Zakon.hr

R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-859/2023-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri iz Slavonskog Broda, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. provedene u prisutnosti tužitelja GH, osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja IH, odvjetničke vježbenice, i punomoćnika tužene ŠH, odvjetnika, nakon javne objave presude, 5. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209707587 od dana 18. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 123.930,01 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (u dijelu čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika (članak 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 8.174,59 eur (slovima: osam tisuća sto sedamdeset četiri eura i pedeset devet centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-29,80 eur od dana 02.02.2010. do isplate,

-31,66 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-43,09 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-40,19 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-45,96 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-78,28 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-70,97 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-98,57 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-84,07 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-73,17 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-106,46 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-127,07 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-112,20 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-114,43 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-103,76 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-107,11 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-143,55 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-148,71 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

-187,60 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-156,58 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-150,79 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-157,90 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-160,49 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-159,49 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-149,17 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-156,36 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-158,03 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-154,83 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-145,32 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-139,42 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-144,70 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-148,35 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-157,61 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-152,55 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-154,85 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-156,74 eur od dana 02.01.2014. do isplate,

-144,89 eur od dana 02.02.2014. do isplate,

-147,91 eur od dana 02.03.2014. do isplate,

-146,36 eur od dana 02.04.2014. do isplate,

-143,34 eur od dana 02.05.2014. do isplate,

-141,97 eur od dana 02.06.2014. do isplate,

-142,57 eur od dana 02.07.2014. do isplate,

-146,37 eur od dana 02.08.2014. do isplate,

-150,26 eur od dana 02.09.2014. do isplate,

-149,91 eur od dana 02.10.2014. do isplate,

-151,86 eur od dana 02.11.2014. do isplate,

-154,66 eur od dana 02.12.2014. do isplate

-153,52 eur od dana 02.01.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.02.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

-155,11 eur od dana 02.09.2015. do isplate,

-202,39 eur od dana 02.10.2015. do isplate,

-201,16 eur od dana 02.11.2015. do isplate,

-201,08 eur od dana 02.12.2015. do isplate,

-205,63 eur od dana 02.01.2016. do isplate

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 2.720,93 eur (slovima: dvije tisuće sedamsto dvadeset eura i devedeset tri centa) , sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-107,50 eur od dana 02.03.2010. do isplate,

-107,46 eur od dana 02.04.2010. do isplate,

-107,43 eur od dana 02.05.2010. do isplate,

-107,40 eur od dana 02.06.2010. do isplate,

-107,36 eur od dana 02.07.2010. do isplate,

-107,32 eur od dana 02.08.2010. do isplate,

-107,29 eur od dana 02.09.2010. do isplate,

-107,25 eur od dana 02.10.2010. do isplate,

-107,22 eur od dana 02.11.2010. do isplate,

-107,18 eur od dana 02.12.2010. do isplate,

-107,14 eur od dana 02.01.2011. do isplate,

-107,10 eur od dana 02.02.2011. do isplate,

-107,05 eur od dana 02.03.2011. do isplate,

-107,02 eur od dana 02.04.2011. do isplate,

-106,97 eur od dana 02.05.2011. do isplate,

-106,93 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

-106,89 eur od dana 02.07.2011. do isplate,

- 92,45 eur od dana 02.08.2011. do isplate,

-47,60 eur od dana 02.09.2012. do isplate,

-47,58 eur od dana 02.10.2012. do isplate,

-47,56 eur od dana 02.11.2012. do isplate,

-47,54 eur od dana 02.12.2012. do isplate,

-47,52 eur od dana 02.01.2013. do isplate,

-47,49 eur od dana 02.02.2013. do isplate,

-47,47 eur od dana 02.03.2013. do isplate,

-47,44 eur od dana 02.04.2013. do isplate,

-47,41 eur od dana 02.05.2013. do isplate,

-47,39 eur od dana 02.06.2013. do isplate,

-47,36 eur od dana 02.07.2013. do isplate,

-47,34 eur od dana 02.08.2013. do isplate,

-47,31 eur od dana 02.09.2013. do isplate,

-47,28 eur od dana 02.10.2013. do isplate,

-47,26 eur od dana 02.11.2013. do isplate,

-47,23 eur od dana 02.12.2013. do isplate,

-47,20 eur od dana 02.01.2014. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.451,09 eur (slovima: dvije tisuće četiristo pedeset jedan euro i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su 18.06.2007. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209707587 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 123.930,01 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja 30 godina. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. ugovora bio u obvezi platiti i kamatu, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Člankom 2. ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim ad dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Tuženik je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te je ista od dana isplate kredita do 1. siječnja 2014. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/13) višekratno mijenjana jednostranom odlukom tuženika, na štetu tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, u točki 1. izreke, utvrđuje se da je tuženik u razdoblju od 01.04. 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi is člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke I pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 | 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 18.01.2016. godine Dodatak ugovoru o kreditu, temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 - 102/2015), kojim Aneksom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 18.06.2007.godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom-ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st.1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl.326. st.2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova promjene kamatne stope (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita do 01.siječnja 2014. godine, na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, predlaže se sudu, donijeti presudu.

2. U odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev, kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine odnosno izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 23. svibnja 2014. godine. Tužba je neuredna jer nije podnesena u skladu s odredbom čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužba treba, pored određenog zahtjeva u pogledu glavne stvari i sporednih traženja sadržavati i dokaze kojima bi se potkrijepile činjenice koje tužitelj ističe u tužbi. U pogledu materijalne dokumentacije na koju se tužitelj poziva, istu ne dostavlja već traži dostavu iste sudskim putem od tuženika. Pravilo o teretu dokaza je inače sasvim jasno u pogledu obveze stranke na dostavu isprava na kojima temelji svoje zahtjeve. Tuženik, opreza radi, ističe da tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186 b. st. 3. ZPP-a, koja bi opravdala dostavu dokumentacije od strane tuženika, a uostalom za podnošenje takve tužbe ne postoje niti uvjeti jer tužitelj ne dokazuje da je vansudskim putem istu zatražio od tuženika, a da ju je tuženik odbio dati. Tuženik, stoga, predlaže odbiti prijedlog za dostavom dokumentacije, jer se radi o dokumentaciji s kojom bi tužitelj trebao raspolagati, a koja je djelomično, sukladno izričitim zakonskim odredbama, javno dostupna na internetu. Na koncu, tužitelj, kao i svaki drugi korisnik kredita može, a i trebao bi, uložiti barem toliki napor i otići u poslovnicu banke, te pribaviti dokumentaciju vezanu za svoj kredit, jer na to ima pravo temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj svoje tužbene zahtjeve temelji na odlukama u kolektivnom sporu te navodi da su odredbe ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne. Tužiteljev deklaratorni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti cijelog članka 2. Ugovora o kreditu od 18. lipnja 2007. godine ustvari je usmjeren i ka utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu. Radi se o bitnim sastojcima kredita, čije bi utvrđenje za posljedicu imalo ništetnost cijelog ugovora. Takvi tužiteljevi zahtjevi očito nisu osnovani, te su u proturječju sa navodima iz tužbe pa stoga tuženik predlaže odrediti vrijednost predmeta spora u odnosu na isti i odbiti tako postavljeni deklaratorni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku. Sudska praksa na koju se tužitelj poziva, u odnosu na CHF kredite, uključujući i sam Visoki trgovački sud u obrazloženju presude posl. broj Pž-6632/2017 (str. 51.), ne potkrjepljuje stav tužitelja o ništetnosti cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni koje ujedno sadrže i tužiteljevu obvezu da uopće vrati kredit i plati kamatu. Takav zahtjev tužitelja je očito neosnovan te u suprotnosti i sa odlukama iz kolektivnog spora na koje sam tužitelj upire. Tuženik ističe kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015) (u nastavku "ZID ZPK/15"), obzirom da su tužitelj i tuženik sklopili 18. siječnja 2016. godine Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredit iz CHF u kredit u EUR. Tužitelj u tužbi navodi da mu konverzijom "nije u cijelosti podmiren dug", što je sasvim netočno, a sve s obzirom na pravne učinke konverzije. Konverzijom predviđenom ZID ZPK/15 postiže se: promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Navedeno proizlazi iz pravila konverzije predviđenih člankom 19.c. ZID ZPK/15. Svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu, vidljivo je kako je tužitelj 15. studenog 2007. godine uplatio banci anuitet u iznosu od 676,59 CHF, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,15% (u kunskoj protuvrijednosti 3.020,29 kn). Uvidom u izračun konverzije isto tako je vidljivo kako banka u studenom 2007. godine (strana 3 izračuna) u izračun konverzije uvrštava uplatu izvršenu u studenom 2007. godine u iznosu od 676,69 CHF, odnosno 3.020,29 kn, odnosno uplatu po povećanoj kamati od 5,15%. Navedeni princip vidljiv je kod svake tužiteljeve uplate, te promjene kamatne stope. Primjerice, u ožujku 2008. (nakon dospijeća druge promjene kamate op.a.) banka uvrštava u izračun tužiteljevu uplatu u iznosu od 3.357,50 kn, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 726,56 CHF, što predstavlja anuitet po kamati od 5,80%. Tuženik ujedno ukazuje i na izračun konverzije (strana 7 izračuna), iz kojeg je vidljivo kako: Točka 1 - Glavnica isplaćenog kredita preračunata u EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 76.086,69 EUR, Točka 2 - Nedospjela (neotplaćena) glavnica na dan 30.09.2015. po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznosi 70.524,41 EUR; Točka 4 - Potrebne Uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR iznose 40.894,32 EUR; Točka 3 - Ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR iznosi 43.450,32 EUR. Dakle, sasvim pojednostavljeno, da je tužitelj 18.6.2007. godine uzeo kredit u EUR, taj iznos kredita bio bi 76.086,69 EUR. Od dana sklapanja kredita pa do dana 30.09.2015. tužitelj bi po takvom EUR kreditu na ime glavnice i kamata banci bio dužan platiti 40.894,32EUR-a, pri čemu bi na dan 30.9.2015. njegova neotplaćena glavnica bi bila 70.524,41 EUR. Preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF kreditu u iznose u EUR dolazi se do zbroja ukupnih tužiteljevih uplata od 43.450,32 EUR. Tužitelj je, dakle, preplatio EUR kredit za 2.556,00 EUR odnosno 19.507,59 kuna, te će mu taj iznos biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta (članak 5. Dodatka op.a.). Ključno je, dakle, uočiti od kojih iznosa je namiren tužiteljev dug po EUR kreditu od 40.894,32 EUR, odnosno njegove obveze po EUR kreditu od dana sklapanja ugovora do 30.9.2015. Odgovor na navedeno pitanje, proizlazi iz naprijed spomenutih stranica izračuna konverzije, iz kojih je vidljivo kako su sve tužiteljeve uplate, pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 40.894,32 EUR po EUR kreditu. Naime, na stranici 6 izračuna vidljivo je kako je tužitelj ukupno uplatio 322.989,63 kuna, odnosno preračunato u EUR 43.450,32 EUR. Dakle, tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu je namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku. Zahtjev koji tužitelj postavlja u tužbenom zahtjevu, protivan je odnosno suprotan izričito propisanim pravilima konverzije. Tužitelj naime očito, polazi od pretpostavke, da mu je trebao prilikom konverzije, biti priznat iznos po pojedinom anuitetu iz fiksnog otplatnog plana u CHF-u s početnom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje, za cijelo vrijeme razdoblja otplate kredita do trenutka konverzije te početni tečaj za CHF. Međutim, kada bi se takav tužiteljev stav prihvatio kao ispravan, negirali bi se mandatorni principi konverzije, naloženi člankom 19.c. st.1. t.2. i 3. ZID ZPK/15, koji izričito navode kako je banka prilikom obračuna konverzije umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF bila dužna primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 2. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Tužitelj je pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Dodatka ugovoru o kreditu, gdje su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji, temeljeni na izračunu konverzije. Tuženik pored toga ističe kako je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor. Neovisno o navedenom, ukoliko je navedeno sporno, tuženik predlaže sudu odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Pravilnost naprijed iznesenog stava potvrđena je od strane nekolicine ŽS, primjerice presuda ŽS u Splitu Gz-239/2017, ZS u Osijeku Gź-1657/2016, ŽS u Karlovcu Gž-477/2017, ZS u [adresa] Gź-834/2016, ZS u Varaždinu Gž-1474/2017 te posljednje: ŽS u Varaždinu, SS u Koprivnici Gž-794/2018-2 od 25. ožujka 2019. u kojoj je u pogledu navoda iz tužbe navedeno: "Prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su preplatili radi neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa stoga tužitelji nemaju pravo na povrat iznosa koje su tuženiku platili u otplati kredita u CHF na temelju neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate. Ovaj sud u cijelost prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda (...) a kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, žalbe stranka su odbijene kao neosnovane (...).", kao i ŽS Sisak, ŽS u Sisku Gž-629/2016 koji navodi sljedeće: "Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tim Dodatkom, osim valute kredita, promijenjene i odredbe iz osnovnog ugovora, pa i odredbe o kamatnoj stopi te iznosu preostalog neotplaćenog kredita. Nadalje pravilan je i zaključak da je tim Dodatkom postignut sporazum o raspolaganju pretplatom da se ukupan iznos pretplate koristi za namirenje budućih dospjelih rata kredita u €, te da prema izračunu konverzije proizlazi da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od broja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do 30. rujna 2015., te da njihova razlika predstavlja pretplatu (...). Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sklopljenim dodatkom tuženiku nije omogućeno jednostrane mijenjanje kamatne stope, već je Dodatkom ta ništetna odredba izmijenjena na način da su stranke suglasno utvrdile visinu kamatne stope u razdoblju postojanja obveze tužiteljice a u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika na način da su stranke i za cijelo utuženo razdoblje definirale kamatnu stopu koja je obračunata na iznos glavnice." Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio Naslovnom sudu provesti glavnu raspravu, izvesti predmetne dokaze, te odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnih troškova, kako je navedeno.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209707587 od 18. lipnja 2007., Dodatak ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Na ročištu 15. prosinca 2025. raspravnim rješenjem dozvoljena je preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15. travnja 2024. jer je ista učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja, a sve sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).

5. Nesporno je među parničnim strankama zaključenje Ugovora o namjenskom kreditu te Dodatka ugovora.

6. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

7. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: "U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača." U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Sporno je među parničnim strankama da li je provedenom konverzijom tužitelj doveden u položaj u kojem bi bio da je korišten kredit u eurima.

10. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK. Dakle, činjenica sklapanja Aneksa ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama.

11. Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

12. Tužitelj stoga, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

13. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da je 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom. Uz Ugovor je dobio Otplatni plan. U početku su rate kredita bile sukladne Otplatnom planu, a kasnije su se mijenjale na više. Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. Prije potpisa Ugovora nije se ništa posebno razgovaralo o pojedinim odredbama iz Ugovora o kreditu. Tužitelj je dobio tipski obrazac ugovora o kreditu koji je potpisao, odnosno, nije mogao utjecati na to da se neka odredba iz Ugovora o kreditu izmijeni ukoliko mu ne bi odgovarala, bilo je po principu "uzmi ili ostavi". Tada u banci nisu objasnili kada i zbog čega se može mijenjati kamatna stopa. Prilikom zaključenja ugovora u banci nisu tužitelju objasnili što znači valutna klauzula niti su mu rekli da se tečaj može mijenjati. U banci nisu rekli da je za tužitelja rizično to što zaključuje ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate se vežu za tečaj CHF-a. U banci nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskog franka. Ugovor o kreditu zaključio je za kupnju stana i novac je za to upotrijebljen, tužitelj živi u tom stanu. U vrijeme zaključenja Ugovora nije imao nikakav obrt. Ugovor o kreditu je pročitao pri sklapanju. Nije imao nejasnoća glede sadržaja Ugovora. Nešto je znao glede valutne klauzule obzirom da je ekonomist. Tužitelj nije tražio nikakva objašnjenja od banke glede valutne klauzule. Osobno je plaćao rate kredita. Nakon konverzije kredit je odmah zatvorio, platio je možda 2-3 rate. Glede konverzije ugovora ponudila mu ga je banka i tužitelj je prihvatio ono što mu je ponuđeno. U banci nije rekao da se odriče prava da traži bilo kakvu naknadu štete na osnovu Ugovora o kreditu.

14. Važno je za napomenuti da je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

15. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

17. Dakle, glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

18. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga. Dakle, zaključno sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Aneksom ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. Nadalje, Dodatkom ugovoru o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke). Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

19. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl. 7. Ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

20. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope…,dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

21. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

22. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

23. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

24. Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

26. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Dakle, neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

27. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a.

30. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće: U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok . Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih do 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja (tužba podnesena 23. svibnja 2019.).

32. Nastavno na navedeno ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Stoga, a kako je ovaj sud našao da su odredbe čl.2. i 7. Ugovora ništetne, to protivno tvrdnji tuženika, nije došlo do zastare potraživanja tužitelja.

34. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir srednji tečaj CHF HNB- a na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF HNB-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Andriji Ilakovcu stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz [adresa].

35. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Andrije Ilakovca kao bitno je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili dana 18.lipnja 2007. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209707587, Kreditna partija 7103697407 u kunskoj protuvrijednosti 123.930,01 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke , a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF mjesečno, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita iznosi 30 godina. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, prvog dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta 01.10.2007. Kredit je isplaćen 21.08.2007. u iznosu 123.930,01 CHF, u protuvrijednosti HRK. Da su tužitelj i tuženik dana 18.01.2016. sklopili Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR te su u čl. 5. utvrdili da preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 19.507,59 HRK. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu utvrdio sam da je tužena primjenjivala slijedeće kamatne stope u razdoblju 18.06.2007. do 01.01.2016.: od 18.06.2007. kamatna stopa iznosila je 4,50%, od 01.10.2007. kamatna stopa iznosila je 5,15%, od 01.02.2008. kamatna stopa iznosila je 5,80%, od 01.07.2009. kamatna stopa iznosila je 6,30%, od 01.07.2011. kamatna stopa iznosila je 6,05%, od 01.08.2011. kamatna stopa iznosila je 5,25%, i od 01.01.2014. kamatna stopa iznosila je 3,23%. U Tablici 1 Nalaza i mišljenja izračunom je utvrđena razlika kamata i tečajnih razlika u ukupnom iznosu 101.599,84 od čega se iznos 37.397,61 HRK odnosi na razliku kamata a iznos 64.202,23 HRK se odnosi na tečajne razlike (37.397,61+64.202,23=101.599,84 ). Provedenom konverzijom utvrđena je pretplata u iznosu 19.507,59 HRK. Kada se odbije utvrđena preplata od utvrđenih razlika dobije se iznos 82.092,25 HRK (101.599,84 - 19.507,59 = 82.092,25) od čega se iznos 20.500,82 HRK odnosi na razliku kamata a iznos 61.591,43 HRK se odnosi na tečajne razlike nakon odbijene preplate priznate konverzijom (20.500,82 + 61.591,43 = 82.092,85). Na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna utvrdio je razlike kamata u razdoblju 01.10.2007. do 01.01.2014. koje je Banka primjenjivala naspram početno ugovorene kamate nakon odbitka preplate priznate konverzijom u ukupnom iznosu 20.500,82 kn /2.720,93 EUR. Razlike tečaja u kunama po mjesecima iskazane su u stupcu 13 tabličnog pregleda ( Tablica 2 Nalaza i mišljenja). Razlike tečaja u EUR po mjesecima iskazane su u stupcu 18 tabličnog pregleda ( Tablica 2 Nalaza i mišljenja). Pri izračunu korišten je fiksni tečaj konverzije 1EUR=7,53450 kn. Na temelju dokumentacije koja je vještaku bila dostupna utvrdio je tečajne razlike za CHF u razdoblju 01.10.2007. do 01.01.2016. kojeg je Banka primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan sklapanja Ugovora o kreditu nakon odbitka preplate priznate konverzijom u ukupnom iznosu 61.591,43 kn/8.174,59 EUR. Razlike tečaja u kunama po mjesecima iskazane su u stupcu 14 tabličnog pregleda ( Tablica 2 Nalaza i mišljenja). Razlike tečaja u EUR po mjesecima iskazane su u stupcu 19 tabličnog pregleda ( Tablica 2 Nalaza i mišljenja). Pri izračunu korišten je fiksni tečaj konverzije 1EUR=7,53450 kn. Tuženik je u izračunu konverzije postupio u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) kako je utvrđeno pod III Nalaz i mišljenje što znači da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK.

36. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine i stranke nisu imale primjedbi na isti.

37. Kako je dakle utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 8.174,59 eur na ime stečenog bez osnove po osnovu tečajne razlike u tečaju CHF, te nadalje iznos od 2.720,93 eur na ime stečenog bez osnove po osnovu promjenjive kam stope, valjalo je odlučiti kao u izreci sukladno odredbi čl.1111 i čl.1115 ZOO-a. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.ZOO-a.

38. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.451,09 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sudske pristojbe na tužbu u iznosu 126,09 eur, sastava tužbe 23. svibnja 2019. u iznosu 200,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, trošak financijskog vještačenja 450,00 eur, zastupanje na ročištima 4. prosinca 2023. i 15. prosinca 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 14. kolovoza 2019., 28. veljače 2023., 15. travnja 2024. i 24. rujna 2024. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT. PDV iznosi 375,00 eur.

39. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 5. siječnja 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte