17. P-3095/2019-24

      

Republika Hrvatska                                                                                                    

Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: 17. P-3095/2019-24

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

            Općinski sud u Osijeku, po sucu toga suda Dorici Krnic-Miloš, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz A., OIB ..., zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu iz O., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u O. društvu iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. rujna 2023., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 26. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbi čl. 1. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj 9012121720 od 25. studenoga 2006. između tužitelja D. J. iz A., OIB ... i tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB ..., a kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

 

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB ... da tužitelju D. J. iz A., OIB ... zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.533,59 eura[1]/19.089,32 kn (slovima: dvijetisućepetstotinatridesettrieuraipedesetdevetcenti/

devetnaesttisućaosamdesetdevetkunaitridesetdvijelipe) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa da sve do isplate i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, na iznose kako slijedi:

 

- 3,60 kn od 1. travnja 2008.

- 81,69 kn od 1. studenoga 2008.

- 0,61 kn od 1. prosinca 2008.

- 87,15 kn od 1. siječnja 2009.

- 100,38 kn od 1. veljače 2009.

- 72,13 kn od 1. ožujka 2009.

- 34,05 kn od 3. ožujka 2009.

- 53,74 kn od 1. travnja 2009.

- 34,48 kn od 2. travnja 2009.

- 90,85 kn od 1. svibnja 2009.

- 67,10 kn od 1. lipnja 2009.

- 46,83 kn od 1. srpnja 2009.

- 51,37 kn od 1. kolovoza 2009.

- 63,05 kn od 1. rujna 2009.

- 61,74 kn od 1. listopada 2009.

- 50,59 kn od 1. studenoga 2009.

- 71,44 kn od 1. prosinca 2009.

- 86,66 kn od 1. siječnja 2010.

- 111,12 kn od 1. veljače 2010.

- 104,75 kn od 1. ožujka 2010.

- 131,64 kn od 1. travnja 2010.

- 118,63 kn od 1. svibnja 2010.

- 16,19 kn od 12. svibnja 2010.

- 143,84 kn od 1. lipnja 2010.

- 7,85 kn od 1. srpnja 2010.

- 220,05 kn od 7. srpnja 2010.

- 219,04 kn od 1. kolovoza 2010.

- 274,16 kn od 1. rujna 2010.

- 26,39 kn od 1. listopada 2010.

- 211,91 kn od 5. listopada 2010.

- 218,91 kn od 1. studenoga 2010.

- 291,49 kn od 1.prosinca 2010.

- 381,86 kn od 1. siječnja 2011.

- 319,57 kn od 1. veljače 2011.

- 37,62 kn od 1. ožujka 2011.

- 300,68 kn od 2. ožujka 2011.

- 311,80 kn od 1. travnja 2011.

- 36,47 kn od 1. svibnja 2011.

- 279,90 kn od 3. svibnja 2011.

- 437,14 kn od 1. lipnja 2011.

- 445,27 kn od 1. srpnja 2011.

- 549,49 kn od 1. kolovoza 2011.

- 498,96 kn od 1. rujna 2011.

- 443,25 kn od 1. listopada 2011.

- 436,30 kn od 1. studenoga 2011.

- 431,35 kn od 1. prosinca 2011.

- 455,83 kn od 1. siječnja 2012.

- 34,10 kn od 1. veljače 2012.

- 448,50 kn od 2. veljače 2012.

- 31,61 kn od 1. ožujka 2012.

- 450,69 kn od 2. ožujka 2012.

- 466,26 kn od 1. travnja 2012.

- 474,81 kn od 1. svibnja 2012.

- 482,88 kn od 1. lipnja 2012.

- 470,07 kn od 1. srpnja 2012.

- 474,37 kn od 1. kolovoza 2012.

- 467,15 kn od 1. rujna 2012.

- 448,82 kn od 1. listopada 2012.

- 468,19 kn od 1. studenoga 2012.

- 478,87 kn od 1. prosinca 2012.

- 475,14 kn 1. siječnja 2013.

- 433,66 kn od 1. veljače 2013.

- 468,99 kn od 1. ožujka 2013.

- 470,70 kn od 1. travnja 2013.

- 455,84 kn od 1. svibnja 2013.

- 416,29 kn od 1. lipnja 2013.

- 415,23 kn od 1. srpnja 2013.

- 423,77 kn od 1. kolovoza 2013.

- 439,76 kn od 1. rujna 2013.

- 464,22 kn od 1. listopada 2013.

- 451,62 kn 1. studenoga 2013.

- 458,86 kn od 1. prosinca 2013.,

 

sve do isplate, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB ... da tužitelju D. J. iz A., OIB ... naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.642,08 eura[2]/12.372,25 kn (slovima: tisućušeststotinačetrdesetdvaeuraiosamcenti/

dvanaesttisućatristotinesedamdesetdvijekuneidvadesetpetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. 26. listopada 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj D. J. u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 25. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj ..., potvrđen po javnom bilježniku Z. Š. iz O. pod brojem OU-... dana 27. studenog 2006., a kojim se Ugovorom čl. 1. tuženik, obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 21.923,29 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan korištenja kredita.

 

2. Tužitelj se temeljem potpisanog Ugovora čl. 4. obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je bila fiksna sukladno odluci tužene o kreditiranju građana, a na dan zaključenja je iznosila 2,99% godišnje, te se tužitelj sukladno čl. 6. istog Ugovora obvezao iznos kredita platiti kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

 

              3. Nadalje, tužitelj smatra da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu nepoštene i nezakonite, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule. Naime, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

 

4. Nadalje, tužitelj tužbom i tijekom postupka se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena P. b. Z. d.d., kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena P. b. Za. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima

 

              5. Slijedom navedenog, te istodobno pozivajući se na revizijsku odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu tužitelj ističe da nije došlo do zastare njegovog potraživanja, a nakon što je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tužitelj je podneskom od 26. travnja 2021. konačno postavio tužbeni zahtjev predlažući da sud donese presudu kao u izreci uz obvezu tuženika da mu naknadi i parnični trošak.

 

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti spori kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva ističući prvenstveno da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao, budući presuda na koju se poziva tužitelj se odnosi na stambene kredite, pa stoga ne može biti primjenjivana u konkretnom slučaju, budući je ovdje riječ o kreditu za kupnju vozila koji je istovremeno u cijelosti otplaćen.

 

7. Osim toga, temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula je dopuštena, pa je stoga kao takva jedina zakonska odredba u okviru koje sud može donijeti odluku, što znači da je u obvezi primijeniti istu odredbu, a tužitelj je svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju upravo takvog ugovora sa tuženikom koji je i solemniziran od strane javnog bilježnika, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužitelj bio upoznat sa svakom točkom ugovora.

 

8. Slijedom navedenog, kako se radi o stvarnoj volji tužitelja da potpiše predmetni Ugovor koji je zakonit i uz to solemniziran, to nema pretpostavki za ništetnost pojedinih odredbi, niti za pobojnost istoga, te kako se tužitelj pogrešno poziva na presude VTS Pž-6632/17, pri čemu tuženik ističe i prigovor zastare, to je tuženik predložio da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi parnični trošak.

 

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku neposredno saslušao tužitelja u svojstvu stranke, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu na str. 6 do 10 spisa, otplatnu tablicu na str. 11 i 12 spisa, pregled uplata po kreditu na str. 13 do 15 spisa, te je pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. V. na str. 45 do 53 spisa i na str. 66 do 72 spisa.

 

10. Ispitan u svojstvu stranke tužitelj D. J. navodi da je imao u vlasništvu automobil, ali kako ga je trebao mijenjati, jer je bio već star, otišao je u auto-kuću L. gdje mu govore da ne mora niti ići u banku, s obzirom da oni imaju sve papire i da će tako novi auto kupiti na kredit.

 

11. U auto-kući kad su mu rekli da imaju spremljene papire, on je u to sve imao povjerenje, a kako živi u A., to mu je auto bio neophodan i pristao je na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, pri čemu mu nitko nije govorio o različitim vrstama kredita, a nisu mu u početku ni rekli da je kredit u CHF.

 

12. Zna da je Ugovor o kreditu nosio kod javnog bilježnika i misli da ga je pročitao, ali njemu je bio najbitniji iznos kredita, međutim nikakve druge mogućnosti nije imao, osim da prihvati taj kredit, s tim da je gledao i koliki će mu iznositi mjesečni anuitet i jedino mu je bilo bitno da isti anuitet može plaćati.

 

13. Prvi put u banku je otišao tek kada je napravljena knjižica vozila koju je morao položiti u banci, s tim da mu tamo govore da po knjižicu vozila može doći kada mu ista bude trebala za registraciju, ali da je mora vratiti.

 

14. Kredit je redovito otplaćivao jer su ga skidali sa plaće, međutim nakon 3 godine na mobitel mu dolazi obavijest da nije podmirena jedna rata, nakon čega on odlazi u banku, gdje mu govore da tečaj CHF raste, te da njegovi u računovodstvu moraju voditi brigu o rastu tečaja, tako da je doživio da mu je rečeno da rata nije plaćena, zbog čega je on onda tu ratu sam uplatio, a poslije toga u računovodstvu su počeli pratiti tečaj i sve je bilo u redu.

 

15. U početku mjesečna rata je bila oko 1.300,00 kn, međutim ona se povisila do nekih 1.900,00 kn, te da je znao da će rate tako ići na gore, ovaj kredit sigurno ne bi uzeo, jer mu je plaća bila oko 3.000,00 kn.

 

16. Kod javnog bilježnika mu je rečeno da mora ovjeriti ugovor, premda misli da tamo nije bio ni javni bilježnik već netko od njegovih djelatnika.

 

17. Automobil je kupio isključivo za osobne potrebe, budući je radio kao zaštitar, pa je stalno morao ići na relaciju A.-O., kao i na druge relacije, a kako mu je i majka bila bolesna, to mu je automobil trebao i za bolnicu, jer je majku morao voziti u Z.. Što je tečajna razlika u biti on ne zna, premda misli da sada zna, ali ne zna objasniti, te je ugovor odmah prihvatio i nije imao potrebu da ide u banku i da traži da se tu nešto mijenja, jer mu je kako je već istakao, odgovarala visina mjesečne rate i kupovina samog automobila.

 

18. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, jer je dan logično i uvjerljivo, te ga je sud ocijenio istinitim, budući je dan sukladno priležećim materijalnim dokazima u spisu.

 

19. Uvidom u Ugovor o kreditu (priležeći na str. 6 do 9 spisa) nije sporno da je tužitelj sa tuženikom, kao bankom, dana 25. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu, sa rokom otplate u trajanju od 84 mjeseca, a koji iznos kredita je iznosio 21.923,29 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te da je čl. 6. bilo ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita isplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan plaćanja kredita, s tim da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća svakog anuiteta.

 

20. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u osobi stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke T. V..

 

21. Vještak T. V. u nalazu i mišljenju također navodi, nesporne činjenice među strankama, a to je da je tužitelj, kao korisnik kredita navedenog dana 25. studenog 2006. sklopio sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren za kupnju vozila, u iznosu koji odgovara protuvrijednosti u kunama od 21.923,29 CHF, obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je bio 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke na dan plaćanja. Sukladno Ugovoru bila je ugovorena fiksna kamatna stopa, te je iznosila 2,99% godišnje.

 

22. S obzirom da tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva povrat tečajne razlike, koja je nastala promjenom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF, vještak je nalazom i mišljenjem izračunao razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita. Budući je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, vještak je naveo da je prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 2,99% anuitet iznosio 289,58 CHF obračunato prema tečaju na dan isplate kredita 28. studenog 2006. od 4,618442 kn za 1 CHF.

 

23. Tijekom navedenog perioda, radi ugovorene valutne klauzule u CHF vještak je izračunao da je tužitelj platio više radi promjene važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 19.089,32 kn ili 2.533,59 eura.

 

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, vještaka budući je isto dano logično i uvjerljivo, sukladno pravilima struke, od strane visoko stručne osobe, a prvenstveno isto je dano na temelju vjerodostojne dokumentacije.

 

25. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

26. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. 

 

27. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu  primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

28. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava. 

 

29. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.  

 

30. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. 

 

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. 

 

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/201811 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidbene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidbenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. 

 

33. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/172 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. 

 

34. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a istog Zakona, dok je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku.

35. Slijedom navedenog, sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima osnovanim, budući je u pogledu testa poštenosti već proveden u navedenom kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači-korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencionalno znatne gospodarske posljedice, koje bi isto imale za njihove financijske obveze. Naime, presude donesene u kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu (ne samo o promjenjivosti kamatne stope, već ni o tečaju) nije pojedinačno pregovaralo, te se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača, budući nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, pa su te odredbe i uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama. Osim navedenog, banka je ona koja mora dokazati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje ugovora što banka nije učinila, a potrošači-korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi iste imale za njihove financijske obveze.

 

36. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, iz razloga što je kolektivna tužba Udruge Potrošač podnesena kod Trgovačkog suda u Z. bila usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka i to u odnosu na sve ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa tako i u odnosu na predmetni Ugovor sklopljen od strane tužitelja.

 

37. Obzirom na navedeno, a u skladu sa praksom Europskog suda pravde, kao i praksom suda Europske unije, kolektivna tužba Udruge Potrošač, a time i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izravno je pružila zaštitu i u odnosu na Ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio sa tuženikom, pa s tim u svezi podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Potrošač nastupio je prekid zastare, a koji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćne presude VTS RH (dakle, zastara je bila u prekidu od travnja 2012. pa je ponovno počela teći u lipnju 2014. donošenjem odluke VTS).

 

38. Isto tako čl. 215. t. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da je i tužitelj mogao tražiti povrat predmetnog iznosa, temeljem ništetne odredbe Ugovora, nakon što su presudom VTS odredbe u potrošačkim ugovorima utvrđene ništetnima.

 

39. Kako je kolektivni spor između Udruge Potrošač i banaka mogao trajati i duži niz godina, tužitelj bi izgubio pravo na povrat onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem odredbe koja je odlukom VTS-a proglašena nepoštenom, a samim time i ništetnom. Takav stav potvrđen je i presudom VTS RH u Z. pod poslovnim br. Pž-2245/17, tako da nesporno proizlazi da bi potraživanje tužitelja nastalo uslijed porasta tečaja, bilo u zastari tek u lipnju 2023.

 

40. S obzirom da je tuženik istakao prigovor preinačenja tužbenog zahtjeva, a što je sud dopustio, za navesti je da je tužitelj nakon provedenog vještačenja konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka, pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Za istaći je da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a kao i temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, to je stoga sud donio na zapisniku rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe. Isto tako, za napomenuti je da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, te se ne može raditi o zastari, jer tako preinačenja tužba nema karakter novog zahtjeva u pogledu početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev koji je pravovremeno podnesen (Vrhovni sud RH Rev-231/04, Županijski sud u Puli broj Gž-1405/21-2 od 6. prosinca 2021.)

 

41. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 232. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

 

42. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te je sud tužitelju priznao trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe u iznosu od 199,08 eura, za 2 obrazložena podneska u iznosu od po 199,08 eura, trošak zastupanja na 2 ročišta u iznosu od po 199,08 eura, što ukupno iznosi 995,40 eura, kojem trošku kada se obračuna 25% na ime PDV-a se dobije trošak od 1.244,25 eura.

 

44. Navedenom iznosu od 1.244,25 eura sud je pribrojio i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, te pristojbu na tužbu u iznosu od 66,02 eura, što ukupno iznosi 1.642,08 eura/12.372,25 kn.

 

45. Visinu navedenih troškova sud je odredio sukladno vrijednosti predmeta spora, važećoj odvjetničkoj tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama.

 

Osijek, 26. listopada 2023.

 

 

                                                                                                                                        Sudac

                                                                                                               Dorica Krnic – Miloš, v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pisana primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. 

 

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika