Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-260/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Odvjetničkom uredu Čuljak iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te zamjenice punomoćnice tuženice SV, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom uredu R i KV iz [adresa], uz javnu objavu dana 2. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl. 7. st. 2. Ugovora kreditu br. 9011146413, sklopljenog dana 12.04.2006. godine između pravnog prednika tužitelja ŠV iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđenog dana 12.04.2006.godine po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-235/06, u dijelu odredbe koji glasi:

"…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...".

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati po osnovi razlike u tečaju iznos od 765,21 eura (sedmastošezdesetpeteura- dvadesetjedancent) sa zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

4,56 EUR tekućom od 16.02.2009.

4,85 EUR tekućom od 16.03.2009.

3,95 EUR tekućom od 16.04.2009.

4,09 EUR tekućom od 16.05.2009.

2,91 EUR tekućom od 16.06.2009.

1,91 EUR tekućom od 16.07.2009.

2,14 EUR tekućom od 16.08.2009.

2,71 EUR tekućom od 16.09.2009.

2,65 EUR tekućom od 16.10.2009.

2,10 EUR tekućom od 16.11.2009.

3,13 EUR tekućom od 16.12.2009.

3,88 EUR tekućom od 16.01.2010.

5,09 EUR tekućom od 16.02.2010.

4,78 EUR tekućom od 16.03.2010.

6,34 EUR tekućom od 16.04.2010.

6,00 EUR tekućom od 16.05.2010.

6,71 EUR tekućom od 16.06.2010.

11,44 EUR tekućom od 16.07.2010.

10,43 EUR tekućom od 16.08.2010.

13,16 EUR tekućom od 16.09.2010.

12,28 EUR tekućom od 16.10.2010.

10,42 EUR tekućom od 16.11.2010.

14,01 EUR tekućom od 16.12.2010.

18,48 EUR tekućom od 16.01.2011.

15,40 EUR tekućom od 16.02.2011.

16,52 EUR tekućom od 16.03.2011.

15,02 EUR tekućom od 16.04.2011.

15,24 EUR tekućom od 16.05.2011.

21,22 EUR tekućom od 16.06.2011.

21,62 EUR tekućom od 16.07.2011.

26,78 EUR tekućom od 16.08.2011.

24,28 EUR tekućom od 16.09.2011.

21,52 EUR tekućom od 16.10.2011.

21,18 EUR tekućom od 16.11.2011.

20,93 EUR tekućom od 16.12.2011.

22,14 EUR tekućom od 16.01.2012.

23,42 EUR tekućom od 16.02.2012.

23,51 EUR tekućom od 16.03.2012.

22,66 EUR tekućom od 16.04.2012.

23,08 EUR tekućom od 16.05.2012.

23,48 EUR tekućom od 16.06.2012.

22,85 EUR tekućom od 16.07.2012.

23,06 EUR tekućom od 16.08.2012.

22,70 EUR tekućom od 16.09.2012.

21,80 EUR tekućom od 16.10.2012.

22,76 EUR tekućom od 16.11.2012.

23,28 EUR tekućom od 16.12.2012.

23,10 EUR tekućom od 16.01.2013.

21,05 EUR tekućom od 16.02.2013.

22,80 EUR tekućom od 16.03.2013.

22,88 EUR tekućom od 16.04.2013.

22,91 EUR tekućom od 16.05.2013. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.508,36 eura (tisućupetstoosameura- tridesetšestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 2. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 400,00 eura (četristoeura) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 24. ožujka 2023. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, te isplate po osnovi tečajne razlike iznosa od 730,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a nakon preinake iznosa od 765,21 eura s pripadajućim zateznim kamatama kao pod I.izreke.

1.1. Tužiteljica tužbu obrazlaže navodeći da je njen pravni prednik - sada pokojni suprug ŠV (tužiteljica je temeljem rješenja o nasljeđivanju od dana 27.02. 2008. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem O-201/08, postala pravni slijednik prvotnog korisnika kredita ŠV, te u cijelosti preuzela sva prava i obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu) sa tuženicom dana 12.04.2006. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 9011146413, potvrđen dana 12.04.2006. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OU235/06, prema kojem je tuženica kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 7.136,88 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 102,56 CHF. Tuženica prilikom zaključenja Ugovora nije predniku tužiteljice pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 15.04.2008. godine pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 730,00 eura / 5.500,19 kn. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Poziva se na na odredbu čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. st. 1. ZOO, te članka 502.c , čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), te čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) kojim je propisano da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, pa obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud usvoji njegov konačni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu od dana 8. studenog 2023. i tijekom postupka, tužena u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije u vidu činjenice je li prednik tužiteljice potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., S, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47), te i stoga jer tužiteljica nije potrošač, jer ona nije osoba koja je sklopila pravni posao koji utvrđuje ništetnim i temeljem kojeg postavlja zahtjev za isplatu, pa joj ne mogu biti povrijeđeni interesi i prava kao potrošaču, a niti ti pravni interesi mogu biti predmetom nasljeđivanja. Tužena osporava pravni interes, jer je Ugovor prestao otplatom kredita, te ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužiteljica potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužiteljica postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje da osnova za isplatu nema. Navodi da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012339561 (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovora. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Važno je naglasiti da je Ugovor u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, te je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, a javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama, pa stoga osporava nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Ističe se da su stranke ovog ugovora slobodno ugovorile i ušle u ugovorni odnos te nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti postojali,) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Posebno ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati.

2.1. Na ročištu za glavnu raspravu od dana 3. prosinca 2025. tužena je povukla prigovor radi prebijanja, budući je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da u zadanom periodu, tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita, pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

3. Tužiteljica tijekom postupka osporava navode tužene ističući da tuženicino negiranje pravnih utvrđenja stajališta VTS-a RH i Europskog suda kao i sadržaja same Direktive br. 93/13/EEZ jasno proizlazi iz njegovih stavova o tobožnjoj „notornosti poznavanja svih implikacija“ koje proizlaze i vezane su uz ugovaranje vezivanja glavnice kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a sve s ciljem izbjegavanja vlastite odgovornosti za posljedičnu predmetnu tužbu. Ističe kako nije u dovoljnoj mjeri informiran o rizicima vezanim uz vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, a upravo ugovaranje takve zaštitne klauzule je u konkretnom slučaju prouzročilo neravnopravni položaj stranaka na štetu tužitelja. Ujedno, tužitelj naglašava kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine iznio utvrđenja vezana uz dopuštenost ugovaranja valutne klauzule CHF u ugovorima o potrošačkom kreditiranju građana. Imajući u vidu pravna utvrđenja VTS RH, a za koja je ovaj Sud vezan, tužitelj ističe kako mu prilikom sklapanja pravnog posla nisu transparentno izloženi rizici i drugi faktori koji utječu na kreditnu zaduženost. Isti kao prosječni potrošač nije znao koje ekonomske posljedice za njega proizlaze iz sporne ugovorne odredbe, a vezano za obim obveza, odnosno za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužena je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora, propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Navodi da je mjerodavna isprava za ocjenu tužiteljeva svojstva (ne)potrošača upravo sklopljeni Ugovor o kreditu, a iz kojega nedvojbeno proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita navedeni ugovor sa tuženikom sklopio u svojstvu potrošača budući da predmetni Ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF kao i desetke tisuća drugih ugovora koje je tuženik sklopio s ostalim potrošačima u RH, slijedom čega je neupitno kako se i na ovaj postupak s izravnim učinkom protežu utvrđenja iz ranije citiranih, pravomoćnih presuda u predmetu „Franak“. U odnosu na prigovora zastare, ukazuje na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, te izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011146413 (list 5.-9. spisa), Otplatnu tablicu efektivne kamatne stope (list 10. -11.), Pregled uplata po kreditu na dan 17.03.2023. i 13.08.2025. (list 12. -15. i 120.-121. spisa), rješenje o nasljeđivanju od 27.02.2008. (list 16.-17.), plan otplate (list 105.-107.), knjigovodstvenu karticu (list 108.-119.), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje, te pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 7.10.2025. (list 122-127.).

4.1. Iako je u odgovoru na tužbu tuženica predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĆV, tuženica je na pripremnom ročištu od dana 12. lipnja 2025. navela da nema personalnih dokaza, stoga sud taj dokaz nije izveo.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu 9011146413 od 12.04.2006. kojeg su sklopili prednik tužiteljice (njen pok. suprug ŠV) kao Korisnik kredita i tuženica kao Banka, u dijelu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu CHF (čl. 7. st. 2.), kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica temeljem rješenja o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka pod brojem O-201/08-4 dana 27.02.2008. proglašena zakonskom nasljednicom iza svog supruga – pok. ŠV;

- da su pravni prednik tužiteljice (ŠV) kao korisnik kredita i tuženica kao Banka dana 12.04.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011146413 radi kupnje vozila;

- da je tuženica stavila predniku tužiteljice na raspolaganje iznos od 7.136,88 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je kredit otplatila u cijelosti tužiteljica nakon smrti Korisnika kredita;

- da je čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a ostali anuiteti uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju, ima li tužiteljica pravni interes, aktivna legitimacija, odnosno ima li tužiteljica status potrošača.

8. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja i statusa potrošača pravnog prednika tužiteljice-korisnika kredita, saslušana je tužiteljica, koja je iskazala da je njen sada pok. suprug ŠV podigao predmetni kredit temeljem Ugovora o kreditu u 2006. godini, ali je isti preminuo 2008. i ona je kao njegova zakonska nasljednica preuzela otplatu predmetnog kredita. S njim je bila u Banci prilikom realizacije kredita i prije potpisivanja Ugovora o kreditu, te joj je poznato da je njen suprug jedino kod tuženice mogao dobiti kredit za kupnju vozila, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, te je Ugovor zaključio kao fizička osoba, a vozilo im je trebalo radi potreba obitelji, odnosno radi odlaska i dolaska s posla njenog supruga i sina. Prilikom pregovaranja o kreditnim uvjetima rečeno im je da postoji mogućnost da će rata zbog promjene tečaja nešto malo porasti, međutim nitko njenog supruga nije upozorio na rizik drastičnog rasta tečaja CHF, niti su ga upozorili koji parametri utječu na promjenu tečaja, a niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na euro. Rata je vrlo brzo s početnih 400,00 kuna porasla duplo, odnosno na 800,00 kuna, a da je to njen suprug znao i bio upozoren na rizik, sigurno ne bi podigao taj kredit. Kredit je ona otplatila u cijelosti nakon smrti supruga 2008. godine. Napominje da je ugovor o kreditu njenom suprugu prije potpisivanja dan već sačinjen od strane Banke i oboje su pročitali Ugovor prije potpisivanja, ali im nitko nije pojasnio posebno ugovorne odredbe.

8.1. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011146413 (list 5.-9. spisa) sud je utvrdio da je Ugovor sklopio kao Korisnik kredita ŠV sa tuženom kao Bankom dana 12.04.2006. kojim mu je stavljeno na raspolaganje iznos od 7.136,88 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita; da je čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana oddana prijenosa kredita u otplatu, a ostali anuiteti uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesceu počev od dana dospjeća prvog anuiteta. U Ugovoru nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu.

8.2. Ostalu dokumentaciju vezao za predmetni Ugovor o kreditu sud nije posebno obrazlagao, jer je ista uzeta u obzir prilikom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja

8.3. Čitanjem rješenja o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik Mirjana Borić iz Osijeka pod brojem O-201/08-4 od dana 27.02.2008. (list 16.-17.) sud je utvrdio da je tužiteljica proglašena zakonskom nasljednicom iza svog supruga – pok. ŠV, kao i sin pokojnig ZV.

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Prije svega sud napominje da prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o imovinskom pravu koje prelazi na nasljednike, pa je tužiteljica ovlaštena podnijeti tužbu sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.). Nadalje, prema odredbi čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju, ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Naime, nije od utjecaja je li potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju budući da je nasljednik univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svog prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači istovremeno da ostavitelj nema druge imovine, a smrću ostavitelja njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, te je tužiteljica kao jedna od zakonskih nasljednika ŠV, njegov sveopći pravni sljednik i zbog toga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan. Korisnik kredita preminuo je 2008. godine i to prije pravomoćnog dovršetka postupka pred Trgovačkim sudom u kojem je donesena presuda osnovom koje je mogao zatražiti povrat neosnovano naplaćenih iznosa i po toj osnovi pozvati se na pravna utvrđenja iz te parnice osnovom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Time nije mogao osobno postaviti zahtjev po toj osnovi i tužiteljica ima ovlaštenje podnošenja tužbe u odnosu na svojeg sada pokojnog supruga, koji je i kao korisnik kredita zaključio navedeni Ugovor. Pored navedenog, tužiteljica je nakon smrti korisnika kredita nastavila otplaćivati kredit i isti je u cijelosti otplatila, a koje uplate je tužena primila.

12. Nije osnovan ni prigovor tužene da tužiteljica nije bila, niti je u predmetnom ugovornom odnosu "potrošač", pa da stoga nije ovlaštena podnijeti predmetnu tužbu i pozivati se na utvrđenja iz Kolektivne presude.

12.1. Naime, tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

12.1. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključio prednik tužiteljice kao fizička osoba radi kupovine vozila za potrebe obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, te je otplaćivao kredit do 2008. kada je preminuo, nakon čega je tužiteljica nastavila otplaćivati kredit i isti otplatila u cijelosti. Iz navedenog proizlazi da prednik tužiteljice ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i prednik tužiteljice u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

12.2. Kako iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača prednika - supruga tužiteljice, time i tužiteljica ima svojstvo potrošača. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

13. Nadalje, izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.) utvrđeno da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno kako to proizlazi iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005.), odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu.

15. Nije osnovan prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

15.3. Pored navedenog, valja istaći da je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.4. Naime, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

15.5. Na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe, tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između prednika tužiteljice, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.7. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice.

16. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene, jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s prednikom tužiteljice pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije niti pokušala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

16.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

16.3. U smislu navedenog, sud je već obrazložio da je prednik tužiteljice potrošač, odnosno i tužiteljica u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženica trgovac u smislu odredbe čl. 3. točka 2. Zakona o zaštiti potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

17. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti prednika tužiteljice, odnosno da je prilikom pregovaranja tužena s prednikom tužiteljice o sklapanju Ugovora o kreditu, istog informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Saslušana tužiteljica je pak iskazala da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu njenom suprugu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu tečaja i da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur, te nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu, koji je njenom suprugu ponuđen na potpis unaprijed sačinjen. Da je bio upozoren da bi rata kredita mogla porasti duplo od početne, odnosno sa 400,00 kn na 800,00 kn, sigurno ne bi dizao taj kredit.

17.1. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17.2. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednica tužena je trebala informirati prednika tužiteljice o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17.3. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17.4. Tuženica prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF, nije informirala prednika tužiteljice o svim bitnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa je njeno takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača.

17.5. Imajući u vidu da iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženica prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije upozorila Korisnika kredita – pravnog prednika tužiteljice na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je isti imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, a da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženica nije ničim dokazala da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne.

17.6. Isto tako, činjenica da je prednik tužiteljice svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Pri tome, valja reći da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13 /EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

17.7. Nadalje, sporna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, nije lako razumljiva, jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također prednik tužiteljice kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

17.8. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je prednik tužiteljice kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 12.04.2006. isto konkretno nije slučaj, jer prednik tužiteljice na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, a niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 7. Ugovora o kreditu od 12.04.2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 12.04.2006. u donošenju kojih prednik tužiteljice nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je dio čl. 7. ugovorne odredbe koja nije lako razumljiva, te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

17.9. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pols. brokem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

17.10. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7., među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

17.11. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

17.12. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

18. Pored navedenog valja napomenuti i da pored toga što je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, nije isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz predmetnog Ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe, te time ne otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule, jer odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

19. Slijedom navedenog, u ovom postupku je utvrđeno da se o predmetno ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tužene, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer prednik tužiteljice nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

19.1. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio ugovorne odredbe čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu od 12.04.2006. koja se odnosi na valutnu klauzulu, sukladno odredbi 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena, te ništava u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

19.2. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

19.3. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

20. Stoga je osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

21. Nije osnovan prigovor tužene da tužiteljica nema pravni interes u konkretnom slučaju, jer je Ugovor prestao otplatom kredita. Naime, ugovor nije prestao ispunjenjem (otplatom kredita). Ispunjenjem ugovorne obveze prestaje samo ugovorna obveza, jer je ispunjenje jedan od načina prestanka obveza po odredbi čl. 160. Zakona o obveznim odnosima, ali time ne prestaje ugovor, dok se postojanje pravnog interesa za tužbu za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom, nakon prestanka ugovornih obveza, cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2197/2021-2 od 09.11.2021.). I prema praksi Europskog suda, nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača (tužiteljica kao pravna slijednica korisnika kredita), iako je Ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti u konkretnom slučaju. Pored navedenog, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju koji se odnosi na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom valutnom klauzulom. Stoga, Korisnik kredita po shvaćanju ovog suda ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Pored navedenog, ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor, a koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

21.1. Pored navedenog, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

22. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva, sukladno čl. 258.-260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo LV univ.mag.oec. iz [adresa], a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost visine preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovu povećanja tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od 1.01.2009. do konačne otplate, te da iskaže tzv. negativne anuitete, odnosno kada je valuta bila manja od početno ugovorenog tečaja.

22.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju od dana 7. listopada 2025. (list 122.- 127. spisa) navodi da je tužitelj tijekom otplate kredita u zadatkom definiranom razdoblju od 01.01.2009. godine do otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, ukupno 5.765,51 HRK, a što prema važećem tečaju konverzije od 7,534500 iznosi ukupno 765,21 EUR. U zadanom periodu tečaj CHF nikada nije bio manji od tečaja na dan isplate kredita, pa stoga nije bilo negativnih stavki tečajne razlike.

22.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, dok je tužena imala primjedbe pravne naravi, navodeći da je vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a neugovorenog kreditnog odnosa koji nikada nije bio dogovoren među ugovornim strankama, te vještači kredit kao da je ugovoren u kunama s fiksnom kamatnom stopom.

22.3. U odnosu na primjedbe tužene, vještak se u podnesku od 4. studenog 2025. izjasnio da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja koje je sačinio po zadatku suda, dok se na prigovore tužene pravne prirode nije niti dužan očitovati.

22.4. Na ročištu održanom dana 3. prosinca 2025. tužena ne spori matematički izračun vještaka, te stranke ne predlažu da sud vještaka poziva na ročište radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja.

22.5. U odnosu na prigovore tuženice, sud napominje da sukladno odredbama čl. 259. i čl. 260. Zakona o parničnom postupku, sud je taj koji rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještačenja vještaku, a koji je sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud koji mu je odredio zadatak vještačenja, te na temelju materijalne dokumentacije u spisu koju su stranke priložile. Nisu osnovani prigovori tužene pravne naravi. Naime, u situaciji kada je iz navedenih razloga ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru o kreditu, te početni tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, kako je vještak i postupio pri izradi nalaza i mišljenja. Tužiteljica svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksnog tečaja i fiksne kamatne stope, već se izraz „promjenjiva“ vezuje samo u odnosu na odluku Banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok je jedino početni tečaj bio poznat predniku tužiteljice u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

22.6. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužiteljica uskladila svoj konačni zahtjev upravo sukladno izračunu vještaka.

23. Dakle, tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, a podneskom od dana 13. listopada 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, preinačila tužbu, kojom na ime povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtijeva isplatu iznosa od 765,21 eura sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

23.1. Kako se tuženica na ročištu od dana 3. prosinca 2025. protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na istom ročištu dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

23.2. Ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi zahtijevao po predmetnom osnovu iznos od 730,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17-2 od 20.03.2018., Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019. i Rev 1404/2018-3 od 17.04.2019.).

24.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 15. lipnja 2018., a nastupa dana 15. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 24. ožujka 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

24.2. Nije nastupila ni zastara na preinačeni dio zahtjeva, s obzirom da je za računanje zastare, odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne dan podnošenja tužbe.

24.3. Naime, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

25. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka, jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa tužitelj osnovano potražuje zatezne kamate počev od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate u visini stope zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

27.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.908,36 eura.

27.2. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 1.508,36 eura, koji se sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), te dva obrazloženog podneska od dana 13.11.2023. i 13.10.2025. u iznosima od po od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te od dana 18.06.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 12.06.2025. i 3.12.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu za objavu presude od 2.01.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), troška vještačenja od 331,84 eura, te plaćene pristiojbe na tužbu od 26,55 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

27.3. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu iznosa od 400,00 eura na ime sastava podneska od dana 13.02.2024. i 9.04.2024. nije osnovan, jer se ponavljaju navodi iz podneska od 13.11.2023. za koji je istoj dosuđen trošak, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 2. siječnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćnici tuženice