Poslovni broj: Gž-240/2023-3

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Irene Lenić kao predsjednice vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Željka Marina kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.Č. OIB: …, K.T., T., zastupan po punomoćniku S.D.L., odvjetnici u S., protiv tužene banke d.d. OIB:…, R., J., zastupana po odvjetničkom društvu … Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene, protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj: P-3131/2019-49 od 31. svibnja 2023. na sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

              I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj: P-3131/2019-49 od 31. svibnja 2023.

              II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF te je tuženoj naloženo da tužitelju s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.853,18 eura/59.231,41 kunu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečni iznos preplate od dospijeća pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.447,87 eura/25.978,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku 15 dana kao i da ne postoji potraživanje tužene prema tužiteljici.

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužena pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove sastava žalbe protiv presude a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

2.1. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. podstavak 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude sa sadržajem isprava i povedenim dokazima u postupku.

Naime osporava zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao potrošač obzirom na priloženi izvadak sa službene facebook stranice apartman T.C. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj kontakt osoba za iznajmljivanje apartmana.

Dakle u tome dijelu prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao činjenično stanje.

2.2. Nadalje smatra da je prvostupanjski suda pristran jer se u obrazloženju presude ne osvrće na presudu Suda Europske Unije, poslovni broj: C-567/2020. već se isključivo poziva na sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF sukladno svom već unaprijed stvorenom stavu kojima pogoduje tužitelju.

2.3. Tužena osporava i zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pri čemu smatra da joj nije dana mogućnost izvođenja personalnih dokaza za svoju tvrdnju o informiranosti tužitelja prije i u vrijeme sklapanja ugovora.

2.4. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastare te izražava stav da je potraživanje tužitelja zastarjelo neovisno o kolektivnom sporu i to u zastarnim rokovima koji su propisani odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.,  29/18., 114/22. i 156/22. - dalje u tekstu ZOO).

Osim navedenog navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda kako restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku.

2.5. Također navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbio istaknuti prigovor radi prijeboja tražbine obzirom na odredbe članka 323. i članka 1111. ZOO-a.

2.6. Smatrajući prvostupanjsku presudu nezakonitom u cijelosti osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. podstavak 11. navedenog zakona jer daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi.

7. Tijekom postupka je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 08. lipnja 2004. prema kojem je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 88.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na rok otplate od 180 mjeseci i uz početno ugovornu kamatnu stopu od 4,99% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci tužene.

Sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15. – dalje u tekstu ZID ZPK/15.) stranke su sklopile 16. veljače i 20. travnja 2016. anekse ugovora.

Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka knjigovodstvene struke je utvrđeno da izračun konverzije nije vršen sukladno odredbi članka 19.c. ZID ZPK/15. jer konverzijom kredita nisu uzete u obzir sve preplate tužitelja.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pozivom na odredbe članka 502.c. ZPP-a, odnosno utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđuje ništetnost navedenih ugovornih odredbi te slijedom toga pozivom na odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a obvezuje tuženu na isplatu preplaćenog iznosa kredita sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana izvršene preplate pa do isplate te odbija istaknute prigovore prijeboja i zastare tražbine.

9. U pogledu žalbenih navoda vezanih za pristranost prvostupanjskog suda ovaj sud iste smatra u cijelosti neosnovanim i paušalnim a sama činjenica da je sud u pogledu tužbenog zahtjeva, imajući u vidu provedene dokaze zauzeo određeni pravni stav ne može biti razlog za izuzeće imajući u vidu odredbu članka 71. ZPP-a.

9.1. Također su neosnovani žalbeni navodi o povredi iz članka 354. stavak 2. podstavak 6. ZPP-a.

Naime tužena ovu svoju tvrdnju temelji na činjenici da prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložila tužena.

Prema odredbi članka 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja tih činjenica.

Pravilnom primjenom navedene odredbe prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem svjedokinje (osobni bankar) po prijedlogu tužene te saslušanjem tužitelja na okolnosti koje su odlučne u ovome postupku a odnose se na informiranost tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora te njegovo svojstvo potrošača.

10. Neosnovani su žalbeni navodi o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Prvostupanjski sud daje jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

10.1. Naime prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu se mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.2. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Nesporno je da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite slijedom čega ima mjesta primjeni odredbi članka 502.c. ZPP-a.

Imajući  u vidu recentnu praksu Ustavnog suda RH u svakom posebnom predmetu se mora utvrditi činjenično stanje u pogledu konkretnog potrošača te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja primijeniti stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača obzirom da se u tome postupku ništetnost navedenih odredbi ugovora procjenjivala imajući u vidu prosječnog potrošača (o tome Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III/4613/2021., U-III/3540/2021., U-III/3446/2021., U-III-5458/2021.).

10.4. Pri tome ovaj sud napominje da je teret dokaza na okolnost da li je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku kao i na to da se eventualno ne radi o potrošačkom ugovoru na strani tužene.

10.5. Upravo imajući u vidu gore navedeno prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i osobnog bankara te pravilnom ocjenom njihovih iskaza utvrdio da tužitelj nije bio upoznat od strane tužene sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora.

Također iz iskaza tužitelja kojeg sud pravilno ocjenjuje proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru.

Naime tužitelj u svome iskazu navodi da je sklopio predmetni ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja a što uostalom proizlazi i iz samog ugovora.

Dakle neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača zato što je naveden kao kontakt osoba na internetskom site-u za iznajmljivanje apartmana jer se radi o apartmanu njegove supruge a ne o predmetnom stanu.

Osim navedenog iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je prije rješenja stambenog pitanja odnosno prije sklapanja predmetnog ugovora dugi niz godina sa obitelji živio kao podstanar.

10.6. U pogledu pozivanja tužene na odluku Suda EU, C-567/2020. odnosno nemogućnosti primjene Direktive 93/13/EEZ obzirom na stupanje Republike Hrvatske u Europsku Uniju ovaj sud napominje, što proizlazi iz prakse VSRH u više odluka, da se o odnosu na pravne odnose i sporove koji su iz njih proizašli a koji su nastali prije ulaska RH u EU postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njezine pravne stečevine slijedom čega nespornim proizlazi da se prvostupanjski sud prilikom odluke o tužbenom zahtjevu mogao pozivati ne samo n Direktivu 93/13/EERZ već i na praksu suda EU (o tome VSRH, Rev-2245/2017., Revd-479/2020., Revd-499/2020.).

10.7. U pogledu žalbenih navoda vezanih za sklopljeni aneks ugovora odnosno pravno shvaćanje VSRH u predmetu Gos-1/2019. ovaj sud napominje kako je nesporno da aneks ugovora o kreditu ne predstavlja ništetni pravni posao te ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

No sama ta činjenica po ocijeni ovoga suda ne lišava tužitelja prava na potpuno obeštećenje ukoliko je isto utvrđeno provedenim vještačenjem.

Naime sama zakonska intervencija u ugovorne odnose sklapanjem aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15. ne može imati nikakve štetne posljedice za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ. ( o tome točka 43. obrazloženja presude C-118/2017.).

Dakle prvostupanjski sud je imajući u vidu gore navedeno prihvatio restitucijski zahtjev cijeneći provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

10.8. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu istaknutog prigovora zastare.

Naime prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine a nakon prekida zastara počinje teći iznova i vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245. stavak 1. ZOO-a).

Potraživanje tužiteljeva zahtjeva zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku (stjecanje bez osnove) te imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. te pravomoćnost presuda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (13. lipnja 2014., 14. lipnja 2018.) nesporno je da nije došlo do zastare tražbine (o tome i objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., Su-IV-33/2022-2).

11. Nadalje po ocijeni ovoga suda neosnovani su žalbeni navodi i u pogledu tvrdnje tužene da je sud prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva trebao imati u vidu i tzv. negativnu razliku odnosno vremenski period trajanja kredita u kojem su tečaj CHF odnosno kamatna stopa bili manji.

Prvostupanjski sud odbija prigovor prijeboja sa obrazloženjem da tužena nije uredila odnosno korigirala prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.

Ovaj sud napominje da sama činjenica isticanja prigovora radi prijeboja nije pretpostavka za odlučivanje o istom (o tome VSRH, Rev-1277/2022. od 08. ožujka 2023. točka 15. obrazloženja).

Suprotno žalbenim navodima odbijanjem ovoga prigovora nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu tužene obzirom da se radi o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnost naglih fluktuacija tečaja i promjene kamatne stope morale biti poznate tako da eventualni gubitak zarade u tome periodu predstavlja poslovni rizik.

S druge pak strane plaćanjem manjih anuiteta tužitelj nije ostvario nikakvu korist kako to proizlazi iz žalbenih navoda pri čemu se napominje da se restitucijski zahtjev u ovom postupku temelji na pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite u kojem je utvrđeno da su tužena i ostale banke povrijedile prava potrošača tj. u tome postupku je upravo njima a ne bankama pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditima vezanim uz CHF.

11.1. Prvostupanjski sud je donio i zakonitu odluku o troškovima parničnog postupka imajući u vidu vrijednost predmeta spora, uspjeh stranaka u postupku te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.) uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a a žalbeni navodi ne dovode u sumnju njezinu pravilnost.

11.2. Slijedom navedenog ovaj sud je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu a ujedno je sukladno odredbi članka 166. stavak 1. navedenog zakona odbio zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude jer je ista odbijena kao neosnovana.

 

Vukovar, 26. listopada 2023.

              Predsjednik vijeća

              Irena Lenić

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450