1

Poslovni broj: Gž-595/2023-7

 

 

Poslovni broj: Gž-595/2023-7

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. V. iz Z., koju zastupaju punomoćnici D. J. i L. V., odvjetnici u OD J., V. & V. j.t.d. Z., protiv tuženika: 1. I. P. Š. iz Z., 2. A. P. iz Z., koju zastupa majka i zakonska zastupnica A. Ć. iz Z., i 3. M. G. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica L. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi 1. tužene I. P. Š. i 3. tuženika M. G., protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10497/05-63 od 24. listopada 2011., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10497/05-63 od 24. listopada 2011.

 

II Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade trošak revizije u iznosu od 313,28 eura / 2812,50 kuna[1], u roku od 15 dana.

 

III Odbija se zahtjev žalitelja za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. ožujka 1997. i 3. lipnja 2002. (točka I. i II. izreke); naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu brisanje uknjižbe prava vlasništva i uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije uknjižbe pod brojem Zs-6632/02 i Zs-6633/02 na nekretninama opisanim i označenim u toj presudi (točka III. izreke), te je naloženo tuženicima da tužiteljici solidarno isplate parnične troškove u iznosu od 7.318,50 kn u roku od 15 dana (točka IV. izreke), a odbijen je zahtjev 3. tuženika M. G. da mu tužiteljica nadoknadi parnični trošak.

 

2. Protiv te presude žalbu podnosi 1. tužena I. P. Š. (dalje: 1. tužena) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, te 3. tuženik M. G. (dalje: 3. tuženik) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbe 1. tužene i 3. tuženika nije podnesen.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 16. kolovoza 1996. proizlazi kako je pravni prednik prvo i drugo tuženice T. P. pozajmio pravnoj prednici tužiteljice J. B. iznos od 350.000,00 kn i da je na temelju navedenog ugovora pravni prednik prvo i drugo-tuženice upisao založno pravno na stanu u Z. na adresi … površine 56,94 m2, a koji je tada bio u vlasništvu pravne prednice tužiteljice,

- da je u navedenom ugovoru navedeno da navedeni pozajmljeni iznos predstavlja kunsku protuvrijednost od 100.000,00 tadašnjih njemačkih maraka (DEM), te da se prednica tužiteljice obvezuje navedeni pozajmljeni iznos vratiti u roku od tri mjeseca, po prodajnom tečaju HNB na dan vraćanja zajma,

- da iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 5. ožujka 1997. proizlazi da su ga sklopili pravna prednica tužiteljice J. B. kao prodavatelj i T. P. kao kupac,

- da je predmet gore navedenog ugovora stan u Z. na adresi … površine 56,94 m2 i da se pravni prednik prvo i drugo tuženice na temelju predmetnog ugovora obvezao isplatiti pravnoj prednici tužiteljice kupoprodajnu cijenu u iznosu od 310.000,00 kn,

- da je člankom V. predmetnog ugovora određeno da će kupac stupiti u posjed stana u roku 90 dana od ovjere gore navedenog ugovora,

- da iz dopisa Ministarstva financija RH od 6. listopada 2009. proizlazi da predmetni ugovor nije prijavljen radi razreza poreza,

- da iz ugovora o kupoprodaji nekretnine (stana u Z. na adresi …, površine 56,94 m2) od 3. lipnja 2002. proizlazi da su ga sklopili pravni prednik prvo i drugo tuženice kao prodavatelj i trećetuženik M. G. (dalje: trećetuženik) kao kupac,

- da iz dopisa Ministarstva financija RH proizlazi kako je vrijednost predmetnog stana za 50% veća od one koja je navedena u kupoprodajnom ugovoru od 3. lipnja 2002.

 

6. Tužiteljica zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina – stana u zgradi u … u Z., sklopljenog 5. ožujka 1997. između njene sada pokojne majke J. B., kao prodavatelja, i sada pokojnog T. P., kao kupca, čiji su nasljednici 1. tužena i mldb. 2. tužena A. P. (dalje: 2. tužena), temelji na navodima tužbe, koji su dopunjeni tijekom postupka u podnesku od 19. svibnja 2010. godine (list 94-95), da je taj ugovor  prividan zbog postojanja očitog nesklada između volje i očitovanja stranaka, te da služi kao osiguranje potraživanja T. P. po ugovoru o zajmu i da se njime zapravo prikriva ugovor o osiguranju naplate tražbine po ugovoru o zajmu od 16. kolovoza 1996. godine sklopljenom između tužiteljičine majke i T. P..

 

7. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužiteljica zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina – stana u zgradi u … u Z., sklopljenog 3. lipnja 2002. između sada pokojnog T. P., kao prodavatelja, i 3. tuženika, kao kupca, temelji na navodima da je ugovor sklopljen iz nedopuštene pobude i samo iz razloga da se tužiteljica spriječi u mogućnosti isticanja ništavosti ugovora od 5. ožujka 1997. prema trećoj osobi i da je 3. tuženiku to bilo poznato, te da je pristao na sklapanje takvog ništavog ugovora, dok u podnesku od 19. svibnja 2010. (list 94-95)  tužiteljica navodi da je i ugovor od 3. lipnja 2002. prividan.

 

8. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud na temelju prihvaćenog iskaza tužiteljice, dijela iskaza svjedoka Ž. V., činjenice da su u stanu i nakon sklapanja ugovora roditelji tužiteljice nastavili živjeti  unatoč ugovornoj obvezi o predaji stana u posjed kupca u roku od 90 dana i nepodnošenja ugovora radi određivanja porezne obveze (porez na promet nekretnina), utvrđuje da je ugovor o kupoprodaji stana od 5. ožujka 1997. sklopljen iz nedopuštene pobude koja se sastojala u dodatnom pritisku T. P. na tužiteljičinu majku radi što lakšeg stjecanja prava vlasništva na stanu ako ne dođe do povrata pozajmljenih sredstava prema ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 16. kolovoza 1996. Prvostupanjski sud na temelju ugovorene obveze stupanja u posjed stana "odmah", iako se u stanu nalazi M. B., te ugovorene niže cijene stana u odnosu na procjenu Porezne uprave Zagreb, utvrđuje da je i ugovor od 3. lipnja 2002. sklopljen iz nedopuštene pobude da se 3. tuženik kao savjesni stjecatelj uknjiži na stan i da se time izbjegne mogućnost da tužiteljica kao nasljednica vrati stan u svoje vlasništvo.

 

9. Žalbene tvrdnje o tome da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što je u zapisniku navedeno o sadržaju iskaza tužene I. P. Š., i onoga kako je njezin iskaz interpretiran u obrazloženju presude, su osnovane utoliko što je navedena tužena u odnosu na razloge kupnje stana po ugovoru od 5. ožujka 1997. navela da je kupac T. P., njezin tadašnji suprug, imao namjeru sa njom useliti u navedeni stan ali da ona to nije htjela, dok prvostupanjski sud, suprotno ovakvom iskazu, isti cijeni kontradiktornim, jer da iz iskaza navedene tužene proizlazi kako je kupnja stana prvotno bila i njezina volja.

 

10. Neosnovano 3. tuženik u žalbi ukazuje i na proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju iskaza svjedoka Ž. V. i sadržaja njegova iskaza na zapisniku s glavne rasprave od 21. travnja 2008.. Naime, iznoseći razloge iz kojih prihvaća iskaz tužiteljice da su ona i majka dugovanje po osnovi zajma zajedno s kamatama vratile u cijelosti zbog čega je i sam T. P. tužiteljici tvrdio da će uništiti predmetni ugovor koji se nalazi u njegovu sefu, prvostupanjski se sud dijelom poziva i na iskaz svjedoka Ž. V.. U pravu je žalitelj da on u svom iskazu ne potvrđuje da je T. P. tužiteljici tvrdio da će  uništiti predmetni ugovor, no on je u svom iskazu (list 57) potvrdio da je jednom prilikom posudio tužiteljičinoj majci 3.000 DM ili 4.000 DM, koja mu je rekla da joj to treba za vratiti dug i da ju je vozio kod javnog bilježnika gdje se sastala s T. P., te da mu je ona po povratku izjavila da joj je pao kamen sa srca jer se riješila nekih dugova, pa je prvostupanjski  sud prihvatio upravo dio tog iskaza kojim on potvrđuje navode tužiteljice o vraćanju duga.

 

11. U pravu su žalitelji da prvostupanjski sud u razlozima presude uopće nije ocijenio iskaz svjedokinje V. H., no time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na čije postojanje ukazuju žalbom, jer  je iz sadržaja njezina iskaza vidljivo da se ne odnosi na odlučne činjenice za ovaj postupak. Žalbeni navodi 3. tuženika kojima obrazlaže bitnu povredu odredaba parničnog postupka i nepostojanje u presudi razloga o odlučnim činjenicama zapravo se svodi na njegovu drugačiju ocjenu izvedenih dokaza i na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. U pravu su žalitelji kada ukazuju na određene kontradiktornosti u iskazu tužiteljice u odnosu na navode iz tužbe. Prije svega na to da tužiteljica u tužbi navodi da je za kupoprodajni ugovor od 5. ožujka 1997. saznala nakon majčine smrti u ostavinskom postupku, dok u svom iskazu navodi da joj je nakon izvršenih isplata prije majčine smrti T. P. obećao stornirati ugovor, ali i na to da je u tužbi navedeno da je kamata na pozajmicu ugovorena po mjesečnoj stopi od 24%, dok u stranačkom iskazu navodi mjesečnu stopu od 20%.

 

13. Također žalitelji osnovano ukazuju na to da njihovu činjeničnu tvrdnju o tome da kupoprodajni ugovor od 5. ožujka 1997. nije bio simuliran potvrđuje sam sadržaj toga ugovora, u kojem je navedeno da je prodavatelju isplaćena ugovorena cijena od 310.000,00 kuna, kao i posebna bilješka uz ugovor da kupac preuzima otplatu stana te mu ostaje telefonska linija sa konkretno navedenim telefonskim brojem.

 

14. Konačno u pravu su žalitelji da, kraj u zemljišnim knjigama upisanog založnog prava na stanu radi osiguranja pozajmice, nije postojao osobito važan razlog za dodatno osiguranje tražbine uknjižbom prava vlasništva zajmodavca T. P. na stanu, kao i da se razlog za prodaju stana od strane majke tužiteljice, unatoč tome što roditelji tužiteljice nisu bili u mogućnosti drugačije riješiti svoje stambeno pitanje, može nalaziti u njihovoj teškoj financijskoj situaciji.

 

15. Međutim, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sve prethodno navedene okolnosti nisu dostatne za ocjenu spornih činjenica, da li su osporavani ugovori odražavali pravu volju ugovornih strana, drugačiju od ocjene prvostupanjskog suda. Ovo prije svega cijeneći neosnovanim one žalbene navode koji bi imali upućivati na to da već iz činjeničnih navoda tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da je majka tužiteljice prije sklapanja kupoprodajnog ugovora ispunila svoju obvezu o kratkoročnoj pozajmici, te da već iz ovakvih tužiteljičinih činjeničnih tvrdnji proizlazi da nije postojao razlog za osiguranje pozajmice uknjižbom prava vlasništva zajmodavca na stanu. Naime, ovakva žalbena logika imala bi se zasnivati na između stranaka nespornim činjenicama da je plaćanjem na ime dospjele  kamate kroz razdoblje od 6 ili 7 mjeseci, a nakon toga i isplatom na ime glavnice iznosa od 15.000,00 DEM, majka tužiteljice doista ispunila svoju obvezu iz navedenog ugovora o kratkoročnoj pozajmici. Međutim, između stranaka ne postoji suglasnost o tome, niti postoje okolnosti s obzirom na koje bi trebalo zaključiti da je o tome postojala suglasnost između ugovornih strana iz navedenog ugovora. Ovo stoga što sadržaj ugovora o kratkoročnoj pozajmici upućuje na tražbinu zajmodavca u iznosu kunske protuvrijednosti od 100.000,00 DEM uvećanu za ugovornu kamatu po godišnjoj stopi od 2%, dok tužiteljičine tvrdnje upućuju na vraćanje zajma u iznosu koji nije veći od 41.250,00 DEM (7 puta po 25% od 15.000,00 DEM, uvećano za glavnicu od 15.000,00 DEM). Dakle, čak i kad bi između stranaka bilo nesporno da je majka tužiteljice vršila isplate na navedeni način, to ne znači da zajmodavac T. P. nije cijenio kako ima daljnjih potraživanja, te da nije imao interesa vršiti pritisak na majku tužiteljice radi vraćanja preostalog duga po ugovoru o kratkoročnoj pozajmici, pa i sklapanjem ugovora od 5. ožujka 1997., u svrhu uknjižbe svog prava vlasništva na stanu.

 

16. Dakle, i ovaj drugostupanjski sud cijeni kako prije svega činjenice da su roditelji tužiteljice nastavili živjeti u stanu  nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji od 5. ožujka 1997., unatoč ugovornoj odredbi da su stan u obvezi predati u posjed kupcu T. P. u roku od 90 dana, da kupoprodajni ugovor nije prijavljen poreznoj upravi radi plaćanja poreza na promet, ali i da roditelji tužiteljice nisu imali druge nekretnine za stanovanje, ukazuju na simuliranost navedenog ugovora, kao i da je svrha njegovog sklapanja bila stvaranje povoljnijeg položaja zajmoprimca pri rješavanju međusobnih odnosa iz ugovora o zajmu. Na simuliranost navedenog ugovora, ali i na simuliranost kupoprodajnog ugovora od 3. lipnja 2002., u svrhu onemogućavanja prednice tužiteljice u osporavanju stvarnopravnih učinaka ugovora od 5. ožujka 1997., ukazuje to što niti tuženik M. G., kao kupac iz ugovora od 3. lipnja 2002., nije tražio iseljenje oca tužiteljice iz navedenog stana, niti je navedeni ugovor bio prijavljen poreznoj upravi radi plaćanja poreza na promet. Svakako i okolnost da je tuženik M. G. bio dobar prijatelj T. P., prodavatelja iz ugovora od 3. lipnja 2002., ali i činjenica da je u ugovoru navedena cijena znatno manja od tržišne, ukazuju na prividnost navedenog ugovora.

 

17. Konačno, stvarno sklapanje navedenih ugovora pretpostavlja i plaćanje ugovorene kupoprodajne cijene, s tim da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je T. P. izvršio bilo kakvo plaćanje po ugovoru od 5. ožujka 1997., niti da je tuženik M. G. izvršio plaćanje po ugovoru od 3. lipnja 2002. Pri tome treba reći kako bi se imalo očekivati da je plaćanje u ugovorima naznačenih relativno velikih novčanih iznosa vršeno putem platnog prometa, na račun prodavatelja, a da u suprotnom tuženici obrazlože zašto je plaćanje izvršeno u gotovini, pa i da u odnosu na ugovor od 3. lipnja 2002. tuženik M. G. dokaže porijeklo novca kojim je izvršeno plaćanje.

 

18. Stvarno plaćanje po ugovoru od 5. ožujka 1997. ne isključuje mogućnost da navedena kupoprodajna cijena od 310.000,00 kuna predstavlja iznos za koji su se ugovorne strane sporazumjele da je preostao kao dug majke tužiteljice po ugovoru o kratkoročnoj pozajmici. Dakle, mogućnost da  po navedenom kupoprodajnom ugovoru kupac nije imao bilo kakvih obveza na ime isplate kupoprodajne cijene. Međutim, ne samo da tuženici ne iznose takvu činjeničnu tvrdnju, već niti u tom slučaju ne bi otpali razlozi za ocjenu prividnosti ugovora izneseni od strane prvostupanjskog suda.

 

19. Iz navedenih razloga, imajući u vidu da je upravo prvostupanjski sud, neposredno izvodeći dokaze saslušanjem svjedoka i stranaka, bio u mogućnosti ocijeniti uvjerljivost svakog pojedinog iskaza, te cijeneći da neprecizna interpretacija od strane prvostupanjskog suda iskaza tužene I. P. Š. u odnosu na njezinu namjeru useljenja u stan nije od bitnog utjecaja na ocjenu ostalih dokaza provedenih radi utvrđenja sporne činjenice prividnosti ugovora od 5. ožujka 1997., žalbe su ocijenjene neosnovanim te je potvrđena pobijana presuda.

 

20. Konačno, treba reći da pravomoćnim okončanjem ovog postupka očito nije dovršen spor između stranaka u odnosu na potraživanja sljednika T. P. iz ugovora o kratkoročnoj pozajmici od16. kolovoza 1996., koji spor je očito i u ishodištu ovog parničnog postupka, te da će o tome sud biti u mogućnosti odlučiti ako nasljednici T. P. pokrenu parnični postupak temeljem hipotekarne tužbe.

 

21. Budući da tuženici nisu uspjeli u postupku, odbijen je njihov zahtjev za naknadu troška žalbe.

 

22. Budući da je tužiteljica uspjela u postupku, dosuđen joj je i trošak sastava revizije, koji izvanredni pravni lijek je tužiteljica podnijela protiv prethodne presude ovog drugostupanjskog suda donesene u ovom parničnom postupku, a koja presuda je ukinuta povodom navedene revizije.

 

 

Bjelovar, 26. listopada 2023.

 

 

           Predsjednik vijeća

 

          Vladimir Šestak v. r.