Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču-Parenzo, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 01. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, dana 05. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor je sklopljen 03. siječnja 2008. godine između tužitelja IR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s tuženikom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14836333877, kao bankom, ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OV-120/08-1, a koja odredba glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom".

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 4. gore u toč. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu, a koji dio glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja".

III Nalaže se tuženiku da plati iznose od 11.549,50 EUR koje duguje povodom rata previše naplaćenih s osnova CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.968,56 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

V Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen dana 03. siječnja 2008. ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji da je ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OU-120/08-1. Predmetnim ugovorom tuženik da je odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za adaptaciju kuće (čl. 2. ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti od 101.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Datum početka korištenja kredita da je 14. siječnja 2008., kada da je srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 4,499500, te da je isplaćen kreditni iznos od 457.599,15 kn. U čl. 3. t. I predmetnog ugovora o kreditu ugovorene da su kamate po stopi od 5 % godišnje te uz obračun kamate dekurzivnom metodom. Kamata da je ugovorena kao promjenjiva (čl. 6. ugovora o kreditu) te da je u čl. 4. ugovoreno vraćanje kredita kroz razdoblje od 30 godina, dakle (otplata u 360 anuiteta). U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik da je poslovao pod imenom "Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", da bi odlukom nadležnog trgovačkog suda od 11. srpnja 2016. promijenio ime u "Addiko Bank d.d.". Tuženik da je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio kao trgovac u ugovoru s tužiteljem kao potrošačem ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu sadržana da je odredba koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Temeljem tako naznačene odredbe, tuženik da je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U t. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno da je da je "petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZZP. U čl. 4. ugovora o kreditu ugovorena da je isplata u 360 mjesečnih anuiteta, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja da glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik da je zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH da je pravomoćnom presudom posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2008. presudio: "Utvrđuje se da su petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10, koje da vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne iznose od 2.456,50 kn, koliko da bi iznosili mjesečni anuiteti koje da bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg da je faktično iskoristio (457.599,15 kn) i uz izvorno ugovorenu kamatu od 5 % godišnje. Imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatama i o deviznoj klauzuli u švicarskim francima, naplatama iznad visine anuiteta od 2.456,50 kn nastalo da je na strani tuženika stjecanje bez osnove, te da je tuženik takvim naplatama anuiteta u previsokim iznosima slijedom ništetnih odredbi o promjenjivim kamatama i deviznoj klauzuli u CHF od tužitelja naplatio ukupno (više) 137.654,69 kn, i to tako: da je dana 26. veljače 2008. naplatio za 24,62 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2008. naplatio za 357,08 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. travnja 2008. naplatio za 287,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. lipnja 2008. naplatio za 260,42 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2008. naplatio za 294,46 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. srpnja 2008. naplatio za 244,59 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. rujna 2008. naplatio za 247,05 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. listopada 2008. naplatio za 284,17 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. listopada 2008. naplatio za 498,95 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. prosinca 2008. naplatio za 386,78 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. prosinca 2008. naplatio za 605,94 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. veljače 2009. naplatio za 632,82 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2009. naplatio za 756,33 kn više od pripadajućeg, da je dana 06. travnja 2009. naplatio za 520,36 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. svibnja 2009. naplatio za 581,44 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. lipnja 2009. naplatio za 554,60 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. srpnja 2009. naplatio za 570,22 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. kolovoza 2009. naplatio za 624,85 kn više od pripadajućeg, da je dana 07. siječnja 2009. naplatio za 916,35 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. siječnja 2009. naplatio za 925,43 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. veljače 2010. naplatio za 2.303,30 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. ožujka 2010. naplatio za 2.796,02 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. travnja 2010. naplatio za 10.417,18 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. svibnja 2010. naplatio za 1.118,73 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2010. naplatio za 1.905,29 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. prosinca 2011. naplatio za 14.778,67 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. rujna 2011. naplatio za 1.923,58 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. listopada 2011. naplatio za 8.225,49 kn više od pripadajućeg, da je dana 21. studenog 2011. naplatio za 1.192,71 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. lipnja 2012. naplatio za 1.431,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. kolovoza 2012. naplatio za 5.259,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. prosinca 2012. naplatio za 7.969,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 25. ožujka 2013. naplatio za 1.043,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. travnja 2013. naplatio za 3.543,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 26. lipnja 2013. naplatio za 1.269,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. srpnja 2013. naplatio za 5.434,10 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. rujna 2013. naplatio za 4.356,26 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. listopada 2013. naplatio za 3.043,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. siječnja 2014. naplatio za 9.261,45 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. ožujka 2014. naplatio za 813,75 kn više od pripadajućeg, da je dana 29. travnja 2014. naplatio za 9.800,41 kn više od pripadajućeg, da je dana 27. svibnja 2014. naplatio za 483,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. svibnja 2014. naplatio za 643,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. srpnja 2014. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. kolovoza 2014. naplatio za 663,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. rujna 2014. naplatio za 693,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 28. listopada 2014. naplatio za 687,00 kn više od pripadajućeg, da je dana 13. studenog 2014. naplatio za 711,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 23. prosinca 2014. naplatio za 673,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 26. siječnja 2015. naplatio za 975,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. veljače 2015. naplatio za 443,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. ožujka 2015. naplatio za 728,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. travnja 2015. naplatio za 688,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. svibnja 2015. naplatio za 706,67 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. lipnja 2015. naplatio za 708,15 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. srpnja 2015. naplatio za 723,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. kolovoza 2015. naplatio za 801,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. rujna 2015. naplatio za 732,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. listopada 2015. naplatio za 688,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. studenog 2015. naplatio za 703,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 24. prosinca 2015. naplatio za 703,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 27. siječnja 2016. naplatio za 800,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 29. rujna 2016. naplatio za 1.039,86 kn više od pripadajućeg, da je dana 20. ožujka 2017. naplatio za 683,05 kn više od pripadajućeg, da je dana 08. travnja 2017. naplatio za 713,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. svibnja 2017. naplatio za 691,38 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. lipnja 2017. naplatio za 688,64 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. srpnja 2017. naplatio za 709,37 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. kolovoza 2017. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. rujna 2017. naplatio za 690,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 03. listopada 2017. naplatio za 708,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 10. studenog 2017. naplatio za 734,90 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. prosinca 2017. naplatio za 742,47 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. siječnja 2018. naplatio za 758,74 kn više od pripadajućeg, da je dana 01. veljače 2018. naplatio za 626,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. ožujka 2018. naplatio za 603,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 04. travnja 2018. naplatio za 653,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 31. svibnja 2018. naplatio za 627,30 kn više od pripadajućeg, da je dana 30. lipnja 2018. naplatio za 692,34 kn više od pripadajućeg, da je dana 16. srpnja 2018. naplatio za 565,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 17. kolovoza 2018. naplatio za 577,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 15. rujna 2018. naplatio za 583,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 09. listopada 2018. naplatio za 574,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 12. studenog 2018. naplatio za 583,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 14. prosinca 2018. naplatio za 557,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 02. siječnja 2019. naplatio za 573,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 16. veljače 2019. naplatio za 493,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 11. ožujka 2019. naplatio za 498,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 05. travnja 2019. naplatio za 503,50 kn više od pripadajućeg, da je dana 18. svibnja 2019. naplatio za 497,51 kn više od pripadajućeg. Obzirom na gore navedeno tuženik da je dakle tužitelju dužan vratiti ono što da je takvim previsokim naplatama anuiteta bez osnove primio, uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako da upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013.). U jednom broju mjeseci tijekom trajanja kreditnog odnosa tužitelj da je platio mjesečne iznose od 2.456,50 kn, i to ukupno 45.121,41 kn. Po mjesecima te preplate da su iznosile: s danom 31. listopada 2009. za 2.456,50 kn manje, s danom 10. studenog 2009. za 2.456,50 kn manje, s danom 07. siječnja 2009. za 2.437,17 kn manje, s danom 16. srpnja 2010. za 91,06 kn manje, s danom 12. kolovoza 2010. za 91,06 kn manje, s danom 09. rujna 2010. za 91,06 kn manje, s danom 11. listopada 2010. za 91,06 kn manje, s danom 30. srpnja 2010. za 2.456,50 kn manje, s danom 06. kolovoza 2011. za 1.668,49 kn manje, s danom 30. lipnja 2012. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. srpnja 2012. za 2.456,50 kn manje, s danom 19. rujna 2012. za 454,39 kn manje, s danom 18. listopada 2012. za 456,50 kn manje, s danom 02. studenog 2012. za 1.456,50 kn manje, s danom 15. siječnja 2013. za 1.377,50 kn manje, s danom 28. veljače 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. svibnja 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 30. kolovoza 2013. za 2.456,50 kn manje, s danom 26. studenog 2013. za 456,50 kn manje, s danom 30. prosinca 2013. za 513,23 kn manje, s danom 28. veljače 2014. za 2.456,50 kn manje, s danom 24. veljače 2016. za 2.164,50 kn manje, s danom 29. ožujka 2016. za kn 926,50 manje, s danom 27. travnja 2016. za 936,50 kn manje, s danom 25. svibnja 2016. za 946,50 kn manje, s danom 23. lipnja 2016. za 926,50 kn manje, s danom 05. srpnja 2016. za 806,50 kn manje, s danom 01. kolovoza 2016. za 956,50 kn manje, s danom 31. listopada 2016. za 2.443,02 kn manje, s danom 08. studenog 2016. za 1.456,50 kn manje, s danom 07. prosinca 2016. za 952,57 kn manje, s danom 07. siječnja 2017. za 942,33 kn manje, s danom 20. veljače 2017. za 370,40 kn manje. Obzirom da je u vrijeme izvršenja svakog od gore izloženih uplata manjih od 2.456,50 kn tuženik bio u efektivnoj preplati, kada se uvaži stvarna visina njegovog dugovanja bez primjene CHF valutne klauzule i promjenjive kamate da ne teku od tako izvršenih premalih uplata nikakve zatezne kamate, a tužitelj da je i usprkos takvim manjim uplatama čitavo vrijeme do danas u znatnoj preplati. Pozivom na čl. 195. i 196. ZOO tužitelj da izjavljuje prijeboj svog gore navedenog dugovanja prema tuženiku od 45.121,41 kn sa svojim tražbinama s osnova previše plaćenih iznosa za anuitete koji da su plaćeni u razdoblju od 12. ožujka 2014. do 18. svibnja 2019. (u tom da je razdoblju tužitelj preplatio iznos od 38.214,65 kn), te dodatno od preplaćenog iznosa plaćenog 24. siječnja 2014. (kada da je tužitelj uplatio tuženiku ukupno iznos od 11.717,95 kn, plativši prema uputi tuženika, u vrijeme kada da je bez primjene nevaljano ugovorenih promjenjivih kamata i valutne klauzule zapravo bio u preplati za 9.261,45 kn više od dužne mjesečne rate) do iznosa od 6.906,76 kn. Nakon ovako izjavljenog prijeboja da prestaju tuženikove i tužiteljeve tražbine do iznosa stavljenih u prijeboj (tj. do iznosa od 45.121,41 kn). Slijedom gore navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. ugovora o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji ugovor je sklopljen 03. siječnja 2008. godine između tužitelja IR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s tuženikom Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14836333877, kao bankom, ugovor solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OV-120/08-1, a koja odredba glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u čl. 4. gore u toč. I. ove presude navedenog ugovora o kreditu, a koji dio glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdesetpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja". III. Nalaže se tuženiku da plati iznose od 11.549,50 EUR koje duguje povodom rata previše naplaćenih s osnova CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 30. rujna 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima."

2. U odgovoru na tužbu, u bitnom, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 03. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr., dalje: ZPK) naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim da se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa ugovora o kreditu. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s njim usklađuje, odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je s čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu tuženik da nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita s valutnom klauzulom u eur valuti. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju, tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda da se u tom što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac da odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena da je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s tim da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim da se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na koju okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također, i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odredbe s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Pored toga, odlukom VSRH Rev-2868/19, od 12. veljače 2019. da nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav da nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda. U predmetnoj odluci VSRH samo da je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje da su prestale vrijediti, ali da se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga da aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu, i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da tužitelj potpuno pogrešno tvrdi da je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju da bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u eur, aneskom, prije donošenja presude VTSRH u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i o načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi nije ni na koji način naveo kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Sklapanjem aneksa za korist tužitelja utvrđena da je preplata u iznosu od 17.137,87 kn, a kojim iznosom da je tužitelj u cijelosti obeštećen. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da je kako slijedi: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka da se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako da se može vidjeti, ovdje da je riječ o tužbi radi isplate na temu stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju da se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako da ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP da ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje da tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo, nego da se samo paušalno poziva na presudu TS u Zagrebu P-1401/12 i citira pojedine dijelove te presude. To da međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim tužitelj ovdje da ne dokazuje. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava nalazećih u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika, kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može početi teći ispočetka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj dalje navodi da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio izračun konverzije od 05. studenog 2015. gdje da se na vrhu str. 2. iskazuje da je kredit isplaćen dana 14. siječnja 2008., isplatom u iznosu od 457.599,18 kn. Dakle, tuženik da je tužitelju isplatio kreditni iznos od 457.599,18 kn. Na okolnost kada su plaćeni anuiteti kredita i koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet, tužitelj da prilaže pregled prometa po kreditu br. 316-02/2008, kreditna partija 25304145 za razdoblje od 29. veljače 2008. do 30. rujna 2015., te pregled prometa po kreditu br. 31-02/2008, kreditna partija 25305806, za razdoblje od 31. listopada 2015. do 30. travnja 2019., u kojim dokumentima da je iznesen popis anuiteta po datumima, koje da je tužitelj platio u razdoblju otplate kredita ugovorenog s tuženikom. Tužitelj da je u historijatu tužbe detaljno prikazao preplatu po osnovi ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli na dan plaćanja pojedinačnog anuiteta s prikazom iznosa za koji da je pojedini anuitet plaćen. Na okolnost koliko je saldo preplata i kamata, tužitelj da je predložio u tužbi provođenje vještačenja po vještaku financijske struke.

4. Tuženik dalje navodi da posebno ukazuje na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) te ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za bilo kakvu isplatu navodne preplate nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 3. siječnja 2008. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih

sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta I. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su naknadno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi isključivo iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega da bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je u biti, svojim pitanjem, tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu I sa ZIDZPK tj. Dodatkom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Dodatku, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, da utvrdi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da je: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Iz otplatnog plana uz Aneks kao i činjenice da je u korist tužitelja, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu. No, ista da je dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga da je potpuno nejasno kako se može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike

Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i sada i tumačenje Suda Europske unije i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021, a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa, povukao tužbu zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju, nakon povlačenja, uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao

o tužbenom zahtjevu na isplatu nakon sklapanja Aneksa, jer da bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak.

5. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. siječnja 2008. (7-15) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. (28-30). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03. siječnja 2008. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je taj ugovor sklopljen između pravnog prednika tuženika, kao banke, tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika i treće osobe, kao sudužnika. Ugovor o kreditu je solemniziran dana 04. siječnja 2008. kod Đordana Pahovića, javnog bilježnika u Poreču, pod posl. br. OU-120/08-1. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit za adaptaciju kuće u kunskoj protuvrijednosti od 101.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorom o kreditu su ugovorene kamate po stopi od 5 % godišnje uz obračun kamate dekurzivnom metodom. Kamata je ugovorena kao promjenjiva, te je ugovoreno vraćanje kredita kroz razdoblje od 30 godina (dakle, otplata u 360 anuiteta). U čl. 6. ugovora o kreditu sadržana je odredba koja glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Čl. 4. ugovora o kreditu sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 545,95 CHF (petstočetrdestpet švicarskafranka i 95/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za adaptaciju kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 96. st. 1. u vezi s čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I i II dispozitiva, su ništetne. Zato je odlučeno kao u tim točkama dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 3.123,31 eur / 23.532,63 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. ožujka 2008. 51,39 eur / 387,18 kn, 30. travnja 2008. 50,12 eur / 377,64 kn, 02. lipnja 2008. 49,62 eur / 373,87 kn, 30. lipnja 2008. 51,45 eur / 387,65 kn, 31. srpnja 2008. 49,34 eur / 371,74 kn, 01. rujna 2008. 49,38 eur / 372,08 kn, 01. listopada 2008. 50,06 eur / 377,19 kn, 31. listopada 2008. 53,99 eur / 406,75 kn, 02. prosinca 2008. 67,74 eur / 510,42 kn, 31. prosinca 2008. 66,22 eur / 498,94 kn, 10. veljače 2009. 66,82 eur / 503,43 kn, 12. ožujka 2009. 67,80 eur / 510,85 kn, 06. travnja 2009. 65,92 eur / 496,68 kn, 12. svibnja 2009. 65,69 eur / 494,94 kn, 31. svibnja 2009. 65,15 eur / 490,85 kn, 10. srpnja 2009. 65,61 eur / 492,80 kn, 27. kolovoza 2009. 64,94 eur / 489,29 kn, 07. travnja 2010. 66,24 eur / 499,10 kn, 07. travnja 2010. 66,70 eur / 502,56 kn, 07. travnja 2010. 67,09 eur / 505,52 kn, 07. travnja 2010. 67,32 eur / 507,25 kn, 07. travnja 2010. 67,25 eur / 506,72 kn, 07. travnja 2010. 67,59 eur / 509,29 kn, 07. travnja 2010. 68,33 eur / 514,86 kn, 07. travnja 2010. 68,29 eur / 514,50 kn, 13. svibnja 2010. 68,76 eur / 518,05 kn, 16. lipnja 2010. 68,98 eur, 519,74 kn, 16. srpnja 2010. 72,61 eur / 547,05 kn, 13. prosinca 2010. 72,28 eur / 544,63 kn, 13. prosinca 2010. 75,92 eur / 572,03 kn, 13. prosinca 2010. 74,97 eur / 564,87 kn, 13. prosinca 2010. 75,69 eur / 570,27 kn, 13. prosinca 2010. 76,50 eur / 576,39 kn, 14. listopada 2011. 71,00 eur / 534,95 kn, 14. listopada 2011. 67,74 eur / 510,37 kn, 14. listopada 2011. 67,53 eur / 508,81 kn, 14. listopada 2011. 67,00 eur / 504,84 kn, 02. studenog 2011. 33,31 eur / 250,96 kn, 12. lipnja 2012. 35,26 eur / 265,63 kn, 21. kolovoza 2012. 34,98 eur / 263,55 kn, 21. kolovoza 2012. 34,88 eur / 262,81 kn, 18. prosinca 2012. 34,51 eur / 260,03 kn, 18. prosinca 2012. 31,87 eur / 262,72 kn, 18. prosinca 2012. 34,96 eur / 263,42 kn, 18. prosinca 2012. 34,85 eur / 262,54 kn, 24. srpnja 2013. 34,44 eur / 259,49 kn, 24. srpnja 2013. 34,53 eur / 260,18 kn, 24. srpnja 2013. 34,68 eur / 261,28 kn, 02. rujna 2013. 34,56 eur / 260,42 kn, 04. listopada 2013. 34,21 eur / 257,74 kn, 04. listopada 2013. 33,95 eur / 255,79 kn, 13. siječnja 2014. 33,93 eur / 255,65 kn, 13. siječnja 2014. 34,26 eur / 258,14 kn, 24. siječnja 2014. 34,26 eur / 258,15 kn, 24. siječnja 2014. 34,53 eur / 260,17 kn, 24. siječnja 2014. 34,57 eur / 260,48 kn, 24. siječnja 2014. 34,53 eur / 260,13 kn, 27. siječnja 2014. 34,41 eur / 259,25 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 6.791,83 eur / 51.172,93 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 29. veljače 2008. 3,27 eur / 24,62 kn, 31. ožujka 2008. 8,41 eur / 63,40 kn, 30. travnja 2008. 0,49 eur / 3,66 kn, 30. lipnja 2008. 8,77 eur / 66,07 kn, 01. listopada 2008. 0,07 eur / 0,53 kn, 31. listopada 2008. 24,65 eur / 187,75 kn, 02. prosinca 2008. 110,88 eur / 835,39 kn, 31. prosinca 2008. 29,05 eur / 218,86 kn, 10. veljače 2009. 32,11 eur / 241,95 kn, 12. ožujka 2009. 37,17 eur / 280,08 kn, 06. travnja 2009. 27,48 eur / 207,04 kn, 12. svibnja 2009. 26,32 eur / 198,33 kn, 31. lipnja 2009. 23,53 eur / 117,32 kn, 10. srpnja 2009. 24,86 eur / 187,34 kn, 27. kolovoza 2009. 22,47 eur / 169,31 kn, 07. travnja 2010. 29,16 eur / 219,70 kn, 07. travnja 2010. 31,52 eur / 237,67 kn, 07. travnja 2010. 33,57 eur / 252,95 kn, 07. travnja 2010. 34,78 eur / 262,08 eur , 07. travnja 2010. 34,42 eur / 259,37 kn, 07. travnja 2010. 36,21 eur / 272,84 kn, 07. travnja 2010. 40,05 eur / 301,74 kn, 07. travnja 2010. 39,80 eur / 299,91 kn, 13. svibnja 2010. 42,26 eur / 318,39 kn, 16. lipnja 2010. 43,41 eur / 327,07 kn, 16. srpnja 2010. 62,09 eur / 467,79 kn, 13. prosinca 2010. 60,47 eur / 455,60 kn, 13. prosinca 2010. 79,25 eur / 597,11 kn, 13. prosinca 2010. 74,37 eur / 560,31 kn, 13. prosinca 2010. 78,13 eur / 588,69 kn, 13. prosinca 2010. 82,35 eur / 620,47 kn, 14. listopada 2011. 139,51 eur / 1.051,16 kn, 14. prosinca 2011. 118,21 eur / 890,62 kn, 14. prosinca 2011. 116,96 eur / 881,24 kn, 14. listopada 2011. 113,61 eur / 856,02 kn, 21. studenog 2011. 115,92 eur / 873,39 kn, 12. lipnja 2012. 136,99 eur / 1.032,15 kn, 21. kolovoza 2012. 133,58 eur / 1.006,49 kn, 21. kolovoza 2012. 132,36 eur / 997,29 kn, 18. prosinca 2012. 127,55 eur / 960,99 kn, 18. prosinca 2012. 132,66 eur / 999,49 kn, 18. prosinca 2012. 134,15 eur / 1.010,74 kn, 18. prosinca 2012. 132,79 eur / 1.000,54 kn, 24. srpnja 2013. 127,49 eur / 960,54 kn, 24. srpnja 2013. 128,96 eur / 971,65 kn, 24. srpnja 2013. 131,08 eur / 987,61 kn, 02. rujna 2013. 129,75 eur / 977,60 kn, 04. listopada 2013. 125,21 eur / 943,32 kn, 04. listopada 2013. 121,79 eur / 917,64 kn, 13. siječnja 2014. 121,88 eur / 918,30 kn, 13. siječnja 2014. 126,63 eur / 954,09 kn, 24. siječnja 2014. 126,89 eur / 956,03 kn, 24. siječnja 2014. 130,91 eur / 986,36 kn, 24. siječnja 2014. 131,70 eur / 992,29 kn, 24. siječnja 2014. 131,29 eur / 989,21 kn, 27. siječnja 2014. 130,04 eur / 979,75 kn, 29. travnja 2014. 116,51 eur / 877,77 kn, 29. travnja 2014. 116,43 eur / 877,24 kn, 29. travnja 2014. 115,48 eur / 870,11 kn, 27. svibnja 2014. 113,61 eur / 855,99 kn, 23. lipnja 2014. 113,58 eur / 855,79 kn, 18. srpnja 2014. 116,36 eur / 876,69 kn, 18. kolovoza 2014. 118,12 eur / 889,97 kn, 17. rujna 2014. 118,33 eur / 891,56 kn, 28. listopada 2014. 122,37 eur / 921,97 kn, 13. studenog 2014. 123,01 eur / 926,79 kn, 23. prosinca 2014. 122,91 eur / 926,07 kn, 26. siječnja 2015. 124,16 eur / 935,52 kn, 17. veljače 2015. 123,96 eur / 933,96 kn, 23. ožujka 2015. 123,96 eur / 933,94 kn, 20. travnja 2015. 123,96 eur / 933,96 kn, 18. lipnja 2015. 123,96 eur / 933,95 kn, 18. lipnja 2015. 123,96 eur / 933,95 kn, 20. srpnja 2015. 123,96 eur / 933,95 kn, 25. kolovoza 2015. 123,96 eur / 933,95 kn, 24. rujna 2015. 123,96 eur / 933,95 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1015. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-02/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treće osobe kao sudužnik i jamac platac, navedenog dana sklopili aneks uz ugovor o kreditu (dalje: aneks) koji se odnosi na ugovor o kreditu od 03. siječnja 2008. Na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Ugovoreno je da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 59.338,69 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika za eur. Ugovoreno je da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.137,87 kn. Ugovoreno je da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Stranke su aneksom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Aneksom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio 3.123,31 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 6.791,83 eur, 3. tužitelj je svojim realiziranim uplatama premašio iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 2.274,59 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zatezne kamate na te iznose pa do dana konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 39. rujna 2015. iznosi 11.549,50 eur, i to: 9.915,14 eur preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 1.634,36 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužitelj matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnosti promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju još iznose utvrđene rekapitulacijom.

Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik je, u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, u bitnom, prigovorio izračunu koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope, jer da je vještak razliku računao na način da je usporedio samo iznose kamata. Da bi se ispravno prikazala predmetna razlika, potrebno da je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima. Naime, povećanje kamatne stope da povećava iznos kamate, ali da smanjuje iznos glavnice u anuitetu, tako da, ukoliko se uspoređuje samo iznos kamate za kredite koji nisu otplaćeni do trenutka konverzije, dobiveni iznos da je veći od razlike od onoga što da je tužitelj zaista uplatio. Slijedom navedenog, vještak da je dobio pogrešnu razliku po osnovi promjene kamatne stope, a nastavno i pogrešan izračun zatezne kamate na predmetne razlike. Nadalje, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Također, nalaz vještaka da ne uključuje sve razlike, pri čemu tuženik smatra kako se u obzir može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno, onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu, pa tako i tzv. negativne razlike.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu s naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a/05.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, pa posljedično i sam izračun koji je vještak tom metodom dobio, a koju metodu sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.

Vrijednost predmeta spora je u ovom predmetu do 30. rujna 2025. iznosila ukupno 13.741,21 eur (u odnosu na deklaratorne tužbene zahtjeve 1.459,95 eur, a u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev 12.281,26 eur). Od 01. listopada 2025. vrijednosti predmeta spora iznosi ukupno 13.009,45 eur (u odnosu na deklaratorne tužbene zahtjeve kao što je naprijed navedeno, a u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev 11.549,50 eur).

Za razdoblje kada je vrijednost predmeta spora iznosila 13.741,21 eur, tužitelju su od zatraženih priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 26. studenog 2024. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 250,00 eur (Tbr. 46.) i za sastav žalbe od 08. siječnja 2025. 625,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), ili ukupno 1.875,00 eur. Za razdoblje u kojem vrijednost predmeta spora iznosi 13.009,45 eur, tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav podneska od 01. listopada 2025. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.) i za zastupanje na ročištu 01. prosinca 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), ili ukupno 400,00 eur. Nadalje, priznati su mu troškovi vještačenja u iznosu od 693,56 eur. Sveukupno, tužitelju su priznati troškovi u iznosu od 2.968,56 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 22. studenog 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska trebao iznijeti već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 20. kolovoza 2024., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 10. lipnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi zastupanja, odnosno, usmeno izložiti na prvom ročištu, za koje su mu priznati troškovi zastupanja. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 25. lipnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Naime, svrha ovog podneska je bila samo ta da se uz isti dostavi potvrda o uplati predujma za vještačenje, a koja je mogla biti dostavljena i bez ovog podneska. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 01. listopada 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem. Nisu mu priznati troškovi zastupanja na ročištu 01. prosinca 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem. Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu "po nalogu suda", jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju na priznate troškove pripadaju zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja odluke, pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. V dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 05. siječnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte