REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-111/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 4. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Andrijane Bošnjak Milić i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude 5. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50- 2771657 od 15. travnja 2005. godine sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao kreditora i tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 159,13 eura (slovima: stotinu pedeset devet eura trinaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje po stopi od 15% godišnje teku u razdoblju od 26. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koja je za prvo polugodište na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište na dan 1. srpnja te godine, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužitelju ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 201,54 eura (slovima: dvije stotine jedan euro pedeset četiri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 5. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 15. travnja 2005. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 918-50-2771657, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 19.255,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

1.2. Nadalje, da se odredbom članka 3. Ugovora tužitelj obvezao platiti tuženiku naknadu u visini od 3.30% od iznosa kredita, jednokratnu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita s tim da mu ista naplaćena u visini od 1,30% od iznosa kredita, a sukladno promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila.

1.3. Tužitelj navodi da je na dan isplate kredita 25. travnja 2005. tuženik tužitelju isplatio iznos od 19.255,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita umanjen za naknadu u visini od 1,30% u iznosu od 250,31 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita koja je iznosila 1.198,98 kuna.

1.4. Dalje navodi da s tuženikom nije imao prilike niti je pregovarao o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na ništetnu odredbu ugovora jer mu je ponuđen na potpis ugovor koji je tuženik unaprijed sastavio na tzv. tipskom obrascu. Odredba članka 3. Ugovora da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim bankarskim uslugama, a kada se uzme u obzir da je tuženiku iznos odobrenog kredita umanjen za tzv. ulaznu naknadu ne može se očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu da je mogao o njoj pregovarati.

1.5. Nadalje, da se prema odredbi članka 81. st.2. ZZP/2003 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (čl. 81. st. 4. ZZP/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (čl. 87. st. 1. ZZP/2003)

1.6. Zbog naprijed opisanog tužitelj smatra da postoji znatna neravnoteža u odnosima tužitelja i tuženika jer je tužitelju, zbog postojanja ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade u određenom postotku, kao stranci odnosno potrošaču u predmetnom ugovoru nametnuta dodatna obveza koja nije predviđena niti jednom pozitivnom zakonskom odredbom.

1.7. Dalje navodi da odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije predviđena niti Zakonom o bankama, odnosno Zakonom o kreditnim institucijama. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući prethodno postavljena pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

1.8. Tužitelj ističe da se u odnosu na sve naknade, kako je to navedeno u članku 3. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo. Smatra da je ugovorena obveza plaćanja, a bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi bez naznake bilo kakvog kriterija za visinu iste naknade i troškova prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja.

1.9. Slijedom navedenoga, tužitelj traži od suda da utvrditi ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita te da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 250,31 CHF u protuvrijednosti eura što iznosi 159,13 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja do isplate kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik dana 15. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-2771657 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.255,12 uz redovnu kamatnu stopu od 5,85 % godišnje, promjenjivu.

2.1. Tuženik navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.2. Dalje navodi da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već da je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

2.3. Nadalje, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik navodi da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, da su zaključili ugovor.

2.4. Ističe prigovor zastare te citira odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 5. ožujka 2025. smatra da je razvidno da je tražbina tužitelja zastarjela. 2.5. Tuženik navodi da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora kao i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.6. Ističe da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.7. Zaključno, osporava visinu tužbenog zahtjeva te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (otplatnu tablicu – informativni izračun, otplatni plan i promotivne uvjete), saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o kreditu broj: 918-50- 2771657 od 15. travnja 2005. (str. 5-11 spisa), otplatnu tablicu (str. 12-14), otplatni plan (str. 15-18 spisa) te promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (str. 19-22). U postupku je saslušan tužitelj ĐV kao stranka u svrhu dokazivanja (str.32-34).

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Punomoćnici parničnih stranaka su na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. prosinca 2025. naveli da nemaju drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti glavnu raspravu.

4.2. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-2771657 sklopljenog 15. travnja 2005. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija te da nije sporno da su parnične stranke dana 15. travnja 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 918-50-2771657 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.255,12 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog vozila marke Peugeot.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku tzv. "ulaznu naknadu" u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja naknada je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetnu naknadu platio.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu.

6.4. Nadalje, iz članka 6. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu, odnosno kreditu čija je namjena kupnja novog vozila marke Peugeot, štoznači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. 6.5. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

7. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 13. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

8.3. Jednako tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom podizanja kredita u banci nisu ništa objasnili vezano za naknadu koja mu je naplaćena. Da mu je naplaćena naknada shvatio je tek pregledom otplatnog plana i nije mu bilo jasno na što se ona odnosi. Kredit je podigao za kupovinu novog automobila i sve je rješavao u Auto-kući Auto- expert u [adresa]. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora niti mu je dana mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik navodi da je prije zaključenja ugovora tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora te da je tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba ugovora isti potpisao, slijedom čega proizlazi da je tuženik postupio u cijelosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9.2. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno. Također, nejasno je kako je tuženik prije zaključenja ugovora tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora kada je tužitelj iskazao da je sve vezano za ugovor o kreditu rješavao u Auto-kući Auto-expert u [adresa], a ne u banci.

9.3. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 3. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (15. travnja 2005.), koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.4. Tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

9.5. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetne ugovorne odredbe te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

10. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. 10.1. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

10.2. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedene naknade.

11. Visina naplaćene naknade vidljiva je iz otplatne tablice priložene uz tužbu i potvrde o naplaćenoj naknadi tuženika (str.40).

11.2. Iz potvrde tuženika na str. 40 spisa proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 3.035,56 kuna što je kunska protuvrijednost iznosa 402,89 eura.

11.3. Premda je tužitelju naplaćena naknada u iznosu 402,89 eura, tužitelj tužbom potražuje iznos od 159,13 eura. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. prosinca 2025. punomoćnica tužitelja navela je da neće povećavati tužbeni zahtjev jer bi isto predstavljalo preinaku tužbe, slijedom čega je tužitelj ostao kod prvotno postavljenog zahtjeva u iznosu 159.13 eura.

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da mu prilikom podizanja kredita u banci nisu ništa objasnili vezano za naknadu koja mu je naplaćena, da je shvatio da mu je naplaćena naknada tek pregledom otplatnog plana i da mu nije bilo jasno na što se ona odnosi, da je kredit podigao za kupovinu novog automobila i da je sve rješavao u Auto-kući Auto-expert u [adresa] te da nije mogao utjecati na odredbe ugovora niti mu je dana mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora) sa sadržajem članka 3. Ugovora o kreditu prema kojem se tužitelj obvezuje platiti naknadu tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporna odredba članka 3 Ugovora ništetna je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

14.8. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 5. ožujka 2004. jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

15.3. Stopa zatezne kamate je za razdoblje od 26. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

15.4. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 159,13 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 40/41).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. prosinca 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 175,00 eura uvećano za trošak sudskih pristojbi.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 17. srpnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 4. prosinca 2025 u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 29. prosinca 2025. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 12,5 bodova), što ukupno iznosi 175,00 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 175,00 eura treba dodati zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 eura i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 201,54 eura.

16.5. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP tužitelju je dosuđena zatražena zakonska zatezna kamatu tekuća od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuća od 5. siječnja 2026. do isplate.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 401,54 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki III. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 5. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andrijani Bošnjak Milić, odvjetnici u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb.