Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŠN, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. ZN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih p.p. Darku Šuperu i dr., odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika TN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Panetu Handžiskom, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 21. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, dana 05. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji ŠN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ZN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo, [broj poduloška], u naravi 89. etaža 0/0, dvosoban stan u trećem katu zgrade površine 54,18 m2, u planu zgrade označen sa "S40", te [broj poduloška]. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-183), drvarnica površine 1,77 m2, u podrumu zgrade, u planu označena sa "D38", a koji se nalazi u trokatnoj poslovno-stambenoj zgradi [adresa], 8A, 8B, 8C i Obala maršala Tita 3A, sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženik TN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik dužan priznati u roku od 15 dana što će zamijeniti ova presuda te trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja svakog u ½ dijela na istom stanu i drvarnici, u roku od 15 dana."

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljima da naknade tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 eur, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj 25. listopada 2023. tvrde da je tuženik u zemljišnoj knjizi z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo, [broj poduloška], u naravi 89. etaža 0/0, u naravi dvosoban stan na trećem katu zgrade površine 54,18 m2, u planu zgrade označen sa "S40", a koji da se nalazi u trokatnoj poslovno-stambenoj zgradi u [adresa], 8A, 8B i 8C, Obala maršala Tita 3A, sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Također, tuženik da je upisan i kao vlasnik drvarnice koja da pripada predmetnom stanu, koja da je drvarnica i vlasništvo iste upisano kao poseban dio zgrade, 183. suvlasnički dio s neodređenim omjerima, etažno vlasništvo (E-183), u istom z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – etažna knjiga. Tužitelji da su s tuženikom dana 08. siječnja 2000. sklopili predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine za ugovorenu kupoprodajnu cijenu za ondašnjih 120.000,00 DEM, odnosno, sada 60.000,00 eur, te da su po sklapanju ugovora, stupili u posjed predmetne nekretnine i isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti. Predmetni ugovor da je sklopljen pod raskidnim uvjetom, za slučaj da se tuženik ne uspije upisati kao vlasnik predmetnog stana (i drvarnice), te da Republika Hrvatska ostvari pravo na namirenje po privremenoj mjeri zabrane opterećenja i otuđenja predmetne nekretnine prema tuženiku, a povodom kaznenog postupka, koji da se u vrijeme sklapanja ugovora vodio prema tuženiku. Nakon okončanja kaznenog postupka s obzirom da je privremena mjera bila određena do pravomoćnosti odluke u kaznenom postupku, prestala da je po samom Ovršnom zakonu privremena mjera, pa da je raskidni ugovor propao, a tuženik da se upisao kao vlasnik stana. Budući da tuženik nije želio sklopiti glavni ugovor, odnosno, kupoprodajni ugovor, tužitelji da su protiv istog pokrenuli parnicu, koja da se vodila pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba Poreč, pod brojem P-252/20, kojim da su zahtijevali da tuženik s njima sklopi kupoprodajni ugovor, a što da će u suprotnom zamijeniti presuda. Navedeni tužbeni zahtjev da je pravomoćno odbijen presudom Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/22. Iz navedene predmetne presude da je vidljivo da je drugostupanjski sud preinačio ranije donesenu prvostupanjsku odluku Općinskog suda Pazin, Stalne službe Poreč, kojim da je bio usvojen zahtjev za sklapanje kupoprodajnog ugovora, budući da je drugostupanjski sud smatrao da predmetni predugovor ima sve elemente ugovora, te da se ima smatrati kupoprodajnim ugovorom, jer da sadrži bitne elemente, podatke o nekretnini i cijeni. S obzirom na navedenu presudu, tuženik da je i dalje za sada ostao upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik oba posebna dijela, iako da je nesporno utvrđeno da je predmetnim ugovorom prodao isti stan s pripadajućom drvarnicom tužiteljima u jednakim dijelovima, da se isti nalaze u posjedu, te da su isplatili kupoprodajnu cijenu tuženiku. Tužitelji da se sukladno navedenoj presudi ne mogu upisati u zemljišnoj knjizi, jer da z.k. odjel Općinskog suda u Poreču smatra da navedeni predugovor nije ugovor, odnosno, da predugovor nije valjana zemljišno-knjižna isprava, temeljem koje bi se tužitelji mogli upisati u zemljišnoj knjizi kao vlasnici. Istovremeno, polazeći od svog upisa vlasništva u zemljišnoj knjizi, tuženik da vodi protiv tužitelja parnični postupak radi stjecanja bez osnove, odnosno, naplate naknade za korištenje stana, koji da se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba Poreč pod brojem P-556/23, kao i postupak radi predaje u posjed predmetne nekretnine kao vlasničkom tužbom u predmetu istog suda P-1013/23. Tužitelji da, s obzirom na činjenicu da tuženik nije s njima sklopio ugovor koji bi im po pravnom shvaćanju z.k. odjela Općinskog suda Pazin, Stalne službe Poreč, bio valjana zemljišnoknjižna isprava, i obzirom na to da se unatoč tome što im je prodao predmetnu nekretninu i primio kupoprodajnu cijenu, formalno poziva na vlasništvo predmetnog stana, imaju pravni interes ustati s tužbom za utvrđivanje svog prava vlasništva stečenog dosjelošću u smislu čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, tužitelji da se od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora nazvanog predugovor, a kako da ga to takvim smatra svojom presudom Županijski sud u Karlovcu broj Gž-214/22, nalaze u posjedu predmetne nekretnine tj. od 08. studenog 2000. Posjed predmetnog stana (i drvarnice) da su primili temeljem kupoprodajnog ugovora, kada da im je posjed predao sam tuženik, pa da je njihov posjed istinit, jer da se zasniva na volji tuženika, kao ranijeg vlasnika, te ispravi koja da je podobna za stjecanje prava vlasništva, pri čemu da je tuženik znao za stupanje u posjed i sam da im je predao posjed stana. Prilikom sklapanja ugovora stranke da su formalno propustile u sadržaju istog spomenuti da je predmet prodaje i pripadajuća drvarnica, koja da se sukladno Zakonu o vlasništvu ... smatra sporednim dijelom koji da pripada stanu, no i navedena drvarnica da je predana po tuženiku u posjed i na korištenje tužiteljima. Njihov posjed da je i zakonit, jer da je stečen na temelju valjane pravne osnove podobne za stjecanje prava vlasništva. On da je istovremeno i pošten jer da su tužitelji isplatom kupoprodajne cijene i uz puno povjerenje prema tuženiku i njegovom vlasništvu predmetnog stana i drvarnice, smatrali da je nakon kupovine predmetni stan i sporedni dio (drvarnica) njihovo vlasništvo. Stoga da su tužitelji tzv. kvalificirani posjednici, koji da se nalaze u posjedu stana (i drvarnice) sve do danas, dakle, preko 23 godine, pa da smatraju da su već protekom 10 godina od stupanja u posjed stekli vlasništvo iste nekretnine, a u svakom slučaju kao pošteni posjednici stekli da su vlasništvo protekom roka od 20 godina. Tužitelji stoga zahtijevaju, pozivajući se na čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Utvrđuje se da su tužitelji ŠN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i ZN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo, [broj poduloška], u naravi 89. etaža 0/0, dvosoban stan u trećem katu zgrade površine 54,18 m2, u planu zgrade označen sa "S40", te [broj poduloška]. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-183), drvarnica površine 1,77 m2, u podrumu zgrade, u planu označena sa "D38", a koji se nalazi u trokatnoj poslovno-stambenoj zgradi [adresa], 8A, 8B, 8C i Obala maršala Tita 3A, sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženik TN, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik dužan priznati u roku od 15 dana što će zamijeniti ova presuda te trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja svakog u ½ dijela na istom stanu i drvarnici, u roku od 15 dana. "

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije svega, ističe kako se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti protivi i iste osporava u cijelosti kao neosnovane. Također, tuženik kao neosnovane u cijelosti osporava i činjenice na koje se u tužbi pozivaju i koje tužitelji iznose u historijatu tužbe osim onih koje bi eventualno učinio nespornim u ovom odgovoru na tužbu. Što se tiče presude Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/22 kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ovdje čini nespornim da je takva presuda zaista donesena, no obrazloženje presude prije svega da nije relevantno da bi se tužitelji u ovom sporu pozivali na isto, a s druge strane, tumačenje obrazloženja da nije onakvo kakvim ga tužitelji pokušavaju prikazati. Točno da je također da su parnične stranke sklopile Predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, no, u to vrijeme protiv tuženika da se vodio kazneni postupak o čijem ishodu da je ovisilo i sklapanje glavnog ugovora o kupoprodaji, što da su tužitelji znali i na što da su pristali. Opcije da su bile takve da, ukoliko tuženik bude oslobođen od optužbi, tada da će se pristupiti sklapanju glavnog ugovora i posljedično prijenosu vlasništva, a ukoliko tuženik bude osuđen, isti da će vratiti sve što je primio na ime kupoprodajne cijene te da se ugovor neće sklopiti, odnosno predugovor da će se smatrati raskinutim. Ovo da je bilo sročeno pozivajući se na privremenu mjeru zabrane otuđenja, no zna da se da se u, slučaju osude, imovinska korist oduzima, pa da je u tom smislu i nakon okončanja postupka upisano založno pravo na nekretnini tuženika koje da i danas stoji upisano. Obzirom da je tuženik bio osuđen i dužan imovinsku korist dobivenu kaznenim djelom vratiti,

te da je za vrijeme trajanja postupka na nekretnini bila određena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine, koju mjeru da je po pravomoćnosti presude ''zamijenio'' teret u vidu založnog prava u korist RH, to da je nesporno kako je predugovor između stranaka u trenutku pravomoćnosti kaznene presude bio raskinut. Naime, sami tužitelji da u svojoj tužbi priznaju da je u Ugovoru bio naveden raskidni uvjet za slučaj da se tuženik ne uspije upisati kao vlasnik predmetnog stana te da RH ostvari pravo na namirenje prema tuženiku prema privremenoj mjeri iz nekretnine. Prvo, tuženik da je tad bio već upisan kao vlasnik. Također, pogrešno da tužitelji navode da je raskidni uvjet otpao. Raskidni uvjet da se ostvario, budući da je tuženik osuđen, morao da je vratiti imovinsku korist, koja da se sada ogleda u založnom pravu upisanom na predmetnoj nekretnini. Dakle, RH da se nije uspjela namiriti odnosno i dalje da ima tražbinu prema tuženiku što da je jasno vidljivo iz teretovnice zemljišnoknjižnog izvatka. Isto tako, da je predugovor bio raskinut da jasno govori i sama činjenica da – privremena mjera u svakom slučaju prestaje opterećivati nekretninu nakon pravomoćnosti postupka, s tim da je nastavno na nju RH upisala svoje osiguranje založnim pravo na nekretnini, pa da je očigledno intencija ovdje bila da raskidni uvjet zapravo bude ishod kaznenog postupka. Također, vidljivo da je i iz iskaza same tužiteljice u predmetu posl. br. P-252/20, da su ''mislili da je tuženik nevin i da nikada neće biti osuđen'' što da samo po sebi upućuje na zaključak da je ishod kaznenog postupka zapravo bio uvjet sklapanju glavnog ugovora, te da su tužitelji itekako znali da postoji mogućnost da se predugovor raskine, ovisno o tome da li će tuženik biti osuđen. Također, da je tuženik tužiteljima prenio vlasništvo stana, došlo da bi do oštećenja vjerovnika i RH da bi mogla pobijati pravne radnje tuženika kao njihovog dužnika obzirom da isti druge imovine nije imao, a u taj bi spor da bi bili uključeni i tuženici koji da bi u konačnici radi omogućavanja namirenja morali dati predmetni stan natrag tuženiku odnosno dozvoliti namirenje vjerovnika prodajom pa i zbog toga da postaje jasno što su stranke zapravo htjele. Privremena mjera da ionako prestaje po pravomoćnosti presude, pa da je jasno da su obje ugovorne strane htjele zaštititi svoje interese tako da sklapanje glavnog ugovora ovisi o ishodu kaznenog postupka. Nemoguće da je tvrditi da su tužitelji htjeli navedeni stan i u slučaju da RH ima teret na istom. To da jednostavno nije životno niti logično, a i s obzirom na sve okolnosti, jasna da je namjera stranaka, a namjera je očito bila ta da u slučaju da tuženik bude oslobođen i ne mora vraćati imovinsku korist, da će po ''oslobađanju'' nekretnine od svih tereta prenijeti stan tuženicima. No do toga da nije došlo jer da je isti morao vraćati imovinsku korist, a nekretnina da očito nije oslobođena od tereta. Unatoč svemu navedenom, najvažnija u ovom postupku da je okolnost da tuženici nikada nisu upisani kao vlasnici nekretnine, niti predbilježeni kao vlasnici nekretnine, a u postupku uknjižbe na koji da se pozivaju, isti da su odbijeni. Nadalje, predugovor da je uslijed ispunjenja svih tih raskidnih uvjeta u konačnici i raskinut. Što se tiče instituta dosjelosti i navoda tužitelja da su stekli pravo vlasništva zakonitim, istinitim i poštenim posjedom kroz 23 godine, tuženik isto izričito osporava. U posjedu tužitelja da je bilo svega, no poštenja, zakonitosti i istinitosti da nije. Prvo, Predugovor na koji se pozivaju, da nema valjani pravni temelj za uknjižbu što da su tužitelji itekako bili svjesni, i njihova tvrdnja da im je posjed zakonit jer da je stečen na temelju valjane pravne osnove podobne za stjecanje prava vlasništva, da je netočan.

To što im je tuženik predao stan u posjed nakon sklapanja Predugovora, da nema nikakvog značaja budući da su znali da je tuženik taj koji je stvarni vlasnik stana, te da stan nije njihov već da će eventualno postati naknadno ako dođe do sklapanja glavnog ugovora. Sama činjenica da tuženik tužitelje tuži i za iseljenje i predaju u posjed, i za neplaćanje najamnine, sama da govori u prilog nepoštenju njihovog posjeda. Tužitelji da su dakle već dugi niz godina znali i bili svjesni da tuženik želi natrag posjed stana, a i prije toga da su znali da stan još nije njihov. Tuženici da ne mogu tvrditi da su dugi niz godina smatrali da je stan njihovo vlasništvo kada da, osim sporova koji da su se vodili i u kojem da su znali sve tuženikove stavove i osporavanja, zbog kaznenog postupka nikada nisu imali valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva te da se nikada nisu niti mogli upisati kao vlasnici, čega da su itekako bili svjesni. Sama činjenica da su tužitelji znali da stan nije njihovo vlasništvo i da nemaju valjanu pravnu osnovu podobnu za stjecanje istog da govori okolnost da su tužili tužitelja na sklapanje ugovora. Člankom 18. st. 3. Zakona o vlasništvu… određeno da je cit. '' Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.'' Tužitelji da su s obzirom na okolnosti itekako imali dovoljno razloga znati da im ne pripada pravo na posjed, a svakako da im je (čak i da su u početku bili pošteni) poštenje prestalo po okončanju kaznenog postupka u trenucima kada da nije došlo do sklapanja glavnog ugovora i kada da im je tuženik jasno dao do znanja da neće i ne može sklopiti glavni ugovor.

Što se tiče razdoblja kada je kazneni postupak trajao, u tom periodu vrijeme za dosjedanje da nije niti moglo teći, jer iako da je tuženik uveo tužitelje u posjed, oni da su znali da stan nije njihov i da neće ni biti do sklapanja glavnog ugovora. Tužitelji da su također znali da je na snazi i raskidni uvjet, koji ako se ostvari, do sklapanja glavnog ugovora da ne može niti doći. Stoga da nema govora o poštenju, istinitosti i zakonitosti posjeda tužitelja, jer oni da su pokušali svoje pravo vlasništva osnovati pravnim poslom. Ne može da se smatrati da su uvjeti za dosjelost ispunjeni obzirom na sve okolnosti koje da su se vezivale uz Predugovor i odnos parničnih stranaka, te koji da su sve bili uvjeti za prijenos vlasništva, a koji da se nisu ispunili. Stoga, budući da je stan i tada, ali i sada, bio opterećen, da se nije mogao otuđivati, a kasnije da je na njemu osnovano i pravo osiguranja, to da je suvišno govoriti o dosjelosti. To da tužitelji očito zaboravljaju kada spominju samo privremenu mjeru, a da zaboravljaju da je dug tuženika prema državi itekako i dalje postojao. Svrha uvjeta dakle da nije bilo samo brisanje privremene mjere, već ono što je ona sama po sebi ''osiguravala'', a što da je nastavilo egzistirati do današnjeg dana. Također, tuženik da još želi istaknuti, kako cijelo vrijeme tužitelji traženje svog prava temelje na obveznopravnom odnosu te činjenici postojanja predugovora, da bi sada, kada da nemaju drugih pravnih mogućnosti, podnijeli tužbu za stjecanje dosjelošću, dakle zakonom, iako da jako dobro znaju da koriste stan koji da nije njihov i to da nikada nije ni bio. Pravni posao da je bio započet no nikada da nije dovršen, i stoga da se ne mogu smatrati poštenim posjednicima, a bez poštenja da nema niti dosjelosti. Zaključno, imajući u vidu sve navedeno tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti.

3. U svojoj replici tužitelji ističu da je nesporno da su sa tuženikom kao prodavateljem sklopili predugovor kupoprodajnog ugovora dana 8. studenog 2000.9. radi kupovine stana u zgradi u [adresa], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je temeljem predugovora od strane tužitelja kao kupaca došlo do isplate ugovorene cijene od tadašnjih 120.000,00 DEM tuženiku kao prodavatelju. Nesporno da je da je u trenutku sklapanja predugovora kupoprodajnog ugovora koji da je po zahtjevu stranaka sastavio odvjetnik Davor Krtić iz Osijeka, vođen protiv tuženika kazneni postupak pred Županijskim sudom u Puli te da je u kaznenom postupku u odnosu na tuženika bila izdana privremena mjera zabrane otuđenja njegove imovine pa između ostalog i predmetnog stana (pored ostalih nekretnina, pokretnina-automobila Maseratti, te mjere osiguranja prema tuženiku bliskim osobama). Iz sadržaja predmetnog ugovora odnosno čl. 4. istog da proizlazi suprotno neistinitim navodima iz odgovora na tužbu, da predmetni ugovor nije sklopljen pod raskidnim uvjetom u slučaju utvrđivanja kaznene odgovornosti tuženika za kazneno djelo koje je bilo predmet kaznenog postupka. Naime, parnične stranke da su bile tada u dobrim odnosima te kako da su tužitelji isplatili tuženiku u cijelosti kupoprodajnu cijenu, u namjeri da se osiguraju upravo tužitelji od mogućeg gubitka vlasništva predmetnog stana, bilo da je ugovoreno da se predugovor zaključuje pod uvjetom da stvara obvezu zaključenja kupoprodajnog ugovora u slučaju da privremena mjera koja je bila izdana bude ukinuta i da nekretnina koja je bila predmet prodaje ne bude opterećena zabranom otuđenja. Također da je određeno da u slučaju da izrečena privremena mjera ne bude ukinuta, te da predmetna nekretnina bude i po okončanju kaznenog postupka opterećena zabranom otuđenja i opterećenja da će se ugovor raskinuti i neće stvoriti obvezu sklapanja kupoprodajnog ugovora, a prodavatelj da će primljenu isplatu novca u cijelosti vratiti kupcima. Dakle, nesporno da je da je u trenutku sklapanja predugovora tužiteljima i tuženiku bila

poznata činjenica vođenja kaznenog postupka, postojanje privremene mjere koja da nije nikada bila upisana u zemljišnu knjigu, te da je u kasnijem tijeku postupka tuženik pravomoćno kazneno osuđen, ali da je važenje privremene mjera prestalo pravomoćnošću odluke Županijskog suda u Puli iz kaznenog postupka, jer da je i sama privremena mjera određena do pravomoćnosti odluke

u kaznenom postupku. Nakon što da je dakle sukladno odredbi čl. 4. ugovora predmetna nekretnina u odnosu na koju da se u zemljišnoj knjizi nije nikada upisalo njezino postojanje, prestala važiti, protekom roka do kojeg da je bila određena, pa da nekretnina nije bila opterećena nikakvim teretom, tužitelji da su zahtijevali od tuženika da s njima sklopi kupoprodajni ugovor. Budući da je tuženik isto odbio, tražeći daljnju isplatu na ime razlike u vrijednosti nekretnine u trenutku poziva na sklapanje ugovora, tužitelji da su pokrenuli sudski spor u kojem da su zahtijevali da se tuženiku naloži da sklopi predmetni kupoprodajni ugovor. No, presudom Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-214/22 preinačena da je I.-stupanjska presuda koja da je zamijenila kupoprodajni ugovor, te da je

obrazloženo da tužitelji nemaju pravo zahtijevati sklapanje ugovora jer da predmetni predugovor predstavlja zapravo glavni ugovor i u njemu da su sadržani bitni elementi: predmet kupoprodaje odnosno sporni stan te kupoprodajna cijena. Sukladno navedenom, tvrdnja tuženika o tome da je došlo do raskida ugovora da je netočna i u suprotnosti sa činjenicama koje da proizlaze iz predmetnog ugovora, te onoga što da stoji u obrazloženju presude Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/22, kojom da je pravomoćno okončan predmetni spor (za sada). Dakle, predmetna nekretnina u trenutku okončanja kaznenog postupka protiv tuženika, a i kasnije u trenutku podnošenja tužbe na sklapanje glavnog ugovora, da nije bila opterećena nikakvim teretom, dok da je znatno kasnije u zemljišnoj knjizi uknjiženo založno u korist RH na ime oduzimanja imovinske koristi i naknade troškova kaznenog postupka. Naknadno upisano založno pravo, a koje da je upisano nakon što da su tužitelji već podnijeli tužbu na sklapanje ugovora i zabilježili predmetni spor u zemljišnoj knjizi, da predstavlja mjeru osiguranja na temelju pravomoćne sudske odluke, za razliku od privremene mjere i radi da se o dva potpuno različita pravna instituta. No, postojanje kasnije upisanog založnog prava da ne utječe na obvezno pravni odnos kupoprodaje između parničnih stranaka, kao niti na posjed tužitelja na predmetnom stanu. Sukladno navedenom, suprotno tvrdnji tuženika da nije došlo do raskida predmetnog predugovora odnosno ugovora o kupoprodaji, što da je potvrdio svojom presudom i Županijski sud u Karlovcu. U odnosu na posjed tužitelja na predmetnom stanu bitno da je istaći da se radi o tzv. kvalificiranom posjedu. Navedeni posjed da je istinit jer da je posjed predmetnog stana tužiteljima predao sam tuženik, a nakon sklapanja predmetnog predugovora. Nadalje, on da je zakonit jer da se predmetni posjed zasnivao na predmetnom predugovoru koji da nije nikad raskinut i čije da se ispunjenje tražilo u gore spomenutoj parnici pred Općinskim sudom Pazin, Stalna služba Poreč. Konačno, posjed da je i pošten, jer da su tužitelji smatrali da su isplatom kupoprodajne cijene stupili u posjed svoje nekretnine, te da im tuženik niti bilo tko treći nikada nije osporavao posjed i vlasništvo iste nekretnine, sve dok tuženik pozivajući se na svoje formalno upisano vlasništvo

nije zahtijevao iseljenje i plaćanje najma, o čemu se vode sporovi. Naime tuženik da nije nikada od tužitelja zahtijevao da mu predaju posjed predmetne nekretnine, sve do trenutka dok da nije izračunao da je zbog promjene vrijednosti nekretnina od trenutka sklapanja predugovora do zahtjeva za sklapanje ugovora i počeo tražiti razliku između primljenih novčanih sredstava i vrijednosti stana u vrijeme podnošenja tužbe. Svakako da je značajna činjenica da tuženik i danas drži kod sebe u cijelosti primljenu kupoprodajnu cijenu. Čak štoviše u okviru parnice za sklapanje ugovora koja da je vođena pred Općinskim sudom Pazin, Stalna služba Poreč broj P-252/20 tuženik da je u namjeri da raskine navedeni ugovor vratio navedeni novčani iznos kupoprodajne cijene i to ne u cijelosti, a koji da mu je bio vraćen u sudski polog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev, te da je u tijeku žalbenog postupka, nakon što da je izgubio u I.-stupnju spor ponovno podigao navedeni novčani iznos, te tako da cijelo vrijeme drži kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu naprijed navedene činjenice, tužitelji da smatraju da je njihov posjed istinit, zakonit i pošten odnosno kvalificiran te da su dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine, a što da proizlazi i iz pravnog stava Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-214/22, koja da potvrđuje poštenje, istinitost i zakonitost posjeda tužitelja, jer da su isti u posjedu predmetnog stana temeljem kupoprodajnog ugovora. Nesporna činjenica da je tuženik pokrenuo protiv tužitelja parnični postupak radi predaje u posjed predmetnog stana i zahtjev za plaćanje naknade za korištenje predmetnog stana, a koji da je zasnovan na činjenici da je formalno upisan kao vlasnik nekretnine, da ne umanjuje poštenje, zakonitost i istinitost tužitelja u posjedu predmetnog stana, jer da posjeduju predmetni stan kako da to ističe Županijski sud u Karlovcu na temelju valjanog ugovora, pri čemu da su ispunili svoju ugovornu obvezu i isplatili tuženiku kao prodavatelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

4. U svojoj replici tuženik navodi da tužitelji i dalje krivo tumače predugovor koji su sklopili, jer da ga sigurno nisu sklopili s obvezom zaključenja glavnog ugovora ako privremena mjera bude ukinuta, jer da ista svakako traje do okončanja postupka. S raskidom predugovora da svakako nema govora o zakonitosti posjeda tužitelja. Što se tiče nepoštenja posjeda tužitelja, to da je već obrazloženo u odgovoru na tužbu.

5. Prema čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva.

Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: predugovor kupoprodajnog ugovora od 25. studenog 2000. (7-9), izvatke iz zemljišne knjige (11-14), ovosudnu presudu posl. br. P-252/2020-70 od 12. studenog 2021. (15-26), presudu Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/2022-2 od 09. studenog 2022. (75-82), rješenje Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/2022-3 od 09. studenog 2022. (27-29), izvadak iz zemljišne knjige (43-44), prijedlog za ovrhu (46-47), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-351/15 od 19. veljače 2015. (45), rješenje Županijskog suda u Puli posl. br. Kio-117/96- od 21. lipnja 1996. (55-59), presudu i rješenje VSRH broj I Kž 310/10-7 od 06. prosinca 2013. (55-59), dopis javnog bilježnika Tatjane Kovačev od 28. prosinca 2021. (165) i izjavu (166-167). Saslušani su tužiteljica ad1 i tuženik. Nije saslušan tužitelj ad2, jer se nije odazvao pozivu suda na saslušanje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za meritorno odlučivanje.

7. Među strankama je nesporno da je tuženik u zemljišnoj knjizi, z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], etažno vlasništvo, [broj poduloška], u naravi 89. etaža 0/0, u naravi dvosoban stan na trećem katu zgrade površine 54,18 m2, u planu zgrade označen sa "S40", a koji se nalazi u trokatnoj poslovno-stambenoj zgradi u [adresa], 8A, 8B i 8C, Obala maršala Tita 3A, sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Također, nesporno je da je tuženik upisan i kao vlasnik drvarnice koja pripada predmetnom stanu, koja je drvarnica i vlasništvo iste upisano kao poseban dio zgrade, 183. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo (E-183), u istom z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – etažna knjiga.

Nesporno je da su tužitelji s tuženikom 08. siječnja 2000. sklopili predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine (dalje: predugovor) za ugovorenu kupoprodajnu cijenu za ondašnjih 120.000,00 DEM, odnosno, sada 60.000,00 eur, te da su po sklapanju ugovora stupili u posjed predmetne nekretnine i isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

Uvidom u predugovor utvrđeno je da su čl. II stranke preuzele obvezu zaključenja kupoprodajnog ugovora kako slijedi u daljnjem tekstu predugovora. Čl. IV st. 1. predugovora ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je u odnosu na nekretninu koja je predmet ovog ugovora od strane Županijskog suda u Puli pod posl. br. Kio-117/96 izdana privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja s rokom trajanja do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodi kod tog suda pod posl. br. K-26/96. Čl. IV st. 2. predugovora je ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se ovaj predugovor zaključuje pod uvjetom u pravcu da stvara obvezu zaključenja kupoprodajnog ugovora jedino u slučaju da privremena mjera iz prethodnog stava bude ukinuta i da nekretnina koja je predmet prodaje ne bude opterećena zabranom otuđenja, tako da će se kupoprodajni ugovor zaključiti tek tada. Čl. IV st. 3. predugovora je ugovoreno da se, u slučaju da narečena privremena mjera ne bude ukinuta tj. da predmetna nekretnina bude i po okončanju kaznenog postupka opterećena zabranom otuđenja i opterećenja, ovaj predugovor smatra raskinutim i ne stvara obvezu zaključenja kupoprodajnog ugovora, a prodavatelj da će eventualno primljenu isplatu novca u cijelosti vratiti kupcima. Čl. V predugovora ugovoreno je da će se kupci u zemljišnim knjigama knjižiti kao suvlasnici na ravne dijelove temeljem kupoprodajnog ugovora, kao i da kupci uz suglasnost prodavatelja i prije zaključenja ovog predugovora koriste nekretninu koja predmet predugovora, a to će činiti i ubuduće temeljem takve suglasnosti, a nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora osnov posjeda će predstavljati taj ugovor.

Nesporno je da su tužitelji, budući da tuženik nije želio sklopiti glavni ugovor, odnosno, kupoprodajni ugovor, protiv istog pokrenuli parnicu koja se vodila pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba u Poreču pod posl. br. P-252/20, u kojoj su zahtijevali da tuženik s njima sklopi kupoprodajni ugovor, a što će u suprotnom zamijeniti presuda. Nesporno je da je navedeni tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen presudom Županijskog suda u Karlovcu Gž-214/22. Nesporno je da je iz navedene predmetne presude vidljivo da je drugostupanjski sud preinačio ranije donesenu prvostupanjsku odluku Općinskog suda Pazin, Stalne službe Poreč, kojom je bio usvojen zahtjev za sklapanjem kupoprodajnog ugovora, budući da je drugostupanjski sud smatrao da predmetni ugovor ima sve elemente ugovora, te da se ima smatrati kupoprodajnim ugovorom, jer sadrži bitne elemente, podatke o nekretnini i cijeni.

Nesporno je da je rješenjem Županijskog suda u Puli – Istražnog centra Kio-117/96 od 21. lipnja 1996. tuženiku bila izrečena privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja više nekretnina, između ostalog i predmetnog stana. Nesporno je da je privremena mjera određena do donošenja pravomoćne odluke kaznenog suda, te da je određeno da će za nekretnine koje su obuhvaćene zabranom otuđenja i opterećenja, a nisu upisane u zemljišne knjige, općinski sud na čijem se području nalaze, objaviti zabranu otuđenja i opterećenja na oglasnoj ploči.

Uvidom u presudu i rješenje VSRH Kž 310/10-7 od 06. prosinca 2013. utvrđeno je da se tom odlukom odlučeno kako slijedi: "I. Prihvaćaju se djelomično žalbe opt. TN i opt. MN, a u povodu tih žalbi, po službenoj dužnosti i u odnosu na opt. AN ukida se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o troškovima i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. II. Povodom žalbi državnog odvjetnik, opt. TN, opt. AN i opt. ĐN, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da su opt. TN, opt. AN i opt. ĐN djelom za koje su pod t. I. izreke prvostupanjske presude proglašeni krivima počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12, dalje: KZ/11). III. Uslijed odluke pod II. i djelomičnim prihvaćanjem žalbi opt. TN, opt. AN i opt. ĐN preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženici na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osuđuju na kazne zatvora i to opt. TN u trajanju od četiri godine, a opt. AN i opt. ĐN u trajanju od dvije godine i šest mjeseci svaki. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženicima se u kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, opt. TN od 14. svibnja 1996. do 02. prosinca 1998., a opt. AN od 29. svibnja 1996. do 05. rujna 1996.. IV. U ostalom dijelu žalbe opt. TN, opt. ĐN i opt. AN i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda."

Nesporno je da je kazneni postupak protiv tuženika pravomoćno okončan odlukom VSRH Kž 310/10-7 od 06. prosinca 2013., a da je prvostupanjski sud rješenjem K-26/96 od 24. veljače 2014. donio odluku o troškovima kaznenog postupka.

Nesporno je da je u ovosudnom ovršnom predmetu posl. br. Ovr-7050/2015 po prijedlogu Republike Hrvatske, kao ovrhovoditelja, protiv tuženika, kao ovršenika, vođen ovršni postupak radi prisilne naplate iznosa od 809.338,90 kn, da je ovrha određena na stanu i drvarnici koji su predmet ovog spora, da je ovršni postupak pravomoćno obustavljen rješenjem prvostupanjskog suda od 15. prosinca 2015., te da je na nekretnini koja je predmet spora uknjiženo založno pravo za iznos od 809.338,90 kn, uz zabilježbu ovršivosti tražbine, sve to u korist RH.

Nesporno je da tuženik, polazeći od upisa svog vlasništva u zemljišnoj knjizi, vodi protiv tužitelja parnični postupak radi stjecanja bez osnove, odnosno, naplate naknade za korištenje stana koji se vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba Poreč, pod brojem P-556/23, kao i postupak radi predaje u posjed predmetne nekretnine vlasničkom tužbom u predmetu istog suda P-1013/23. Iz sustava eSpis je vidljivo da je tuženikova tužba radi predaje posjeda dostavljena tužiteljima 26.06.2024.

Prema iskazu tužiteljice ad1, u bitnom, predmet spornog ugovora, odnosno, predugovora je bila i drvarnica koja je ispuštena iz teksta predugovora vjerojatno zato jer tada zgrada još nije bila etažirana. Osim toga, tekst ugovora je pripremio tuženik i on je u predugovoru nekretninu označio onako kako je on bila označena u ugovoru o kupoprodaji kojeg je on prethodno bio sklopio s pravnom osobom od koje je kupio stan i drvarnicu. Kada je tužiteljima predan u posjed stan, istovremeno im je predan i posjed drvarnice. Ni u jednom trenutku od dana sklapanja predugovora tužitelji nisu mislili da je predugovor raskinut. Da li je tuženik predugovor sam sastavio ili mu ga je netko sastavio, tužiteljica ad1 ne zna. Točka IV ugovora je bila ideja tuženika i ta odredba je u ugovoru stavljena isključivo u pravcu zaštite tužitelja, kao ugovornih strana. Sve ove godine, od dana sklapanja predugovora, sve režijske troškove za predmetnu nekretninu snosili su isključivo tužitelji. Tuženik je tužiteljima predao posjed predmetne nekretnine i dao im ključeve nekretnine. Tužitelji su znali za ugovoren uvjet u predugovoru, ali taj uvjet je prestao postojati donošenjem presude VSRH, kojim je tuženik osuđen.

Prema iskazu tuženika, u bitnom, tekst originalnog predugovora je sastavio tuženik. Predugovor koji se nalazi u spisu predmeta nije originalni ugovor, nego falsifikat. Ugovor koji je tuženik potpisao s tužiteljima je imao samo jednu stranicu, a ovaj ima dvije stranice. Odredbu t. IV spornog predugovora nije tuženik stavio u ugovor, jer je taj ugovor falsifikat.

Tužiteljica ad1 je o navedenom pred sudom dala životno smislen i neposredno uvjerljiv iskaz. Tuženik se na to da je predmetni predugovor falsifikat prvi put poziva tek u svom iskazu. Ovaj dio njegovog iskaza je suprotan navodima iz odgovora na tužbu samog tuženika, kao i činjenicama koje su tokom postupka učinjene nespornim. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća iskaz tužiteljice ad1 o navedenom, a ne prihvaća iskaz tuženika.

Iz ostalih izvedenih dokaza nisu utvrđene odlučne činjenice.

Prema čl. 45. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91), koji se primjenjuje na konkretan pravni odnos s obzirom na vrijeme zaključenja predugovora, predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Prema st. 3. istog članka predugovor obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

Prema čl. 454. ZOO-a/91 bitni sastojci kupoprodajnog ugovora su predmet i cijena.

U situaciji kada je predugovorom od 08. siječnja 2000. određen predmet prodaje, kada je određena cijena koja je i isplaćena, te kada su kupci stupili u posjed nekretnine, ovaj pravni posao ne predstavlja predugovor, već kupoprodajni ugovor.

Neodlučno je što su stranke pravni posao nazvale "Predugovor kupoprodajnom ugovoru", već je odlučan njegov sadržaj. Stranke su se sporazumjele i o predmetu i o cijeni, pa taj pravni posao ima sve karakteristike kupoprodajnog ugovora, a činjenica da su stranke čl. IV sporazumjele da će zaključiti glavni ugovor po ukidanju privremene mjere ne čini ovaj pravni posao predugovorom u smislu čl. 45. ZOO-a/91. Predugovor je, ponovno se ističe, ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije zaključi drugi glavni ugovor, što konkretno nije slučaj, jer je pravni posao već zaključen sa svim značajkama ugovora o prodaji iz čl. 454. st. 1. ZOO-a/91.

Pravomoćnim okončanjem kaznenog postupka protiv tuženika prestalo je trajanje gore navedene privremene mjere, pa predmetna nekretnina više nije bila opterećena zabranom otuđenja i opterećenja. Shodno tome, nije ispunjen uvjet za raskid kupoprodajnog ugovora iz t. IV st. 3. kupoprodajnog ugovora. Kasnije upisano založno pravo, na koji se tuženik poziva, ne utječe na pravni odnos kupoprodaje između stranaka.

Tužitelji, kao što je rečeno, tužbenim zahtjevom zahtijevaju utvrđenje da su dosjelošću stekli pravo vlasništvo predmetne nekretnine, te nalaganje tuženiku da to prizna i trpi uknjižbu njihovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a sud je vezan sadržajem njihovog tužbenog zahtjeva.

Prema čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema st. 2. istog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost). Prema st. 3. istog članka samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (izvanredna dosjelost).

Prema čl. 130. st. 1. ZV-a tko stekne vlasništvo nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Prema čl. 11. st. 1. ZV-a tko stvar posjeduje kao da je njen vlasnik samostalni je posjednik. Prema st. 2. istog članka posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno.

Prema čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed).

Prema čl. 18. st. 2. ZV-a posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, niti zlouporabom povjerenja.

Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema st. 5. istog članka, posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

Poštenje posjeda ne znači da je posjednik doista i stekao pravo na osnovu kojeg posjeduje stvar, već je za poštenje dovoljno da je posjednik uvjeren da stvar posjeduje na temelju valjanog naslova. No, posjednik se može smatrati poštenim najkasnije dok mu nije uručena vlasnička tužba (tako i VS, Rev-1799/81 od 04. svibnja 1988.).

Kako je tužiteljima dana 26. lipnja 2014. uručena tuženikova vlasnička tužba (za predaju posjeda), to se barem od tada njihov posjed predmetne nekretnine ne može smatrati poštenim, što znači da poštenje njihovog posjeda nije trajalo 20 godina. Posljedično, nisu ispunjene pretpostavke za izvanrednu dosjelost predmetne nekretnine.

Što se tiče redovne dosjelosti, odlučno pitanje je da li je posjed tužitelja do 26. lipnja 2014. bio pošten.

Pravni posao kojeg su strane sklopile, kao što je rečeno, predstavlja kupoprodajni ugovor, a ne predugovor. No, neovisno od toga, već činjenice da su stranke ovaj pravni posao naslovile kao "Predugovor kupoprodajnog ugovora", preuzele obvezu zaključenja glavnog ugovora, ugovorile da će se tužitelji u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na ravne dijelove knjižiti temeljem kupoprodajnog ugovora, zatim, da je ugovoreno da će tužitelji do zaključenja glavnog ugovora nekretninu koristiti temeljem suglasnosti tuženika, a da će nakon zaključenja glavnog ugovora osnov posjeda predstavljati taj ugovor, te da tuženik nije s tužiteljima želio sklopiti glavni ugovor, pa su tužitelji protiv istog pokrenuli parnicu sa zahtjevom da s njima sklopi glavni ugovor, predstavljaju okolnosti s obzirom na koje su tužitelji, po mišljenju suda, imali dovoljno razloga barem posumnjati da im ne pripada pravo na posjed.

Stoga, ni do 26. lipnja 2014. (računajući od sklapanja pravnog posla i njihovog stupanja u posjed) posjed tužitelja nije bio pošten. Zato, sve i da je njihov posjed zakonit i istinit, nisu ispunjene pretpostavke ni za redovnu dosjelost.

Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan, pa je odlučeno kao u t. I dispozitiva.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljima parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužitelji su izgubili ovu parnicu, pa su dužni naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknada troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 07. veljače 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 16. svibnja 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 21. studenog 2025. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 500,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 2.500,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 15. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je svrha ovog podneska bila samo da se uz njega dostave određene isprave, a iste su mogle biti dostavljene i bez tog podneska. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 16. svibnja 2024., jer tuženik te troškove nema, budući da u spisu predmeta nema podneska s tim datumom. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 25. lipnja 2024., budući da ovim podneskom tuženik samo obavještava sud o svom zdravstvenom stanju, pa se ne radi o troškovima koji trebaju pasti na teret suprotne strane. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 09. srpnja 2024., 15. studenog 2024. i 18. prosinca 2024., jer tuženik te troškove nema, budući da u spisu predmeta nema podnesaka s tim datumom. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 17. ožujka 2025., budući da ovim podneskom tuženik samo obavještava sud o svom zdravstvenom stanju, pa se ne radi o troškovima koji trebaju pasti na teret suprotne strane. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 27. listopada 2025. i 19. studenog 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje.

Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate od dana donošenja odluke do isplate.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, dana 05. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljima p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.