REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10520/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lafteru, odvjetniku u Jastrebarskom, Augusta Šenoe 2a, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Matei Mimica Žarković, odvjetnici u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnice tuženika, 2. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 186- 53014584, koji je sklopljen između tužitelja LC, OIB [osobni identifikacijski broj] te prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a koja glasi:

„ U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju LC, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.954,27 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 22. lipnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju LC, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.612,04 eur sa zateznom kamatom od 2. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 186-53014584 te da je odredbom čl. 8. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, time da za prijevremenu otplatu kredita banka ima pravo zaračunati naknadu sukladno Odluci i naknadama usluge banke. Tvrdi da se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi te navodi da je na ime prijevremene otplate kredita 21. lipnja 2022. tuženiku platio iznos od 14.724,43 kn/ 1.954,27 eur. Slijedom navedenog, predlaže presudom utvrditi ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 1.954,27 eur sa zateznom kamatom od 22. lipnja 2022. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelost te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, pregled prometa za klijenta i izvatke. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. U postupku nema spora o slijedećem:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 14. listopada 2009. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kunskoj protuvrijednosti 83.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF banke na dan korištenja kredita,

- da je tuženik kao i njegov prednik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da prema odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed time da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke

- da je tužitelj iskoristio pravo te je izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita.

8. Tužitelj je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

8.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje stana, dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja, kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je stan korišten isključivo za stanovanje njegove obitelji te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

9. Dakle, proizlazilo bi da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP.

10. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je kako se radilo o situaciji uzmi ili ostavi te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama već je tužitelju predan gotov tekst ugovora na potpis. Prilikom sklapanja ugovora tužitelj nije upozoren na obvezu plaćanja tzv. izlazne naknade, a kada je zatvarao kredit 2022. godine rečeno mu je da će morati platiti naknadu i da se ona odnosi na troškove banke.

12. Budući da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za prijevremenu obradu kredita i visini iste iz čl. 8. st. 2. Ugovora, pa kako iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

13. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 8. ugovora proizlazi da se naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita zaračunava sukladno Odluci o visini naknade za usluge banke), bilo moguće pojedinačno pregovarati.

14. Kod toga posebno valja napomenuti kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl. 8. ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, slijedom čega se radi o odredbi koja nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

15. Valja reći kako naknada za prijevremenu otplatu ne mora sama po sebi biti ništetna ako se o toj odredbi posebno pregovaralo te ukoliko ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

16. Konkretno, s obzirom da je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Budući da je u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 8. Ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, to sud nalazi da je plaćanje naknade tuženiku za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl. 81. te ništetna u smislu čl. 87. ZZP, kao i u smislu čl. 102. u vezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14), sve u vezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 31/05 i 41/08, dalje: ZOO).

18. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

18.1. U tom smislu sud niti nije provodio financijsko vještačenje kako je to u postupku predlagao tuženik u pravcu dokazivanja tvrdnji da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu a niti je cijenio izjavu svjedoka i dokumentaciju koju je s tim u vezi tuženik dostavio u sudski spis.

19. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je temeljem nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića, čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti, utvrđeno da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.954,27 eur dana 14. lipnja 2022. kada je on tu uplatu i izvršio to je temeljem odredaba čl. 323. st.1. ZOO, čl.1111. st.1. ZOO, čl.1115. ZOO i čl. 29. ZOO, odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

20. Prigovor zastare nije osnovan.

20.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podneska od 16. siječnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podneska od 10. srpnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 13. studenog 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podneska od 4. veljače 2025. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, te za zastupanje na ročištu 20. studenog 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 262,50 eur, a što ukupno iznosi 1.312,50 eur. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur te na presudu u iznosu od 66,36 eur kao i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 1.612,04 eur.

22. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 2. siječnja 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika