REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-7202/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PARTNER BANKA d.d., OIB: 71221608291, Zagreb, Vončinina 2, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika ČA, dipl. iur. tuženice, na ročištu za objavu presude 5. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 711-45-000200 od 13. lipnja 2016. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja u dijelu članka 5.1. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iz sredstava kredita u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (minimalno 500,00 kn/ petsto kuna)”.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.834,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2016. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.142,16 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. siječnja 2026. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 13. lipnja 2016. sklopio Ugovor o kreditu broj 711-45-000200 kojim je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 485.000,00 EUR. Člankom 5.1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, pri čemu je u članku 5.2. konstatirano da su ugovorne strane upoznate s Odlukom o tarifi naknada u poslovanju s građanima i da je izvadak iz navedene Odluke sastavni dio predmetnog Ugovora. Tužitelj tvrdi da nikada nije prezentirana ili pojašnjena navedena Odluka o tarifi, niti su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, niti mu je tuženik prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Tuženik je od iznosa kredita 1. srpnja 2016. naplatio na ime naknade iznos od 36.423,50 kuna što znači da mu je odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos umanjen za naplaćenu naknadu i druge troškove. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreda pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu i naloži tuženiku da mu isplati iznos od 36.423,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2016. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva i tvrdi da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se radi o kreditu koji je ugovoren u iznosu većem od 1 milijun kuna. Nadalje tvrdi da je u cijelosti pružio tužitelju informaciju o njegovoj obvezi plaćanja naknade i to u okviru Knjige proizvoda koja je dostupna u svakoj poslovnici, zatim web stranici tuženika, kao i putem Obrasca o informacijama. Tužitelj je primitak navedenih informacija potvrdio svojim potpisom na Obrascu, kao i potpisom na EKS otplatnog plana gdje je vidljiva naplata naknade. Članak 5.1. Ugovora ne može se smatrati nepoštenom, niti predstavlja klasičnu odredbu o kojoj se pregovara iz razloga što se radi o cijeni, tj. iznosu naknade za tuženikovu uslugu o kojoj se ne pregovara, jer bi se time odstupilo od standardiziranih uvjeta. Također, ova odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelja, jer tuženik nije jedini pružatelj bankarskih usluga kreditiranja i tužitelj je bio slobodan odabrati bilo koju drugu banku, ako nije bio zadovoljan iznosom naknade. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova sudske pristojbe za odgovor na tužbu.

3.Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1535/2021-1 od 15. lipnja 2022. pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 711-45-000200 od 13. lipnja 2016. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja u dijelu članka 5.1. glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iz sredstava kredita u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita (minimalno 500,00 kn/ petsto kuna)”, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 36.423,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2016. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.071,12 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2022. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

4. Povodom žalbe tuženika protiv presude rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-759/022-4 od 12. studenoga 2024. pod točkom I. izreke uvažena je žalba tužene, ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1535/2021-12 od 15. lipnja 2022. i predmet vraćen sudu na ponovno suđenje, dok je točkom II. izreke određeno da će o troškovima žalbenog postupka odlučiti prvostupanjski sud uz obrazloženje da je prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja: da je ugovorom o kreditu tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 485.000,00 eura, da se u odnosu na spornu odredbu radi o standardnoj stipulaciji o kojoj se po prirodi stvari nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o općim uvjetima tužene pa tužitelj na njegov sadržaj nije imao utjecaja, da je tužitelj platio tuženoj predmetnu naknadu u visini koju zahtijeva u ovom postupku, da je zbog načina unošenja predmetne odredbe u ugovor o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP), da nije utvrđeno, jer je tuženik dokazao na što se predmetna naknada konkretno odnosi, tj. koji su to troškovi nastali tuženoj obradom kreditnog zahtjeva, ocijenio odredbu u predmetnom dijelu nepoštenom, te suprotnom načelu savjesnosti i poštenja a time i ništetnom u smislu odredbi čl. 81. st. 1. čl. 87. st.1. ZZP, zbog čega je u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) tužena dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, sa zateznim kamatama od dana kada je izvršena uplata (čl. 1115. ZOO). Međutim da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o činjenici koju je tužena isticala još u odgovoru na tužbu, u čemu ustraje i u žalbi – da se u ovom postupku imajući u vidu iznos odobrenog kredita od preko 3,5 milijuna kuna (485.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti) ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj; 75/09, 112/12, 143/3, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 – dalje ZPK), kao lex specialis u odnosu na ZZP, koji čl. 3. propisuje da se odredbe ZPK ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su ugovoreni u iznosu većem od 1 milijun kuna (132.722,81 eura), jednako kao što presuda uopće ne sadrži razloge na temelju kojih je izveden zaključak da tužitelj kao stranka ugovora ima status potrošača neovisno od naprijed propisanog limita iznad kojeg se na ugovore o kreditu ne primjenjuju odredbe ZPK a time ni odredbe ZZP na kojima je utemeljena pobijana presuda. Sukladno navedenom, kako su ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, valjalo je prihvaćanjem osnovane žalbe tužene, podnesene zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski sud je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP ukinuo prvostupanjsku presudu i odlučio kao pod točkom I. izreke uz uputu prvostupanjskom sudu da će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud otkloniti učinjenu procesnu povredu, kao i raspraviti naprijed navedene prigovore tužene kako je to ukazano rješenjem, te potpuno i pravilno utvrditi odlučne činjenice i za to dati jasne razloge, kako bi bio u mogućnosti pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

5. U ponovnom postupku ovaj sud je u skladu sa odredbom čl. 377. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) proveo novu glavnu raspravu radi utvrđenja svih relevantnih činjenica sukladno uputi drugostupanjskog suda s time da je sukladno članku 315. st. 3. ZPP glavna rasprava zbog izmjene raspravnog suca počela iznova.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Tarifu naknada Partner banke d.d. (stranica 4-8 spisa), Ugovor o kreditu s prilozima (stranica 10-15, 131-140 spisa), potvrde o naplaćenom iznosu naknade (stranica 21-24 spisa), izvadak iz otplatnog plana (stranica 25 spisa), otplatni plan (stranica 43-48 spisa), zahtjev za isplatom kredita (stranica 49 spisa), Ugovor o kreditu sklopljen između Volksbank d.d. i tužitelja (stranica 55-61 spisa), pročitao iskaz tužitelja (stranica 65 spisa), uvid u kreditni prijedlog od 07.06.2016. (stranica 117-122 spisa), procjenu turističke agencije Kvarner Touristik od 10.05.2016. (stranica 123 spisa), Sporazum br. 0150- 2016-711 o prijenosu prava vlasništva i o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretninama protivnika osiguranja radi osiguranja sa solemnizacijom javnog bilježnika (stranica 124-130 spisa), dopis Turističke zajednice Grada Opatije (stranica 159 spisa), dokaz saslušanjem svjedoka LA (stranica 161-162 spisa) te je izveo dokaz dopunskim saslušanjem tužitelja (stranica 162-164 spisa).

7.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud (1) utvrdi ništetnim dio članka 5.1. Ugovora o kreditu, te da mu tuženik (2) isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Između stranaka nije sporna visina naplaćene naknade i tijek zateznih kamata.

9.Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 13. lipnja 2016., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 485.000,00 CHF. Člankom 5.1. Ugovora ugovorena je jednokratna naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iz sredstava kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna.

10.Između stranaka nije sporno da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 36.423,50 kuna odnosno prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznos (sada) od 4.834,22 eura prilikom isplate kredita, a što proizlazi iz prometa po kreditu i potvrde o plaćanju naknade (stranice 21-25 spisa).

