Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale Comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje-Buie

Buie, Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: Pn-52/2024-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu Margareta Vivoda, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku ZSI, radi Naknada štete - osiguranje, nakon održanog ročišta i zaključene javne glavne rasprave dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju kod tužitelja ZS, dana 8. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 da isplati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od: - 12.724,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od utuženja, 8. rujna 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, - 5.939,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.9.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku isplati parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.900,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana 9. siječnja 2026. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se dana 4.3.2002.g. dogodila prometna nezgoda na kolniku Županijske ceste 5002, 60 m od raskrižja sa nerazvrstanom cestom za „Automotodrom“ u [adresa], grad [adresa], koju nesreću je prouzročio ČS, iz [adresa]. U navodima tužbe opisan je i način nastanka prometne nezgode. U predmetnoj prometnoj nezgodi teške tjelesne ozljede je zadobio suvozač u navedenom teretnom vozilu, osiguranik tužitelja ŠS. Vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano Policom AO kod tuženika. Rješenjem tužitelja br. 67088 od dana 11.7.2006.g. osiguraniku MS, priznato je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 15.6.2005.g., budući mu je utvrđena opća nesposobnost za rad koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, ( povredom na radu). Tuženik je prema ranijim odštetnim zahtjevima od 27.3.2007., 7.12.2009. i 25.4.2012.g. podmirio štetu tužitelju za razdoblje od 21.10.2005. do 29.2.2012.g, za razdoblje od 1.3.2012 do 30.9.2014. vodio se postupak kod Trgovačkog suda u Pazinu posl.br.P-1332/2015, za razdoblje od 1.10.2014. do 31.10.2020.g. u tijeku je postupak po žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu, posl.br. P-386/2019. Tužitelj trpi daljnju štetu time što osiguraniku MS i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu, koja šeta za razdoblje od 1.11.2020.g. do 30.6.2023.g. iznosi 12.724,86 Eura/ 95.875,46 kn Zbog navedenog, a temeljem odredbi čl. 161. st.1. i 2., a u svezi čl. 164.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj podnosi tužbu, radi obeštećenja na ime predmetne naknade štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u iznosu od 12.724,86 eura. Slijedom navedenog tužitelj primjenom odredbi čl. 161., 164.st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju predlaže da se nakon provedenog postupka donese presuda sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik ne spori činjenicu da se dana 4. ožujka 2002. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u promet (dalje u tekstu: ZOOP/05) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare i prigovor zastare prava na potraživanje naknade štete koju tužitelj potražuje u tužbi, a to iz razloga jer je od dana pravomoćnosti Rješenja tužitelja (11. srpnja 2006. godine) do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok. Ističe da tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine AS na temelju Rješenja tužitelja broj 67088 od 11. srpnja 2006. godine. Sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju zastarijevanje tražbine s naslova naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine počinje teći od trenutka kada je rješenje Zavoda (tužitelja) o priznanju prava na invalidsku mirovinu postalo pravomoćno i konačno, a rješenje br.67088 prema podacima u mirovinskom spisu doneseno dana 11. srpnja 2006. godine i postalo je pravomoćno i konačno 11. srpnja 2006. godine. Tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 8. rujna 2023. godine, što znači nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.2. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Kako je predmetna obveza tužitelja na isplatu invalidske mirovine utvrđena Rješenjem tužitelja broj 67088 od 11. srpnja 2006. godine, te kako je tužitelj zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja to se u konkretnom slučaju o obvezi tuženika treba odlučivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu [dalje u tekstu: ZOOP-u]2 , obzirom je isti bio na snazi u vrijeme donošenja prethodno navedenog Rješenja tužitelja. Prema tome, mjerodavno pravo koje treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari su prije svega odredbe ZOOP/05, 3 i to članak 27., kao izričita odredba o pravu na naknadu štete i opsegu naknade štete, zavodima zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja da traže naknadu štete izravno od osiguratelja automobilske odgovornosti (ovdje: tuženika), čiji je osiguranik prouzročio štetu, a koja glasi: Prema čl. 27. ZOOP, „Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja“ „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju,(…)“ Navedenom odredbom članka 27. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005., 36/2009. i 75/2009.) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Slijedom navedenog, pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) na naknadu štete koju mu uzrokuju korisnici/vlasnici motornih vozila u prometu samo po sebi nije sporno. Dakle, u slučaju postojanja (izvanugovorne ili deliktne) odgovornosti za štetu vlasnika, motornog vozila, osiguratelj (ovdje: tuženik) – kod kojega je vozilo osigurano od automobilske odgovornosti – dužan je nadoknaditi »stvarnu štetu« (u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju-čl.27. ZOOP/05) koju ima tužitelj (HZMO). Ovakvo rješenje izjednačuje zavode socijalnog osiguranja (ovdje: tužitelja) – u pogledu aktivne legitimacije – s bilo kojom drugom osobom koja ima pravo na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti. Iz navedenog proizlazi da potraživanje tužitelja predstavlja običnu štetu ili damnum emergens koju je prouzročio (građanskim deliktom) osiguranik tuženika odnosno vlasnik vozila koji je u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen

– temeljem članka 22. stavak (1) ZOOP/05 – ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama (…). Zbog ovih razloga na sporni pravni odnos – pitanje zastare naknade štete koja je prouzročena tužitelju (kao i svakoj drugoj trećoj osobi po ZOOP/05) odnosno koja je za tužitelja nastala isplatom »stvarne štete» – treba primijeniti odredbu članka 230. stavak 1. ZOO/05 (ranije čl.376. st.1. ZOO/91) kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za 3 (tri) godine otkad je oštećenik (treća osoba) saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Tuženik ne prihvaća pravno stajalište da se u konkretnim slučajevima koji imaju isti predmet spora, radi o regresnom potraživanju odnosno isplati sa pravom na subrogaciju. Tuženik u odgovoru na tužbu dostavlja i brojnu sudsku praksu.

2.3. Tuženik smatra da se osnovanost i visina tužiteljevog potraživanja mogu utvrđivati samo i isključivo temeljem Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, i to odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji propisuje: „(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Dakle, kroz naprijed citiranu odredbu ZOOP-a [koji je u konkretnom slučaju lex specialis] regulirano je pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između mirovine utvrđene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Kako je u ovoj pravnoj stvari osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu kao posljedica ozljede na radu, to ne postoji razlika koja bi pripadala tužitelju obzirom već isplaćuje najvišu moguću invalidsku mirovinu jer je umirovljenje osiguranika tužitelja uzrokovano ozljedom na radu.

2.4. Tuženik u odnosu na primjenu mjerodavnog zakona ističe da se tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego samo odgovaraju za štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Tako se člankom 8. st. 1. ZOOP-a određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“ pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

2.5. ZOOP u članku 27. uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ pa se predmetna odredba citira u cijelosti:

“(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.“ 2.6. Dakle, obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, ukoliko takva razlika ne postoji tada ne postoji obveza tuženika, društva za osiguranje na naknadu štete HZMO-u. Slijedom navedenog, proizlazi da je postojanje i opseg obveze tuženika, kao osiguratelja vozila na koje se ukazuje štetnikom, regulirana odredbom čl. 27. ZOOP. Stavkom 3. članka 27. ZOOP-a određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju, predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj da je osiguranik tužitelja umirovljen zbog povrede na radu. U tom smislu da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 27. st. 3. ZOOP, bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku veća od one koja bi joj bila isplaćivana da je umirovljen zbog povrede na radu.

2.7. Tužitelj u tužbi navodi kako svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama novog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 33/15, 93/15, 151/14, 120/16 i 115/18) i to prvenstveno na odredbi čl. 161. st. 2. toč. 1. koja glasi: „Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu“ Ovim novim zakonom tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine nego puni iznos mirovine koju isplaćuje odnosno cijeli iznos mirovine i to bez obzira na činjenicu da je njegov osiguranik za period do umirovljenja uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje.

2.8. Osiguravatelj motornog vozila (tuženik) može odgovarati samo na temelju ugovora o zaključenoj polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti i to zbog slijedećih razloga: Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP).

2.9. Tuženik osporava odgovornost za nastanak predmetne prometne nezgode, a obzirom da iz dokumentacije koja prileži sudskom spisu ne proizlazi da bi za nezgodu bio odgovoran osiguranik tuženika. Tuženik osporava i uzročno posljedičnu vezu ozljeda koje je osiguranik tužitelja (LS) zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi i gubitka njegove radne sposobnosti tj. njegova umirovljenja. Opreza radi, tuženik osporava istinitost činjenica iz Nalaza i mišljenja Invalidske komisije koji prileži mirovinskom spisu (osiguranika tužitelja), a koji je Nalaz bio temelj za donošenje odluke u postupku pokrenutom radi priznavanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja LS te se protivi da se ta dokumentacija koristi kao dokaz u postupku.

2.10. Nadalje, tuženik ističe kako obračun stvarne isplate za razdoblje od 01.11.2020. godine do 30.06.2023. godine, dostavljen uz tužbu, nije učinjen sukladno prethodno navedenoj odredbi čl.27. ZOOP-a, zbog čega isti ne predstavlja pravno relevantan dokaz za odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te tuženik isti osporava i ne prihvaća.

2.11. U svakom slučaju tuženik ističe kako se osporava aktivna legitimacija jer tužitelj nije dostavio dokaze da je doista i isplatio svom osiguraniku mirovinu koju potražuje na ime naknade štete u ovoj pravnoj stvari, pa se i zbog ovoga razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

2.12. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U podnesku podbroj 5 tužitelj je dostavio svoje očitovanje ( str. 98-104) ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o regresnom zahtjevu tužitelja, iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 1.1.2014. - dalje u tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 1.10.2016. do 30.6.2022., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 1.1.2006. – dalje u tekstu ZOOP). Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMOa predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog invalidnosti nastale kao posljedica povreda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a a ne o subrogaciji iz ZOOP-a potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28.9.2021. (prilaže se) koja navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.“ Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako to zahtjeva tuženik, bila bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Šteta, kao relevantna činjenica prema vremenu čijeg nastanka se određuje koja će se odredba primijeniti, za tužitelja nastaje prilikom isplate svake invalidske mirovine, pa se, u konkretnom slučaju za utvrđivanje osnove i visine štete za tužitelja, kao lex specialis primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, te su zbog toga s obzirom na razdoblje nastanka štete, odnosno trenutak isplate mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, posebno čl. 161. stavak 1. i stavak 2. ZMO-a, koji je bio na snazi u vrijeme isplate utuženih iznosa mirovine. U predmetnom razdoblju od 1. 11. 2020. do 30. 6. 2023. kada je tužitelju nastala šteta isplatom invalidske mirovine, odredba članka 164. ZMO-a koja je stupila na snagu kao i cijeli zakon, dana 1. siječnja 2014. bila je identična, a odredba članka 161., koja je promijenjena člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018), stupila je na snagu 1. siječnja 2019. Tužitelj također dostavlja brojnu sudsku praksu.

3.1. Tužitelj ističe da ZOOP ni po čemu nije specijalniji propis u odnosu na ZMO čija se primjena ne može isključiti u odnosu na društva za osiguranje, dakle i na ovdje tuženika, te da je ZMO noviji propis jer je odredba članka 161. koja je promijenjena člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018), stupila na snagu 1. siječnja 2019., pa su u konkretnom slučaju i predmetnoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe ZMO-a, prema kojima je tuženik, čija odgovornost nije sporna, dužan tužitelju platiti potraživani iznos kao naknadu štete.

3.2. Tužitelj posebno ukazuje na Rješenje Vrhovnog suda RH BROJ Revd 1177/2023 od 21.3.2023. kojim se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

„1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP- a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

3.3. Tužitelj se posebno očitovao i na sve prigovore tuženika.

4. Podneskom od 17. rujna 2024. godine, podbroj 12, u fazi pripremnog ročišta tužitelj povisuje-preinačuje tužbeni zahtjev na način da sada glasi kako je navedeno u izreci. Za takvu preinaku nije potrebna posebna odluka suda , Čl. 190. st. 1. ZPP-a.

5. Nije sporno da je tijekom trajanja postupak presuda Trgovačkog suda u Pazinu, posl. broj P-386/2019, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja postala pravomoćna.

6. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u sve materijalne dokaze u spisu, te u predmet-mirovinski spis broj 67088, a prvenstveno je provedeno financijsko vještačenje: - na okolnost visine isplaćenih mirovinskih primanja sukladno odredbama čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju u utuženom periodu, odnosno od 01.11.2020. do 30.06.2024., - na okolnost utvrđenja visine razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozlijede na radu, te ako takve razlike ima koliko bi ona iznosila. Ti materijalni dokazi u spisu bili su podloga za financijsko vještačenje.

7. U svom nalazu i mišljenju financijski vještak Tomislav Prpić je utvrdio:" Osiguraniku tužitelja MS sukladno odredbama čl.161. Zakona o mirovinskom osiguranju u vremenskom razdoblju od 01. studenog 2020. pa do 30. lipnja 2024.ukupno je isplaćen iznos invalidske mirovine uslijed ozljede na radu od 18.664,20 €. Nalogom tražena razlika u invalidskoj mirovini ne postoji jer se invalidska mirovina od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od početka računala kao ozljeda na radu."

8. Sud u cijelosti prihvaća Nalaz i mišljenje vještaka jer je sačinjen stručno i objektivno u skladu s danom uputom.

9. Prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Štetni događaj je samo jedna od pretpostavki koje se moraju ostvariti da bi do štete došlo (članak 1045. ZOO-a). Tužitelju šteta nije nastala danom nastanka štetnog događaja ni danom priznanja prava na invalidsku mirovinu jer tim trenutkom njegova imovina nije umanjena. Tužitelju šteta, u vidu umanjenja imovine, nastaje tek isplatom svakog pojedinog iznosa mirovine te se na tužiteljevo pravo da traži naknadu štete primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-x-436/10 od 2. veljače 2011.). Prema odredbi čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

10. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23.) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

11. Za odluku o sporu koji pokreće zavod protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete zavodu, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

12. Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. glasi: „U sporu zavoda (H.) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je H. isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.“ a usklađeno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama: Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/18 od 12. siječnja 2020.).

13. Vrhovni sud je u odluci Rev-1052/2023 od 20. prosinca 2023. naveo da je u više odluka (npr. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020.), izražavajući shvaćanje i o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, izrazio shvaćanje da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon. Naime, ZOOP da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga da, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Stoga je u konkretnom slučaju za odgovornost tuženika za štetu tužitelju odlučna odredba čl. 27. ZOOP-a pri čemu bi odgovornost tuženika bila na isplatu stvarne štete koja se odnosi na srazmjerni iznos mirovine, a koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Budući da je vještačenjem utvrđeno da nikakva razlika u mirovini ne postoji, nije nastala stvarna šteta iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

14. Obzirom da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da nema nikakve razlike i da je već i zbog toga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, sud se neće posebno referirati na ostale prigovore tuženika; prigovor zastare, prigovor aktivne legitimacije, prigovor primjene upravnog akta u parničnom postupku, te i osporavanje samog štetnog događaja.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.službeni pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.).

15.1. Tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom postupku sud je priznao trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023; u daljnjem tekstu: OT, tbr. 8, 46 i 54.) i to za sastav odgovora na tužbu, 200 eura, podneska od 15. travnja 2024. 200,00 eura, obrazloženi podnesak od 6. svibnja 2025. 500,00 eura, podnesak od 7. svibnja 2025 100,00 eura, obrazloženog podneska od 29. kolovoza 2025. 500,00 eura, podnesak od 15. rujna 2025. 500,00 eura, ukupno 2.000,00 eura, pdv 25% 500,00 eura, ukupno 2.500,00 eura. Sud je na zahtjev tuženika u skladu s čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.,126/2021., 156/2022. 155/2023.).

15.2 Tužitelju koji je izgubio u postupku ne pripada parnični trošak.

16.

Zbog svega iznijetog i obrazloženog, na temelju odredbe čl. 325. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Buje-Buie, 8. siječnja 2026.

Sutkinja

Margareta Vivoda

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, na sjedište,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.