REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-6130/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 247, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, z. punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice u Zagrebu te punomoćnice tuženice, 2. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 11.3. Završne odredbe, Ugovora o kreditu broj 9012609906 od 14. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 227,98 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2007. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 nadoknaditi tužitelju IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,63 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. listopada 2024. navodi da je s tuženicom, kao kreditorom, sklopio 14. lipnja 2007. ugovor kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.828,60 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate 84 mjeseci te da mu je odredbom čl.11.3. nametnuta/ugovorena tzv. ulazna naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, na koju je on morao pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit, pa kako se radi o tipskom ugovoru otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca, o odredbama istog se nije pojedinačno pregovaralo te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, sve u skladu s čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), to tužitelj predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama te da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom jer je u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način te fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, Opće uvjete poslovanja s građanima i financijsku dokumentaciju te saslušao tužitelja.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 3. srpnja 2025. u iznosu naznačenom u tužbi - 1.555,20 Eur jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen 14. linja 2007. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 25.828,60 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), s namjenom kupnje vozila (čl.2.), uz rok otplate 84 mjeseca (čl.6.), promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora i valutnu klauzulu (čl.4. i čl.6.), time da je u čl.11.3. određena obveza korisniku kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i to prije ili prilikom korištenja kredita,

-da je tužitelju 14. lipnja 2007. naplaćena naknada u iznosu 387,43 CHF,

-da je u Općim uvjetima poslovanja s građanima navedeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima tuženice, uz napomenu da u važeće naknade iskazane i dostupne klijentima u pisanom obliku u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženice.

6. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, proizlazi da je predmetni kredit bio prvi koji je podizao i nema iskustva u bankarskom sektoru, da su ga u auto kući poslali da ide kod tuženice, a kod iste mu nije dana projekcija kretanja tečaja CHF, nisu objašnjeni nekakvi rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, a isto tako nije rečeno što je to trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto je baš u tom iznosu, da se nije mogao „cjenkati“ odnosno utjecati na sadržaj ugovora te da je kredit iskorišten za namjenu za koju je podignut, auto je vozio za osobne potrebe i još uvijek ga ima.

7. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženici teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima - navedenoj spornoj odredbi, pa kako prihvaćeni iskaz tužitelja i stipulacija te odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženica nije učinila vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužitelj u potpunosti bio obaviješten o naravi i posljedicama iste.

7.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima tuženice, kojim bi eventualno bila određena visina sporne naknade, po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženici da sama, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova.

7.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba - jer se određuje plaćanje „naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita“ – može se zaključiti da je tužitelj, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogao steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za njega proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

7.3. Naime, prilikom ocjene da li je sporna odredba poštena, sud je uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužitelju bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.4. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna naknada / troškovi odnose, a da bi se moglo eventualno kvantitativno ekonomski ocijeniti i usporediti ukupan iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji terete potrošača.

7.5. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti i iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

7.6. S obzirom da sporna odredba ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu zahtjeva, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužitelja, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženica ničim nije dokazala visinu i opravdanost troškova zaključenja ugovora (koji se čito odnose na njezine troškove poslovanja). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

7.7. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužitelja spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužitelja i stvorile značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.8. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremila tuženica odnosno tipskom ugovoru te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi koja se odnose na naknadu za obradu zahtjeva nije pregovaralo, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl. čl.81. i čl.87.st.1. ZZP-a u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

8. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

8.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

9. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženica u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekla temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako među strankama nije sporna visina zahtjeva, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. te čl.1163. i čl.1164. ZOO-a.

10. Tužitelj je imao troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT) i to za sastav tužbe i podneska od 24.2.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,54 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.079,63 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

10.1. Tužitelju nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu odmah ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

10.2. Tuženici ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer je tužitelj uspio u parnici u cijelosti.

U Zagrebu, 2. siječnja 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka