REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-3317/2019

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

RJEŠENJE

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČŠJ, Č, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080072083, osobni identifikacijski broj (OIB): 14036333877, zastupano po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, na ročištu za objavu presude dana, 02. siječnja 2026. godine,

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe u pravnoj stvari tužiteljice ČŠJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], (OIB): 14036333877, sukladno podnesku tužiteljice od 18. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 216-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.01.2007.g., potvrđen od JB Zoje Puljiz iz Splita broj OU-50/07 od 28.01.2007.g., sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, i to:

- članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 62.250,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja. - članak 6. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 10.022,77 € sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 01.10.2015.g. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.475,00 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, doke se za više traženo zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d. d. kao kreditor sklopili dana 24. 01. 2007.g. Ugovor o kreditu broj 216-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (nadalje: Ugovor). Tim Ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 62.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Kreditora važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 144 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 4,60 %, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi u tužbi da s obzirom na navode iz tužbe jasnim proizlazi da su odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 6 i čl. 21. Ugovora ništetne. Izravna posljedica ništetnosti tih odredbi Ugovora jest da je prednik tužitelja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, kao i promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o odluci tuženika, preplatio poveći novčani iznos, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče za svaki mjesec u odnosu na koji je preplata izvršena. Preplaćeni iznos tuženik je stekao bez ikakve osnove. Jasnim proizlazi da je obveza tužitelja kao korisnika kredita, ovisna o dva bitna (promjenjiva i neizvjesna) sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, zbog čega je znatno narušena ravnoteža među ugovornim stranama, što u konačnici ima posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe procesno pravni prigovor nepostojanja pravnog interesa na strani tužitelja i to iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice, te je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznos odgovora upravo iznosu preplate utvrđenom u čl. 2. Aneksa, tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i materijalno pravni prigovor zastare utuženih tražbina jer je već u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru koji je sklopljen dana, 24. 01. 2007. godine. Nadalje, u dogovoru na tužbu tuženik ističe nepostojanje prava na vraćanje iznosa plaćenih po Osnovnom ugovoru jer tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa jer je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je prvotni CHF ugovor o kreditu nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima učinak ex tunc. Tuženik ističe prigovor neosnovanosti pozivanja na utvrđenja iz presuda iz Kolektivnog spora jer tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne, a tužitelj se nema pravo pozivati na utvrđenja i presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje ističe nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora, da je zakonski dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule čime su u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, te je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika. Tuženik ističe da je valutna klauzula u Osnovnom ugovoru uočljiva, jasna i razumljiva, te ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo, valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također tuženik u pogledu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi navodi se radi o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva, o kojoj se pojedinačno pregovaralo i koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tuženik osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže tužbu odbaciti jer tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, ili podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora, valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe, pa stoga ni ništetne. Tijekom postupka tuženik je osporavao status potrošača tužiteljice

4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 18. srpnja 2025. godine (list 774 i 775 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

5. Podneskom od 23. rujna 2025. godine tuženik je istakao prigovor preinake tužbenog zahtjeva u vidu povećanja visine vrijednosti predmeta spora, te u odnosu na novi preinačeni dio tužbenog zahtjeva tuženik ističe prigovor zastare.

6. Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi 10. studenoga 2025. godine koja je počela iznova zbog održavanja ročišta pred sudom u izmijenjenom sastavu sud je suglasnošću stranaka pročitao Ugovor o kreditu, prilozi dostavljeni uz tužbu i odgovor na tužbu, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije, otplatni planovi, obavijest o promjeni kamatne stope, prihvaćanje izračuna konverzije, pregled prometa za klijenta, specifikacije uplata, iskaz tužiteljice sa ročišta od 11. lipnja 2025. godine, nalaz i mišljenje vještaka od 22 lipnja 2025. godine. JUT d. o. o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje.

7. Uzimajući u obzir da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja povećala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a u pogledu koje preinake nisu nastali posebni troškovi postupka, sud je temeljem članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

8. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. u pogledu tijeka zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S obzirom da je u konkretnom slučaju preinaka tužbe izvršena nakon provedenog vještačenja, te se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje, podnošenjem tužbe u ovom sporu, prekinuta je zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanje zahtjeva).

9. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika/pravnog prednika tuženika, kao kreditora, dana, 24. 01. 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 216- 026/2007, kojim Ugovorom je prednik tuženika, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 62.250,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Aple-Adria-Bank d. d. važećem na dan korištenja kredita, rok otplate kredita iznosi 12 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, lkredit se otplaćuje u 144 mjesečna anuiteta, banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti procjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria- Bank d. d.,

- da su stranke dana 13. 06. 2016. godine sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 216-026/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim Aneksom se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita, tim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran s valutnom klauzulom u EUR, da su stranke tim Aneksom utvrdile stanje glavnice kredita, iznos preplate, da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta, uz koji Aneks je korisniku kredita dostavljen i Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku,

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- daje presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

10.Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

14.Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

15. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

17. Prema tome tužiteljica se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

18. U nalazu i mišljenju vještaka JUT d. o. o. za knjigovodstvo i financijsko vještačenje od 22. lipnja 2025. godine se navodi da je tužitelju temeljem ugovora o kreditu bio isplaćen iznos od 62.250,00 CHF, odnosno 282.988,50 kn, da je tužitelj stvarno platio anuitete u iznosu 50.917,59 CHF, odnosno 278.282,59 kn, da je tužitelj do dana konverzije preplatio tuženiku zbog promjene kamatne stope iznos od 3.210,33 CHF ili 17.836,49 kn, odnosno 2.367,30 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir samo pozitivne razlike, da je tužitelj do dana konverzije preplatio tuženiku anuitete zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni iznos od 42.811,38 kn, odnosno 5.682,05 EUR. Sagledavajući obje osnove (promjenu kamatnih stopa i promjenu tečaja CHF), tužitelj je preplatio tuženiku anuitete u iznosu od 60.647,87 kn odnosno 8.049,36 EUR. Negativne razlike prilikom izračuna razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope iznose -244,44 CHF ili -1.511,13 kn, odnosno 205,87 EUR. Negativne razlike prilikom izračuna razlika anuiteta po obje osnove (promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF) iznose -353,42 kn (tablica 4. kolona br. 10. red. br. 104.), odnosno -46,91 EUR. Tuženik je priznao tužitelju prilikom konverzije kredita preplatu u iznosu od 4.015,21 EUR (prema dokumentu u spisu Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom švicarski franak od 15.11.2015.), odnosno 30.671,51 kn (prema tečaju banke 7,63883 kn za EUR na dan 30.09.2015. g. Taj priznati iznos sastoji se od uplaćene glavnice i redovne kamate

19. Vještak nadalje u mišljenju navodi da je tužitelju u provedenoj konverziji priznat cjelokupni iznos preplate po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli, uz napomenu da je izračun preplate izvršen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj provedbom konverzije nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Razlika preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 20.062,28 kn, odnosno 2.662,72 EUR, a izračunata je kao razlika između iznosa neotplaćene nedospjele glavnice u EUR priznatog konverzijom i iznosa neotplaćene nedospjele glavnice koji se izračunava primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja. Na iznos razlike više plaćenih anuiteta od 8.049,36 EUR obračunate su zatezne kamate na svaku pojedinu razliku iz kolone br. 12. Ukupno obračunate zatezne kamate iznose 3.325,90 EUR. Kada se primijeni čl. 172 ZOO (u odnos stavi iznos zateznih kamata od 3.325,90 EUR s iznosom preplate od 4.015,21 EUR koliko je tuženik priznao tužitelju u konverziji), zatezne kamate ne pokrivaju u cijelosti iznos priznat u konverziji. Razlika iznosi -689,31 EUR koja umanjuje ukupnu razliku anuiteta zbog promjene kamate i valute od 8.049,36 EUR. Za daljnji obračun zateznih kamata od 01.10.2015. do isplate tužitelju ostaje iznos od 7.360,05 EUR. Konačna sveukupna preplata koju je tužitelj više platio s osnova promjene kamatne stope i tečaja za valutu CHF iznosi 10.022,77. Prethodno izračunati iznosi u kunama preračunati su u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1EUR, sve sukladno Zakonu o uvođenju EUR-a kao službene valute u RH (NN 57/22, 88/22).

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka JUT d. o. o. od 22. 06. 2025. godine jer je izrađeno u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni.

21. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

22. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

23. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu dana, 13. 06. 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Aneksu odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. Stoga, tužiteljica unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

25. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ČŠ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

26. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

27. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Aneks kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke.

28. Sklapanjem Sporazumu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 24. 01. 2007.g. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF.

29. Kako je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da tužiteljica nije u potpunosti financijski obeštećena, te da se je za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom od 10.022,77 EUR povećala imovina tuženika jer je tuženik navedeni iznos primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, isti je dužan vratiti temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO.

30. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

31. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnesena ovom sudu dana, poslana preporučenom pošiljkom 11. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovanim. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

32. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja, kao niti o promjeni kamatne stope i uvjetima promjene kamatne stope, jer iz iskaza tužiteljice saslušane pred ovim sudom proizlazi da je tužiteljica sa svojim sada bivšim suprugom došla u tada Hippo banku radi savjetovanja oko uzimanja stambenog kredita, odnosno kredita za renoviranje stana. Nije im objašnjeno ništa u pogledu rizika samog ugovora odnosno rizika valutne klauzule već nam je službenik banke toplo preporučio da uzmemo kredit u CHF, navodeći kako je to najbolja valuta i kako bi i on sam uzeo taj kredit da je na našem mjestu. Nije im objasnio postoje li kakvi rizici u pogledu predmetne valute. Nije im ponuđen kredit ni u kojoj drugoj valuti samo su razgovarali o kreditu u CHF. U pogledu promjenjive kamatne stope ne može se sada sjetiti nikakvih detalja. Samo može reći da im je ponuđen kredit pod uvjetima koji su tada odgovarali njezinim primanjima. Tužiteljica je iskazala da je kredit uzet radi renoviranja stana. U tom stanu su zajedno živjeli ona, njen suprug i dijete.

33. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita adaptacija stana koji je služio za stanovanja tužiteljice i njezine obitelji, a za koji nije utvrđeno da bi služio zanimanju tužiteljice, njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužiteljica imala status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužiteljice se odnose na: sastav tužbe 200 eur, sastav podneska od 05. 11. 2019. – 200 eur, sastav podneska od 19. 02. 2025. -200 eur, pristup na ročište od 12. 03. 2025., sastav podneska od od 27. 03. 2025 -100 eur, pristup na ročište od 11. 06. 2025. -200 eur, sastav podneska od 18. 07. 2025.. -200 eur, pristup na ročište od 10. 11. 2025. što sveukupno iznosi 1.500,00 eur, uvećano za PDV od 25 %, te trošak vještačenja od 600 eur daje sveukupan iznos troška od 2.475,00 eur. Trošak za objavu pristup na ročište za objavu presude je odbijen kao neosnovan jer punomoćnik tužiteljice nije pristupio na ročište za objavu presude. Troškovi tužiteljice su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).

U Sinju, 02. siječnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.