1              Poslovni broj Gž-1719/2023-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-1719/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i  Nediljke Radić, članice vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja D. R. iz C., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. K. i N. Š., odvjetnici u P., protiv I. tuženika M. C. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u R., II. tuženika A. C. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., III. tuženika M. M. C. iz R., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M., P. i B. j. t. d., odvjetnici u R., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu P-597/2022-15 od 4. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 26.listopada 2023.,

 

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu P-597/2022-15 od 4. svibnja 2023.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1. za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu koji glase:

„II. Utvrđuje se da su II. tuženik A. C. i III. tuženik M. M. C. preuzeli obvezu da, u cilju osiguranja potraživanja tužitelja u visini iznosa 617.957,40 eura1 (šesto sedamnaest tisuća devetsto pedeset sedam eura i četrdeset centi) / 4.656.000,00 kuna (četiri milijuna šesto pedeset šest tisuća kuna) uvećanog za zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 20. veljače 2019. pa do isplate, po stopi dobivenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potraživanja prema I. tuženiku M. C., dozvole upis prava zaloga na teret: k. č. 2840/1, označene kao kuća površine 163 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 752 m2, ukupno 958 m2, upisane u zk. ul. 1535, k.o. K. i k. č. 2872, označene kao kuća površine 183 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 1136 m2, ukupno 1362 m2, upisane u zk. ul. 1468 k.o. K., a u korist tužitelja.

III. Nalaže sa Zemljišnoknjižnom odjelu Pazin da u zemljišnoj knjizi na k. č. 2840/1, označenoj kao kuća površine 163 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 752 m2, ukupno 958 m2, upisanoj u zk. ul. 1535, k.o. K. i k. č. 2872, označenoj kao kuća površine183 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 1136 m2, ukupno 1362 m2, upisanoj u zk. ul. 1468 k.o. K., upiše založno pravo radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 617.957,40 eura (šesto sedamnaest tisuća devetsto pedeset sedam eura i četrdeset centi) / 4.656.000,00 kuna (četiri milijuna šesto pedeset šest tisuća kuna) uvećano za zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 20. veljače 2019. pa do isplate po stopi dobivenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to za korist i na ime tužitelja.

IV. Nalaže se II. tuženiku A. C. trpjeti upis prava zaloga na teret k. č. 2872, označena kao kuća površine 183 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 1136 m2, ukupno 1362 m2, upisane u zk. ul. 1468, k.o. K. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 617.957,40 eura1 (šesto sedamnaest tisuća devetsto pedeset sedam eura i četrdeset centi) / 4.656.000,00 kuna (četiri milijuna šesto pedeset šest tisuća kuna) uvećan za zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 20. veljače 2019. pa do isplate, po stopi dobivenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za korist i na ime tužitelja. Nalaže se III. tuženiku M. M. C. trpjeti upis prava zaloga na teret k. č. 2840/1, označena kao kuća površine 163 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 752 m2, ukupno 958 m2, upisane u zk. ul. 1535, k.o. K. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 617.957,40 eura1 (šesto sedamnaest tisuća devetsto pedeset sedam eura i četrdeset centi) / 4.656.000,00 kuna (četiri milijuna šesto pedeset šest tisuća kuna) uvećan za zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 20. veljače 2019. pa do isplate, po stopi dobivenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za korist i na ime tužitelja.“, dok je rješenjem pod istim poslovnim brojem odbačena tužba u dijelu u kojem tužitelj zatražio da se utvrdi da mu je I. tuženik M. C. dužan 617.957,40 eura (šesto sedamnaest tisuća devetsto pedeset sedam eura i četrdeset centi)/ 4.656.000,00 kuna (četiri milijuna šesto pedeset šest tisuća kuna) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. veljače 2019. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018.) uvećanoj za pet postotnih poena (toč. I. rješenja); naloženo je tužitelju naknaditi I. tuženiku M. C. troškove postupka u iznosu 18.538,72/ 139.679,99 kuna u roku 15 dana (toč. II rješenja); naloženo je tužitelju naknaditi II. tuženiku A. C. troškove postupka u iznosu 23.173,40 eura/174.599,98 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate u roku 15 dana (toč. III.) te je naloženo tužitelju naknaditi III. tuženiku M. M. C. troškove postupka u iznosu 23.173,40 eura/ 174.599,98 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate u roku 15 dana (toč. IV. rješenja) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti (toč. V. rješenja).

 

2.Protiv citirane odluke žalbu podnosi tužitelj iz svih zakonskih razloga. U bitnome smatra kako je donošenje rješenja o odbacivanju tužbe posljedica počinjene bitne povrede postupka iz čl. 187. st.1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) koje omogućavaju postavljanje zahtjeva na utvrđenje kao deklaratornog preambula o kojemu je sud dužan meritorno odlučivati, kakvo shvaćanje je zauzeo i Europski sud za ljudska prava (Prvi) odjel u odluci br. 5076/09 dana 8. travnja 2014. (Danijel Gurdulić i drugi protiv Hrvatske). Glede odbijajuće odluke poriče da se pozvao na usmeni ugovor o zalogu već na preuzimanje obveze tuženika dozvoliti upis zaloga pa da utoliko odluka sadrži proturječne razloge. Također i da je počinjena relativno bitna povreda postupka iz čl. 8. i 338. st. 4. ZPP-a jer je bez navođenja razloga  odbijen prijedlog za izvođenje dokaza pregledom pisanog dogovora, saslušanjem svjedoka i stranaka, radi čega je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Prigovara i primjeni materijalnog prava, pozivajući se na stav sudske prakse iz odluke VSRH Rev-956/11 od 11. ožujka 2015. i Rev-108/09 od 24. listopada 2012. te navodeći kako tužitelju pripada pravo na osnivanje založnog prava na temelju instituta prisilnog sudskog založnog prava (čl. 305.,311. i 312. ZV) koji sud uopće nije primijenio. Predloženo je stoga žalbu prihvatiti i odlučiti sukladno žalbenim prijedlozima ili pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1.U odgovoru na žalbu tuženik pod 1. predložio je njezino odbijanje kao neosnovane.

 

3.Žalba nije osnovana.

 

4.Pobijanim rješenjem odbačena je tužba u dijelu upravljenom na utvrđenje da je I. tuženik M. C. tužitelju dužan 617.957,40 Eura/4.656.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. veljače 2019. do isplate (tužbeni zahtjev pod I.) uz obrazloženje da je potraživanje dospjelo prije podnošenja tužbe (19. veljače 2019.) pa tužitelj svoje pravo može ostvarivati isticanjem kondemnatornog zahtjeva i stoga nema pravni interes za deklaratornu zaštitu (čl. 187. st.1. i 2. ZPP-a i čl. 288. st. 2. ZPP-a).

 

4.1.Odbijen je i tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici pod 2. A. C. i pod 3. M. M. C. preuzeli obvezu u cilju osiguranja potraživanja tužitelja D. R. prema prvotuženiku M. C. od 617.957,40 Eura/4.656.000,00 kn s tamo pobliže navedenim kamatama tekućim od 20. veljače 2019 do isplate, dozvoliti upis založnog prava na teret: k. č. 2840/1, označene kao kuća površine 163 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 752 m2, ukupno 958 m2, upisane u zk. ul. 1535, k.o. K. i k. č. 2872, označene kao kuća površine 183 m2, bazen površine 43 m2, dvorište površine 1136 m2, ukupno 1362 m2, upisane u zk. ul. 1468 k.o. K., a u korist tužitelja (toč. II.); kao tužbeni zahtjev kojim je traženo nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu Pazin upisa založnog prava na ranije navedenim nekretninama radi osiguranja tražbine prema tuženiku pod 1.(toč. III.), a odbijeni su i zahtjevi upravljeni na nalaganje tuženicima pod 2. i 3. trpljenje  upisa založnog prava radi osiguranja tražbine tužitelja prema tuženiku pod 1.(toč. IV.).

 

4.2.Tužbeni zahtjev pod toč. II. prvostupanjski je sud smatrao neosnovanim polazeći od toga da je tužitelj u tužbi iznio činjenicu da se radilo o usmenom sporazumu o davanju u zalog nekretnina postignutom između  tužitelja i tuženika pod 2. i 3., te zaključujući kako takav pravni posao ne bi bio pravno valjan jer nije zaključen u pismenom obliku sukladno čl. 305. i 307. st.1. i  6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15 i 94/17, dalje: ZV) slijedom čega ocjenjuje neosnovanim i tužbeni zahtjev upravljen na upis založnog prava u zemljišne knjige (toč. III.) te nalaganje trpljenja tuženicima pod 2. i 3. takvog upisa založnog prava radi osiguranja novčane tražbine tužitelja prema tuženiku pod 1.

 

5.U ovoj žalbenoj fazi postupka u bitnome je sporno ima li tužitelj pravni interes za podizanje tužbe na utvrđenje da mu tuženik pod 1. duguje utuženi iznos, postoje li pretpostavke za upis dobrovoljnog odnosno prisilnog založnog prava na teret nekretnina tuženika pod 2. i 3. a radi osiguranja tražbine tužitelja prema tuženiku pod 1.

 

6.I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom I. tužbu odbacio.

 

6.1.Naime, sudska zaštita deklaratornom presudom predstavlja intervenciju prije nastanka povrede nekog prava, a u očekivanju da bi takva povreda mogla nastupiti.

 

6.2.Zakonom je takva zaštita dopuštena samo iznimno sa svrhom da se pravomoćnom presudom razjasni neki pravni odnos koji je pretpostavka za zasnivanje i ostvarivanje novih odnosa i time spriječi buduća povreda prava. Pretpostavke za postupanje po deklaratornoj tužbi propisane su odredbom članka 187. ZPP-a.

 

6.3.Sukladno odredbi iz čl.187. st.1. ZPP-a određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2 istog članka takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

 

6.4.Ovdje tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje da je tuženik pod 1. tužitelju dužan u tužbi navedeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama.

 

6.5.Pravni interes za tužbu na utvrđenje u pravilu ne postoji u slučaju kada se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom kojom bi se tužitelju pružila puna zaštita prava.

 

7.Prvostupanjski je sud utvrdio (točka 9.2. obrazloženja) kako tužitelj traži utvrđenje činjenice da mu je tuženik dužan novčani iznos odnosnog potraživanja koje je dospjelo prije utuživanja (19. veljače 2019). Stoga u situaciji kada tužitelj tvrdi da ima novčano potraživanje prema tuženiku pod 1. M. C. za koje sud utvrđuje da je dospjelo prije utuživanja, što se žalbom ne osporava, tužitelj svoje pravo na isplatu može ostvarivati isticanjem kondemnatornog zahtjeva da mu tuženik pod 1. isplati dugovani iznos, radi čega tužba na utvrđenje nakon dospjelosti tražbine nije dopuštena u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a, kako je pravilno zaključio i sud prvog stupnja, što je sukladno i ustaljenoj sudskoj praksi izraženoj u odlukama VSRH (presuda Rev-878/2003 od 12. siječnja 2005., Rješenje Rev-75/2021 od 9. veljače 2021.).

 

8.Glede žaliteljevog pozivanja na odredbu čl. 187. st. 3. ZPP-a, a s tim u svezi i tvrdnju kako je sporni pravni odnos (pod točkom I.) od prejudicijelne važnosti za odluke o glavnom tužbenom zahtjevu pod II., III. i IV. te da je pravno shvaćanje iz pobijane odluke u protivnosti s pravnim shvaćanjem Europskog suda (u predmetu Gurdulić i drugi protiv Republike Hrvatske), odgovoriti je kako bi, u načelu, okolnost da je određeno pitanje sporno mogla opravdavati zaključak o postojanju pravnog interesa da se od suda zatraži njegovo pravomoćno rješavanje.

 

8.1.U rješavanju pravnih pitanja prethodne prirode ulazi se u procesno područje tužbe na utvrđenje iz članka 187. st. 1. i 2. ZPP-a te tzv. incidentalne tužbe iz članka 187. st. 3. ZPP-a i u vezi s njom postavljenog tužbenog zahtjeva. Potonjim odredbama propisano je da kada odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos, koji je među strankama prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan. Za utvrđivanje pojma prethodnog pitanja treba analizirati i primijeniti odredbu članka 12. stavka 1. ZPP-a.

 

8.2.Prema toj odredbi riječ je o prethodnom pitanju kada odluka suda primarno ovisi o rješenju prethodnog pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos koji predstavlja podlogu za rješenje glavne stvari (predmeta spora), a o tome još nije donio odluku drugi nadležni sud ili državno tijelo.

 

8.3.U konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada odluka o osnovanosti  tužbenih zahtjeva na utvrđenje da su tuženici pod 2. i 3. preuzeli obvezu dozvoliti upis založnog prava u korist tužitelja radi osiguranja tražbine, upis tog prava u zemljišne knjige i trpljenje upisa (zahtjevi pod II., III. i IV.) primarno ne ovisi o osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tuženik pod 1. dužan tužitelju novčani iznos, pa kada je tužba glede zahtjeva pod I. odbačena, kako će se to u nastavku obrazložiti, tada po ocjeni ovog suda zahtjev pod točkom I. ne ispunjava pretpostavke za osnovano ostvarivanje pravne zaštite prejudicijelnom tužbom iz čl. 187. st. 3. ZPP-a, kako neosnovano smatra žalitelj.

 

8.4.Dosljedno, kako u postupku pred prvostupanjskim sudom kod donošenja pobijanog rješenja nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koje se sadržajem žalbe upire, kao ni one iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 187. st. 1. do 3. ZPP-a na koju se žalitelj poziva, niti su ostvarena obilježja bitnih povreda na koje po službenoj dužnosti pazi ovaj sud u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a niti su ostvareni drugi žalbeni razlozi na koje se ukazuje, prvostupanjski sud je postupio pravilno i zakonito kada je u primjeni odredbe iz čl. 288. st. 2. ZPP-a tužbu odbacio, radi čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijano rješenje valjalo potvrditi uz odbijanje tužiteljeve žalbe kao neosnovane.

 

9.Pravilno je postupio prvostupanjski sud i kada je odbio tužbene zahtjeve pod točkom II. do IV.

 

9.1.Tužitelj je zahtjevom pod toč. II. zatražio pravnu zaštitu deklaratornom tužbom na utvrđenje da su tuženici pod 2. i 3. preuzeli obvezu osiguranja tužiteljevog potraživanja pri čemu je u tužbenom podnesku pod točkom II. naveo kako su se parnične stranke sporazumjele da tuženici pod 2. i 3. dozvole da se na teret njihovih nekretnina upiše založno pravo u korist tužitelja te da „neovisno od usmenog sporazuma“ tuženici odbijaju u korist tužitelja upisati pravo zaloga.

 

9.2.Također u tužbenom podnesku pod točkom II., tužitelj se glede osnova dugovanja tuženika pod 1. pozvao na pisani dogovor od „20.02.2019.“ predlažući ga u dokazne svrhe pregledati time da će ga naknadno dostaviti u spis, kojega nije dostavio tijekom postupka pa ni sada uz žalbu, u kojoj prigovara bitnoj povredi upravo stoga što taj dogovor nije pregledan u dokazne svrhe, čak upirući na to kako je sud stekao nepravilnu predodžbu i formirao nepravilan zaključak o usmenom sporazumu ne utvrđujući prava i obveze iz pisanog dogovora te da li je predmet istog bilo založno pravo. U takvoj situaciji nedvojbeno nema mjesta osnovanosti prigovora  bitnoj povredi postupka na koju se upire žalbom (čl. 352. st.1. ZPP-a).

 

9.3.Založno pravo na nekretnini osniva se pod uvjetima i na način određen u Glavi 2. ZV-a kao dobrovoljno založno pravo, sudsko založno (dobrovoljno i prisilno) i zakonsko založno pravo, odnosno Glavi dvadesetosmoj i dvadesetdevetoj Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 dalje OZ) te je prvostupanjski sud u svemu postupio pravilno i zakonito kada je otklonio pružiti tužitelju zatraženu pravnu zaštitu od toč. II. do IV. tužbenog zahtjeva.

 

9.4.Zahtjev na utvrđenje da su tuženici pod 2. i 3. preuzeli obvezu radi osiguranja tražbine tužitelja prema tuženiku pod 1. dozvoliti upis založnog prava na nekretninama tužitelj je temeljio na sporazumu stranaka, a sada u žalbi smatra kako mu pripada pravo na osnivanje založnog prava temeljem instituta prisilnog zasnivanja založnog prava iz čl. 305., 311. i 312. ZV-a čije osnivanje smatra dozvoljenim zahtijevati i u parničnom postupku.

 

9.5.Osnovu instituta prisilnog zasnivanja založnog prava sadrži ZV u čl. 311. kojim se na postupak i način osnivanja prisilnih sudskih založnih prava primjenjuju odredbe koje uređuju ovrhu i osiguranje novčanih tražbina.

 

9.6.Prisilno sudsko založno pravo (hipoteku) primjenom kriterija pravnog temelja  na kojem nastaju moguće je podijeliti na založno pravo na temelju mjere osiguranja, na koje se žalitelj poziva i na temelju prethodne mjere. Tako OZ u čl. 296. određuje da predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje svoje tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja na osnovi ovršne isprave kojom je određena novčana tražbina.

 

9.7.Prisilno sudsko založno pravo moguće je odrediti kao založno pravo na nekretnini (hipoteku) koje ovlašćuje predlagatelja osiguranja (hipotekarnog vjerovnika) da svoju tražbinu namiri iz vrijednosti nekretnine osigurane tim pravom, ukoliko mu protivnik osiguranja (hipotekarni dužnik) istu ne ispuni. Naime, osiguranje osnivanjem prisilnog sudskog založnog prava na temelju mjere osiguranja sud će dopustiti samo ako predlagatelj osiguranja raspolaže perfektnom ovršnom ispravom, dakle takvom ispravom koja je podobna za ovrhu i koja je stekla svojstvo ovršnosti.

 

9.8.To znači da je tražbina koja je utvrđena ovršnom ispravom već u trenutku osnivanja hipoteke dospjela i ovršiva, pa bi predlagatelj osiguranja umjesto osiguranja tražbine mogao zatražiti ovrhu radi namirenja tražbine.

 

9.9.Obzirom u ovom slučaju u trenutku donošenja prvostupanjske odluke nisu bili ispunjeni uvjeti za udovoljenje zahtjevu za zasnivanjem sudskog prisilnog založnog prava jer žalitelj ne posjeduje perfektnu ovršnu ispravu kao uvjet za dozvolu upisa hipoteke niti bi takvu ispravu mogla zamijeniti prvostupanjska odluka kojom bi bio prihvaćen tužbeni zahtjev pod I. i II., to nije bilo mjesta s ovog osnova tužitelju pružiti pravnu zaštitu, čak i da je zasnivanje prisilnog založnog prava dopustivo u parničnom postupku (tako VSRH u presudi Rev-956/11 od 11. ožujka 2015.).

 

9.10.Pored toga je napomenuti da se prisilno založno pravo zasniva na temelju sudske odluke donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine, kako to u odgovoru na žalbu ukazuje i tuženik pod 1., a u konkretnom slučaju se ne radi o takvom postupku, već o parničnom (tako VSRH u Rev-108/09 od 24. listopada 2012.).

 

9.11.Tužitelj se u žalbi, tvrdeći kako mu pripada pravo na osnivanje založnog prava temeljem instituta prisilnog sudskog založnog prava, pored čl. 305. (kojim se reguliraju pravni temelji davanja u zalog) i čl. 311. ZV-a poziva i na odredbu iz čl. 312. ZV-a.

 

9.12.S tim u svezi odgovoriti je kako se odredbom čl. 312. ZV-a normira osnivanje dobrovoljnog sudskog založnog prava na pokretnim i nepokretnim stvarima određivanjem da se sudsko založno pravo na pokretnim i nepokretnim stvarima osniva dobrovoljno na temelju založnog ugovora koji, u obliku sudskog zapisnika o sporazumu stranaka da založnim pravom osiguraju određenu tražbinu, one sklope pred sudom u postupku osiguranja tražbine (st.1.) pri čemu zakonske odredbe koje uređuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju postupak oblikovanja založnog ugovora u zapisnik o sporazumu stranaka i njegove pravne učinke (st.2.), na temelju kojeg sporazuma s osniva dobrovoljno sudsko založno pravo na način koji određuju odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju (st.3.) a onaj tko na taj način stekne založno pravo ovlašten je ishoditi upis u zemljišnim knjigama (st. 4.), pa proizlazi da se ni za primjenu ovog instituta ne nalazi ispunjenje propisanih uvjeta.

 

10.Dosljedno navedenom, suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja tijekom postupka niti pobijanom odlukom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a,  nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati radi čega nije ostvarena povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. na koju opisno žalba neosnovano ukazuje, kao ni ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. budući ponuđeni a neizvedeni dokazi saslušanjem svjedoka i stranaka i po ocjeni ovog suda nisu od značaja za odluku, dok je izvođenje dokaza pregledom pisanog dogovora objektivno onemogućio sam tužitelj koji taj dogovor nije dostavio, a nije nađeno ni obilježja povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u okviru ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

10.1.Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio i materijalno pravo kada je zahtjev od toč. II. do IV. odbio.

 

10.2.I odluka o troškovima postupka koji su odmjereni i dosuđeni tuženicima pravilna je i zakonita, valjano utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/2012., 130/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022. i 126/2022., dalje: OT).

 

11.Slijedom navedenog žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci (čl. 380. toč. 2. i 368. st. 1. ZPP).

 

11.1.Zahtjev tuženika pod 1. za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Splitu, 26.listopada 2023.