11. Između stranaka je sporno je li tužitelj potrošač odnosno ima li svojstvo potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19) te pripada li mu stoga pravo na zaštitu prava kao potrošaču te je sporno primjenjuju li se obzirom na iznos kredita od 485.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za koji je sklopljen ugovor o kreditu odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 114/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23; dalje ZPK) i to odredba članka 3. navedenog Zakona kojom je propisano da taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji je ugovoren u iznosu većem od 1.000,000,00 kuna odnosno na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.772,81 eura.

12. Svjedok LA, zaposlenik tuženika, iskazao je da je kao zaposlenik banke pregovarao sa tužiteljem kao klijentom i dogovarao kreditni aranžman. To je bio turistički kredit kojim su se refinancirale obveze tužitelja u Sberbanci. Prvo je trebalo utvrditi može li se takav plasman realizirati obzirom da klijent u to vrijeme kao fizička osoba nije imao sposobnost za realizaciju takvog kredita u odnosu na njegovu visinu te je tom prilikom uzeto u obzir poslovanje društva kojeg je tužitelj bio vlasnik i to Novi izgled d.o.o. kao i činjenicu da obitelj CA posjeduje veći broj nekretnina koje iznajmljuje i planira prodati. Ta nekretnina je bila spremna za turistički najam na izuzetno dobroj lokaciji u Opatiji, uzeta je u obzir činjenica da ista može prihodovati određeni iznos te je tako bio odobren kredit uz neke posebne uvjete. Vezano za saznanje o turističkoj namjeni kredita i namjeri iznajmljivanja, svjedok je naveo da je klijent (tužitelj) tako prezentirao i dostavio ponudu turističke agencije koja radi na području Opatije s nekim izračunom koliko ta nekretnina može prihodovati s time da je banka zatražila ponudu agencije. Vezano za postojanje novčanog ograničenja za turističke kredite banke svjedok je naveo da ovisi o kakvom se proizvodu radi, to je bio atipičan proizvod skrojen za potrebe konkretnog klijenta, odnosno odluka o posebnim uvjetima. Jedan od izuzetaka kredita je da nije bilo naknade za prijevremenu otplatu kredita. Vezano za postojanje novčanog ograničenja za turistički kredit do 200.000,00 eura i 400.000,00 kn, svjedok je naveo da ako se gledaju interni akte od tada da, ali predmetni kredit nije bio u skladu s tim uvjetima već je taj kredit odobrila uprava banke po posebnim uvjetima. Kredit je bio označen kao turistički iako nije bio u skladu sa internim aktima jer je baza za povrat kredita bio turistički najam. U odnosu na okolnost je li tužitelju ikada bila predočena bilo kakva interna odluka iz koje bi proizlazio troškovnik odnosno popis troškova za obradu kredita svjedok je naveo da je klijent dobio obrazac i ugovor prije potpisivanja, svu dokumentaciju, a da je kolegica slala na e- mail svu dokumentaciju, dok iz tog obrasca nije bio razvidan troškovnik odnosno što konkretno tužitelj plaća u odnosu na naknadu obrade kredita tj. nije bilo specifikacije. Vezano za postotak ulazne naknade svjedok je naveo da su iste naknade propisane tarifom banke, dok vezano za saznanje je li osobno ikada bio u stanu tužitelja naveo je da je bio i da je stan bio spreman za iznajmljivanje jer je bio uređen i opremljen, dok tablicu sa kategorizacijom apartmana turističke zajednice grada Opatije nije vidio. Vezano za firmu tužitelja Novi izgled d.o.o. svjedok je iskazao da koliko zna imovinu u nekretninama nije imala, ali je društvo imalo desetak frizerskih salona po Zagrebu. Vezano za saznanje je li nekretnina u Opatiji koja je bila u vlasništvu obitelji CA bila jedina ili je obitelj imala više nekretnina, svjedok je naveo da koliko zna imali su više nekretnina, pored one nekretnine u Opatiji, veliku obiteljsku kuću u [adresa] i nekoliko poslovnih prostora u Ilici 10. U odnosu na saznanje svjedoka je li prilikom pregovora o kreditu bilo razgovora o prodaji nekretnina, svjedok je naveo da je bilo razgovora o prodaji poslovnih prostora u Ilici 10 i o prodaji nekretnine koja je bila predmet financiranja da je namijenjena prodaji, upravo je tako kreditni plasman bio posložen da bi se kredit vratio iz prodaje tih nekretnina te je tužitelj vodio poslovanje firme Novi izgled odnosno tako je svjedoku prezentirano. Nekretnina koja je obuhvaćena Ugovorom o kreditu iz ovog postupka prodana je 2018 ili 2019 godine te je iz te prodaje zatvoren predmetni ugovor o kreditu s time da nije dobio dojam da u nekretnini u Opatiji (nekretnini koja je obuhvaćena predmetnim Ugovorom o kreditu) netko stanuje već da je nekretnina bila spremna za najam pojašnjavajući da je ista bila namještena, opremljena, a bio je tamo prije isplate kredita s time da je sa tužiteljem prije i za vrijeme pregovora i isplate kredita komunicirano da će predmetna nekretnina biti za turistički najam. Kredit je bio aktivan od 2016. do 2019. godine, dok je Ugovor o kreditu potpisan 13.06.2016., a bio je odobren na rok od 10 godina s time da je kredit prijevremeno otplaćen prodajom predmetnog stana. Tužitelj je prigovorio iskazu svjedoka navodeći da svjedoka nikada u životu nije vidio, s njime komunicirao te da sve što je iskazao na ročištu nije istina te je izmišljena konstrukcija.

13. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao vjerodostojan jer nije u istom našao proturječnosti niti nelogičnosti s time da je svjedok iskazivao okolnosno u načinu i uvjetima sklapanja kredita sa tužiteljem, a njegov iskaz potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu.

14. Iz iskaza tužitelja (stranica 65 spisa) proizlazi da mu prilikom sklapanja Ugovora u banci nisu rekli za naknadu te je tek iz kartice kredita vidio da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita. Njemu je rečeno samo da su uvjeti povoljni, a zapravo su mu naplaćene različite naknade, takse, troškovi bilježnika i dr. Nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu, nije mogao pregovarati o članku 5.1. u kojem je ugovorena naknada i nije mu pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kredita. U drugim bankama nije pregovarao o uvjetima kredita i nije mogao pregovarati niti o visini naknade.

15. Tužitelj je dopunski saslušan na ročištu održanom 12. studenoga 2025. te je iskazao da je imao jedan kredit kod Sberbanke i budući je ekonomski obrazovan vidio je da je počelo divljanje kamata i raznih davanja. Raspitivao se za Partner banku i poslao je upit glavnoj odgovornoj osobi, direktoru. Dobio je odgovor da bi refinancirao kredit kod Sberbanke i isti zatvorio. Imao je nešto vlastitog novca da bi kupio i uredio nekretninu u Opatiji. Razmjenjivao je e-mail poruke s bankom i jednom telefonom razgovarao sa direktorom. Potpisao je Ugovor o kreditu iako nije bio zadovoljan njegovim sadržajem jer je ušao u investiciju kupnje i uređenja stana. Kredit je uzeo na 10. godina, 2016. godine, ali ga je prijevremeno otplatio krajem 2018. na 2019. godinu. Ulazna naknada mu je naplaćena prije isplate samog kredita. Pročitao je Ugovor o kreditu i nije pitao što znači ulazna naknadna niti mu je netko u banci to objasnio. Nije mu poznato na što se odnosi ulazna naknada, odnosno kakvi troškovi su njome pokriveni. Nije mogao pregovarati o ulaznoj naknadi, a nikada osobno nije kontaktirao sa saslušanim svjedokom. Svu komunikaciju imao je sa direktorom tuženika. Imao je ozbiljnu firmu Estetic uvema te je zapošljavao 300 radnika, a svjedok sve što je iskazao nije istina i nema pojma o čemu govori. On niti netko od njegove obitelji nije iznajmljivao nekretninu u odnosu na koju je sklopljen Ugovor o kreditu jer to nije bila niti svrha Ugovora o kreditu te od Grada Opatije nije nikada tražio odobrenje za obavljanje ugostiteljskog smještaja te je primarno iskoristio za kompletnu kupnju i uređenje stana s time da je dobiveni kredit korišten za refinanciranje kredita kod Sberbanke na način da je zatvoren kredit kod te banke, a s dijelom novca koji je ostao od kredita uređen je predmetni stan te je kredit kod Sberbanke koji je refinanciran kreditom kod tuženika konvertiran. Niti on niti netko od obitelji nije tražio procjenu od turističke agencije za nekretninu u Opatiji te nije mu poznato tko je tražio procjenu, nekretnina nikada nije bila u iznajmljivanju, nitko nije ušao u stan osim njega i supruge te je taj stan prodan. U vezi ulazne naknade naveo je da nije bilo kakvu internu odluku banke iz koje bi proizlazi troškovnik ili popis troškova vezano za ulaznu naknadu te mu u banci nije obrazložen razlog zbog kojeg se naplaćuje naknada u visini od 1% iznosa kredita. Ni od koga nije bio prisiljen ući u kredit sa tuženikom, već se osjećao prisiljenim kada su mu na ime kredita na račun isplatili manji iznos nego što je tražio i to čini mu se 1% manje. Ne sjeća se imena direktora s kojim se razgovarao u vezi kredita te je tužiteljevo ime bilo poznato u Zagrebu i bankama s obzirom na firme koje je vodio s time da je kod bilježnika potpisao Ugovor o kreditu sa tuženikom. Vezano za obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu koji se nalazi na listu 37-42 spisa tužitelj je naveo da ga nisu zanimale tehničke stvari, odnosno papiri jer ih je smatrao nepoštenima i ne korektnima, a dokaz tomu je što je čim prije zatvorio kredit koji je bio na 10 godina. Punomoćnik tuženika prigovorio je iskazu tužitelja u cijelosti pogotovo jer je isti dijametralno suprotan sadržaj dokumentacije koja se nalazi u predmetu.

16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja da nije sudjelovao u sastavljaju Ugovora i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, jer tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da se o ovoj odredbi Ugovora ne pregovara budući se radi o cijeni (naknadi) za njegovu uslugu, što je standardiziran uvjet o kojem ne pregovara kao i da nekretninu u odnosu na koju je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije koristio u svrhu iznajmljivanja neovisno o tome što je u namjeni i korištenju kredita i to pod člankom 3. Ugovora o kreditu navedeno da je kredit turistički jer navedeno potvrđuje i dopis Turističke zajednice Grada Opatije iz kojeg proizlazi da tužitelj, niti njegova supruga, niti sin nisu evidentirani kao iznajmljivači navedene nekretnine oznake grč. 223 u naravi kuća stanovanja, Villa, površine 227m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

17. U odnosu na prigovor tuženika da je svrha kredita bilo iznajmljivanje nekretnine u odnosu na koju je sklopljen ugovor o kreditu jer da to proizlazi iz same namjene kredita kao turističkog što je navedeno u Ugovoru o kreditu, da je jedan od jamaca po kreditu bilo trgovačko društvo Novi izgled d.o.o. čiji je vlasnik i direktor tužitelj te uzimajući u obzir dopis odnosno procjenu turističke agencije o previđenom najmu nekretnine na kojoj je zasnovano fiducijarno osiguranje u korist tuženika temeljem sporazuma br. 0150-2016-711 od 13.06.2016. čime osporava tužiteljev status potrošača valja navesti da prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti s time da se svojstvo potrošača procjenjuje obzirom na trenutak sklapanja ugovora o kreditu.

19. Na temelju iskaza tužitelja, odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se sredstva kredita isplaćuju na način da se iznos naveden u izračunu prijevremene otplate kredita od 02.06.2016. uplati u korist Sberbank d.d. za zatvaranje kredita broj 500806, a eventualni ostatak isplaćuje na multivalutni račun br. [broj bankovnog računa] korisnika kredita te da tužitelj, niti njegova supruga ni sin nisu bili evidentirani kao iznajmljivači nekretnine u odnosu na koju je sklopljen ugovor o kreditu (dopis turističke zajednice Grada Opatije), ovaj sud ocjenjuje da sredstva kredita iz sklopljenog ugovora, unatoč tome što je navedeno da je kredit turistički, nisu bila namijenjena za obavljanje turističke djelatnosti tužitelja u vidu iznajmljivanja nekretnine već radi zatvaranja postojećeg kredita tužitelja kod Sberbanke d.d., a što tuženik niti ne osporava tijekom postupka, a dijelom za kupnju predmetne nekretnine, dakle, ne za obavljanje poslovne djelatnosti tužitelja već u privatne svrhe.

19.1.Stoga sud utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZK s time da tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta odnosno da se radi o fizičkoj osobi i sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

20.Nadalje, u odnosu na prigovor tuženika da Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita od 1.000,000,00 kuna (sada 132.722,81 eura) valja navesti da odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da je odredba u ulaznoj naknadi nepoštena ugovorna odredba. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zakon za zaštiti potrošača u definiciji potrošačkog ugovora (čl. 3.) primjenjuje funkcionalno načelo, odnosno da je potrošač sklopio ugovor izvan poslovne djelatnosti i to neovisno o iznosu kredita. Zato tužitelj ima pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, koju i traži, neovisno o tome je li riječ o potrošačkom kreditiranju u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, iznos kredita nije značaja na pitanje je li predmetni kredit potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

21.Člankom 49. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22.Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, te je tuženik potvrdio da je riječ o standardiziranom uvjetu o kojem ne pregovara.

23.Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24.Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25.Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

26.Nadalje, nije utvrđeno na što se konkretno predmetna naknada odnosi, tj. koji su to troškovi nastali tuženiku obradom kreditnog zahtjeva. Tuženik je tijekom postupka trebao dokazati koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno imao obradom kreditnog zahtjeva, ali to nije dokazao, niti je dokazao na što se točno odnosi visina tih troškova, već se paušalno poziva na svoje interne akte. Stoga, ovaj sud zaključuje da pravilo naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja nepoštenu odredbu kojom je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima o obvezama tužitelja i tuženika iz kreditnog odnosa.

27.S obzirom da je tužitelj na temelju članka 5.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

28.Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1,00% na iznos kredita, odnosno minimalno 500,00 kuna (točka I. izreke presude).

29.Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 5.1. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada naplaćena u trenutku isplate kredita u iznosu 36.423,50 kuna odnosno prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznos od 4.834,22 eura.

30.Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.834,22 eura. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten već u trenutku naplate, pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja tekuće od 2. srpnja 2016. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

31.Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), sastav podneska od 19.4.2021. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 14.2.2022. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 11.5.2022. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 20.5.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 12.11.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastava podneska od 17.12.2024. (Tbr. 8/1-100 bodova) i sastava podneska od 06.05.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) što iznosi 800 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura odnosno 1.600,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 400,00 eura, trošak iznosi 2.000,00 eura. Također mu je priznat trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 47,40 kuna i plaćene sudske pristojbe za presudu u iznosu 94,76 eura, pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.142,16 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

32.Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.,131/20, 114/22 i 06/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

33.Ističe se da sud trošak određuje primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Stoga sud podneske tužitelja od 4. ožujka 2021. (dostavlja dokaz o plaćanju pristojbe za presudu), od 9. ožujka 2021. (dostavlja dokaze – isprave) nije priznao kao opravdani trošak, jer nisu bili potrebni, niti od utjecaja na raspravljanje i donošenje sudske odluke. Tužitelju nije priznat ni trošak naknade za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima

34.Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 5. siječnja 2026.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku