Poslovni broj: Us I-1907/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Vesne Maslov, u upravnom sporu tužitelja SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Edvard Sašac, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja visine poreznog duga, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 02. prosinca 2025. godine, u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 02. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 415-01/24-01/146, URBROJ: 513-04-25-2, od 17.lipnja 2025. godine i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Supetar, KLASA: UP/I-415-02/2014-01/283, URBROJ:513-07-17-06-2024-27 od 13. ožujka 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi podnijetoj protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/II-415- 01/24-01/146, URBROJ: 513-04-25-2, od 17.lipnja 2025. godine tužitelj je u bitnom naveo: da su rješenja nezakonita; da je postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo; da je rješenjem Klasa: UP/I-415-02/2014-01/283, Urbroj: 513-07-17-09-2014-02 od 01. travnja 2014. godine utvrđen porezni dug u iznosu od 873.869,46 kuna, u vrijeme kada je na snazi bio Opći porezni zakon („Narodne novine“, broj: 147/08 do 73/13), a da je protiv navedenog poreznog rješenja podnio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA:UP/II-415-02/2014-01/2269, URBROJ: 513-04-19-2 od 23. rujna 2019.godine; da je protiv rješenja tuženika od 23. rujna 2019. godine dana 11. studenog 2019. godine kod ovog suda pokrenuo upravni spor radi poništenja istog rješenja, koji se je vodio pod brojem UsIpor-326/19, a u kojem je sud dana 05. listopada 2020. godine donio presudu kojom je poništio rješenje tuženika od 23. rujna 2019. godine, nakon čega je poništeno i porezno rješenje od 01. travnja 2014. godine; da je u ponovljenom postupku porezno tijelo pogrešno, temeljem odredbi Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16), budući da je trebalo primijeniti OPZ-a (NN br.147/08), donijelo rješenje od 16. prosinca 2020. godine (prvostupanjsko rješenje), kojim je ponovo tužitelju utvrdilo poreznu obvezu; da tuženik u tom rješenju nije na valjan način cijenilo istaknuti prigovor zastare, niti je u obrazloženju rješenja dao valjane i jasne razloge zašto prigovor zastare nije prihvaćen; da je tužitelj protiv prvostupanjskog rješenja od 16. prosinca 2020. godine izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-415-01/21- 01/157 od 07. rujna 2021. godine, nakon čega je protiv drugostupanjskog rješenja od 07. veljače 2022. godine pokrenuo upravni spor u kojem je donijeta presuda broj: UsI- 3419/21 od 07. veljače 2022. godine; da je u navedenoj presudi broj: UsI-3419/21 od 07. veljače 2022. godine u točkama 10. i 11. obrazloženja navedeno: da na priloženim ovršnim ispravama (rješenjima) dostavljenim od tuženika stavljene su klauzule izvršnosti iz kojih je vidljivo da su neka rješenja izvršnost, dakle, mogućnost da se poduzima prisilna naplata, stekle npr. 31. srpnja 2003. godine“, te da „slijedom navedenoga sud ne može otkloniti navode tužitelja jer po ocjeni suda činjenično stanje vezano za porezni dug utvrđen tužitelju nije pravilno i potpuno utvrđeno,....“. Prema navedenome da su tuženik i prvostupanjsko tijelo bili vezani pravnim shvaćanjem suda izraženim u navedenim presudama; da je u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje, Klasa: UP/I-415-02/2014-01/283 od 03. listopada 2022. godine protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu koja je usvojena rješenjem tuženika od 07. srpnja 2023. godine te predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovljenom postupku da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje, KLASA: UP/I-415-02/2014-01/283, URBROJ: 513-07-17-06/2024-27 od 13. ožujka 2024. godine kojim se tužitelju utvrđuje porezna obveza na ime glavnice poreznog duga i doprinosa na dana 01. travnja 2014. godine u iznosu od 79.494,44 eura, nakon čega je tužitelj tužbom pokrenuo ovaj upravni spor. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 17. lipnja 2025. godine te prvostupanjsko rješenje od 13. ožujka 2024. godine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

3. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-415-01/24-01/146, URBROJ: 513-04-25-2, od 17.lipnja 2025. godine odbijena je žalba tužitelja podnijeta protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Supetar, KLASA: UP/I-415-02/2014-01/283, URBROJ:513-07-17-06/2024-27 od 13. ožujka 2024. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. izreke, utvrđeno je da tužitelj na ime poreznog duga duguje na dan 01. travnja 2014. godine iznos od 79.494,44 eura (glavnica), te da se za obveze koje su niže navedene ne može provesti otpis duga poreza i doprinosa zbog zastare prava na naplatu iz poreznih evidencija, pa je naloženo da se u roku od 8 dana od dana primitka istog rješenja plati navedeni dug.

4. Na rasprava održanoj dana 02. prosinca 2025. godine nije pristupio tuženik iako je uredno pozvan a nije opravdao izostanak, pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenik tužitelja je iskazao da ostaje u cijelosti kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva te je u bitnom ponovio tužbene navode. Ukazao je da sama činjenica da je radi osiguranja naplate poreznog duga na nekretninama tužitelja upisano založno pravo, na što se u rješenju poziva tuženik, ne opravdava produljivanje zastarnog roka, te je naveo da rješenje po kojem je upisano založno pravo je već od ranije ukinuto. Popisao je trošak sastava tužbe i pristupa na raspravu, za svaku radnju u iznosu od po 500 bodova sve uvećano za PDV-a od 25 % ili ukupno 2.500,00 eura.

U dokaznom postupku čitana je tužba, odgovor na tužbu, osporeno rješenje, KLASA: UP/II-415-01/24-01/146, URBROJ: 513-04-25-2 od 17. lipnja 2025.godine te pregledan sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga i nisu popisale trošak.

5. Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, KLASA: UP/II-415-01/24-01/146, URBROJ: 513-04-25-2, od 17.lipnja 2025. godine. odnosno da li je rješenjem od 13. ožujka 2024. godine zakonito utvrđen porezni dug u iznosima kako se navode u rješenju.

7. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj dana 19. rujna 2013. godine podnio zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga poreza i doprinosa. Kod naprijed navedenog stanja spisa je istaći da je tužitelj podnio zahtjev za utvrđenje zastare prava na naplatu predmetnog poreznog duga i da se obustavi postupak naplate tog duga, što ustvari znači da je tužitelj zatražio mu se utvrđeni porezni dug otpiše zbog nastupa zastare.

8. Također iz spisa proizlazi da je navedeno porezno dugovanje u iznosu od 79,494,44 Eura odnosi na glavnicu duga utvrđenog po osnovi poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, članarine turističkoj zajednici, doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinosa za zdravstveno osiguranje, doprinosa za zdravstveno osiguranje- zaštita na radu, doprinosa za zdravstveno osiguranje, poduzetnička plaća, doprinos za zapošljavanje, doprinos HOK-u. Iz spisa proizlazi da je navedena porezna obveza (glavnica duga), utvrđena temeljem isprava koje se navode u prvostupanjskom rješenju a koje su priložene spisu. (od 1. do 15., str. 4. i 5. prvostupanjskog rješenja).

9. Prema stanju spisa proizlazi da se navedeno dugovanje odnosi se na razdoblje od 2004. do 2012. godine te je vidljivo je da je naplata glavnice poreznog duga osigurana upisom založnog prava na nekretninama čest. 957/2 i 1379/4 k. o. [katastarska općina], prije nastupa prava na naplatu budući da je dana 13. lipnja 2014. godine Služba za ovrhu Područnog ureda Split putem Općinskog državnog odvjetništva u Splitu zatražila pokretanje postupka osiguranja naplate predmetnog duga, podnošenjem zahtjeva za upis založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja.

10. Temeljem rješenja Općinskog suda u Supetru, pod brojem: OVR-193/14 od 15. srpnja 2014. godine upisano je založno pravo na nekretninama tužitelja čest. 957/2 i 1379/4 k. o. [katastarska općina], tek nakon otpisa zastarjelih dugovanja, što znači da u momentu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama nije bio upisan iznos zastarjelog duga. Također iz spisa proizlazi da je žalba tužitelja izjavljena proziv navedenog rješenja o osiguranju od 15. srpnja 2014. godine odbijena, rješenjem Županijskog suda u Splitu, broj: Gžovr-2544/2014 od 12. veljače 2015. godine.

Nadalje iz spisa je vidljivo da je porezno tijelo rješenjima iz 2014. godine, koja se navode u prvostupanjskom rješenju i priložena su spisu, utvrdila zastaru prava na naplatu poreznog duga

11. Utvrđeni porezni dug u iznosu od 79,494,44 Eura odnosi na glavnicu duga budući da iz spisa proizlazi da je porezno tijelo porezni dug tužitelja po osnovi kamata otpisala, što je vidljivo iz samog prvostupanjskog rješenja u kojem se navodi da se radi o glavnici duga a da iznos kamata po svim stavkama je 0,00 Eura.

12. Člankom 233. Zakona o doprinosima ("Narodne novine", broj: 84/08 do 114/22) propisano je da postupak utvrđivanja zastare provodi Porezna uprava na način propisan Općim poreznim zakonom za postupke kojim se utvrđuje porezna zastara, ako ovim Zakonom nije drugačije uređeno, što znači da se kod utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu doprinosa primjenjuje Opći porezni zakon, po pitanju rokova zastare, početka tijeka zastare i sl.

13. Člankom 108. stavak 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 152/24, dalje: OPZ-a) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate. Stavkom 6. istog članka propisano je da ako se radi utvrđivanja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

14. Člankom 109. stavak 10. OPZ-a propisano je iznimno od stavka 4., kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim zastarjela tražbina kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

15. Naplata poreznog duga tužitelja (glavnice duga), osigurana je upisom založnog prava na nekretninama tužitelja. Stoga, sukladno članku 109. stavak 10. OPZ- a se naplata predmetnog poreznog duga može vršiti i nakon proteka roka za zastaru, tako što se naplata duga vrši prodajom založene nekretnine, slijedom čega nije bilo osnove da se udovolji tužiteljevom zahtjevu tj. da se razmatra (utvrđuje) nastup zastare prava na naplatu, da se obustavi postupak naplate i dug otpiše u poreznim evidencijama.

Naplata glavnice duga koji je zastario (protekao zastarni rok od 6 godina) ne može se zahtijevati na drugi način (prisilnim putem i sl., odnosno drugom predmetu- sredstvu), jer je pravo poreznog tijela da traži naplatu zastarjelog duga, ali se glavnica duga iako zastarjela može i nakon zastare naplatiti isključivo iz cijene postignute prodajom nekretnine.

Nema razloga da se za porezni dug čija je naplate osigurana upisom založnog prava na nekretninama poreznog obveznika, a nakon proteka zastarnih rokova, utvrđuje nastup zastare, jer jednu situaciju čini sam protek zastarnih rokova a sasvim druga situacija je kada bi se po proteku zastarnog roka rješenjem utvrdio nastup zastare, za što nema osnova, jer se dug koji je osiguran založnim pravom može naplatiti i nakon proteka zastarnog roka.

16. Tužbeni navod da bi porezni dug zastario prije zasnivanja založnog prava na tužiteljevim nekretninama nije osnovan, a nije ni od utjecaja na donošenje drugačije odluke. Naime, navedeni prigovor tužitelj je kao stranka u postupku osiguranja naplate zasnivanjem založnog prava duga na tužiteljevoj nekretnini, donošenjem rješenja o osiguranju naplate, te postupku te u postupku provedbe tog rješenja odnosno kod upisa založnog prava u zemljišnoj knjizi mogao isticati te kao stranka tih postupaka pravnim sredstvima osporavati navedena rješenja, kako se ne bi dopustilo da se zasnuje založno pravo radi osiguranja naplate predmetnog duga, odnosno da se izvrši upis založnog prava na njegovim nekretninama. Iz spisa proizlazi da je tužitelj žalbom osporavao rješenje o osiguranju naplate duga zasnivanjem založnog prava donesenog od Općinskog suda u Supetru pod Ovr-193/14 od 15. srpnja 2014. godine, ali u tome nije uspio jer je žalba odbijena.

Stoga, u konkretnom slučaju nakon proteka toliko vremena nema osnove da sada osporava upis založnog prava i ističe navedeno.

17. Slijedom navedenog nije osnovan navod iznijet na raspravi da samom činjenicom da je radi osiguranja naplate poreznog duga na nekretninama tužitelja upisano založno pravo, ne opravdava produljivanje zastarnog roka, te da rješenje po kojem je upisano založno pravo je već od ranije ukinuto, s obzirom da se neradi o produljivanju zastarnog roka, već primjeni odredbe članka 109. stavak 10. OPZ-a prema kojoj odredbi porezno tijelo ima mogućnost naplate glavnice poreznog duga i kada proteknu zastarni rokovi. Tužitelj osim paušalnog navoda ničim ne dokazuje da je rješenje po kojem je upisano založno pravo na tužiteljevoj nekretnini ukinuto.

18. Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu, 02. siječnja 2026.

S U D A C

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, ŽI, [adresa],

- tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1,

- u spis.