 eura pa do isplate,

- od dana 01.06.2012.god. na iznos od 69,26 eura pa do isplate,

- od dana 01.07.2012.god. na iznos od 67,84 eura pa do isplate,

- od dana 01.08.2012.god. na iznos od 68,70 eura pa do isplate,

- od dana 01.09.2012.god. na iznos od 67,72 eura pa do isplate,

- od dana 01.10.2012.god. na iznos od 65,12 eura pa do isplate,

- od dana 01.11.2012.god. na iznos od 68,68 eura pa do isplate,

- od dana 01.12.2012.god. na iznos od 70,61 eura pa do isplate,

- od dana 01.01.2013.god. na iznos od 69,92 eura pa do isplate,

- od dana 01.02.2013.god. na iznos od 64,18 eura pa do isplate,

- od dana 01.03.2013.god. na iznos od 69,78 eura pa do isplate,

- od dana 01.04.2013.god. na iznos od 70,63 eura pa do isplate,

- od dana 01.05.2013.god. na iznos od 68,95 eura pa do isplate,

- od dana 01.06.2013.god. na iznos od 62,85 eura pa do isplate,

- od dana 01.07.2013.god. na iznos od 63,03 eura pa do isplate,

- od dana 01.08.2013.god. na iznos od 65,00 eura pa do isplate,

- od dana 01.09.2013.god. na iznos od 67,99 eura pa do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici AA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.740,00 eur (slovima: dvije tisuće sedamsto četrdeset eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, tekućim od presuđenja pa do isplate, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. S viškom tužbenog zahtjeva od 7,34 eur s osnova razlike zbog naplata anuiteta po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli tužiteljica se odbija

V. Odbija se prigovor mjesne nadležnosti ovog suda.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja 123,32 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,62 EUR od dana 01.01.2007., pa do isplate

- 2,88 EUR od dana 01.02.2007., pa do isplate

- 2,94 EUR od dana 01.03.2007., pa do isplate

- 2,79 EUR od dana 01.04.2007., pa do isplate

- 5,25 EUR od dana 01.05.2007., pa do isplate

- 7,24 EUR od dana 01.06.2007., pa do isplate

- 8,59 EUR od dana 01.07.2007., pa do isplate

- 7,40 EUR od dana 01.08.2007., pa do isplate

- 6,40 EUR od dana 01.09.2007., pa do isplate

- 9,39 EUR od dana 01.10.2007., pa do isplate

- 9,76 EUR od dana 01.11.2007., pa do isplate

- 7,24 EUR od dana 01.12.2007., pa do isplate

- 8,20 EUR od dana 01.01.2008., pa do isplate

- 4,86 EUR od dana 01.02.2008., pa do isplate

- 3,03 EUR od dana 01.03.2008., pa do isplate

- 4,61 EUR od dana 01.05.2008., pa do isplate

- 6,42 EUR od dana 01.06.2008., pa do isplate

- 4,14 EUR od dana 01.07.2008., pa do isplate

- 7,51 EUR od dana 01.08.2008., pa do isplate

- 7,34 EUR od dana 01.09.2008., pa do isplate

- 5.35 EUR od dana 01.10.2008., pa do isplate

- 0,36 EUR od dana 20.12.2008., pa do isplate

sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.01.2007. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke su sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 918-50-3611998 dana 16.08.2006. god. kojim je tuženik, kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22,563,24 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Člankom 12. predmetnog Ugovora, ugovorena je mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, tj. u Zagrebu. Kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa] ista ima interes da se predmetni spor vodi u sudu koji je u njezinom mjestu prebivališta, a ne u sudu u Zagrebu. Stoga, a temeljem zakonske osnove ista podnosi ovu tužbu Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom. Naime, ugovorni kreditni odnos koji je predmetnom ovog spora, ubraja se u potrošačke ugovore. Sukladno članku 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje, odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je ona sastavni dio tipskog ugovora, koji je sastavila banka. Ugovaranje mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta kreditora odredba je koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer bi vođenje postupka za tužiteljicu pred sudom u Zagrebu bilo otežano zbog činjenice što bi ista morala putovati u Zagreb radi saslušanja pred sudom, plaćati trošak putovanja punomoćnice na ročišta do Zagreba i natrag, te uložiti vrijeme radi odlazaka u Zagreb zbog kojeg bi morala izostajati s posla u [adresa]. Sukladno svemu navedenom, svoje shvaćanje izrazio je i Sud Europske unije u odlukama C-240/98-C-244/98 kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti preispituju nepoštenost ugovornih odredbi, odnosno kojim je shvaćanjem ugovaranje mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta prodavatelja nepošteno, ukoliko nije bilo posebnog pregovaranja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja je, na štetu potrošača, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, što je ovdje slučaj. Zbog navedenog, tužiteljica ovaj spor pokreće pred nadležnim sudom u [adresa]. U prilog tvrdnjama tužiteljice prilaže se i nedavna sudska praksa Županijskog suda u Puli, kojim je nadležnost u identičnom sporu, prema jednakom ugovoru o kreditu određena prema prebivalištu tužitelja. Dakle, tužiteljica je podigla kredit u iznosu od 22,563,24 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a čl. 4. Ugovora predviđen je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Čl.7. Ugovora predviđeni su početno ugovoreni mjesečni anuiteti kunske protuvrijednosti obračunati po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, koji su u početku otplate iznosili 1.570,00 kuna. Čl.2. Ugovora tužiteljica je obvezan platiti tuženiku redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 %, a koja je promjenjiva i ovisi o jednostranoj odluci kreditora, tuženika. Predmetni kredit podignut je u svrhu kupovine automobila, marke Škoda, tip vozila Octavia, model Tour 1,6. Predmetni kredit u cijelosti je otplaćen 2013. god. Kako je razvidno iz Dostave podataka od Raiffeisenbank Austria d.d. za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja s početnih 5,20 %, od 20.11.2006. god., na 6,20 %, od 01.11.2007. god., na 6,75%, od 01.05.2008. god., na 7,75 % od 01.03.009.kako je ostalo do kraja otplate kredita. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl. Br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tužena , u razdoblju od 10.09.2003. god. do 31.12.2008. god., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. god. revizijskom odlukom Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati individualnu zaštitu prava teče od 14.06.2014. god., te da su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne odredbe (str.7-10), temeljem iste deklaratorne presude. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. Br. P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. god. – 31.12.2008. god. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su na taj način tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zbog porasta kamatne stope koju je tuženik mijenjao svojim jednostranim odlukama, kao i zbog porasta valute švicarskom franka u odnosu na kunu, tužiteljici su tijekom otplate predmetnog kredita, rate porasle tako da su sa početnih 1.570,00 kuna, rate znale iznositi i do 2.295,00 kuna! Kako su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003 god. - 31.12.2008. god. kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.11.2004. god.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve u svezi s čl. 1111., čl. 1115, te čl. 1046. ZOO-a. Nadalje, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku(NN 53/91,91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,02/07, 84, 08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, i 89/14) propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ U ovom smislu propisuje i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene promjenjive kamate i primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita. Tužitelj ističe kako je za uređenje i postavljanje tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari potrebno provesti stručno vještačenje kako bi se utvrdilo njegovo potraživanje. Čl. 186.b.st.2. ZPP-a propisuje da u sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, tužitelj može istaknuti zahtjev kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa novca, čiji će iznos tužitelj odrediti tek nakon što se provede vještačenje ili provedu drugi dokazi u pogledu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza. Dakle, bez provođenja stručnog vještačenja tužitelj nije u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev za isplatom određenog novčanog iznosa, već će tužbeni zahtjev tužitelj precizirati po provedbi knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te eventualno dostave dokumentacije koja bi vještaku bila potrebna za vještačenje. Sukladno čl.6, st.3. Zakona o sudovima svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštivati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, te stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3611998, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broja Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Osim navedenog, tuženik ukazuje sudu na okolnost da je pozivanje tužitelja na navedene presude bespredmetno i iz sljedećeg razloga. Naime, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnih presuda, bilo je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Međutim, u konkretnom slučaju iz navoda sadržanih u tužbi ne može se zaključiti da bi se radilo o parnici radi naknade štete, štoviše, i sam tužitelj se poziva u tužbi na stjecanje bez osnove, a ne naknadu štete. Dakle, s obzirom da ovdje nije riječ o naknadi štete, Zakon o parničnom postupku ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da presude Visokog trgovačkog suda Republike ne mogu imati učinak na ovaj postupak u smislu članka 502.c ZPP-a, a protivno shvaćanju tužitelja, te je tužitelj dužan u ovome postupku dokazati da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne. VI. U vezi s tužiteljevim tvrdnjama kako su odredbe ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ruže Medunić pod brojem OU-566/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina HA, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja stambenih kredita, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od 84 mjeseca, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene kamatne stope, te samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali promjenjive kamatne stope. Nadalje, tuženik skreće pozornost sudu da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u predmetnoj tužbi. Naime, sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. S tim u vezi, kao prvo, tuženik ističe da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Naime, pretpostavlja se da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem predmetnog ugovora o kreditu te je potpuno izvjesno da ima predodžbu o tome koliki mu novčani iznos (navodno) duguje tuženik. Tuženik ističe da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva. Kao drugo, tužitelj u tužbi nije na jasan i nedvosmislen način specificirao koji su to podaci koje mu tuženik (navodno) ne želi dati, a koji dostava kojih će mu omogućiti da postavi određen tužbeni zahtjev. Pritom se ističe da je tuženik u vezi s pravnim odnosom zasnovanim predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju, kao i svim ostalim klijentima s kojima je poslovao i s kojima posluje, uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl., koje je temeljem istog i bio dužan dostaviti te u spisu ne samo da nema dokaza, nego nema niti jasnog i nedvosmislenog navoda o tome koje bi to bile isprave, odnosno podaci, koje tuženik ne želi dostaviti tužitelju. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke, a što upravo čini tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, jasno je da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi, te da se radi o zlouporabi procesnih ovlaštenja s ciljem odugovlačenja postupka, odnosno uzrokovanja daljnjih troškova postupka, a slijedom čega se predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu kao nedopuštenu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Isto tako, tuženik ističe kako je prošao vremenski rok do kojeg je tužitelj mogao potraživati isplatu na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

IX. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

X. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

2.1. Nadalje tuženik navodi da prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Budući da u konkretnom slučaju zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, a stranke su sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to u članku 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3611998, i to na način da su ugovorile da će mjesno nadležan sud biti sud mjesta sjedišta tuženika. Argumentacija tužiteljice kojom pokušava osporiti izneseni prigovor mjesne nenadležnosti je pogrešna te je, prvenstveno, rezultat pogrešnog pravnog pristupa, kao i pogrešne ocjene okolnosti koje su dovele do sklapanja navedenog sporazuma o mjesnoj nadležnosti. Ista se kao takva ne može opravdati odlukama na koje se poziva tužiteljica, budući da je jasno da sudovi u istim odlukama nisu vodili računa o svim mjerodavnim okolnostima koje tuženik iznosi u ovom postupku, a niti su iste odluke bilo na koji način obvezujuće za sud u predmetnoj pravnoj stvari. Prije svega, tuženik ističe da odredbe ugovora o kreditu vezane uz određenje mjesne nenadležnosti, nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva u bilo kojoj od odluka u kolektivnim sporovima na koje se tužiteljica poziva u ovom postupku, no sve i da jesu, nikako se ne može zauzeti pravni pristup da je svaki sporazum o mjesnoj nadležnosti svojevrsnim automatizmom ništetan te da za stranke ne proizvodi nikakve pravne učinke. Sporazum o mjesnoj nadležnosti koji je sklopljen u konkretnom slučaju nije protivan niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, uključujući i Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (nadalje u tekstu: ZZP), te tuženik osporava da bi se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi suprotnoj načelu savjesnosti i poštenja, kao i o odredbi koja bi bilo na koji način uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, a koje okolnosti bi morale biti kumulativno ispunjene da bi se tužiteljica uopće mogla pozivati na ZZP prilikom ocjene pravne valjanosti sporazuma o mjesnoj nadležnosti. U odnosu na navode tužitelja kako se o odredbi kojom je određena mjesna nadležnost nije posebno pregovaralo te kako bi primjenom te odredbe došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, tuženik se poziva na rješenje Županijskog suda u Splitu od dana 25.11.2021. godine, posl. br. Gž-1791/2021, kojim se sud u pravno identičnom pitanju, oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U gore navedenom rješenju, Županijski sud u Splitu utvrdio je da: „Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom članka 70. ZPP. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti ne isključuje se niti otežava pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom jer je ugovorena nadležnost upravo u skladu s odredbom članka 46. stavka 1. ZPP-a (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).“ Tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao što niti ne vidi u čemu se točno sastoji neravnoteža ugovornih strana uslijed činjenice da je došlo do takvog načina ugovaranja mjesne nadležnosti, a još manje smatra da bi takva neravnoteža bila značajna. Prednje tim više što se radi upravo o sudu koji bi prema pravilima ZPP-a ionako bio općemjesno nadležan za tuženika. Tužiteljica u dosadašnjem tijeku postupka nije dala odgovarajuće objašnjenje, niti je predložila dokaze za bilo što od navedenog, što dodatno govori u prilog tvrdnji tuženika da se radi o potpuno valjanom pravnom temelju za prorogaciju nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, kada bi se pravni stav tužiteljice o mjesnoj nadležnosti ovog suda usvojio, to bi značilo da niti jedna banka naprosto ne može ugovoriti mjesnu nadležnost suda svojeg sjedišta, jer eto, takva odredba će a priori biti pravno nevaljana, kao što bi značilo da tužiteljica može vrlo jednostavno osporiti bilo koju odredbu sklopljenog ugovora, na koju je prethodno pristala, jednostavnom tvrdnjom da je ona nepoštena, za nju nepogodna, i tome slično, a što bi bilo krajnje nelogično. Nadalje, prema odredbi članka 81. ZZP-a, prvostupanjski sud navodi kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nejasno je kako takvu neravnotežu u pravima i obvezama uzrokuje ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tužiteljicu u postupku zastupa kvalificirani punomoćnik te je tužiteljica mogla angažirati punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu, umjesto sa sjedištem ureda u [adresa], a čime nikakav dodatan trošak za tužiteljicu ne bi nastao. Prava i obveze iz Ugovora o kreditu i u okviru samog parničnog postupka su za tužiteljicu jednaki neovisno o tome da li ju zastupa odvjetnik iz [adresa] ili Splita pa je nejasno temeljem čega je sud zaključio da bi baš ugovaranje nadležnosti suda u Zagrebu uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama. Osim toga, tuženik dodaje i mogućnosti saslušanja pred zamoljenim sudom u smislu odredbe čl. 224 ZPP-a, a u vezi sa čl. 266. ZPP-a. U odnosu na prethodne navode tuženik ističe i rješenje Županijskog suda u Velikog Gorici posl. br. Gž-749/2021 od dana 09.08.2021. godine kojim je navedeni sud odlučio: „Stoga je u konkretnoj situaciji potrebno voditi računa postoje li okolnosti koje upućuju na to da bi ugovorna mjesna nadležnost mogla odvratiti tužitelja od ostvarivanja njegovih prava pred sudom s čim valja povezati i činjenicu da je tužitelj zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik te sa činjenicom da u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP tužitelj može biti saslušan i pred zamoljenim sudom.“ U odnosu na pozivanje tužiteljice na izberivu nadležnost temeljem članka 59. ZPP-a na temelju sklapanja ugovora o kreditu s poslovnom jedinicom u [adresa], tuženik ističe kako gore navedena poslovna jedinica nije niti podružnica niti registrirano sjedište tuženika, a što jasno proizlazi iz javno vidljivog stanja na sudskom registru gdje je registrirano sjedište tuženika ono u Zagrebu te postoji samo jedno takvo sjedište. Slijedom čega, sve i da se sporazum o mjesnoj nadležnosti ne može primijeniti, što u ovo situaciji nikako nije slučaj, tuženik ističe kako bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti opće pravilo, odnosno članak 46. ZPP-a koji propisuje da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a podredno članak 48. ZPP-a koji propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Isto tako, u odnosu na te tvrdnje tuženik ističe recentno rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-1070/2021 od dana 16.11.2021. godine u kojem navedeni sud određuje: „…sukladno članku 59. ZPP, prema kojem je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, ali samo ukoliko je poslovnica upisana u sudski registar kao podružnica tuženika.“. Isto je potvrdio i u rješenju posl. broj Gž-1077/2021. od dana 17.11.2021. godine. Slijedom navedenog, tuženik ističe da kako bi se primijenila gore citirana odredba o nadležnosti iz članka 59. ZPP-a, jest nužno da poslovna jedinica u smislu odredbe članka 59. ZPP- a bude upisana u sudski registar kao podružnica, a što u konkretnom slučaju nije. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako slijedi. Primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji je predmet ispitivanja u postupku koji se vodi pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK). U navedenom postupku nezavisna odvjetnica Juliana Kokott donijela je dana 03.02.2022. godine mišljenje, prema kojem se odredbe Direktive ne primjenjuje rationae temporis na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ovaj zaključak proizlazi iz odredaba članka 2. stavka 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, a koji glasi: „Od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom aktu“. Slijedom navedenog, odredbe kako Direktive, tako i ostalih akata koje su institucije EU donijele prije 01.07.2013. godine, ne primjenjuju se na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije navedenog datuma, a kako je navedeno u mišljenju nezavisne odvjetnice: „33. Prema članku 10. stavku 1. podstavku 2. Direktive 93/13, ona se primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., dana isteka roka za njezino prenošenje. Sud iz toga zaključuje da je za primjenu Direktive 93/13 rationae temporis na potrošački ugovor jedino bitan datum njegova zaključenja, dok razdoblje tijekom kojeg on proizvodi učinke nije relevantno(15). U odnosu na države članice koje su Uniji pristupile tek nakon 31. prosinca 1994. i za koje je Direktiva 93/13 postala obvezujuća tek nakon pristupanja, ona se primjenjuje samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja dotične države članice(16). 34. Stoga se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na izvorni ugovor o kreditu iz listopada 2007.“ Slijedom navedenog, Direktiva se rationae temporis ne primjenjuje na ugovor koji je predmet ovosudnog postupka te je pogrešno pozivanje tužiteljice na odredbe Direktive. Tuženik u ovom dijelu ističe kako su se i Visoki trgovački sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe neosnovano pozivali na odredbe Direktive, stoga je na sudskoj praksi da ovaj propust ispravi izravno primjenjujući odredbe prava Europske unije u odnosu na vremensko važenje zakona. Iako mišljenje nezavisnog odvjetnika ne predstavlja izvor prava u trenutku kad nije potvrđeno odlukom Suda Europske unije, isto djeluje snagom autoriteta te je, s obzirom na dosadašnju praksu Suda Europske unije, za očekivati da će isto biti potvrđeno odlukom Suda u skoroj budućnosti. Iz svih prethodno navedenih razloga razvidno je kako se Direktiva Vijeća EEZ 93/13 ne može primjenjivati niti tumačiti retroaktivno. Tuženik ističe kako se u ovom sporu tužitelj pogrešno poziva na presudu Suda u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, a koja se temelji upravo na prethodno spomenutoj Direktivi, s obzirom da se radi o predmetima u kojima su ugovori o kreditu bili sklopljeni nakon pristupa države (Španjolske) u Europsku uniju. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene / koja presuda je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njezinog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da ona zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem ona ništa ne mora dokazati te da njezin tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude / je donesena gore navedena presuda. Međutim, za takav stav nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku. Naime, sudovi su u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, ni u kojem slučaju ne može se bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok je na tužiteljici teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njezin ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima. Štoviše, upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, na koju se i sama tužiteljica poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku. S time u vezi, ističe se da je člankom 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 81. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužiteljica u ovom postupku najprije mora dokazati da joj sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužiteljica bi opet morala dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno, naravno, pod pretpostavkom da tužiteljica u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP-a, a što do sada nije učinila. U pogledu tužiteljevog pozivanja na presudu Vrhovnog suda Rev-3142/2018 od dana 19.03.2019. te tvrdnji kako nije potrebno izvoditi dokaze u parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača na temelju presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, tuženik ističe da je pozivanje na gore navedenu presudu u cijelosti promašeno i to iz čitavog niza razloga. Naime, predmetnom presudom je priznato pravo potrošačima da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pozivaju na direktan učinak presude donesen u postupu za zaštitu kolektivnih prava i interesa, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Vrhovni sud Republike Hrvatske sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Stoga, tuženik naglašava kako tužitelj u predmetu nije obrazložio ni potkrijepio svoje tvrdnje o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu već svoj tužbeni zahtjev temelji isključivo na presudama viših sudova i ostalim paušalnim navodima. Tuženik ističe da je člankom 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika) te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu obračuna kamata koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Želimira Mirića prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način obračunavanja kamata, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način obračunavanja kamate bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. Takvo ugovaranje kamatne stope u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti je zabranjivala da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenja prema parametrima kao u konkretnom slučaju, i to sve do dana 01.01.2014. godine, kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013). Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke. Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržana u članku 2., tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ista odredba je dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Želimira Mirića prilikom solemnizacije istog. Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Međutim, ako bi sud bilo iz kojeg razloga bio mišljenja da je potrebno utvrđivati jesu li promjene kamatne stope vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe da on promjene kamatne stope nije vršio proizvoljno, već je koristio svoje ugovorno i zakonsko ovlaštenje da temeljem vlastite odluke mijenja kamatnu stopu isključivo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i načelom zabrane zlouporabe prava, i to kada i ako je imao za to opravdani poslovni razlog. Promjene kamatne stope vršene su temeljem točke VI. Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom, gdje je propisano (i, dakle, među strankama ugovoreno) da tuženik visinu kamatnih stopa određuje u ovisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Dakle, prilikom određivanja, odnosno promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir sve relevantne tržišne faktore, kao što je cijena novca, odnosno kretanje kamatnih stopa po kojima se tuženik zaduživao na financijskom tržištu, promjene premije rizika za hrvatsko financijsko tržište te kretanje raznih drugih regulativnih troškova. Točnije, prema Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa koji jesu i bili su i ranije objavljeni na internetskoj stranici tuženika, prilikom formiranja kamatnih stopa kod kredita u CHF, tuženik je vodio računa o referentnoj tržišnoj kamatnoj stopi LIBOR, premiji kreditnog rizika Republike Hrvatske (tzv. CDS) i cijeni regulacije, koja predstavlja dodatni trošak tuženika koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa i neovisan je o poslovnoj politici tuženika (npr. obvezna pričuva). To stoga što je tuženik bio i jest ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta, a također treba voditi računa i o okolnosti da na ukupnu cijenu novca koji je dostupan na tržištu ovisi i tzv. CDS, odnosno premija rizika od neuspješnog plasmana novca, koji je u razdoblju od 2008. godine i nadalje znatno porastao. Međutim, u određenim referentnim razdobljima ukupna cijena novca na tržištu rasla je brže i više od dinamike kojom je tuženik mijenjao tužiteljičinu kamatnu stopu, a što je negativno utjecalo na financijske aspekte kreditiranja tužiteljice od strane tuženika i umanjilo anticipiranu dobit iz predmetnog kreditnog posla. Kriteriji prema kojima je tuženik vršio promjene kamatne stope detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, koji su dostupni na internetskim stranicama tuženika. Povezano s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik želi sudu skrenuti pozornost na vrlo važnu okolnost, a to je da u postupku zaštite kolektivnih interesa nipošto nije utvrđeno da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a još manje da bi bile ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu, kao što nije niti utvrđeno da bi se imalo smatrati da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Naime, iz obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 jasno proizlazi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, a da je pritom sporan isključivo i jedino dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope njihovom jednostranom odlukom bez ugovaranja parametara, odnosno kriterija za takvu promjenu. No, kao što je gore objašnjeno, tuženik nije mijenjao kamatne stope prema vlastitom nahođenju i bez korelacije s bilo kakvim objektivnim mjerilima, već upravo temeljem opisanih kriterija koji su mahom uvjetovani situacijom na tržištu kapitala i drugim okolnostima koji ne ovise o volji tuženika. Stoga je upravo tužiteljica ta koja u ovom postupku mora dokazati suprotno, odnosno, da su promjene kamatne stope vršene od strane tuženika bile neopravdane i protivne načelu savjesnosti i poštenja, no u dosadašnjem tijeku postupka nije navedene okolnosti ni na koji način argumentirala, a kamoli predložila odgovarajuće dokaze. Tuženik ističe da je člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena otplata odgovarajućeg iznosa kredita u valuti CHF, kao što je i člankom 7. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća te se uvodno napominje da se radi upravo o načinu otplate dugovanja koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužiteljica nije imala nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužiteljici dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Želimira Mirića prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Ugovorne strane, dakle, nesporno nisu željele ugovoriti vraćanje kredita u hrvatskim kunama bez valutne klauzule, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje povrata u hrvatskim kunama uz valutnu klauzulu CHF, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužiteljica vršila otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, time je konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način vraćanja kredita, nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način vraćanja kredita bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu predan okvirni otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF. Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule. Štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna kako u kreditnom poslovanju, tako i u drugim novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“. Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke. Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržana u članku 1., kao i u članku 7, tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Pritom se također ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila i potvrdila da je upoznata sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužiteljici od strane javnog bilježnika Želimira Mirića prilikom solemnizacije istog. Stoga je potpuno nerazumno očekivati da tužiteljica, koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bila svjesna značenja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik ovdje želi još jednom skrenuti pozornost sudu da niti iz jednog dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 ne proizlazi da odredbe konkretnog ugovora o kreditu ovoj konkretnoj tužiteljici nisu bile jasne ili razumljive ili lako uočljive, kao što ne proizlazi niti da su sve odredbe svakog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne. Dakle, ne postoji nikakav automatizam slijedom kojeg bi tužiteljica samom činjenicom da je donesena navedena presuda imala pravo potraživati od tuženika novčani iznos koji je predmetom ovog postupka te se ovaj parnični postupak ni u kojem slučaju ne može ograničiti na matematički izračun iznosa koji tužiteljici navodno pripada, kako to ona neosnovano smatra. Naime, iz obrazloženja predmetne presude jasno se može zaključiti da je sud zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prosječnom potrošaču bile jasne i lako uočljive, ali da mu nisu bile razumljive. Navedeni zaključak sud crpi iz predugovorne faze sklapanja ugovora o kreditu, odnosno informacija koje su banke davale potrošačima u toj fazi kroz oglase i reklame, pružajući time kolektivnu zaštitu na apstraktnoj razini. Tako se u obrazloženju spomenute presude navodi „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama“, dok se dalje u tekstu obrazloženja navodi da su „Pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće“. Navedeno dodatno potvrđuje tvrdnju tuženika da se u sporu radi zaštite kolektivnih interesa radi o zaštiti na apstraktnoj razini, dok s druge strane sud mora uzeti u obzir sve okolnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu i na temelju provedenih dokaza procijeniti jesu li tužiteljici odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile razumljive. Budući da su tužiteljici kako tijekom pregovaranja, tako i prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno obrazložene sve implikacije, rizici i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je ona na isto pristala, jasno je da se radi o odredbama koje su joj bile ne samo jasne i lako uočljive, nego i u cijelosti razumljive. Iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt-249/2014, može se izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne - kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate. Imajući u vidu da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu lako uočljiva, jasna i razumljiva, uopće nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. No, ako bi sud bilo iz kojeg razloga smatrao da u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici nije bila razumljiva, ističe se da je člankom 81. ZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da pojedinačno pregovaranje o određenoj odredbi isključuje mogućnost utvrđivanja da bi ista bila nepoštena. Budući da je tuženik s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica ne može s uspjehom u ovom postupku tvrditi da bi ista bila nepoštena, odnosno ništetna. Nadalje, ako bi unatoč tome što je predmetna odredba, kako je gore obrazloženo, tužiteljici bila razumljiva i unatoč tome što se o istoj pojedinačno pregovaralo, sud bilo iz kojeg razloga smatrao da se postupak treba voditi dalje u smjeru utvrđivanja poštenosti iste odredbe, tuženik prije svega ističe da odredba o valutnoj klauzuli u CHF u konkretnom slučaju nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovdje se ističe da odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužiteljice, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica bila u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bila u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice. Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate. Kada se navedeno u prethodna dva odlomka poveže s okolnošću da je tužiteljica mogla odlučiti i donijeti informiranu odluku o tome želi li se zadužiti uz valutnu klauzulu, i ako da, vezanu uz koju valutu, zatim, s okolnošću da je tužiteljica zahvaljujući ugovaranju valutne klauzule upravo u CHF dobila nižu kamatnu stopu nego što je to bio slučaj kod drugačijih oblika ugovaranja te konačno, s okolnošću da je tuženik prije odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao tužiteljicu o svim okolnostima glede kretanja tečaja CHF koje su mu u to vrijeme bile poznate, jasno je da ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo nepošteno, kao niti postupanje tuženika, te da se ne radi ni o kakvoj neravnoteži prava i obveza stranaka u ovom postupku. Tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ona uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložila bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužiteljice, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unijela u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o o valutnoj klauzuli u CHF, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“. Tuženik ustraje kod prigovora zastare iznesenog u odgovoru na tužbu. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, i to dana 19.01.2021. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su predmet ovosudnog postupka nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a. Dakle, do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila. Dodatno, tuženik ukazuje kako sudovi u Republici Hrvatskoj sude na temelju zakona i Ustava, te predlaže sudu u konkretnom slučaju glede pitanja zastare potraživanja primijeniti relevantne odredbe pozitivnih propisa, i to unatoč postojećem tumačenju Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, a s kojim je tuženik upoznat, ali smatra da ne obvezuje sud u konkretnom predmetu niti predstavlja valjanu osnovu za donošenje odluke o ovom pitanju. Naime, tuženik smatra kako nije osnovan stav Vrhovnog suda da bez prekida zastare za pojedinačne sporove, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Svrha takvog postupka i nije kompenzacija pojedinačnih potrošača, već isključivo buduća zaštita potrošača od sklapanja određenih ugovora, odnosno ugovora s određenim odredbama. S tim u vezi, tuženik skreće pozornost na odredbu članka 140. ZZP-a, a kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog zakona i drugih propisa, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, a iz čega jasno proizlazi kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa samim time ni ne može izazvati prekid zastare tog prava. Prethodno navedena odredba ZZP-a nije mijenjana kasnijim izmjenama zakona, a slijedom čega je razvidno kako sam zakonodavac nije imao namjeru mijenjati navedenu odredbu, a uslijed čega je još više nejasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izričito protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na odredbu članka 218. ZOO-a, a kojom je izrijekom propisano kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći određeno vrijeme. Dakle, ako same ugovorne strane nisu ovlaštene mijenjati navedene kogentne odredbe zakona, to sasvim sigurno nije ovlaštena učiniti niti treća osoba, a niti sud pa makar bio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Tuženik ni u jednom dijelu ne osporava pravo Vrhovnog suda da svojim tumačenjima pojedinih zakonskih odredbi pridonosi uravnoteženoj i jedinstvenoj primjeni prava, međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten stvarati propise pa čak i kad smatra da postoji određena pravna praznina. S tim u vezi, tuženik ponavlja, da je zakonodavac namjeravao „ispuniti navedenu pravnu prazninu“ to bi isti navedeno zasigurno učinio na jednak način kao što je i do sada intervenirao, pa u pojedinim slučajevima čak i uz zabranjenu retroaktivnu primjenu propisa. Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 3611998 od 16. kolovoza 2006., zatim je saslušan svjedok javni bilježnik Ruža Medunić, provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Mirjani Radman-Funarić te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 30. lipnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci, s tim da je na ime glavnice zatražila iznos od 2.442,25 eur.

4.1. Tužiteljici je dosuđen iznos od 2.434,91 eur koji je osnovan, a s viškom tužbenog zahtjeva od 7,34 eur tužiteljica je odbijena jer je tužbeni zahtjev previsoko postavljen, odnosno nisu točno zbrojeni mjesečni anuiteti glede valutne klauzule.

4.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužiteljice osnovan do iznosa navedenog u izreci.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-3611998 od 16. kolovoza 2006. na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 22.563,24 CHF. Također je nesporno da je temeljem članka 2. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 16. kolovoza 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare utuženog potraživanja, te je stavio prijebojni zahtjev.

8. Glede prigovora mjesne nadležnosti iz iskaza tužiteljice kao bitno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu pročitala letimično i ne sjeća se da je vidjela odredbe o tome koji će sud biti nadležan u slučaju spora. Dobila je napisani Ugovor o kreditu prije potpisa, i prije potpisa nije mogla utjecati na način da promjeni niti jednu odredbu u ugovoru ukoliko joj ne bi odgovarala. Vođenje ovog postupka na sudu u Zagrebu za tužiteljicu bi predstavljalo otegotne okolnosti u smislu trošenja vremena i u smislu trošenja novca u odnosu na vođenje ovog postupka pred ovim sudom.

8.1. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

8.2. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

8.3. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Iz Nalaza financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2.442,25 eur na ime otplate kredita u CHF kao razlike primjene valutne klauzule vezane uz CHF. Međutim, sud je zbrajanjem mjesečnih anuiteta utvrdio da se radi o iznosu 2.434,91 eur.

9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine, osim u dijelu zbrajanja anuiteta koje je gore obrazloženo, a sud cijeni da se radilo o greški u pisanju.

10. Iz iskaza svjedoka, javnog bilježnika Ruže Medunić utvrđeno je da nije ovjerila Ugovor o kreditu br. 918-50-3611998 nego je ovjerila suglasnost i zadužnicu, Ugovor o kreditu nije vidjela.

11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je Ugovor o kreditu zaključila s tuženikom 2006. Uz Ugovor o kreditu dobila je Otplatni plan. Tijekom otplate kredita plaćala je više nego što je bilo u Otplatnom planu jer se tečaj mijenjao. Nije mogla utjecati na odredbu glede promjenjive kamatne stope, niti kada niti koliko će se kamatna stopa mijenjati. U banci joj nisu rekli da je za nju rizično što Ugovor veže za promjenjivu kamatnu stopu, a otplatu veže za tečaj CHF-a. U banci tužiteljici nisu rekli da HNB nema utjecaj na tečaj švicarskog franka. Znala je da se tečaj CHF-a može mijenjati kao i tečaj EUR-a, ali ne drastično. U njezinom slučaju je bila drastična promjena tečaja švicarskog franka. Ugovor je napisan u banci. Tužiteljica je osobno otplaćivala rate kredita. Novac od kredita koristila je za kupnju osobnog vozila. Htjela je podići kredit u eurima, ali koliko se sjeća kamata je bila povoljnija za Ugovore u švicarskim francima. Kod RBA d.d. tužiteljica je ostvarila ovaj kredit jer je od prije bila njihov klijent. U trenutku zaključenja Ugovora uvjeti koji su bili navedeni u Ugovoru su joj odgovarali. Znala je koja je svrha valutne klauzule, da se tečaj mijenja. Kredit joj je uredno isplaćen. U vrijeme zaključenja Ugovora tužiteljica nije imala obrt, niti poslovni udio u trgovačkom društvu. Kupnju auta nije koristila za poreznu olakšicu.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 19. siječnja 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Tužiteljica je podneskom od 19. srpnja 2022. odustala od kondemnatornog zahtjeva glede promjenjive kamatne stope.

14. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

15. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 918-50-3611998 od 16. kolovoza 2006. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 22.563,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, iz istog Ugovora je vidljivo da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.

17. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.

18. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Prema članku 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO) opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.

21. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.

22. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

23. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

25. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

26. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

28. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u točki I. izreke, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

30. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

30.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Reiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao Kreditor (tuženik) i AA iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 16. kolovoza 2006. godine zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 918-50-3611998 (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 22.563,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 7 godina. Odredbe Ugovora o kreditu:

Iznos: 22.563,24 CHF, Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 5,2% godišnja, promjenjiva, Rok otplate: 7 godina (84 mjeseca), Namjena: kupnja vozila, Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 321,03 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 30.9.2006. godine, a zadnji 31.8.2013. godine.

30.2. Vještačenjem je utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) po otplaćenoj glavnici iznose 2.442,25 eur. Međutim, kako je sud već ranije u obrazloženju ove presude utvrdio da je došlo do greške u zbrajanju mjesečnih anuiteta, to je sud utvrdio da je preplaćeni iznos po osnovu valutne klauzule 2.434,91 eur.

30.3. Nadalje, iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je ukupan iznos manje plaćene redovne kamate i tečajnih razlika po plaćenoj redovnoj kamati i plaćenoj otplatnoj kvoti 123,32 eur.

31. Tuženikov prijeboj na iznos od 123,32 eur sa zakonskim zateznim kamatama sud je odbio obzirom da je isti zahtjev postavljen 23. siječnja 2025., a rok za podnošenje takvog zahtjeva u smislu zastare je bio 14. lipanj 2019. Stoga je prihvaćen prigovor tužiteljice glede zastare prijebojnog zahtjeva tuženika sukladno članku 225. ZOO-a

32. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

33. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

34. Sukladno članku 154. stavak 5. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka jer tužiteljica nije uspjela sa neznatnim dijelom od 7,34 eur. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.740,00 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe pream Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 1. veljače 2022., 6. travnja 2022., 19. srpnja 2022. i 23. listopada 2024. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 11. rujna 2024., 26. studenog 2024. i 5. prosinca 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 15. siječnja 2025. i 30. lipnja 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 3.OT, te trošak vještačenja 440,00 eur.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 5. siječnja 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.